Sovjetsko-afganistanski rat

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Sovjetsko-afganistanski rat
sukob: Hladni rat
Mujahideen village.JPEG
Mudžahedinsko selo u ruševinama
Vrijeme 27. prosinca 1979. - 15. veljače 1989.
Mjesto Afganistan
Ishod Pobjeda Mudžahedina; nastavak građanskog rata
Sukobljene strane
Flag of Afghanistan (1980-1987).svg Demoratska Republika Afganistan
Flag of the Soviet Union.svg SSSR
Flag of Jihad.svg Mudžahedini
Flag of Pakistan.svg Pakistan
Flag of the United States.svg SAD
Zapovjednici
Flag of the Soviet Union.svg Sergej Sokolov
Flag of the Soviet Union.svg Valentin Varenjikov
Flag of the Soviet Union.svg Boris Gromov
Flag of Afghanistan (1980-1987).svg Babrak Karmal
Flag of Afghanistan (1980-1987).svg Mohammad Nadžibulah
Flag of Afghanistan (1980-1987).svg Abdul Rašid Dostum
Flag of Jihad.svg Abdul Hak
Flag of Jihad.svg Džalaludin Hakani
Flag of Jihad.svg Gulbudin Hekmatijar
Flag of Jihad.svg Ismail Kan
Flag of Jihad.svg Ahmad Šah Massud
Postrojbe
Flag of the Soviet Union.svg SSSR: 80,000 - 104,000
Flag of Afghanistan (1980-1987).svg DRA: 329,000
45,000 (1983.)
250,000 (1986.)
Gubitci
Flag of the Soviet Union.svg SSSR: 14,453 ubijenih, 53,753 ranjenih, 417 nestalih, 415,932 oboljelih.
Novi podaci: 15,051 ubijenih.
Flag of Afghanistan (1980-1987).svg DRA: Nepoznato
Nepoznato

Sovjetsko-afganistanski rat, devetogodišnji rat između Sovjeta i anti-sovjetskih snaga koje su se borile protiv afganistanske marksističke vlade. Sovjetski Savez je podržavao vladu dok su pobunjenici pomoć dobivali iz mnogih zemalja, uključujući i Sjedinjene Američke Države i Pakistan.

Početno sovjetsko razmještanje 40. vojske u Afganistanu se dogodilo 25. prosinca 1979., a konačno povlačenje trupa zbilo se između 15. svibnja 1988. i 2. veljače 1989. 15. veljače Sovjetski Savez službeno objavljuje da su trupe napustile zemlju.

Pozadina[uredi VE | uredi]

Afganistan, raskršće središnje Azije, piše dugu povijest oružanih sukoba. U 4. stoljeću pr. Kr., Aleksandar Veliki je ušao u ovu zemlju, koja je tada bila dio Perzijskog Carstva, porad zauzimanja Baktriju (današnji Balkh). Napadi Skita i Turaka su slijedili u potonjim stoljećima. Godine 642., Arapi su osvojili cijelu regiju i uveli islam.

Skoro neprohodne afganistanske planine i pustinjski teren su se odrazili na etnički i jezično jedinstveno stanovništvo. Paštunci su najdominantnija etnička grupa, zajedno sa Tadžicima, Hazarima, Ajmacima, Uzbecima, Turkmenima i ostalim manjim grupama.

Puč iz travnja 1978.[uredi VE | uredi]

Šah Mohamed Zahir naslijeđuje prijestolje i vlada od 1933. do 1973. Zahirov rođak, Mohamed Daud, biva premijerom od 1953. do 1963. Marksistička Narodna demokratska stranka Afganistana (NDSA) je bila označena kao najzaslužnija za značajan razvitak tijekom tih godina. 1967., NDSA se podijelila na dvije frakcije: Kalk (Masovna) frakciju na čelu sa Nur Muhamedom Tarakijem i Hafizulom Aminom, te Parčam (Zastava) frakciju na čelu sa Babrakom Kamalom.

