Srednjovjekovna Srbija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Translation arrow.svg
Ovaj članak ili dio članka, djelomično ili uopće nije preveden sa srpskog jezika.
Slobodno pomozite u prijevodu vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika.


Coat of arms of Serbia.svg

Ovaj članak dio je serije o
povijesti Srbije

Rana povijest
Srbija prije dolaska Srba
Srbija prije Rimljana
Srbija pod Rimljanima
Dolazak Srba na Balkan
Srednji vijek
Srednjovjekovna Srbija
Raška
Povijest Srbije prije Nemanjića
Srbija za prvih Nemanjića
Srpsko Carstvo
Kosovska bitka
Srpska Despotovina
Osmansko Carstvo
Srbija u Osmanskom Carstvu
Smederevski Sandžak
Velika seoba Srba
Srbija od 1718.-1739.
Prvi srpski ustanak
Drugi srpski ustanak
Srpska monarhija
Kneževina Srbija
Kraljevina Srbija
Versajska Jugoslavija
Srbija u prvoj Jugoslaviji
Drugi svjetski rat
Travanjski rat
Nedićeva Srbija
Četnici
Druga Jugoslavija
Socijalistička Republika Srbija
Savezna Republika Jugoslavija
Velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH
Kosovski rat
Bombardiranje SRJ
Moderna Srbija
Srbija i Crna Gora
Republika Srbija

Srednjovjekovna Srbija obuhvaća vrijeme od VII. do XIV. stoljeća poslije Krista.

Doseljavanje Srba na Balkan i prva država[uredi VE | uredi]

Srbi kao i njihovi slavenski susjedi Hrvati dolaze u svoje današnje krajeve pod vodstvom Avara u ranom sedmom stoljeću. Po riječima bizantskog cara Konstantina iz desetog stoljeća nakon poraza Avara pri opsadi Carigrada 626 godine Srbi i Hrvati su se pobunili protiv njih i konačno izborili svoju slobodu 629 godine. Nakon toga su Srbi zatražili od cara Heraklija da im dodjeli teritorij na području Rimskog Carstva gdje bi se oni mogli naseliti. Kako im po riječima cara koji je pisao o tim događajima 300 godina kasnije oni nisu bili zadovoljni s prvim dodijeljenim teritorijem oko Soluna pa su potom dobili drugi. Po riječima Konstantina to novo područje darovano Srbima za naseljavanje se prostire od istočne obale rijeke Cetina do Duklje i na njemu će kasnije nastati kneževstva: Raška, Travunja, Neretvanija i Zahumlje. Tijekom zadnja dva stoljeća te njegove riječi će biti osporavane od strane hrvatskih povjesničara dok će ih srpski još proširivati dodajući im Duklju za koju car navodi da je naseljena Slavenima, ali se ne izjašnjava da li su to Hrvati, Srbi ili neki treći narod. Sve u svemu postoje tri različita razloga za takav opis srpskih zemalja cara Konstantina. To su:

  • Srbi su se stvarno naselili na područje tih budućih kneževina, ali su se vremenom na nekim područjima asimilirali u Hrvate (Neretvanija).
  • U dva mirovna sporazuma iz devetog stoljeća između Bizanta i Franačke države zone utjecaja je postavljena na rijeci Cetini i u skladu s tim Slavene koji žive zapadno od nje Konstantin sto godina kasnije naziva Hrvatima, a one istočno od nje Srbima.
  • Tijekom carevog pisanja knjige O upravljanju carstvom u desetom stoljeću rana srpska država je vladala s Raškom, Travunjom, Neretvanijom i Zahumljem i on u skladu s tim piše da su te zemlje naseljene od Srba.

Danas se niti s približnom sigurnošću ne može utvrditi koji je od tih razloga ispravan, a drugi najstariji povijesni izvor onaj popa Dukljanina iz kraja dvanaestog stoljeća samo uvećava problem o prvim nacionalnim granicama među južnim slavenima kada piše o Crvenoj Hrvatskoj koja se prostire od rijeke Cetine do Valone u Albaniji u potpunoj suprotnosti s tvrdnjama Konstantina o naseljavanju Srba na području Travunja, Neretvanije i Zahumlja.

Srbi na novom području i Vlastimirovići[uredi VE | uredi]

O najranijem razdoblju srpske države vrlo malo se zna. Po pisanju cara Konstantina Porfirogeneta, knez nepoznatog imena koji je doveo Srbe umro je prije 680. godine. Poslije njega vladaju njegovi potomci, a toj obitelji navodno pripadaju i najraniji poznati srpski kneževi: Višeslav, Radoslav i Prosigoj. Sve do vladavine bugarskog kana Presjama (836-852) nema podataka o povijesti Srbije. To se uskoro promijenilo bugarskim napadom na Slavene istočnog Balkana. Tijekom vladavine Presjama oni će osvojiti Makedoniju i napasti srpsku državu kojom vlada sin Prosigoja knez Vlastimir. Trogodišnji rat (839-42) će završiti bez pobjednika čime će srpske zemlje sačuvati neovisnost.

Vlastimira su naslijedili sinovi: Mutimir, Strojimir i Gojnik, a Presjamov nasljednik bugarski kan kana Borisa se nakon neuspjeha u ratu protiv Franaka i Hrvata odlučio u očima svojih sugrađana iskupiti osvajačkim ratom protiv sada razjedinjene Srbije. Taj rat je završio potpunom srpskom pobjedom i zarobljavanjem bugarskog prijestolonasljednjika Vladimira. Mirovnim sporazumom su izmjenjeni darovi, a i prvi put se spominje tadašnja sjeverna srpska granica koja se nalazi kod današnjeg grada Novog Pazara

Krajem 9. stoljeća Bizant postiže velike diplomatske uspjehe kada prvo Bugari (870.), a potom i Srbi primaju kršćanstvo (874.). Prva faza pokrštavanja Srba vrlo je malo poznata. Po svojoj prilici prvi misionari bili su Metodijevi učenici i svećenici arhiepiskopije iz Splita, koji su upotrebljavali latinski jezik. Izgleda da je kršćanstvo najprije primio gornji sloj srpskog društva, a da je većina stanovništva dugo zadržala svoju staru slavensku pogansku religiju. Pretpostavlja se da su nastanak i obilježavanje porodičnog praznika "slave" - kod Srba, u stvari izmenjeni oblici starog poštovanja predaka (kult predaka).

