Smiljan Zvonar

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Smiljan Zvonar
Pravo ime Tvrtko
Rođen 27. srpnja 1919.
Tomislavgrad
Umro 12. kolovoza 1960.
Mostar
Zaređen 1942.
Portal: Kršćanstvo

dr.fra Smiljan Zvonar (Tomislavgrad, 27. srpnja 1919. - Mostar, 12. kolovoza 1960.), hrvatski teolog, svećenik, redovnik i politički zatvorenik.

Sjemeništarac, bogoslov i svećenik[uredi VE | uredi]

Fra Smiljan Zvonar rođen je 27. srpnja 1919. kao najstariji sin u obitelji Mate i Mare rođ. Stipić u Tomislavgradu. Otac Mate „Maće“ (1892.- 1943.) bio je rodom iz susjednoga sela Kola, majka Mara (1890. –1962.) iz tadašnjega Duvna, a nastanili su se u Duvnu na 258. kućnom broju. Otac Mate kao mladić odlazi u Slavoniju na zanat i sudjeluje u Prvom svjetskom ratu. Iz mađarskoga mjesta Györ (Đer) piše svojoj vjernoj Mari, koja je zaposlenica u općini pri vojnom Odsjeku čekajući da se vrati. To je i dočekala svršetkom rata 6. listopada 1918. u svojoj trideset i prvoj godini, kada su se vjenčali. Već naredne 1919. rađa im se prvi sin Tvrdko (1919.-1960.)– kako je upisano u župnoj Matici krštenih, potom Tomislav (1920.-1921.), Ante (1921.-1989.) te četvrti sin Pero (1923.-1956.). S ponosom je Mara govorila da su njeni sinovi dobili imena po hrvatskim kraljevima. Mate je u svojoj kući u suradnji s Nikolom - Nikom Nevistićem pok. Luke „Luketom“ s Kola, pokrenuo gostionicu s gostinjcem u kojoj se moglo prenoćiti, sa štalom i pojatom za konje te trgovinu mješovite robe gdje je radio od 1920. do 1943. godine, kada umire od tifusa. Mati je u poslu pomagao njegov najmlađi sin Pero, dok je žena Mara radila u kućnoj kuhinji. Pošto se fra Smiljan u vrijeme očeva preminuća ratne 1943. - kad je bilo opasno putovati - nalazio u Zagrebu na teološkom studiju, nije mogao biti nazočan očevu posljednjem ispraćaju. Tvrtko nakon pučke škole u rodnom Tomislavgradu pohađa dva razreda gimnazije u Travniku, a ostalih šest razreda kao franjevački sjemeništarac na Širokom Brijegu. Završetkom šestoga razreda (sadašnjega 2. razreda gimnazije) i godine novicijata na Humcu kada uzima redovničko ime fra Smiljan, polaže jednostavne zavjete 5. srpnja 1936. dok 1938. polaže maturu – ispit zrelosti. Od 1938. do 1943. je u Mostaru te mu je poradi učenja bogoslovlja odgođena vojna služba, a od 1944. do 1947. je u Zagrebu na teološkom fakultetu. Vječne zavjete kao punopravni član Hercegovačke franjevačke provincije, položio je u Mostaru 8. rujna 1940. godine. Za svećenika ga je s fra Teofilom Lekom na Blagovijest 25. ožujka 1942. u Mostaru - dan prije svoje smrti, zaredio Mostarsko-duvanjski biskup fra Alojzije Mišić. Nekoliko mjeseci prije toga od Svete Stolice je za fra Smiljana zatražena dispenza od studija i dobi za ređenje. Kao učenika i sveučilištarca kolege ga doživljavaju kao vedra i nasmijana, uvijek spremna za igru – posebno nogometa, onoga koji je na osobit način volio Boga i čovjeka. Mladima rado predaje vjeronauk, a sa starijima rado vodi tople razgovore. Mladu misu s biblijskim riječima: „Pogledaj, na dlanovima ruku svojih, zabilježio sam te“ (Iz 49, 15) proslavlja u proljeće 6. travnja 1942. u Tomislavgradu. Na Misi je propovijedao tadašnji mostarski gvardijan i fra Smiljanov profesor dr. fra Svetozar Petric. Tom prigodom konjanici su izišli pred goste iz Mostara u selo Kovače i pratili ih do mjesta proslave Mlade mise. U svečanoj se procesiji s cvijećem, hrvatskim i papinskim zastavama uz pjesmu išlo od fra Smiljanove rodne kuće kroz Tomislavgrad do župne crkve, ispred koje je slavljena Mlada misa. Nakon proslave se na isti način u procesiji išlo natrag, gdje je u gostionici otac Mate za uzvanike pripravio svečani objed. Cijelo to vrijeme talijanska vojska koja je u tim ratnim godinama bila smještena u Tomislavgradu, svirala je na instrumentima limene glazbe talijanske pjesme, dok se na Svetoj misi molilo, čitalo, pjevalo i propovijedalo na latinskom i hrvatskom jeziku. U tadašnjem Hrvatskom domu, kojega su nakon ukinuća 1945. partizani pretvorili u gradski hotel, tom se prigodom vojsci posluživala kava i čaj. Brat Ante nije mogao prisustvovati proslavi, nego je kao domobranski vojnik došao u posjet rodnoj kući koncem 1943. godine, kada je sa sobom donio zarazu tifusa. Svi su se u obitelji razboljeli a otac Mate ih je dvorio, ali su poslije svi ozdravili dok je Mate obolio i 8. prosinca 1943. preminuo. Na studij na Katolički Bogoslovni fakultet u Zagreb, odlazi kao mladi svećenik 8. listopada 1943. gdje diplomira 27. lipnja 1944. godine. Od polovine 1948. do polovine 1949. je župni pomoćnik na Širokom Brijegu, kada je imenovan župnikom u Mostaru gdje ostaje do 1. travnja 1952. kada je lišen slobode.