Bivši premijer je preuzeo vlast vojnim udarom, skoro bez krvi, 17. srpnja 1973., kroz optužbe za korupciju i lošu ekonomsku situaciju. Daud je okončao monarhiju, ali njegovi pokušaji socijalnih i ekonomskih promjena su bili neuspješni. Jaka opozicija iz frakcija NDSA je izazvala represije Daudovog režima. Sa ciljem okončavanja Daudove vladavine, frakcije NDSA su se ujedinile. 27. srpnja 1978., NDSA je zbacila i pogubila Dauda zajedno sa članovima njegove obitelji. Nur Muhamed Taraki, glavni tajnik NDSA, postaje predsjednik Revolucionarnog vijeća i premijer novouspostavljene Demokratske Republike Afganistan.

Marksistička vlada[uredi VE | uredi]

Tijekom prvih 18 mjeseci vladavine, NDSA je izvršila marksističke promjene. Zakon o promjenama bračnih običaja i agrarna reforma su bile loše shvaćene od strane populacije duboko prožete islamom i starim običajima. Tisuće pripadnika tradicionalne elite, vjerskih poglavara i inteligencije je progonjeno. U okviru NDSA, sukobi su rezultirali čistkama, progonstvima i pogubljenjima.

Do ljeta 1978., pobuna je započela u regiji Nuristanu u istočnom Afganistanu i građanski rat se proširio po zemlji. Rujna 1979., zamjenik premijera Hafizula Amin, preuzima vlast nakon pucnjave u palači u kojoj je ubijen premijer Taraki. Preko 2 mjeseca nestabilnosti je obilježilo Aminijev režim pošto se on borio i protiv svojih protivnika u NDSA i rastuće pobune.

Bivši direktor CIA-e, Robert Gates, napisao je u svojim memoarima da je američka obavještajna služba počela pružati pomoć protivničkim frakcijama u Afganistanu 6 mjeseci prije sovjetskog razmještanja. 3. srpnja 1979., američki predsjednik Jimmy Carter potpisuje direktivu kojom je CIA dobila ovlaštenje da vrši prikrivene propagandne operacije protiv revolucionarnog režima. Ova informacija je obnovila debatu oko razloga izbijanja rata. Pristalice američke intervencije, navodeći Brežnjevljevu doktrinu, su tvrdile da su namjere Sovjetskog Saveza da kontrolira Afganistan bile jasne. Protivnici tvrde da su SAD namjerno dale Sovjetskom Savezu povod za rat da ga uvuče u sukob koji ne bi bio dobijen zbog velikih troškova.

Dalje, režimi Sovjetskog Saveza i Afganistana su održavali dobre diplomatske odnose. Prije sovjetskog razmještanja, više od 400 sovjetskih vojnih savjetnika je bilo razmješteno u Afganistanu u svibnju 1978. 7. srpnja 1979. SSSR je poslao padobranski bataljun kao odgovor na zahtjev afganistanske vlade. Naknadni zahtjevi afganistanske vlade nisu se odnosili na veće jedinice, nego na manje posade. Sa Afganistanom u kobnoj situaciji tijekom koje je zemlja bila pod najezdom pobune podržane izvana, Sovjetski Savez je razmjestio 40. vojsku kao odgovor na prethodne zahtjeve od afganistanske vlade. 40. vojska se sastojala od dvije motorizirane divizije, padobranske divizije, jurišne brigade i dva odvojena motorizirana puka.

Sovjetsko razmještanje[uredi VE | uredi]

Središte sovjetske 40. vojske, prije Tadžbegova palača, u kojoj je ubijen Amin

Prosinca 1978., SSSR je potpisao bilateralni sporazum o prijateljstvu i suradnji s Afganistanom koji je dopuštao razmještanje sovjetskih vojnika u slučaju afganistanskog zahtjeva. Sovjetska vojna pomoć se povećala i Aminov režim je postajao sve ovisniji o sovjetskoj vojnoj pomoći. Ipak, do listopada 1979. odnosi između Afganistana i Sovjetskog Saveza su se poremetili, vjerojatno zbog Aminovog odbijanja sovjetskog prijedloga da stabilizira svoju vladu.