Nakon smrti Mutimira i njegove braće, srpski princ Petar Gojniković je uz Hrvatsku pomoć osvojio Srbiju (Raška) , a potomci Mutimira su se razbježali po Balkanu. Nakon dogovora o prijateljstvu Srbije i Bugarske iz 893 godine Petar Gojniković je počeo napadati Neretvaniju i Zahumlje. Dio teritorija je anektirao, a drugi dio je prihvatio vrhovnu vlast Srbije. Nakon što 912 godine počne veliki rat Bugarske i Bizanta Petar Gojniković će se na početku dvoumiti koji stranu da odabere, ali na kraju je ipak odlučio podržati Bizant. Ta odluka se pokazala pogrešnom kada 917 godine bugarska vojska napada i osvaja Srbiju. Sljedećih nekoliko godina prolazi u potpunom rasulu srpske države na čijem čelu se nekoliko puta mijenjaju Pavle Branović i Zaharija. Kako bi napokon ta priča, a ujedno i nužnost bugarskih vojnih intervencija (920, 922, 924) završila bugarski car Simeon je anektirao Srbiju.

Nakon bugarskog poraza u ratu s Hrvatskom i smrti Simeona srpski plemići se vraćaju iz hrvatskog izbjeglištva i na čelu s svojim knezom Časlavom i obnavljaju svoju državu 931 godine. Zajedno s Raškom koju su oslobodili od Bugara Časlav i njegovi plemići prave konfederaciju s ostalim malenim slavenskim državama na području današnje Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Po riječima popa Dukljanina ta državna tvorevina će trajati do 960.godine kada Časlav gine u bitci s Mađarima, a njegova država se raspada. Navodna zapadna granica Časlavove države bila je na Plivi, Livnu i Imoti, a sjeverna na Savi. Jedini povijesni izvor za njegovu vladavinu i državne granice je ljetopis popa Dukljanina. Časlav je bio posljednji poznati član najstarije srpske dinastije.

Od Samuila do Nemanje[uredi VE | uredi]

Srbija je poslije obaranja Prvog bugarskog carstva 971. pala pod vlast Bizanta, a zatim je bila u sastavu Samuilova makedonskog carstva da bi poslije 1018. ponovno došla pod vlast Bizanta. Središte srpskog političkog života se u 11. stoljeću nalazi u Duklji, čiji vladari, počevši od Vojislava, vode upornu borbu za oslobođenje od bizantske vlasti. Vojislav je više puta porazio bizantsku vojsku i uspio obraniti samostalnost Duklje (Zete). Veći značaj ova srpska država dobiva za vrijeme Mihaila (1050. - 1082.) koji je pomogao u ustanku Đorđa Vojteha u Makedoniji (1072.) i pripojio srpske oblasti u unutrašnjosti. Koristeći suprotnosti između Carigrada i Rima te papinstva i zapadnog carstva, dobio je od pape 1077. kraljevske oznake. Njegov nasljednik Bodin (1082. - 1101.) oslanjao se u svojoj politici na Normane, neprijatelje Bizanta. On je uspio Zeti, u čijem su sastavu već i ranije bili Travunija i Zahumlje, pripojiti još i Rašku (Srbiju u unutrašnjosti) i Bosnu. Osim toga je postigao u Baru stvoriti katoličku nadbiskupiju, koja je kao crkveno središte i kasnije imala veliki značaj. Bodinova vladavina predstavlja vrhunac moći zetske države. U slijedećim desetljećima ona se troši u unutrašnjim borbama između članova kraljevske porodice i gubi politički značaj.

Početkom 11. stoljeća, poslije propasti Samuilove države, srpske države Raška, Zahumlje i Duklja bile su vazali Bizanta. Takvo stanje potrajalo je kroz cijelo 11. stoljeće, iako je raški župan Vukan ratovao protiv bizantskog cara Aleksija I. Komnena. U toku 12. stoljeća Bizant je doživio svoj posljednji veliki uspon pod carevima iz dinastije Komnena. Vukanovi nasljednici pokušavali su se osamostaliti u vrijeme bizantsko-ugarskog rata (1127. - 1129.) i kasnije, ali nisu uspjeli. Veliki rat protiv cara Manuela I. Komnena vodio je srpski župan Uroš II., Vukanov unuk. Bizantski car je poslije žestoke bitke na Tari (1150. godine) nametnuo srpskom županu "dvostruko veći jaram pokornosti nego prije", bilježi bizantski kroničar. Urošev nasljednik, njegov brat Desa, također se pokušavao osloboditi vazalskih obveza prema Bizantu. U tom cilju nastojao je osigurati i pomoć ugarskog i njemačkog vladara, ali ga je upravo to koštalo vladarskog trona. Bizantinci su ga zarobili i odveli u Carigrad, no on je kasnije, nekako uspio vratiti se u zemlju. Postoji podatak da je umro u Trebinju i da je sahranjen u manastiru Sv. Petra u Polju.

Stefan Nemanja i početak dinastije Nemanjića[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Nemanjići

Posle Dese, a povodom bizantsko-ugarskog rata kod Zemuna 1165. godine prvi put se spominje ime Stefana Nemanje. On je po svoj prilici bio u srodstvu s raškim županima. Rodio se u Ribnici (Zeta), gdje su mu roditelji bili izbjegli. Nemanju su krstili najprije latinski, a po odlasku u Ras, u crkvi Sv. Petra i Pavla pravoslavni svećenici. Car Manuel Komnen doveo je Tihomira, sina Zavidina, i njegovu braću Stracimira, Miroslava i već navedenog Nemanju 1166. ili 1168. na vlast u Raškoj. U vrijeme kada je Tihomir, Nemanjin najstariji brat bio raški veliki župan, Nemanja je bio oblasni gospodar. Upravljao je Toplicom, Ibrom, Rasinom i Rekom. Poslije susreta s bizantskim carem Manuelom I. Komnenom, Nemanja je dobio na dar u Dubočicu (područje oko Leskovca). Po već ustaljenom običaju braća (kao oblasni gospodari) se nisu slagala. Nemanjine namjere su bile da postane veliki župan. Zna se da je to zaista i postao 1166. godine. To je postigao porazivši Tihomirovu vojsku. S velikožupanskog mjesta Nemanja je, kao i njegovi prethodnici, gledao kako da se oslobodi bizantske potčinjenosti. Učinilo mu se da bizantsko-mletački rat 1171. - 1172. godine pruža za to pogodnu priliku. Međutim, rat je sretno okončan za Bizant, što je omogućilo caru Manuelu I. da izvrši pohod na Srbiju. Nemanja je izbjegao rat, pregovarao je s carem te je odveden je u Carigrad, ali se vratio kao bizantski vazal i ostao je lojalan caru Manuelu do njegove smrti 1180. godine. Do onda Nemanja nije uspio počiniti nikakav trajniji uspjeh.