Fra Smiljan je doktorirao pastoralnu teologiju na KBF-u u Zagrebu 1948. godine.

Župni pomoćnik, župnik i gvardijan[uredi VE | uredi]

Od 1947. fra Smiljan obavlja dušobrižničku i vjeroučiteljsku službu na Širokom Brijegu, a od 1949. je u Mostaru nakon što je mostarski gvardijan fra Svetozar Petric odveden u zatvor u kojemu ostaje tri godine. Kao mostarski župnik i gvardijan od tadašnje komunističke vlasti je optužen kako je na Božić 1951. održao polnoćku, što su mnogi iskoristili u loše ciljeve, jer su cijelu noć pjevali nacionalne pjesme poput „Još Hrvatska ni propala“ i dr. Bio je obljubljen među vjernicima kao uzor dobrote i učenosti, jako lijepo je pjevao, a njegove propovijedi, izrečene zvonkim i toplim glasom, ostavljale su osobito snažan duhovni doživljaj na sve koji su ih slušali. Postao je nadaleko poznat propovjednik, koga su pozivali i u druga mjesta i župe.

Duhovna veličina i briga za druge[uredi VE | uredi]

Fra Smiljan je bio duhovan čovjek – meditativac, odakle je crpio snagu i nadahnuće za dušobrižnički i pastoralni rad tamo gdje se nalazio. Imao je osjećaja za najslabije u prvom redu bolesnike i po svjedočenju kolega svećenika, koji su ga poznavali od sjemenišnih dana i zajedno djelovali na Njivi Gospodnjoj, svuda je oko sebe širio miris svetosti. Snagu i nadahnuće crpio je iz svakodnevne duge i ustrajne molitve u bliskom odnosu prema prirodi koja mu je „govorila“ i svjedočila o svojemu Stvoritelju, a za boravka u Zagrebu prema svjedočanstvu subrata i su uznika fra Ferde Vlašića: „bio je pravi duhovni gromobran te kuće“. Rado boravi u sjeni širokobriješkog starog hrasta, gdje moli i dočekuje vjeroučenike koji su ga voljeli. Fra Smiljan je bio veliki propovjednik, čije riječi izrečene u zanosu zvonkim glasom nisu samo rado slušali vjernici i nevjernici, nepismeni i učeni, nego i kolege svećenici. Govorio je iz dubokoga uvjerenja s velikom sigurnošću i svetačkom poniznošću, pjevajući i gromoglasno zboreći o Bogu. Kako se može zaključiti iz dostupnih izvora (rukopisna bilježnica iz Mostara od 1940.), fra Smiljan svoje govore i propovijedi do u tančine razrađuje, obrađujući teme vjere, Svetoga Pisma i kršćanskoga morala. Zapisuje priče i zgode koje je koristio u svojim homilijama, nagovorima i vjeronaučnim predavanjima. Govori o različitim teološkim i društveno-aktualnim temama i pitanjima svoga vremena, koristeći Bibliju i crkveni nauk kao stupove svojega izlaganja. Neprestano je, prema svjedočanstvu kolega, rastao u spoznaji i duhovnosti i nikada se nije zadovoljio površnim i polovičnim. U svojoj je bilježnici zapisao: „Tko ima malo, hoće mnogo. Tko ima mnogo, hoće više. Imaš Boga, pa ćeš imati sve.“ Bio je voljen i cijenjen od župljana i vjeroučenika svih uzrasta. I za kasnijeg dugogodišnjeg izdržavanja zatvorske kazne u zeničkom kazamatu, smireno obavlja svakodnevne dužnosti s molitvom na usnama odakle crpi snagu da izdrži teret duge zatvorske kazne koja ga pritišće.


