Srbizacija

U Vukovom rječniku iz 1818. godine nalaze se pojmovi: srbiti, srbitise, srbljenje.

Srbizacija ili posrbljavanje označava kulturnu i nacionalnu asimilaciju nesrpskog stanovništva od strane Srba.

Sastoji u primjerice o preuzimanju srpskih imena, srpskog jezika i srpske pravoslavne vjeroispovjesti.

Američki autor Stephen Schwartz smatra da korijen srbizacije čini uvijerenje da su svi Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci i Makedonci u biti Srbi.

Pojam

Pojmovi srbiti i srbljenje prvi put se spominje u srpskom rječniku Vuka Karadžića iz 1818. godine, u značenju prihvačanja srpstva, postajanja Srbinom.

Srbizacija u Makedoniji

Teritorijalna proširenja Kraljevine Srbije nakon 1913. godine (zeleno).

Nakon priključena vardarske Makedonije u Kraljevinu Srbiju Makedonski Narod je bio suočen sa politikom prisilne srbizacije.

9. rujna 1919. godine Carigradska patrijarhija je za 800.000 franaka ustupila jurisdikciju nad pravoslavnim vjernicima vardarske Makedonije Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Pravoslavni Makedonci, su kasnije na popisima stanovništva Kraljevine Jugoslavije prikazani kao Srbi.

Politika srbizacije je uključivala i promijenu prezimena (npr. Petrov i Popov u Petrović i Popović). Područje Makedonije je u Kraljevini Jugoslaviji nazivana „Južnom Srbijom“ (neslužbeno) ili (službeno) „Vardarskom banovinom“.

Prema navodima Makedonskog dela, časopisa Unutrašnje makedonske revolucionarne organizacije, nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u makedonskim školama je sprovođena sistematska politika denacionalizacije i srbizacije makedonskog stanovništva.

Srbizacija Kosova

Po priključenju Kosova Kraljevini Srbiji (kasnije Kraljevini SHS), kosovski Albanci su bili suočeni sa politikom prisilne srbizacije, koja zabranila korišćenje albanskog jezika, pokrštavanju i etničkom čišćenju.

Srbizacija Crne Gore

Još od početka 20. st. su velikosrbi pisali raznorazne monografije o crnogorskim temama (država, kultura, narod; ponajviše o crnogorskim nahijama, plemenima, selima, bratstvima), pri čemu su se služili izmišljotinama neslućenih razmjera, sve radi negiranja crnogorstva i prikazivanja istih srpskim. Podrijetlo crnogorska bratstava su izvodili od poznatih srpskih osoba, pri čemu krivotvoritelji nisu prezali ni od izmišljanja osoba. . Krivotvorenje i srbiziranje crnogorske baštine su u svojim radovima sprovodili Đorđe Branković, Dositej Obradović, Jovan Rajić, Gavrilo Stefanović Venclović, Simo Milutinović, Vuk Stefanović Karadžić, Ilija Garašanin, Milorad Medaković, Dimitrija Milaković i ini. Metode kojima su se služili je bilo po sličnom ili istom obrascu kojeg se primijenilo i na Hrvate i još neke narode: u tumačenju povijesnih izvora i književnih radove se crnogorsko jednostavno proglašavalo srpskim, ili se u povijesne tekstove ubacivalo "srpski" u tekst, odnosno, mijenjalo se riječ u tekstu koju su zamjenjivali pridjevom "srpski".

Uništavanje crnogorske povijesti se sprovodilo i uništavanjem izvornika povijesnih dokumenata, krivotvorenim "kopijama prijepisa" i "rig"-ovima podmetanim pod izvornike. . Veliku ulogu u tome je imao Dušan Vuksan kojeg su kraljevske srbijanske vlasti nakon što su okupirale Crnu Goru poslale ondje za povjerenika na najodgovornije znanstveno-prosvjetne položaje. Isti je u crnogorsku povijesnu znanost podvalio podosta krivotvorina i upitnih "otkrića". Preinačivao je crnogorske dokumente i/ili dodatno dorađivao i raspačavao velikosrpske povijesničarske podvaljene krivotvorine dajući im tako "vjerodostojnost", skrivajući i mijenjajući izvore (kao što je bio Simo Milutinović) tih kopija, posrbljujući crnogorski jezik u tekstovima, tako da je primjerice u slučaju oporuke Petra Prvog u svojim "kopijama prijepisa" (ne provjeravajući izvore) napravio 150 razlika "leksičke, gramatičke, sintaktičke, sadržajne, materijalne i formalne" naravi, sve radi toga da bi se izgubila izvornost dokumenta, odnosno da bi se posrbilo crnogorski jezik i mentalitet općenito. Težina i štetnost zahvata Dušana Vuksana je tolika da se u crnogorskim znanstvenim krugovima otvoreno postavljaju zahtjevi za znanstveno preispitivanje svih njegovih "svjedočanstava". Zahtjevi idu dotle da se znanstveno preispita tradicionalna crnogorska povijesna znanost i ponovo utvrde činjenice, a radi postavljanja pravilnih zaključaka, sinteza i objašnjenja na točnim osnovama, jer je tradicionalna crnogorska povijesna znanost velikim dijelom bila građena na postavkama Dušana Vuksana koji je dugo vremena, i u današnjici, nekritično prikazivan kao velikan crnogorske povjesnice .