Poslije smrti cara Manuela I. Bizant je zapeo u unutrašnje neprilike što su iskoristili njegovi sjeverni susjedi, pa tako i Nemanja. Od 1183. godine Nemanja počinje širiti svoju državu. Prvo je osvojio Duklju s primorskim gradovima: Danj, Sarda, Drivast, Skadar, Svač, Ulcinj, Bar i Kotor. Godine 1184. - 1185. Nemanjina braća Miroslav i Stracimir pokušali su osvojiti i Dubrovnik. Sukob je završen potpisivanjem mirovnog ugovora kojim su regulirana pitanja teritorija i trgovine. Daljnje širenje svoje države Nemanja je usmjerio na jug. Do 1190. godine osvojio je Metohiju (Patkovo, Hvosno, Podrimlje, Kostrc, Draškovina) s prizrenskom oblašću, zatim Kosovo (Lab, Lipljan, Sitnica), Skoplje i teritorij na gornjem toku Vardara (Gornji i Donji Polog). Na istoku Nemanja je pripojio svojoj državi zemlje oko Đunisa (Zagrlata), Niš, Dubočicu, Vranje i Moravu (Binačka Morava). Pod njegovu kontrolu došao je i teritorij između Zapadne i Velike Morave (Levač, Belica, Lepenica). Nemanjina država izlazila je na Jadransko more od današnjeg Omiša, na sjeveru do Lješa, na jugu. Nemanjin biograf, njegov sin Stefan Prvovjenčani navodi da je Nemanja osvojio i bizantske gradove Pernik, Zemln (Zemen), Velbužd (Ćustendil), Žitomisk i Stob. Bizantski car Izak II. Anđeo je pokušao povratiti otete zemlje, ali i usprkos pobjedi nije uspio. Nemanja je, svakako zahvaljujući jačini svoje države, uspio osamostaliti se i sina Stefana oženiti bizantskom princezom što mu je znatno podiglo ugled. Svoju vladavinu završio je dobrovoljnim povlačenjem 1196. s vladarskog trona u korist sina Stefana. Zatim se zamonašio i uzeo je monaško ime Simeon.

Uspon kraljevstva[uredi VE | uredi]

Uspon Stefana i Save Nemanjića[uredi VE | uredi]

Godina 1199. obilježila je smrt srpskog velikog župana i osnivača dinastije Nemanjića, Stefana Nemanje. Za sobom je ostavio temelje srpske države i tri sina, Vukana, Stefana i Rastka, da sačuvaju i učvrste njegovo vladarsko delo. Nemanjino nasljeđe nije bilo ni lako, ni jednostavno. Rasprava između dva starija brata o pravu na prvenstvo u državnoj upravi prerastao je u sukob. Sve do prvih godina trinaestog stoljeća tinjala je ova borba, ponekad provaljujući u otvorenu netrpeljivost. U prvo vrijeme Vukan je uspjevao održati vlast u Srbiji, djelujući iz svog sigurnog utočišta u Zeti koju je naslijedio još od oca. I najmlađi Nemanjin sin Rastko od samog početka se uključio u presuđivanje koji od starije braće treba biti vladar u Srbiji. Još kao dječaku otac mu je dao Humsku oblast na upravu. Ali, mladi Rastko je već 1191. napustio Hum i odlazi u Svetu Goru zamonašiti se. Od tada nosi ime kaluđera - Sava i po tome je ostao poznat. Mada je Nemanja odredio Stefana za svog nasljednika koji je bio veliki župan od 1196., Vukan je, uz pomoć ugarskog kralja Emerika, osigurao premoć u Srbiji i protjerao Stefana, 1202. godine. Tako je Vukan postao velikim županom od 1202. do 1203. Nekoliko godina kasnije, 1204. ili 1205. Stefan je uspio, postepeno osvajajući srpske zemlje, preuzeti vlast u Srbiji uz pomoć Bugara. U vrijeme sukoba između Vukana i Stefana, Vukan je bio taj koji je uživao podršku katoličke vlastele u Zeti. Oslanjao se na prijateljstvo Ugarske i papinske kurije. Kada je za trenutak pobijedio Stefana priznao je prvenstvo katoličkoj crkvi i vrhovnu vlast ugarskog kralja. Ali ipak se ostvarila Nemanjina želja da Stefan ovlada zemljom, a da Vukan bude "veliki knez" jedne oblasti. Prenošenje moštiju Stefana Nemanje iz Hilandara u manastir Studenicu pomoglo je pomirenju između dva brata. Glavnu ulogu u tom činu imao je Sava.

U momentu Stefanovog konačnog ustoličenja na čelu srpske države, počelo je jedno novo razdoblje ne samo u srpskoj povijesti, nego i u povijesti čitavog Balkanskog poluotoka. Rušenje Bizantskog carstva pod naletima križara (četvrti križarski rat) i nastanak više novih država (Latinsko Carstvo, Solunska Kraljevina, Nicejsko Carstvo i dr.) na tlu starog carstva promijenio je odnos snaga na jugoistoku Europe. Osamostalio se i Epir, a usporedno sa Srbijom jačalo je i Drugo bugarsko carstvo, a samim padom Bizanta uvelike je ojačala i Ugarska. Stefan je morao u više mahova odbiti vanjske napade kako bi osiguaro samostalan razvitak srpske države. Cijeli Balkan podijelio se na dva svijeta. S jedne strane stajale su one države koje su pripadale bizantskom duhu (Srbija, Bugarska i dr.). S druge strane nalazile su se nove države latinskih križara ili male grčke države. Otuda je i proistekla prozapadna politika Stefanova. Poslije pobjede Stefana nad Vukanom i sam Stefan se okrenuo Zapadu, Mletačkoj Republici i Rimu. Najvažniji korak u ovom svom opredjeljenju Stefan je učinio kada se 1207. ili 1208. oženio po drugi put i to venecijanskom princezom Anom Dandolo. Njegova prva žena bila je bizantska princeza Eudokija. Oba braka sklopljena su iz političkih pobuda. Ovaj drugi jasno pokazuje kojim putem je Stefan htio krenuti. Prvi Stefanov pokušaj da od rimskog pape Inocenta III. dobije kraljevski vijenac nije uspio. Ali, njegova upornost se isplatila 1217. godine. Sava je te godine poslao u Rim svog učenika Metodija koji od pape Honorija III. dobiva blagoslov za krunjenje. Na saboru u manastiru Žiči, Sava je okrunio svoga brata Stefana krunom donesenom iz Rima. Te 1217. Stefan je postao prvi srpski kralj, a vjenčanje krunom je drevni izraz za čin krunjenja i zato dobiva naziv Prvovjenčani, a Srbija je postala prvi put kraljevina. Vladao je nešto više od dva desetljeća (1205 - 1228).