Namješteni politički proces[uredi VE | uredi]

Fra Smiljana se dodatno teretilo, na temelju iskaza lažnih svjedoka u namještenom političkom procesu, da bi ga se lakše osudilo i s većom kaznom. Teretilo ga se da je Antoniji Perić, koja je početkom prosinca 1951. došla u svezi kumovanja u župni ured, govorio protiv omladine, da su to sve komunisti te savjetovao da se nipošto ne udaje za muslimana ili pravoslavca, nego da ostane prava katolkinja. Navodno joj je rekao da nije čudo da danas Hrvati nemaju mjesta u društvu, nego samo muslimani i pravoslavci, ističući da je muslimanka da bi sigurno imala gdje raditi. Nadalje, da je Slavku Dediću u župnom uredu govorio kako su Hrvati katolici u teškom i nesnosnom položaju te kako niti tadašnja vlast neće biti dovijeka. Nadalje je optuživan da je Ivanu Senkiću u mostarskom župnom uredu početkom 1950. govorio: „Pa zar još ne znaš da je u Americi formirana hrvatska Vlada, da ima svoju vojsku i da tu Vladu pomaže Amerika“ te o promjeni postojećega društvenoga uređenja kod nas. Optužen je da je u tadašnjoj FNRJ, „u namjeri da podruje vlast radnog naroda i obrambenu moć zemlje i da razbije bratstvo i jedinstvo naroda FNRJ vršio neprijateljsku propagandu protiv državnog i društvenog uređenja i političkih mjera narodne vlasti, čime je počinio krivično djelo iz čl. 118. KZ“. Tekst izrečene presude, koju je potpisao predsjednik vijeća dr. Dragoslav Ljubibratić, završava sa: „Smrt fašizmu – Sloboda narodu!“ Zloglasna UDB-a prisilila je tako mladića Ivana Senkića da na suđenju svjedoči kako je tobože pred njim fra Smiljan rekao da će ponovno biti uspostavljena slobodna i samostalna Hrvatska. „No tada se dogodilo nešto što je suca jamačno zaprepastilo. Prema iskazu očevidca fra Ferde Vlašića iz 1995. godine mladić je pogledao suca u oči te jasno kazao: 'Ja se bojim Boga. Krivo ne ću ni na koga, života mi moga! To fra Smiljan nije preda mnom govorio. Bog mi je svjedok u koga vjerujem.' Tada je nastao žamor u sudnici, a predsjednik suda prestao je o tome bilo što pisati.“ U Obrazloženju fra Smiljanove kazne kaže se da je Ivanu Senkiću na svakom rastanku preporučivao: „'Prenesi ovo našim dobrim kršćanima', dakle je nastojao da njegove riječi dopru do što većeg broja lica. Na taj način u ovoj njegovoj radnji stječu se obilježja krivičnog djela neprijateljske propagande iz čl. 118 st./1/KZ, pa je i za to djelo proglašen krivim.“ Druga svjedokinja djevojka Perić prije davanja lažnoga iskaza, pala je na pod izjavivši da je hvata nemoć i da ne može govoriti. Sudac je pročitao njezin prisilno dobiveni iskaz, što je trebala samo potvrditi, čemu se usprotivio odvjetnik obrane. Sve je, međutim, bilo uzalud, na što se fra Smiljan samo nasmiješio.