Srbizacija Vlaha

Srpski povjesničar Ilarion Ruvarac spominje posrbljene Vlaha u Srbiji krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Engleski povijesničar Noel Malkom smatra da su tjekom povijesti brojni Vlasi Bosne i Hercegovine asimilirani u srpsku populaciju putem pripadnosti srpskoj pravoslavnoj crkvi.

U današnje vrijeme, pojedini predstavnici Vlaha, koji se na svom jeziku nazivaju Rumâni (Rumanji), ne prihvačaju naziv Vlasi, tvrdeći da su svi oni Rumunji koji su u Timočkoj krajini izloženi "nečuvenoj asimilaciji i srbizaciji". Međutim, drugi predstavnici Vlaha opovrgavaju ovakve tvrdnje, naglašavajući vlašku autentičnost i smatrajući da je svrstavanje Vlaha u Rumunje zapravo pokušaj rumunjizacije.

Posrbljavanje Vlaha u Hrvatskoj

Od vremena tursko-hrvatskih ratova u Hrvatsku se je tijekom 16. stoljeća doselio određeni broj pravoslavne populacije. U apsolutnim brojkama je u najvećem dijelu bilo vlaškog podrijetla pravoslavnih Vlaha.^{[nedostaje izvor]} Doseljenici srpskog podrijetla imali su daleko manji udio u useljeničkoj pravoslavnoj populaciji. Odredbom Vlaških statuta "Statuta Valachorum" Ferdinand je 1630. doseljenim Vlasima je odredio status. Vrlo je poznata srbizacija Vlaha i ostalih pravoslavaca po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Srpski povjesničari često Vlahe prekrste u Srbe bez dodatnih pojašnjenja. Jedan od najstarijih dokumenata koji govori o Vlasima u Hrvatskoj, srpskim povjesničarima služi za dokazivanje da su tada u Hrvatskoj postojali Srbi. Taj dokument je pismo vlaškog vojvode Đurđa zagrebačkom biskupu. Srpski povjesničari, za vojvodu i Vlahe kažu da su Srbi, no u pismu stoji:

"...da bi Laških sinov ne bilo, puste bi Kraine bile, nego se s nimi Kraine brane i podpiraju i oni su kakti jedan čit. I to dobro znate vaše gospodstvo, da smo jedna bratia, da oni ne mogu prez nas živi biti, kako ti ni mi prez nih. Tako nemoite nas bantuvati ni burkati Kraine med sobom. Ja ne možem kraine deržati ar se ona hoće zadovoljiti i fantiti."

Zahvaljujući djelovanju Srpske pravoslavne Crkve, Vlaha u Hrvatskoj gotovo i nema, mada su nekad činili većinu pravoslavnog stanovništva Hrvatske. Manji dio Vlaha je kroatiziran i s vremenom postao je dio hrvatskog političkog naroda, dok je većina posrbljena od strane Srpske pravoslavne crkve.

Poznate dobrovoljno posrbljene osobe

Branislav Nušić, srpski pisac cincarskog podrijetla.

• Petar Ičko (oko 1775-1808), srpski i osmanski diplomat bugarskog ili cincarskog podrijetla.
• Jovan Sterija Popović (1806-1856), srpski književnik aromunskog (cincarskog) podrijetla.
• Branislav Nušić (rođen kao Alkibijad Nuša; aromunski: Alchiviadi al Nusha) pisac aromunskog podrijetla.
• Nikola Pašić, političar bugarskog ili aromunskog porietla.
• Đorđe Vajfert (rođen kao Georg Weifert), srbijanski i jugoslavenski industrijalac njemačkog podrijetla.
• Josif Pančić, botaničar i prvi predsednik SANU, hrvatskog podrijetla.
• Pavle Jurišić Šturm (rođen kao Paulus Eugen Sturm), general, lužičko-srpkog podrijetla.
• Emir Kusturica, redatelj muslimanskog podrijetla, koji se pokrstio i uzeo srpsko ime Nemanja.