Događaj koji je imao još presudniji značaj od ustoličenja Srbije kao kraljevine, bilo je stvaranje srpske autokefalne (samostalne) pravoslavne crkve. Ključnu ulogu u ovoj možda najdalekosežnijoj odluci u srpskoj povijesti imao je Sava Nemanjić. Godine 1219. Sava odlazi u Niceju. Od tamošnjeg cara Teodora I. Laskarisa i patrijarha Manuelala Sarantena Haritopula uspjeva postići akt o samostalnosti srpske crkve. To je značilo da srpski arhijereji stječu pravo potpuno sami birati svog arhiepiskopa. Prvi srpski arhiepiskop postao je Sava u proljeće 1219. godine. Odmah poslije toga, Sava je započeo veliki posao učvršćivanja unutrašnje i vanjske organizacije srpske crkve. Tako su stvorene nove episkopije, obrazovano svećenstvo, a izvodili su se i prijevodi crkvenih spisa. On je bio taj koji je udario temelje srpskog pravoslavlja i u duhovnom i u organizacijskom smislu, kojeg Srbi danas poznaju i prihvaćaju. Arhiepiskop Sava i kralj Stefan su biografijama svog oca nemanje pokrenuli i srpsku književnost feudalnog vremena.

Kratka vladavina Radoslava i Vladislava[uredi VE | uredi]

Poslije smrti prvog srpskog kralja, Stefana Prvovjenčanog 1228. na srpsko prijestolje je došao njegov stariji sin Radoslav iz braka s Eudokijom, po izričitoj očevoj volji. Njegova kratka vladavina (1228-1233) bila je ispunjena unutrašnjim nesporazumima i borbama. Radoslav je bio oženjen kćeri Ivana I. Anđela, epirskog vladara. Napravio je neočekivani i netaktičan preokret u vanjskoj politici Srbije pod utjecajem oca svoje žene, grčkog vladara Teodora I. Anđela sa Zapada na Istok te je uzdrmao stabilnost nekadašnje Stefanove države. Radoslav se u jednoj prilici obratio Ohridskoj arhiepiskopiji, u ono vreme grčkom središtu na zapadu. Namjera mu je bila da se još više približi bizantskoj strani i osnaži njen utjecaj. Otišao je toliko daleko da je pregovarao s Ohridom neposredno, zaobilazeći arhiepiskopa Savu, poglavara srpske crkve. U tome je Sava vidio ozbiljnu opasnost po samostalnost srpske crkve, jer su pregovori s Ohridom vodili ka priznanju vrhovne vlasti ohridske arhiepiskopije. Time bi se uspostavili odnosi koji su postojali i prije 1219. godine. Ljut i razočaran, Sava ponovo odlazi na put. Boravi u Niceji, Palestini i preko Soluna se vraća u Srbiju. Ali, njegovo držanje prema Radoslavu se ni nakon toga nije promijenilo. Srpska vlastela nikako nije mogla prihvatiti bizantsku politiku kralja Radoslava. Nezadovoljstvo srpskih feudalnih gospodara završilo je tako što je Radoslav zbačen s prijestolja. Na njegovo mjesto došao je Stefanov mlađi sin Vladislav. Radoslav se sklonio u Dubrovnik. Iduće godine 1234. Dubrovčanima je izdao poznatu Povelju, u kojoj im je obećao silne ustupke i široka prava, ako se vrati na srpski tron. Ali, bivši srpski kralj nije dugo ostao u Dubrovniku. Uskoro je bio prinuđen vratiti se u Srbiju, nakon neuspešnog pokušaja da u Draču nađe utočište. Radoslav se kasnije zamonašio, a Sava ga je sahranio u manastiru Studenici.

I ponovo je promjena na srpskom tronu promijenila srpsku vanjsku politiku. Vladislav je tražio i našao oslonac u Bugarskoj. Oženio se bugarskom princezom Beloslavom, kćeri Ivana II. Asena. Ubrzo je i Sava otišao s mjesta srpskog arhiepiskopa. Na saboru u Žiči on se povukao ostavljajući svoje mjesto učeniku Arseniju. Sava je napustio Srbiju i ponovo krenuo na Istok. Obišao je Palestinu, Aleksandriju i Niceju. Umro je u Trnovu 14. siječnja 1236. godine. Uz velike muke i protivljenja svog tasta, Vladislav je uspio Savine kosti vratiti u Srbiju i sahraniti ga u kraljevskom manastiru Mileševi iduće, 1237. godine.

Vladavina kralja Vladislava trajala je točno deset godina. Oslonjen na Bugarsku, Vladislav je trajao koliko i njegov glavni saveznik kad je Bugarsku slomila tatarska najezda. I opet zahvaljujući rodbinskim vezama, vanjska politika Srbije je promijenila pravac. Zbog dubrovačkog gostoprimstva Radoslavu došlo je do nesporazuma između Republike i srpske države. Pregovori s Dubrovnikom završili su se 1235. novim mirovnim ugovorom, mada odnosi dvije države nikada nisu postali sasvim prijateljski. Od 1237. Vladislav se morao okrenuti svojim zapadnim granicama. Štiteći Hum od hrvatskog hercega Kolomana, Vladislav je stigao do grada Splita. Sa Splićanima je 1237. potpisao ugovor o prijateljstvu i skladnom delovanju protiv zajedničkih neprijatelja. Kralj Vladislav nije dugo izdržao na vlasti posle smrti svoga tasta i zaštitnika, bugarskog kralja, 1241. S prodorom Mongola u Ugarsku i Srbiju, njegova vlast je počela posrtati. Još jednom je srpska vlastela odredila sudbinu prijestolja. Ustala je protiv Vladislava, uspjela ga zbaciti i dovesti na vlast trećeg sina Stefana Prvovjenčanog, Uroša I.