Posjeti i pisma[uredi VE | uredi]

Od utamničenja do 1956. fra Smiljanu je, prema odredbi tadašnje vlasti, u posjet mogao jedino dolaziti najmlađi brat Pero. A kad su mu dojavili u zatvoru da je brat Pero 1956. preminuo izjavljuje kako mu je to bilo teže, nego kad je slušao svoju zatvorsku presudu, budući da su bili jako povezani. Nakon toga događaja, jednom mjesečno posjećivao ga je brat Ante. Dvije posljednje godine izdržavanja zatvorske kazne (1958.-1960.) pisao je pisma najužoj rodbini. Poznato je sačuvano sedam takvih pisama, koja su redovito bila naslovljena „Draga Mama i svi ostali“ te dobivao odgovore na pisma od istih. Pisma su napisana fra Smiljanovim krasnopisom na po jednom listu papira. Sva pisma su redovito cenzurirana od zatvorskih nadglednika, a zbog ograničenoga prostora zatvorenici bi pisali sitnim slovima da više teksta može stati. Sa zanimanjem posvećuje pozornost svakom članu uže obitelji s njima suosjećajući, osobito s Mamom koja je u „poodmaklim godinama“ i oslovljava je s osobitim poštovanjem pišući velikim početnim slovom. Brine se za njeno „zdravlje i veselje“, što mu je „neobično drago“. U pismu od 7. listopada 1958. se zanima je li im provincijal dolazio kući i koliko se zadržao u Duvnu te za fra Mijino zdravlje (tadašnji duvanjski župnik fra Mijo Čuić, Bukovica 1882. – Mostar 1959.) za koga je čuo da je bio teže bolestan, kao i za Nenadu (fra Smljanova rođakinja, milosrdnica s. Nenada Zvonar, Kolo 1915. - Rijeka 1998.). Fra Smiljan o svojemu zdravlju i raspoloženju piše: „Hvala Bogu, dobro je po običaju. Na pažnju i brigu nipošto se ne mogu potužiti. Baš sam preključer primio paket. Sve u redu. Nikakve brige ne vodite.“ U pismu od 6. rujna 1959. fra Smiljan se kao i obično zanima za mamino zdravlje, jer će narednoga dana posebno misliti na Mamu kako će „taj dan svi biti veseli radi njenog imendana“. Zanima se za obične svakodnevne stvari i događaje, poput spremanja zimnice. Jer: „Vrijeme je da na to mislite. Sudeći po Zenici rekao bih da je ljeto već minulo. Prilično je hladno, kišno – prava jesen. Mislim da je slično i kod vas. Stoga na vrijeme se spremajte.“ Zanima ga: „Koliko Ljudevit (op. a. vjerojatno misli na fra Ljudevita Rupčića, Hardomilje, 1920. – Međugorje, 2003.) ostaje u Duvnu? On je, koliko znam, u Sarajevu na teologiji. Da li se sprema za doktorat?