Splav Meduze
 Splav Meduze (Brodolomnici fregate Meduza) | |
| Théodore Géricault, 1818. – 1819. | |
| ulje na platnu | |
| 491 × 716 cm | |
| Louvre, Pariz | |
| Portal: Likovna umjetnost |
Splav Meduze ili Brodolomnici s fregate Meduza je remek-djelo slikara Théodorea Géricaulta zasnovano na stvarnim događajima brodoloma fregate Meduza. Izložena na pariškom Salonu 1819. godine, slika je bila presudna u pojavi romantizma u umjetnosti.
Povijest[uredi | uredi kôd]
Dana 2. srpnja 1816. godine francuska fregata Meduza je udarila u greben Banc d'Arguin nadomak zapadnoafričke obale. Kapetan i njegovi oficiri su se ukrcali na šest čamaca za spašavanje sa samo nekolicinom putnika. Ostalih 149 putnika i članova posade je ukrcano na improvizirani drveni splav koji je kapetan vezao za čamce za spašavanje, samo da bi ih kasnije otkačio i napustio. Sljedećih trinaest dana splav Meduze je prošao kroz pakao smrti, bolesti, pobune, gladi i kanibalizma.[1] Samo je petnaest ljudi preživjelo na njegovoj plovidbi.
Ova epizoda je postala državnim skandalom kada se saznalo da je kapetan svoje namještenje dugovao monarhističkim simpatijama prema kralju, a ne svojim zaslugama.[2] Nadalje, francuska vlada je pokušala prikriti najgore detalje incidenta. Istina o pravim događajima je izašla na vidjelo tek kada je brodski kirurg, jedan od preživjelih sa splava, objavio detalje nesreće nakon što su mu odbili zahtjev za naknadom kao žrtvi.[3] Géricault se osjetio pozvanim da ustane protiv društvene nepravde i napravi sliku o borbi čovjeka protiv prirode.
Kako bi postigao što veći nivo autentičnosti, Géricault je razgovarao s preživjelima i napravio brojne studije mrtvih i umirućih u bolnicama prije nego što je počeo slikati finalno platno. Čak je pronašao preživjelog stolara s Meduze i dao mu da mu napravi kopiju pravog splava u razmjeri. Naposljetku je Géricault obrijao glavu, zatvorio se u svoj atelijer 28. lipnja 1818. i izašao tek u srpnju 1819. kada je dovršio svoje remek-djelo.
Nakon što je, usprkos negodovanjima,[4] izloženo na pariškom Salonu 1819. godine,[5] to se radikalno djelo pokazalo iznimno kontroveznim, jer je kritiziralo aktualnu vlast, ali i predstavljalo izazov tradicionalnim umjetničkim pravilima pomodnog neoklasicizma. Izvorno je bilo izloženo iznad ulaza tako da ne privlači mnogo pozornosti, a kasnijim premještanjem su se otrkili umjetnikova vještina baratanja kistom i sjajnim bojama.[6] Slika je postala mjestom okupljanja liberala, ali je i najavljivala novo razdoblje francuskog povijesnog slikarstva. Iako Gericault nikada nije prodao niti jednu svoju sliku, postao je nadahnućem brojnim romantičarima poput Delacroixa, te sve do Paula Cézannea.
Odlike[uredi | uredi kôd]
Géricault je prikazao trenutak kada su nesretni brodolomnici ugledali brod na horizontu i očajnički ga zovu u pomoć. Zavijeni oblici podsjećaju na Michelangelove figure sa svoda Sikstinske kapele iz slike “Potop”, a u atmosferi nemirnog mora i neba odzvanjaju stihovi engleskog romantičarskog pjesnika Coleridgea, “Pjesma drevnog moreplovca”.[7] Strašni prizor Géricault je prikazao bez imalo plemenitosti ili dostojanstva; nema jakih boja, samo bolećljivo svjetlo i mračno, pobješnjelo more. U prednjem planu otac oplakuje svoga mrtvog sina. I druga mrtva tijela vise s ivica splava, dok u pozadini, desno, grupa izluđenih brodolomnika s nadom gleda u pravcu udaljenog broda. Sam splav je valom blago podignut nagore, a jedro je napeto snažnim vjetrom. Tako je promatračevo oko usmjereno ravno na palubu splava prema mrtvim tijelima, a potom lagano prema gore prateći dijagonalu središnjih figura, da bi završilo na crvenoj tkanini kojom maše uspravljeni čovjek.
Ovom slikom Géricault je uklopio romantičarsku sklonost avanturama i osobnim slobodama sa stvarnim događajem u kojem žrtve nepravde se bore protiv sila prirode za goli opstanak.
Bilješke[uredi | uredi kôd]
- ↑ Géricaultje načinio jednu skicu mišićavog preživjelog kako glođe lakat leša, ali je odlučio da nije primjerena jer je bila predoslovna.
- ↑ Bonapartisti su kritizirali monarhiste zbog nesposobnosti i korumpiranosti u rojalističkoj mornarici, ali i bezosjećajnosti vladajuće klase prema potčinjenima.
- ↑ Jedan od preživjelih, Corear, otvorio je kasnije lokal pod imenom “Kod brodoloma Meduze” koje je postalo stjecište političkih nezadovoljnika, i gdje su se pisali i tiskali pamfleti protiv vlasti.
- ↑ Platno je izloženo pod naslovom “Scène de naufrage (Prizor brodoloma)” kako bi se “slučajno” izostavilo o kojemu se brodolomu radi
- ↑ Prema pisanju francuskog lista Moniteur Universal, tri dana prije otvaranja Salona, 28. kolovoza 1819., kralj Luj XVIII. je rekao umjetniku: “Gospodine Géricault, vaš brodolom nije nipošto katastrofa
- ↑ 30,000 Years of Art: The story of human creativity across time and space, Phaidon Press Inc., 2007., New York, str. 860. ISBN 978-0-7148-4789-4
- ↑ ”Gledao sam u trulu palubu gdje ležali su mrtvi.”
Izvori[uredi | uredi kôd]
- Julian Barnes, Povijest svijeta u 10,5 poglavlja, Jonathan Cape, London 1989.
Poveznice[uredi | uredi kôd]
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- The official painting record at the Louvre website
- Dokumentarni film o slici - Roland Collection of Films on Art (engl.)