Uroš I.[uredi VE | uredi]

Sve se to odigralo 1243. godine. Uroš je na čelu srpske kraljevine ostao više od trideset godina (1243. - 1276.). Za sve to vrijeme gledao je kako se prilike na Balkanskom poluotoku iz temelja mijenjaju. Bizant je obnovljen 1261., a Ugarska je naglo počela izrastati u silu prvog reda. Srbija, mada pritisnuta i sa sjevera i s juga, bila je dovoljno velika država da neposredne opasnosti nije bilo. Uroš I. je vodio politiku koliko na prvi pogled pomirljivu prema susjedima toliko i smišljenu. U prvom periodu svoje vladavine osigurao je granice srpske države. Naročito su značajni njegovi odnosi s Dubrovnikom. Nekoliko puta su se pogoršavali i ponovo uspostavljali. U dva maha Uroš je i napadao grad i na taj način primoravao Dubrovčane na poštovanje drevnih obaveza prema srpskom vladaru. Uroš je bio dovoljno umješan da su ga smatrali prijateljem Nicejskog carstva, mada sam nicejski car nikada nije bio sasvim uvjeren u Uroševe prave namjere.Sredinom trinaestog stoljeća Srbiji je najveća opasnost prijetila od Bugarske. Ali, ni ta opasnost nije izrasla u otvoreni sukob. Pritisak je dolazio i sa sjevera i s jugozapada, ali je poslije smrti bugarskog cara Mihaila Asena, polako jenjavao. Ali, Uroš nije na svim stranama bio tako uspješan. Njegov najveći promašaj je bio napad na Mačvu, banovinu koju je osnovala Ugarska, 1267. - 1268. kada ga je mačvanski gospodar uz pomoć ugarskog kralja Bele IV. porazio i zarobio. Srpski kralj se morao otkupiti da bi se vratio u svoju kraljevinu. Kao znak pomirenja poslije ovog neuspjeha, Urošev sin Dragutin oženio se ugarskom princezom Katalinom, vjerojatno oko 1270. godine. Uroš je ponovo zaratio s Dubrovnikom 1275. Iako je pobjedio Dubrovčane, na inzistiranje venecijanskog dužda mir je ponovo uspostavljen. Veze s ugarskim kraljem i zbližavanje sa sicilijanskim kraljem Karlom Anžuvincem uputile su ga protiv Bizanta. Uroševa žena Jelena, bila je iz roda Anžuvinaca, Karlovih rođaka. Od tih velikih planova koalicije i akcije uperene protiv Carigrada nije se mnogo ostvarilo, mada je Uroš dobar dio svoga vremena i pažnje usmjerio ka tom cilju. Čitavo desetljeće Uroš je pripremao napad na Bizant, koji jebio obnovljen 1261. te se do kraja svoje vladavine nije usudio da napravi odlučujući korak, ali za kratko vrijeme je bio osvojio dio Makedonije. Ono što je posebno zanimljivo za ovo razdoblje srpske povijesti je pojava njemačkih saskih rudara. Dotle je Srbija bila poljoprivredna i stočarska zemlja. Oni su stigli u Srbiju negdje početkom četvrte desetljeća trinaestog stoljeća. Sa sobom su donijeli nove tehnike pronalaska i prerade ruda plemenitih metala, prije svega srebra, bakra i olova. Njihovo znanje i sposobnost oživjele su proizvodnju metala i širom otvorili vrata mediteranskog tržišta srpskom gospodarstvu. Sasi su prve rudnike razvili u Breskovu (1254.), Trepči, Rudniku, Janjevu Rogozni, Novom Brdu i u drugim rudarskim mestima. Ta mjesta tako postaju gradska naselja i trgovačka središta. Razvoj rudarstva i pojačavanje robnog prometa srebrom, srebrom mješanim sa zlatom, olovom i bakrom u Srbiji pokrenuo je čitav niz privrednih i trgovačkih veza s primorjem, južnom Italijom i Mediteranom.

Vladavina i sukob Uroševih sinova Dragutina i Milutina[uredi VE | uredi]

Uroša je zbacio s prijestolja njegov sin Dragutin, ugarski zet, duboko nezadovoljan očevim nepovjerenjem. Dragutin je uporno zahtjevao vlast u jednoj srpskoj oblasti. Budući da mu otac nikako nije izlazio u susret Dragutin se zaratio s ocem i pobjedio ga. Uz majčin oprost, postao je srpski kralj 1276. godine. Poraženi otac se zamonašio i umro već naredne godine. Poraz novog srpskog kralja od bizantske vojske 1281. bio je presudan za Dragutina. Dragutin nije dugo ostao na vlasti. Pao je nesretno s konja na Jelači 1282. Ostao je obogaljen. Razočaran i fizički i moralno ubrzo je odstupio s prijestolja u korist svog mlađeg brata Milutina. Promjena na srpskom tronu odigrala se na saboru u Deževu. Bivši kralj se povukao u oblasti oko Rudnika, Mačvu i Srijem. Tu je vladao sve do svoje smrti 1316. godine.