“ Rodbinu umiruje i tješi riječima: „Ništa se ne brinite. Znam da biste željeli da sam s vama. Ali ako Bog poživi, doći će i to. Dan po dan pa eto već osma godina se bliži kraju. Izgleda mi, što no riječi, kao da je to nedavno bilo. Istina u početku mi je na pomisao 15 godina bilo dugo kao vječnost, ali malo pomalo prođe. Doduše dobar komad mi je i oprošten jer sam pomilovan.“ Zahvaljuje se toplim riječima na poslanom paketu i novcu. O svom svakodnevnom zatvorskom životu u pismu od 6. siječnja 1960. fra Smiljan piše: „Za mene se ništa ne brinite. Ja sam se već navikao na ovaj život. Dani mi se pomalo broje, pa ako Bog poživi, doći će vrijeme i izlaska. Sad mi je psihološki mnogo lakše, kad ima preda mnom nešto preko godinu, nego li kad sam na leđima nosio 15 godina.“ U pismu od 9. ožujka 1960. fra Smiljan od bliže rodbine traži: „Zaboravio sam Vam spomenuti da mi pošaljete fotografiju sviju vas ukućana zajedno. Deveta je godina od 20. 2. da Vas nisam viđao.“ I u pismu za Uskrs od 10. travnja 1960. fra Smiljan se nostalgično prisjeća doma i obiteljske topline uz srdačne čestitke sa željama za dobro duše i tijela. „Znam da Vam je osobito drago da je eto već deset dana moja kazna ispred jedne godine. Znam da je Mama osobito željna mog dolaska kući i razgovora sa mnom. Jer od 1929. godine otkako sam pošao u gimnaziju uvijek su bili rastanci, odlaženja i putovanja, pa povratci i kraća viđanja preko ferja. Do sada ovoga perioda – ali je punih 8 godina i nešto više, da me nije Mama vidjela. Ali, ako Bog poživi i nju i mene vidjet ćemo se (…). Danas je po dozvoli Sekretarijata iz Sarajeva, obišao sve nas svećenike – posebno Gvardijana sarajevskog samostana p. o. Tomislav. To me je jako iznenadilo. Svakom je dao po jedan uskrsni dar. Veli da je Uprava u Sarajevu pravila molbu za nas, pa nije isključeno da bi se mogli vidjeti i prije isteka kazne. Ali opet velim mada postoji, a nije sigurno.“ O maminoj strpljivosti i nutarnjem trpljenju u pismu od 10. svibnja 1960. fra Smiljan progovara: „Razumijem da je i Vama sada lakše i da željno očekujete dan moga dolaska. S druge strane, poznato mi je o Maminoj strpljivosti i hrabrosti. Sjećam se, kad sam se prvi put sastao poslije moga suđenja sa pokojnim Perom i upitao ga kako je Mama podnijela ovaj moj slučaj, odnosno zatvor i osudu, on mi je rekao: 'Vjeruj, bolje nego nas dvojica.' Doduše Mamino je svojstvo da unutra trpi, a na vama ne ispoljava toliko radi Vas ukućana.“ I u posljednjem, sedmom pismu, kao i redovito u svima na koncu na sličan način završava pozdravima: „Sve poznate, a naročito Vas na čelu s Mamom, kao i oce Fratre pozdravlja Vaš Fra Smiljan.“

Tajna slavlja Svete mise[uredi VE | uredi]

