Slovenski jezik

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Slovenski jezik
Speech balloon.svg

Slovenščina
Države
govorenja:
Slovenija; Austrija, Italija, Hrvatska, Mađarska
Regije
govorenja:
Europa
Broj govornika: oko 2,2 milijuna
Rang:
Razredba: indoeuropski
slavenski
južnoslavenski
slovenski
Jezični kôd
ISO 639-1: sl
ISO 639-2: slv
ISO 639-3: SLV
Vidi također: Jezik | Jezične porodice i jezici | Popis jezika po kodnim nazivima |Dodatak: Popis jezika

Slovenski jezik (ISO 639-3: slv) je materinski jezik oko 2 milijuna ljudi u Republici Sloveniji, gdje je službeni jezik (1.730.000 u Sloveniji (1991 popis).), te u Austriji (oko 18.000 u Koruškoj i Štajerskoj; popis), Italiji (oko 100.000 u Trstu, Gorici, Beneškoj Sloveniji, Reziji i Kanalskoj dolini), Mađarskoj (3,190; 2001 popis)[1] i Hrvatskoj (11.800 - 13.100). Broj slovenskih emigranata u Americi, Zapadnoj Europi i Australiji procjenjuje se na oko 400.000.

Najstariji pisani spomenici koji pokazuju tipične slovenske jezične crte jesu "Brižinski spomenici". Oni su pisani latinicom a nastali su između 927. i 1039. godine (prema rezultatima paleografske analize), no tekstovi koje sadrže oblikovani su već ranije (vjerojatno u 8. stoljeću)[2]. U srednjem vijeku još nije došlo do nastanka književnih djela na slovenskom jeziku, osim crkvenih molitvenika i kronoloških zapisa, tako da tek od polovice 16. stoljeća i vremena reformacije možemo govoriti o izgradnji slovenskoga književnog jezika. Taj je jezik izgrađen većim dijelom na donjokranjskim i panonskim a tek manjim dijelom na gornjokranjskim govorima. Njegov je začetnik Primož Trubar koji je 1550. tiskao "Katekizam" i "Abecedarij", 1557. - 1560. preveo "Novi zavjet" te 1564. izdao slovenski crkveni red "Cerkovna ordninga". Prvu je slovensku gramatiku "Arcticae horulae" 1584. napisao Adam Bohorič, a prvi rječnik (njemačko-latinsko-slovensko-talijanski) 1592. Jeronim Megiser.

Protureformacija je zaustavila ta nastojanja, tako da se tek potkraj 18. stoljeća ponovno pojavljuju pokušaji utemeljenja slovenskoga književnog jezika. Između 1784. i 1802. prevedena je na slovenski katolička Biblija, a 1768. pojavljuje se i "Kranjska gramatika" (Crainerischen Grammatik) Marka Pohlina. Veliku je važnost za utemeljenje književnog jezika imala i "Grammatik der Slavischen Sprache in Krain, Kaernten und Steyermark" Jerneja Kopitara iz 1808. godine. Jezična je norma definitivno uspostavljena tek u četrdesetim godinama 19. stoljeća nakon dugotrajnih rasprava. Važnu je ulogu u izgradnji slovenskoga književnog jezika imao i Valentin Vodnik.

Izražajne su se mogućnosti novoga književnog jezika u punom sjaju pokazale u književnosti. France Prešeren začetnik je slovenske poezije, a proznu su književnost utemeljili Fran Levstik i Ivan Cankar. Do kraja je konstituiranje slovenskog jezika u 19. stoljeću dovedeno pojavom dvosveščanoga slovensko-njemačkog rječnika Maksa Pleteršnika (1894./1895.) i pravopisom Frana Levca (1899.). Danas je slovenski standardni jezik stabilan, dobro opisan i istražen. Među obiljem publikacija o njemu valja istaknuti petosveščani "Slovar slovenskega knjižnega jezika" (1970. - 1991.) Slovenske akademije znanosti i umetnosti, "Etimološki slovar slovenskega jezika" France Bezlaja (1976. - 1995.) te posljednji "Slovenski pravopis" iz 2001.

Slovenska abeceda[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Slovenska abeceda

Slovenska gramatika[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Gramatika slovenskog jezika

Dijalekti[uredi VE | uredi]

Karta narječnih skupina u Sloveniji

██ gorenjska

██ dolenjska (3-kostelsko, 4-kočevsko, 5-sj. belokrajinsko, 6-južno belokr.

██ štajerska

██ panonska

██ koruška

██ primorska (1-šavrinsko, 2-čiško)

██ rovtarska

Slovenski jezik obuhvaća velik broj narječja[3] koja se obično grupiraju u 7 narječnih skupina[4]. Rubna narječja pokazuju utjecaje susjednih dijalekata, tako npr. šavrinsko narječje pokazuje utjecaj susjednih čakavskih govora sjeverne Istre[5]. U Sloveniji se govori i čiško (ćićko) narječje koje je zapravo čakavsko[6], kao i belokrajinsko, koje je zapravo štokavsko. S druge strane gorskokotarsko kajkavsko narječje se po genetskim i strukturnim kriterijima grupira zajedno sa susjednim slovenskim dijalektima[7]. Ne postoje karakteristične osobine koje posjeduju svi slovenski govori i samo oni, pa je uobičajena klasifikacija dijalekata na slovenske i hrvatske uglavnom na temelju nacionalne pripadnosti govornika.

Skupine narječja su[4]:

  • dolenjska
  • gorenjska
  • štajerska
  • panonska
  • koruška
  • primorska
  • rovtarska

Dolenjska i gorenjska skupina se zajedno nazivaju "središnja skupina".

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Ethnologue (16th)
  2. Brižinski spomeniki, Elektronska znanstvenokritična izdaja (slovenski). Inštitut za slovensko literaturo in literarne vede ZRC SAZU, Ljubljana (srpanj 2006.).
  3. R. Kolarič - Slovenska narečja (slo.) Page white acrobat.png(PDF)
  4. 4,0 4,1 Marc L. Greenberg - A Short Reference Grammar of Slovene (eng.) Page white acrobat.png(PDF)
  5. Stipe Kekez, Mijo Lončarić - Osvrt na istraživanje hrvatsko-slovenskih jezičnih dodira u Istri, Annales, Ser. hist. sociol., 16, 2006, 2 Page white acrobat.png(PDF)
  6. Sanja Zubčić - Akcenatski sustav mjesnog govora Obrova, Obdobja 26 Page white acrobat.png(PDF)
  7. Mate Kapović - Čakavsko i kajkavsko u donjosutlanskoj akcentuaciji, Hrvatski dijalektološki zbornik 15 (2009) Page white acrobat.png(PDF)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]