Slavko Ježić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Slavko Ježić

Slavko Ježić (Dubrava kraj Čazme, 17. veljače 1895. - Zagreb, 5. svibnja 1969.), hrvatski književnik, književni povjesničar i prevoditelj. Jedan od najuglednijih urednika izdanja hrvatskih pisaca

Završio je romanistiku i slavistiku u Beču, te je bio intedant HNK-a i profesor književnosti na Višoj pedagoškoj školi i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autor je prve cjelovite povijesti hrvatske književnosti, a posebno se bavio razdobljem ilirizma. Pisao je pjesme i novele, prevodio je više jezika, te priredio nekoliko antologija i uredio kritička izdanja. Jedan je od utemeljitelja hrvatskog PEN-kluba.

Životopis[uredi VE | uredi]

Kao mladi gimnazijski profesor i inspektor za srednju nastavu, a ubrzo i sveučilišni nastavnik, Ježić putuje po Europi i objavljuje svoje dojmove u dnevnim listovima. Boraveći u Bečkom Novom Mjestu nadahnjuje se tragedijom Zrinsko-Frankopanskom i piše raspravu o Franu Krstu Frankopanu kao književniku, a to je bila i tema njegova doktorata u Beču. Svoje dojmove s putovanja brižno zapisuje u dnevniku, koji će ga često navoditi na nove književne radove.[1]

Studij romanistike i slavistike završio je u Beču, a doktorirao je radom Život i rad Frana Krste Frankopana, 1921. Poslije je bio predavač na Višoj pedagoškoj školi i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Napisao prvu cjelovitu povijest hrvatske književnosti (Hrvatska književnost od početaka do danas, 1943.). Osobito se bavio razdobljem ilirizma.[2] Kao povjesničar hrvatske književnosti odgojio je naraštaje mladih književnika, svojih sljedbenika i nasljednika. Njegova Hrvatska književnost od početka do danas neizostavan je znanstveni priručnik za proučavanje hrvatske književnosti tijekom pet stoljeća.

Priredio je nekoliko antologija (Ilirska antologija, 1934; Hrvatski putopisci, 1955.). Prevodio je s više jezika na hrvatski, a neka djela hrvatskih pisaca na njemački i francuski jezik.[2] Kao vrstan poznavatelj francuskoga jezika Ježić je preveo mnoga djela galskih velikana pera, približivši ih tako hrvatskoj čitateljskoj publici. Mnoga scenska djela i danas se izvode u njegovu prijevodu.[1]

Kao povjesničar književnosti i poznavatelj stare i nove hrvatske literature, znao je u svakog pisca uočiti ono najbitnije. Zato Ježićeva znanstvena djela nisu samo faktografski podsjetnici, nego, prije svega, zaokruženi pogledi autorova golemog znanja o hrvatskoj književnoj prošlosti, koju je finim pojedinostima i pravim vrednovanjem pojedinih tekstova znao približiti slušatelju i čitatelju stvarajući od nekadašnjih suhoparnih pregleda životni roman hrvatske književnosti. Temeljitost i lakoća, kojom je Slavko Ježić razrješavao i najteže književne probleme, učinili su ga jedinstvenom, osebujnom i nezaobilaznom pojavom hrvatske suvremene povijesno-književne riječi.[1]

Pisao je pjesme (Somnia vitae, 1943.) te novele (Život u sjeni, 1943.), a autor je i jednog romana (Brak male Ra, 1923.). Ostala važnija djela: Prvi hrvatski pripovjedači iza Preporoda (1935.); Život i djelo Augusta Šenoe (1964.).[2] Pišući prozu i poeziju, izgradio je vrlo lijep stil, koji postaje bitnom značajkom njegova prevodilačkog znalaštva i profinjenosti.[1]

Djela[uredi VE | uredi]

  • "Život i rad Frana Krste Frankopana" - 1921.
  • "Brak male Ra" - 1923.
  • "Ilirska antologija" - 1934.
  • "Prvi hrvatski pripovjedači iza Preporoda" - 1935.
  • "Hrvatska književnost od početaka do danas" - 1943.
  • "Somnia vitae" - 1943.
  • "Život u sjeni" - 1943.
  • "Hrvatski putopisci" - 1955.
  • "Život i djelo Augusta Šenoe" - 1964.

Izvori[uredi VE | uredi]