Zatočeni svećenici su u zatvoru, kad bi se ukazala prilika, potajno pojedinačno slavili Svetu misu, koja je tada još bila na latinskom jeziku. Tako don Anto Baković s deset godina robijaškog staža „u dvije smjene prije i poslije Mlade mise“, koji je s fra Smiljanom u Zenici proboravio oko dvije godine, za njega svjedoči da ga je doživio kao sveca i mučenika. Pripovijeda da bi se ujutro ustao sat vremena ranije prije svih zatvorenika. Iz pretinca svoga drvenoga kovčežića izvadio bi kruh i slaninu uz koji bi stavio kruh za slavljenje Svete mise. Pretvarao bi se da je gladan te da jede hranu, a u šutnji izgovarao riječi Svete mise. Jednom ga je zgodom zatvorski čuvar pitao: „Šta si pope ogladnio pa prije jedeš?!“ Vino bi spravljao i sam sebi cijeđenjem iz grožđa, koga bi čuvao u bočici za kolonjsku vodu. Znali bi u zeničkoj „staklari“ (zatvor u zatvoru) gdje su bila po dvojica slaviti Misu, tako što bi jedan tajno predvodio dok bi drugi posluživao. Kako nisu smjeli imati brevijara, misala niti molitvenika, misne riječi su napamet prepričavali. Don Anto pripovijeda da je zbog fra Smiljana za kaznu „zaradio“ još jedan zatvorski dan. Naime, fra Smiljan mu je dao napisanu svoju „duhovnu oporuku“ da je čuva i ne čita, nego njemu preda kad iziđe iz zatvora. Međutim, to je sve vidio doušnik i dojavio zatvorskom upravitelju. Mislili su da je pisao nešto političko protiv države i narodne vlasti, ali su se razuvjerili nakon što su pročitali te su rekli da su to nekakve naše „popovske gluposti“. Don Anti nije poznato što je napisao u oporuci jer ga nije pitao, a kako je ubrzo nakon izlaska iz zatvora fra Smiljan umro, to se u tom kratkom vremenu nisu uspjeli niti susresti. Potrebno vino i hostije tajno bi im bili dostavljani i u paketima s hranom, koje su im fratri slali. Tu je posebnu ulogu navodno odigrala s. Konzolata Grgić (Humac 1908. – Potoci, 1983.). Za misno slavlje zatočeni svećenici su imali i potrebno minijaturno misno posuđe. Vjerojatno ga je iz zeničkoga KPD fra Smiljan sa sobom donio u mostarski samostan. Bilo je sakriveno u mostarskoj samostanskoj knjižnici, upakirano u kutiju za lijek i vremenom zaboravljeno. Na kutiji je i datum proizvodnje lijeka iz 1953. godine. Don Anto Baković svjedoči da je on u zatvoru imao minijaturni drveni kalež, a to je ustvari bila solnica. Minijaturno misno posuđe s potrebnim krpicama i hostijama, čuvali bi u svom drvenom kovčežiću kakve su imali svi robijaši. Pripovijeda se da je zatvorskom uzniku fra Ferdi Vlašiću sestra Mila dostavljala vino pomiješano s uljem, koje bi isplivalo na površinu i trebalo „kao lijek poslužiti za kosu uz kolačiće da bi imalo pravi učinak“ - što su ustvari bile hostije.


Uvjetno otpušten[uredi VE | uredi]