Najduža vladavina jednog vladara u srpskoj povijesti srednjeg veka bila je upravo Milutinova. On je proveo na tronu nemalih četrdeset godina (1282-1321). Kralj Milutin je nastavio politiku svojih prethodnika i spremao se za napad na Bizant. Za razliku od njih on je taj napad ostvario i nekoliko puta je ratovao s Carigradom. Na samom početku vladanja osvojio je sjevernu Makedoniju (Gornji i Donji Polog, Skoplje, Ovče polje, Pijanec) da bi najzad u drugoj polovini osmog desetljeća trinaestog stoljeća osvojio Poreč, Kičevo i Debar. Još jednom je Milutin krenuo na Bizant pred sam kraj stoljeća. Pobjeda je bila uvjerljiva, a srpski kralj je dobio sva ona područja koje je ranije osvajio i bizantsku princezu Simonidu za ženu. Sve se to dogodilo 1299. godine i tada je s Bizantom uspostavljen mir. Na samom početku, Milutin je došao u sukob s bratom Dragutinom. Dragutin je pored oblasti u Srbiji dobio 1284. od Ugarske Mačvansku banovinu, a kasnije je pripojio sjeveroistočnu srbiju, protjeravši lokalne gospodare Braničeva i Kučeva. Daljnje njegove uspjehe prekinuo je otvoreni rat dvojice braće koji je trajao oko 1301. - 1312. Uzrok rata je bilo pitanje nasljedstva na priestolju. Sukob je završio Milutinovom pobjedom. Nije pouzdano utvrđen točan datum kad su se dvoje braće pomirili, ali se zna da su 1313. djelovali zajedno. Dragutin je umro 1316. ostavljajući svoja područja sinu Vladislavu. Milutin je to iskoristio, napao sinovca, pobijedio ga, bacio u zatočeništvo i zauzeo Rudnik, rudarsko naselje Lipnik, grad Mačvu i vjerojatno Beograd. Milutinove tekovine u Makedoniji više nisu dolazile u pitanje, ali zbog osvajanja sjevernih područja se rasplamtila borba između Srbije i Ugarske, te su se odnosi između srpskog kralja Milutina i ugarskog kralja Karla Roberta pogoršali. Prvo je ugarska vojska prodrla u Srbiju 1319. zauzimajući sve bivše Dragutinove posede i prodirući dolinom Kolubare. Ali, ugarski uspjesi bili su kratkog daha. U protuudaru Milutin je povratio dio zauzetih zemalja. Tako je u proljeće 1320. Karlo Robert ipak uspio sačuvati Mačvu pod svojom upravom. Tako je izgubio Mačvansku banovinu i Beograd, a spor oko sjevrne Srbije vodio se još sve do početka 16. stoljeća. I Milutin je imao muka s Dubrovnikom. Ratovao je s Dubrovčanima 1317., ali se ne zna pod kojim uvjetima je zaključeno primirje. Jedino je sigurno da je Milutin ostao dužan oko 4.000 perpera dubrovačkim trgovcima i da se podmirivanje toga duga razvlačio sve do 1318. kada su Dubrovčani dobili dozvolu da slobodno trguju u Srbiji. Srpski kralj morao je odoliti i naletima albanskih velikaša koji su, kao katolici, poslušali rimskog papu u zapovijedi da zbace Milutina 1319. godine. Na žalost ishod ove akcije ostao je nepoznat, ali je malo vjerojatno da je imala velikog uspeha. Još jednom se Milutin uspio sačuvati, ovoga puta uz pomoć epirskog despota Tome. I Milutin je imao muke sa svojim nasljednicima. Svome sinu Stefanu dao je na upravu zetsku oblast. Nezadovoljni kraljević napao je oca koji ga je najzad porazio, oslijepio i protjerao u Carigrad. Razlozi sinovljevog nezadovoljstva bili su istovjetni razlozima nesloge u ranijim generacijama - pitanje kraljevskog naslijeđa. Ali, ovog puta bilo je i načelnih neslaganja. Milutinov pomirljiv stav prema Bizantu, pod uticajem kraljice Simonide, naveo je Stefana na oružani otpor prema ocu. Ono što je najvrijednije iz dugogodišnje vlasti kralja Milutina svakako su mnoge zadužbine i crkve koje je srpski vladar sagradio. Nijedna okrunjena glava obitelji Nemanjića nije toliko uradila da za sobom ostavi graditeljski i umetnički trag kao Milutin. S druge strane, srpska država koju je za sobom Milutin ostavio nakon četrdeset godina na prestolju nije imala onaj unutrašnji sjaj i trajnost građevina njegovog doba. Rezultati Milutinove vladavine u Srbiji bili su jasno vidljivi. Kada je primio državnu vlast, granice srpske države bile su kod Lipljana. U trenutku njegove smrti (1321.) granice su bile pomaknute daleko i na sjever i na jug. Bili su to prave osnove za uspon srednjovekovne Srbije u četrnaestom stoljeću.

Kultura Srba za prvih Nemanjića[uredi VE | uredi]

Svi srpski vladari kraljevske porodice Nemanjića za sobom su ostavljali zadužbine, svoje crkve i manastire, da iskupe svoje duše i pokažu svoju veličinu. Sveti Sava i njegov brat veliki župan Stefan počeli su izgradnju crkve Svetog Spasa u Žiči čija je izgradnja trajala punih dvadeset godina. Završena je tek dvadesetih godina trinaestog stoljeća. Bogorodičina crkva u Studenici, zadužbina Stefana Nemanje, nije završena za života svog osnivača. Unutrašnjost crkve oslikana je tek 1208. - 1209. godine. Vladislav je sazidao svoju zadužbinu manastir Mileševu oko 1225. godine. U njemu se nalaze najznačajnije freske srpskih vladara toga doba. Radoslav je obogatio zadužbinu svoga djeda Stefana Nemanje - manastir Studenicu. On je proširio Bogorodičinu crkvu u tom manastiru. Još dok je Sava bio živ započela je gradnja hrama Sv. Apostola u Peći. Završen je tek sredinom trinaestog stoljeća. Od velike vrednosti je i manastir Morača čiji je zaštitnik i graditelj bio Vukanov sin Stefan. Podignut je 1251. - 1252. godine. Zadužbina kralja Uroša I. je manastir Sopoćani s crkvom Svete Trojice iz 1260, jedan od najljepših u Srbiji. Kralj Dragutin kritor je crkve Svetog Ahilija u Arilju, sagrađenoj oko 1290. godine.

Daleko najveće graditeljske poduhvate poduzimao je kralj Milutin. Za vreme njegove vladavine podignuto je ili dovršeno više crkava i manastira velikog povijesnog i umetničkog značaja. Ovdje će biti spomenute samo najvažnije. Milutinova zadužbina je crkva Sv. Jovana u Svaču iz 1300. godine, On je sazidao crkvu u Hilandaru (1303.) poznatu kao crkva kralja Milutina. Njegova glavna zadužbina je manastir Gračanica, jedan od najljepših graditeljskih spomenika srpske srednjovjekovne arhitekture. Tu se nalazi i Milutinov mauzolej, crkva Svetog Stefana u Banjskoj, nevjerojatno brzo završena (1312. -1317.). Milutin je u posljednjih dvadesetih godina svoje vladavine sagradio ili obnovio crkvu Bogorodice Ljeviške u Prizrenu (1313. - 1314.), Kraljevu crkvu u Studenici, crkvu Svetog Đorđa u Starom Nagoričinu i samu Gračanicu.

Stvaranje carstva[uredi VE | uredi]

Bio je to vijek i veličanstven i tragičan. I trijumfalan i porazan. Nema u prošlosti Srba nijednog perioda tako velikog i, u isti mah, tako neumjesno poraznog kao što je četrnaesto stoljeće. Doba srpske povijesti od 1321. do 1371. godine bilo je ono najsjajnije vrijeme srednjovekovne države i srpskog carstva, koje je nagovijestilo posrtanje i pad. Od dolaska na vlast Stefana III. Dečanskog, preko veličanstvenog Dušanovog carstva do poraza na Marici, zloslutnom vijesniku Kosovske bitke.

