Slovenski jezik

Izvor: Wikipedija

Slovenski jezik Slovenščina
Države govorenja:	Slovenija; Austrija, Italija, Hrvatska, Mađarska
Regije govorenja:	Europa
Broj govornika:	oko 2,2 milijuna
Rang:
Razredba:	indoeuropski slavenski južnoslavenski slovenski
Službeni status
Služben u:	Slovenija, Koruška (Austrija), EU
Regulatori:
Jezični kôd
ISO 639-1:	sl
ISO 639-2:	slv
ISO 639-3:	SLV
Vidi također: Jezik | Dodatak:Popis jezika

Slovenski jezik (ISO 639-3: slv) je materinski jezik oko 2 milijuna Slovenaca u Republici Sloveniji, gdje je službeni jezik, te pripadnika slovenske manjine u Austriji (oko 60.000 u Koruškoj i Štajerskoj), Italiji (oko 100.000 u Beneškoj Sloveniji, Reziji, Trstu i Gorici), Hrvatskoj (11.800 - 13.100) i Mađarskoj (2.700). Broj slovenskih emigranata u Americi, Zapadnoj Europi i Australiji procjenjuje se na oko 400.000.

Najstariji pisani spomenici koji pokazuju tipične slovenske jezične crte jesu "Brižinski spomenici". Oni su pisani latinicom a nastali su između 927. i 1039. godine (prema rezultatima paleografske analize), no tekstovi koje sadrže oblikovani su već ranije (vjerojatno u 8. stoljeću)^[1]. U srednjem vijeku još nije došlo do nastanka književnih djela na slovenskom jeziku, osim crkvenih molitvenika i kronoloških zapisa, tako da tek od polovice 16. stoljeća i vremena reformacije možemo govoriti o izgradnji slovenskoga književnog jezika. Taj je jezik izgrađen većim dijelom na donjokranjskim i panonskim a tek manjim dijelom na gornjokranjskim govorima. Njegov je začetnik Primož Trubar koji je 1550. tiskao "Katekizam" i "Abecedarij", 1557. - 1560. preveo "Novi zavjet" te 1564. izdao slovenski crkveni red "Cerkovna ordninga". Prvu je slovensku gramatiku "Arcticae horulae" 1584. napisao Adam Bohorič, a prvi rječnik (njemačko-latinsko-slovensko-talijanski) 1592. Jeronim Megiser.

Protureformacija je zaustavila ta nastojanja, tako da se tek potkraj 18. stoljeća ponovno pojavljuju pokušaji utemeljenja slovenskoga književnog jezika. Između 1784. i 1802. prevedena je na slovenski katolička Biblija, a 1768. pojavljuje se i "Kranjska gramatika" (Crainerischen Grammatik) Marka Pohlina. Veliku je važnost za utemeljenje književnog jezika imala i "Grammatik der Slavischen Sprache in Krain, Kaernten und Steyermark" Jerneja Kopitara iz 1808. godine. Jezična je norma definitivno uspostavljena tek u četrdesetim godinama 19. stoljeća nakon dugotrajnih rasprava. Važnu je ulogu u izgradnji slovenskoga književnog jezika imao i Valentin Vodnik.

Izražajne su se mogućnosti novoga književnog jezika u punom sjaju pokazale u književnosti. France Prešeren začetnik je slovenske poezije, a proznu su književnost utemeljili Fran Levstik i Ivan Cankar. Do kraja je konstituiranje slovenskog jezika u 19. stoljeću dovedeno pojavom dvosveščanoga slovensko-njemačkog rječnika Maksa Pleteršnika (1894./1895.) i pravopisom Frana Levca (1899.). Danas je slovenski standardni jezik stabilan, dobro opisan i istražen. Među obiljem publikacija o njemu valja istaknuti petosveščani "Slovar slovenskega knjižnega jezika" (1970. - 1991.) Slovenske akademije znanosti i umetnosti, "Etimološki slovar slovenskega jezika" France Bezlaja (1976. - 1995.) te posljednji "Slovenski pravopis" iz 2001.

Sadržaj 1 Slovenska abeceda 2 Slovenska gramatika 3 Izvori 4 Vanjske poveznice

[uredi] Slovenska abeceda

Detaljniji članak o ovoj temi: Slovenska abeceda

[uredi] Slovenska gramatika

Detaljniji članak o ovoj temi: Gramatika slovenskog jezika

[uredi] Izvori

[uredi] Vanjske poveznice

• rjecnik.ba - Rječnik slovenskog jezika
• sl.wikipedia.org - Wikipedija na slovenskom jeziku
• Inštitut za slovenski jezik Frana Ramovša