Islamski gerilci u planinskim predjelima su šikanirali afganistansku vojsku do točke kad se predsjednik Amin obratio Sovjetskom Savezu da poveća pomoć. Sovjetski Savez je odlučio pružiti pomoć Afganistanu u cilju očuvanja afganistanske revolucije, ali je vjerovao da je Amin kao predsjednik Afganistna nesposoban izvršiti ovaj zadatak. Sovjetski su vođe, na osnovu informacija koje im je pružao KGB, mislili da Amin destabilizira situaciju u Afganistanu. Posljednji razlog za Aminovo uklanjanje je bila informacija od agenata KGB iz Kabula: navodno, dvojica Aminovih tjelohranitelja su ubila bivšeg predsjednika Tarakija jastukom i Amin je osumnjičen da je agent CIA-e. Ipak, bilo je nekoliko skeptika među sovjetskim vojnim savjetnicima u afganistanskoj vojsci, na primjer general Vasili Zaplatin, tadašnji politički savjetnik, koji je tvrdio da je četvoro mlađih Tarakijevih ministara bilo odgovorno za destabilizaciju. Još jedan jak razlog protiv vjerovanja da je Amin bio američki agent je da je on uvijek i svuda pokazivao službeno prijateljstvo sa Sovjetskim Savezom. I nakon pogubljenja Amina i dvojice njegovih sinova, njegova supruga je tvrdila da su ona i njihov preostali sin i dvije kćeri željeli ići samo u Sovjetski Savez, jer je njen muž bio njihov prijatelj. Ona je na kraju i otišla živjeti u Sovjetski Savez. Ipak, Zaplatin nije uspio dotično dokazati.

22. prosinca, sovjetski savjetnici u afganistanskoj vojsci savjetuju izvršavanje periodična održavanja tenkova i ostale važne opreme. U međuvremenu, telekomunikacijske veze do područja izvan Kabula su presječene, čime je glavni grad ostao izoliran. Sa narušenom sigurnosnom situacijom, veliki broj sovjetskih padobranskih trupa sa pridružio stacioniranim kopnenim trupama i počeo je slijetati u Kabul. Istovremeno, Amin je premjestio svoj predsjednički ured u Tadžbegovu palaču, vjerujući da je to mjesto sigurnije od mogućih prijetnji.

27. prosinca 1979., 700 vojnika, uključujući 54 pripadnika specijalnih snaga KGB iz odreda Alfa i Zenit, preobučenih u afganistanske uniforme, zauzima važne vladine, vojne i medijske zgrade u Kabulu, uključujući i primarnu metu – Tadžbegovu palaču, gdje su uklonili predsjednika Amina. Operacija je počela u 19:00, kada su sovjetske specijalne snage (iz grupe Zenit) raznijele kabulski komunikacijski čvor, paralizirajući time afganistansko vojno zapovjedništvo. U 19:15 je počeo juriš na Tadžbegovu palaču koji je trajao 45 minuta. Istovremeno su zauzeti i ostali objekti (na primjer Ministarstvo unutarnjih poslova u 19:15). Operacija se završila sa potpunim uspjehom ujutro 28. prosinca. Sovjetsko vojno zapovjedništvo u Termezu je objavilo na radio Kabulu da je Afganistan oslobođen Aminove vladavine.

Prema sovjetskom Politbirou, oni su se pridržavali Sporazuma o prijateljstvu, suradnji i dobrosusjedskim odnosima koji je potpisao prethodni predsjednik Taraki. Moskva je računala da će Aminov pad okončati borbe za vlast u NDSA i također smanjiti afganistansko nezadovoljstvo.