Prijedlog za uvjetno otpuštanje podnesen je 3. lipnja 1960. godine, koga su potpisali članovi komisije: Gojko Latinović, Živojin Mijatović i Joviša Kostić. Na koncu prijedloga o fra Smiljanu se kaže: „Vrlo je lošeg političkog držanja. Razlikuje se od drugih svećenika po tome što djeluje postojano. Izbjegava susrete sa službenim osobljem. Uvijek je okružen osuđenicima koji su i danas čvrsto na liniji ustaštva. Disciplinski je kažnjavan zbog prekršaja kućnog reda. Ispoljava osobine podmuklosti kod sebe. U kulturno prosvjetnom radu uopće ne sudjeluje. Slobodno vrijeme provodi u izučavanju vjerskih knjiga i stranih jezika.“ Zbog bolesti i iscrpljenosti fra Smiljan je uvjetno otpušten iz zatvora 21. lipnja 1960. godine. Zanimljivo je pročitati opasku u zdravstvenom listu da je «otpušten kući zdrav!» Uvjetnu otpusnicu iz zeničkog zatvora na godinu dana od 2. srpnja 1960. potpisao je upravnik Gojko Latinović. Rješenje državnog SUP-a u Sarajevu o uvjetnom puštanju je od 21. lipnja 1960., br. 13 – 12704/1. Uvjetni otpust mu je trebao trajati do 1. travnja 1961., a rješenje za otpuštanje iz zeničkoga kazamata u Sarajevu je potpisao Safet Filipović, sekretar Sekretarijata za unutrašnje poslove NR BiH. Prema odredbi je bio dužan boraviti u Mostaru i redovito se javljati nadležnom Sekretarijatu za unutrašnje poslove. Ima opravdanih naznaka da su mu tadašnji zatvorski liječnici otkrili zloćudni sarkom (rak na želucu) i radi toga ga s fra Ferdom Vlašićem otpustili da umre izvan zatvora. O tom događaju i velikom danu fra Ferdo se u listu „Naša ognjišta“ XXV. (1995.), br. 7-8, str. 30. prisjeća: „I napokon, 4. srpnja 1960., nakon osmogodišnje robije i svakojakih muka, pustiše nas na slobodu. S robije smo se zaputili u Mostar. Blijedi, mršavi, iznemogli, ali konačno izvan tamnice. Kad smo stigli u Mostar, motrio sam Tebe i Mostar. Oko Tebe su se skupile velike skupine djece i odraslih osoba, a Ti si svima mirisao svetošću.“ U istom listu „Sveta baština“ IX. (1990.), br. 10, str. 6. nasilno promijenjenoga naziva kaže: „Taj grad dočekao te raširenih ruku i počeo je proslavu tvoga križnoga puta, tvoga svjedočenja za Krista. Bio je to dokaz pobjede istine nad lažju, nevinosti nad zloćom. Velike skupine vjernika svake dobi dolazile su k tebi – da te vide i da ti se dive. Ali i ta radost u susretima bijaše kratka.“ Nakon puštanja iz zatvora u mostarski samostan, proboravio je nekoliko dana u rodnom Duvnu u posjetu ostarjeloj majci Mari i obitelji brata Ante. Zbog nagloga gubljenja tjelesne težine, ubrzanoga sijeđenja kose i čestih slabosti postoje opravdane sumnje da su ga planirano i polagano u zeničkom kazamatu trovali u čaj stavljajući kaktusov sok. Kad majka Mara o tomu govori nekoć uspravnom, stasitom i punom snage a sad već oronulom sinu fra Smiljanu, odgovara joj kako ga ništa ne boli - ali očevidno kopni. Tom prigodom majci Mari i obitelji brata Ante poklanja krunicu s riječima: „Dajem vam svoju krunicu iz zatvorskih dana i neka je moj blagoslov uvijek uz vas.“ Vrijeme je tada uglavnom provodio u duvanjskom samostanu a svoju majku i najbliže nije želio opterećivati pričama o zatvoru, jer se nadao da je sve prošlo i iza njega. Međutim, zbog dugogodišnjega boravka u Zenici i zatvorskih posljedica na zdravlje ubrzo mora u mostarsku bolnicu. Dan prije preminuća u bolnici ga je posjetio njegov uznički kolega i subrat fra Ferdo Vlašić. O rastanku s fra Smiljanom u članku „Plači srce moje“ u „Sveta baština“ IX. (1990.), br. 10, str. 6. piše: „Bio si sav iznemogao. Ali uz krevet si stajao uspravan, potpuno svjestan svoje sudbine. Rekao si bez uznemiravanja: 'Ferdo! Završavam ovozemnu putanju! Do viđenja u vječnosti!'“

Smrt[uredi VE | uredi]