Smrt kralja Milutina obilježila je novo razdoblje u povijesti srednjovekovne Srbije. Njene su granice bile znatno proširene i prema jugu i prema sjeveru. Ali, unutrašnje stanje u državi nikako nije bilo sređeno u onoj mjeri u kojoj je to bilo potrebno da bi se Milutinova Srbija stabilizirala i održala. Središnja vlast nije se učvrstila, a lokalna vlastela, se toliko osilila da su njeni zahtjevi ozbiljno ugrožavali interese države. Ni pitanje o naslijeđu nije bilo riješeno. Stariji Milutinov sin bio je logičan nasljednik. U trenutku kada mu je otac kralj Milutin umro, Stefan se nalazio u izgnanstvu u Carigradu. Njegova sudbina je bila još teža, jer je bio skoro sasvim slijep. Dokumenti iz njegovog vremena govore o "predivnom čudu" vraćanja vida srpskom vladaru. Ali i njegov mlađi brat Konstantin je pretendirao na krunu te Dragutinov sin Vladislav koji je također imao ambicija da dođe na srpsko prijestolje po osnovi sporazuma svoga oca i kralja Milutina. Tako je počeo građanski rat u Srbiji.

Stefan III. Dečanski[uredi VE | uredi]

Do 1322. Stefan III., kasnije nazvan Dečanski, ipak je uspio pobijediti svoje protivnike i ustoličiti se kao vladar Srbije. Tada je i okrunjen "bogodarovanim vijencem kraljevstva srpskog" (6. siječnja 1322). Neposredno nakon povratka u Srbiju, kralj Stefan je izgubio svoju prvu ženu Teodoru. I kako je to bilo uobičajeno u srednjem vijeku, odmah je počeo sebi tražiti novu kraljicu. Prvo je pokušao pridobiti kćer tarinskog kneza Filipa, Blanku. Do vjenčanja, koje je već bilo zakazano za proljeće 1323. u Skadru, nije došlo. Uvjet da srpski kralj, vlastela i svećenstvo priznaju papinsku vlast Stefan nije ni želio ni mogao ispuniti. Umjesto na Zapadu, srpski vladar je potražio nevjestu na Istoku, na carigradskom dvoru. Oženio se 1324. godine Marijom Paleolog, kćeri panhipersevasta Ivana, sinovca bizantskog cara Andronika II. U bizantskom sukobu između djeda Andronika II. i unuka Andronika III., Stefan je stao na stranu svoga tasta Andronika II. Iako je njegova strana poražena, Stefan je uspeo u ovom ratu uspio zauzeti Veles, Prosek na Vardaru i još neke gradove u Makedoniji. Dečanski je ratovao i s Dubrovačkom Republikom na jugozapadu. Bosna je 1326. Srbiji uzela Hum. Krajem trećeg desetljeća četrnaestog stoljeća, on je povratio Ston i Pelješac, a vjerojatno i dijelove Huma. Ali, srpskoj državi i njenom vladaru kao da nije bilo mira. Zbog velike snage Srbije ujedinili su se bugarski vladar Mihailo i bizantski car Andronika III. Moralo je doći do ratnog sukoba. Bitka na Velbuždu 28. srpnja 1330. godine između Srba i Bugara bio je taj odlučujući sudar. Bugari su do nogu potučeni, a sam car Mihailo poginuo je u ovoj bitci. Andronik III., na vijest o porazu Bugara, povukao je svoju vojsku koju je već bio poslao u pomoć Mihailu. Iako je pobijedio Bugare, Stefan III. je i dalje imao jake protivnike u svojoj državi. Srpska vlastela mu je najviše zamjerala pomirljiv stav prema Bizantu i to je objašnjavala utjecajem kraljice. A ona je, sa svoje strane, uporno radila da nasljednik Stefanov bude njezin sin Siniša, a ne stariji sin Stefana Dečanskog, Dušan. Srpski vladar Stefan III. Dečanski nije imao mnogo sreće. U izgnanstvu je proveo mladost, u izgnanstvu je i umro. Bježeći od ruke svoga sina, s kojim nikada nije bio u prijateljskim odnosima, sklonio se u zvečansku tvrđavu. Njegova smrt, u studenom 1331., ostala je prekrivena velom tajne. Dečanski je za sobom ostavio dubok trag. Na prvom mestu, blistavo delo srpskog srednjovekovnog građevinarstva i umetnosti, manastir Visoki Dečani. Po ugledu na svoje pretke, i Stefan Dečanski gradio je svoju zadužbinu. Za razliku od njih, on je poneo i ime manastira čiji je bio zaštitnik.

Dušanovo carstvo[uredi VE | uredi]

Kraljević Dušan i srpska vlastela u Zeti uveliko su riješili učinivši kraj Stefanovoj vladavini. Njihovo uvjerenje utvrdio je prevrat u Bugarskoj, u kojoj je za cara proglašen Ivan Aleksandar. Njegove prijetnje Srbiji ozbiljno su ugrožavale i državne granice i samu državu. Dušan je ubrzo, uz pomoć zetske vlastele, krenuo na oca, lako ga je savladao i zarobio. Dušan se okrunio za kralja 8. rujna 1331., a svrgnuti otac i vladar umro je poslije nekoliko meseci, u listopadu iste godine. Ubrzo će započeti period velikih osvajanja u pravcu jugoistoka. Stefan Dušan bio je sigurno jedan od najznamenitijih i najuspešnijih srpskih vladara srednjega vijeka. On je bio taj koji je srpski narod doveo do vrhunca i političke i vojne moći. On je ostvario one snove koje su sanjali Uroš I. i Milutin. Najtočniji opis Dušanov dao je veliki srpski povjesničar Stanoje Stanojević u svojoj Povijesti srpskog naroda, prije sto godina, 1908: "Duboke političke mudrosti u njega nije bilo, ali je on imao prirodne bistrine da shvati neposrednu situaciju i da je iskoristi. Osim toga, on je shvatio potrebu u korist dobre organizacije, mada sam nije bio dobar organizator". Dušan se ubrzo oženio sestrom Ivana Aleksandra, Jelenom. Uglavnom zahvaljujući tom braku odnosi između Srbije i Bugarske ostali su dobri i prijateljski sve do smrti cara Dušana. Već 1331. Dubrovčani su svečano dočekali novog srpskog kralja. Dve godine kasnije (1333.) od njega su dobili Ston i Pelješac uz obvezu plaćanja srpskom vladaru 500 perpera (oko 250 dukata) godišnje, što su oni i činili.