Sovjeti su izjavili da je pogubljenje Hafizule Amina obavio Afganistanski revolucionarni središnji odbor. Odbor je onda za predsjednika vlade izabrao bivšeg zamjenika premijera Babraka Karmala, koji je bio premješten na relativno beznačajno mjesto veleposlanika u Čehoslovačkoj nakon pobede Kalka.

Sovjetske kopnene trupe su ušle u Afganistan sa sjevera 27. prosinca. Ujutro, padobranska divizija iz Vitebska je sletjela na zračnu luku u Bagramu i razmještanje sovjetskih trupa u Afganistanu je započelo.

Brežnjev je odbio ukupno 18 službenih zahtjeva za vojnu pomoć od afganistanske vlade prije nego što je zapravo naredio slanje sovjetskih vojnika u Afganistan. Operacija po Sovjetima nije bila napad u legalnom smislu, a SSSR je tvrdio da je takvo imenovanje bilo rezultat američke antisovjetske propagande.

Sovjetske operacije[uredi VE | uredi]

Sovjetske trupe napuštaju Afganistan

Poslije razmještanja, sovjetski vojnici nisu bili sposobni uspostaviti vlast izvan Kabula. Više od 80% države je još uvijek bilo van efikasne vladine kontrole. Početna misija da se brane gradovi i instalacije je proširena na borbu sa antikomunističkim mudžahedinima, koristeći uglavnom sovjetske rezerviste.

Rani vojni izvještaji otkrivaju teškoće na koje su sovjetske snage nailazile tijekom borbi u planinskim terenima. Sovjetskoj vojsci nije bila poznata takva borba, nije imala obuku za borbu protiv gerilaca, a njeno oružje i vojna oprema, posebno oklopni transporteri i tenkovi, su ponekad bili neefikasni ili ranjivi u planinskom okruženju. Teška artiljerija je često korištena u borbama sa pobunjenicima.

Afganistanske gerlice su financirale i obučavale Sjedinjene Države i njeni saveznici. Od posebnog značaja su bile donacije američkih protuavionskih sustava FIM-92 Stinger, koje je uvećalo gubitke sovjetskog zrakoplovstva. Također, gerilci su bili u stanju oboriti zrakoplove kad slijeću ili polijeću.

Međunarodni diplomatski odgovor je bio neujednačen, u rasponu od odlučnih upozorenja do bojkota ljetnih Olimpijskih igara 1980. u Moskvi. Američki predsjednik Carter je izjavio da je sovjetski napad bio ”najozbiljnija prijetnja miru još od Drugog svjetskog rata”.

Sovjetski vojnici su često bili u situaciji da se bore protiv civila zbog lukave taktike gerilaca. Operacije zarobljavanja pobunjeničkih odreda su često bile neuspješne i morale su se ponavljati u istom području jer su pobunjenici bježali u planine, a vraćali su se kada su Sovjeti odlazili.

Polovinom osamdesetih, afganistanski pokret otpora, uz podršku iz Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, Kine, Saudijske Arabije, Pakistana i drugih zemalja, doprinosi velikim gubicima za Moskvu i zatezanju međunarodnih odnosa.

U svibnju 1985., sedam glavnih pobunjeničkih organizacija je osnovalo savez da bi koordinirale njihove vojne operacije protiv sovjetske vojske. Krajem 1985., skupine su bile aktivne u i oko Kabula, pokrećući raketne napade i zajedničke operacije protiv komunističke vlade. Nemogućnost Sovjetskog Saveza da uguši vojnu pobunu, pridobije značajniji broj afganistanskih pristalica i saveznika ili da obnovi afganistansku vojsku je zahtjevalo povećanje direktne upotrebu svojih snaga da bi se borio protiv pobunjenika.

Mohamed Nadžibulah (1986. - 1989.)[uredi VE | uredi]

Vlada predsjednika Karmala je bila neefikasna. Dalje oslabljena podjelama u NDSA i u Parčam frakciji, napori vlade da poveća svoju podršku su rezultirali neuspjehom.