Fra Smiljan je od raka na želucu u mostarskoj bolnici, preminuo samo trideset i četiri dana nakon puštanja iz zatvora, 12. kolovoza 1960. u Mostaru u 41. godini života, 25. redovništva i 18. godini svećeništva o čemu su iz Provincijalata obaviješteni franjevci u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Na pokopu je, po riječima subrata fra Ferde, za svetačkim fra Smiljanovim likom plakala cijela mostarska crkva, kao i ljudi na ulicama. Pokopan je u fratarskoj grobnici na Šoinovcu u Mostaru. Njegov zatvorski supatnik fra Ferdo o njemu je napisao: „Doista, dugo će još sunce sjati dok se u našim krajevima rodi netko Tebi sličan. Dok se u habitu pojavi fratar Tvoga kova i Tvojih snova.“ Tadašnji mostarski župnik fra Stanko Vasilj uz asistiranje biskupa s 32 svećenika. predvodio je fra Smiljanov posljednji ispraćaj. Nad otvorenim grobom mu je ispjevao: „Plači, srce moje, njega nema više. Zaspale su vječno oči, svjetlo Tvojih nada. One dobre, one drage, one svete oči ne ćeš gledati više. Plači, srce, plači (…) Nema više one svete ruke da ti suze briše (…)“.

Zaključak[uredi VE | uredi]

Pri samom koncu hoda s fra Smiljanom kroz teški, patnički, a ujedno ispunjeni i ostvareni život, teško je ostati ravnodušan i ne prepoznati njegovu veličinu i zauzetost za istinu, pravdu i čovjekovo dostojanstvo. Iznjedrila ga je duvanjska krajina i Hercegovačka franjevačka provincija. U svom zauzimanju za nepravedno osuđenu i zatočenu subraću i vjernike, vođen je bratskom ljubavlju i željom da pomogne. Pomaže ugroženim franjevcima zauzimanjem kod nositelja i promicatelja tadašnjeg bezbožnog komunističkog sustava, imajući osjećaja za najslabije u podjeljivanju sakramenta bolesničkog pomazanja. U zauzimanju za slabe i prezrene svoga vremena i sam se izložio dospjevši u zenički zatvorski kazamat, odakle je druge izbavljao iz okova komunističke nemani. Savjetovanje osoba s kojima je dolazio u doticaj oko vjerničkog i nacionalnog života, što je svećenicima našega vremena dio svakodnevne pastoralne djelatnosti, stajale su ga slobode. Drugima pomažući nikomu nije činio zlo, nego se svjesno podložio da bude žrtva prinesena za svoju braću i bližnje. Nikoga pa niti svoje mučitelje nije mrzio, nego se prema njima odnosio s poštovanjem. Niti kad mu je bilo najteže, dok ga pritišće breme petnaestogodišnje robije u četiri sumorna zida samice, niti u sivilu zatvorske svakodnevice, nije očajavao niti Bogu prigovara, nego kao ponizni sluga svoj život i njegov teret prihvaća. Prvenstveno u običnim svakodnevnim poslovima. U hladnoći kazamatskih zidina grije se na vatri svakodnevne molitve ulazeći u prisutnost Svevišnjega. Pronalazi način kako će tajno slaviti Euharistiju. U dugogodišnjem iščekivanju slobode, kako je osobito vidljivo iz fra Smiljanovih pisama majci i bližoj rodbini, nikada ga nije napustila vjera i nada u pobjedu istine i susret sa svojim najbližima. Poput zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, kojega su komunisti 1946. u montiranom političkom procesu osudili na šesnaest godina stroge zatvorske kazne i fra Smiljan je osuđen na petnaest godina. Znajući za svjedočanstvo zagrebačkog nadbiskupa koji pred sudom za sva vremena izjavljuje i svjedoči: „Bio bih ništarija kad ne bih osjetio bílo svoga naroda“, niti fra Smiljan se na dugogodišnjoj robiji ne da slomiti niti pokolebati. Do konca ostaje s uzdignutom glavom, čemu se dive i njegovi mučitelji. U potpunosti se kroz molitvu i svakodnevne dužnosti prepušta Bogu. Ne malakše pred umišljenim silnicima ovoga svijeta i bezbožničkim sustavom koji je ispred sebe sve i svakoga uklanjao što mu se našlo na putu dajući pouku generacijama svih vremena. Fra Smiljan je do kraja ugradio i darovao na raspolaganje svojoj franjevačkoj provinciji svoje umne i intelektualne sposobnosti i darove. Jednako tako i svoje ljudske, kršćanske i franjevačke vrednote.