Na kraju, Karmal je zamijenjen 1986. Mohamedom Nadžibulahom, bivšim šefom afganistanske tajne policijie (KHAD).

U studenom 1986., Nadžibulah je postao izabrani predsjednik i usvojen je novi ustav. Neke od novosti ubačenih u ustav su bile višestranački politički sustav, sloboda govora i islamski pravni sustav u neovisnom pravosuđu. On je također 1987. predstavio politiku nacionalnog pomirenja, koju su razvili stručnjaci iz Komunističke stranke Sovjetskog Saveza, i kasnije je korištena u drugim regijama svijeta. Usprkos velikim očekivanjima, nova politika nije učinila popularnijim režim koji je podržavala Moskva, niti je uvjerio pobunjenike da pregovaraju s vladom.

Neslužbeni pregovori oko sovjetskog povlačenja iz Afganistana su počeli još 1982. Godine 1988., vlade Pakistana i Afganistana, uz garancije SAD i Sovjetskog Saveza, potpisuju sporazom kojim su nadiđene važnije razlike između njih, poznat kao Ženevski sporazum. Ujedinjeni narodi su poslali specijalnu misiju, u svrhu nadgledanja procesa.

Na ovaj način, Nadžibulah je stabilizirao svoju političku poziciju dovoljno da počne podržavati napore Sovjetskog Saveza za povlačenje. 20. srpnja 1987., objavljeno je povlačenje sovjetskih snaga iz Afganistana.

Među ostalim što je Ženevski sporazum utvrdio je američko i sovjetsko nemiješanje u unutrašnje probleme Pakistana i Afganistana i raspored za potpuno sovjetsko povlačenje iz Afganistana do 15. veljače 1989.

Preko 15.000 sovjetskih vojnika je ubijeno od 1979. do 1989., uz dodatak više stotina uništenih vozila i zrakoplova. Procijenjeno je da je milijun Afganistanaca umrlo kao rezultat nemira tijekom ovog perioda.

Posljedice[uredi VE | uredi]

Rat u Afganistanu je imao jak utjecaj na vanjsku politiku Sovjetskog Saveza. On je bio jedan od ključnih razloga za prekid vladavine Komunističke stranke. Rat je pokrenuo vjerske, nacionalne i etničke pokrete u većinskoj islamskoj populaciji središnjih sovjetskih republika blizu Afganistana. Vojska je bila demoralizirana kao rezultat stalnih optužbi da je bila napadačka.

Poznati disident, akademik Andrej Saharov, javno je objavio aktivnosti Sovjetskog Saveza u Afganistanu. Shvaćanje da se sovjetska vojska bori protiv islama u Afganistanu je dovelo do uspona islamskog fundamentalizma u srednjoazijskim republikama i vjerojatno do jačanja pokreta za neovisnost u Čečeniji.

Građanski rat u Afganistanu se nastavio poslije sovjetskog povlačenja. Nadžibulahov režim, iako nije uspio dobiti podršku, teritorije ili međunarodno priznanje, uspjeva ostati na vlasti do 1992. Ipak, on je pao nakon bjekstva generala Abdula Rašida Dostana i njegove uzbečke policije na stranu Talibana u ožujku.

Proizvodnja žita je opadala prosječno 3,5% godišnje između 1978. i 1990. zbog borbi, nestabilnosti u seoskim područjima, duge suše i propale infrastrukture. Sovjetski napori da se prekine proizvodnja u područjima pod kontrolom pobunjenika su također doveli do ovog pada. Dalje, sovjetski napori da se centralizira ekonomija kroz državno vlasništvo i kontrolu i povezivanju farmi u veće kolektivne farme je dovelo do ekonomskog pada.

Tijekom povlačenja sovjetskih vojnika, afganistanska polja prirodnog gasa su zatvorena da bi se spriječile sabotaže. Obnavljanje proizvodnje gasa je bilo spriječeno unutarnjim razdorima i prekidom tradicionalnih trgovačkih odnosa nakon raspada Sovjetskog Saveza.