Mladi srpski vladar, poslije sređivanja prilika na zapadnim granicama, odmah je po prvi put napao Bizant 1334. godine i osvojio gotovo čitavu Makedoniju do današnje grčko - makedonske granice, gradove Prilep, Ohrid, Kostur, Strumicu i druge gredove, što je primoralo bizantskog cara da zatraži mir, koji je uspostavljen u kolovozu iste godine. Borio se i pregovarao s Bizantom uspješno i ravnopravno. Na osnovi mira s Bizantom Srbiji su priznate sve nove granice. Jedino od čega je u ovom trenutku srpski kralj morao odustati bila je opsada Soluna. Godine 1336, Dušan je proveo tjedan dana u Radovištu na Strumici razgovarajući i pregovarajući s Andronikom III. Dušan je također bio zainteresiran za sklapanje mira pošto je ugarska vojska upala u Srbiju. Srpski kralj je brzo prebacio svoju vojsku na sjever, potukao je Ugre i protjerao ih preko Save. Ugri su pokušali i 1339. godine povratiti izgubljeni teritorij, što im tada nije pošlo za rukom.

Drugi period osvajanja počinje nakon smrti Andronika III. 1341. godine. Bizantskog pretendenta Jovana Kantakuzina Dušan je primio u Prištini 1342. Tada je i potpisan sporazum o zajedničkoj borbi protiv zvanične vlasti carice Ane Savojske u Carigradu. Veliku ofanzivu protiv Bizanta kralj Dušan je poveo 1342./1343. godine, zajedno s bizantskim prebijegom i protucarem Ivanom Kantakuzinom. Srpski kralj je brzo osvojio gradove: Kroju, Berat, Kaninu, praktično cijelu Albaniju osim Drača (1343.), a potom Kostur, Ber, Voden, Hlerin i Melnik (1345.). Savez između Dušana i Ivana Kantakuzina brzo se raspao te su se razišli i postali veliki protivnici i neprijatelji. Ivan je zato zatražio pomoć Turaka Seldžuka iz Male Azije, koji su mu u više mahova pomogli. Srpski kralj je nastavio samostalno osvajati bizantske gradove, pa kada je ujesen 1345. godine osvojio grad Ser i njegovu oblast, proglasio se carem. Pod novom titulom, srpski vladar se prvi put spominje u hrisovulji manastiru Ivironu na Svetoj Gori iz siječnja 1346. godine. Tada je i Srbija postala carevina, a Dušan car "Srba i Grka". Na Uskrs 16. travnja 1346. godine bio je na svečan način okrunjen za cara Srba i Grka u Skoplju, a svog sina Uroša proglasio je kraljem. Pošto je krunjenje mogao obaviti samo patrijarh, srpski sabor je najprije izabrao arhiepiskopa Joanikija za patrijarha, koji je potom, proglasio cara Dušana. Tako je 1346. srpsku arhiepiskopiju uzdigao na stupanj patrijaršije. Danas je on poznatiji i kao Dušan Silni. Takav nadimak u jednom borbenom i nepokornom narodu mogao je steknuti samo rijetki borac i to onaj koji zna pobjeđivati i osvajati. Zemlju je podijelio na Srbiju i "Romaniju" (Bizant), u kojoj je vladao po grčkim zakonima. Svojim velikašima je dodijelio bizantske titule despota, sevastokratora i ćesara.

Ratovanja i osvajanja Dušanova nikako nisu prestajala. On je do kraja 1348. osvojio Etoliju, Akarnaniju, Epir i Tesaliju, tako da se njegovo carstvo prostiralo do Dunava na severu do Korintskog zaljeva na jugu, a od obala Jadranskog mora na zapadu kod Dubrovnika do obala Egejskog mora na istoku kod Kavale. Već 1349. napadnuta je i Bosna, ali Dušan nije uspio osvojiti grad Hum, mada je neke od ovih krajeva opustio i opljačkao. Srpski car je pokušao 1350. povratiti Zahumlje i Krajinu, pa je s velikom vojskom prešao Neretvu i uputio se prema Krki, ali su ga nemiri u grčkim oblastima omele u tom poduhvatu. Krajina i Zahumlje ostat će u sastavu bosanske države. Početkom petog desetljeća četrnaestog stoljeća Dušan se okrenuo prema sjeveru. U sukobu s ugarskim vladarem Lajošem osvojio je Mačvu i Beograd 1353. Godinu dana prije toga, Dušanova vojska se, zajedno s Bugarima, prvi put suprotstavila turskoj najezdi, u prvoj Maričkoj bitci. Iako je srpska vojska uvjerljivo poražena, nije ni u kojem slučaju zaustavila Dušanova osvajanja. Krajem 1355. izbio je rat između Dušana i Mletačke republike s jedne strane, i Ugarske i Bosne, s druge strane. Ali, tek što je rat počeo, car Dušan je iznenada umro 20. prosinca 1355. Rat je završio nakon tri godine, a Ugarska je dobila Dalmaciju i Dubrovnik (1358).

Društvo i zakoni za vrijeme cara Dušana[uredi VE | uredi]

Pod Dušanom je i srpsko feudalno društvo dostiglo svoju punu zrelost. Društvena diferencijacija koja je u Nemanjino doba stvorila na jednoj strani klasu zavisnih seljaka, a na drugoj klasu velmoža, njihovih gospodara, dobila je sad puni izraz, jer se nakad prostarni sloj "vojnika" , slobodnih baštinika, ili uzdigao u vlastelu ili pao na položaj sebara. Zavisni proizvođači, zemljoradnici i stočari, radili su u okvirima vlastelinstva dajući brojne novčane, naturalne i radne dažbine. Od njihovog rada uzdržavalo se brojno svećenstvo i monaštvo, kao i vlastela. Državna organizacija, koja je već od Milutinova vremena poprimla bizantske elemente, dostigla je pun razvoj. Iz Bizanta je preuzeta i pronija, specifični oblik feudalnog odnosa. Konsolidaciji feudalnog sustava u Srbiji poslužilo je i Dušanovo zakonodavstvo, koje je pored originalnog Zakonika (1349. i 1354.) obuhvaćalo i prevedene bizantske pravne zbornike.

Svakako najznačajniji dokument Dušanove vladavine u Srbiji bio je njegov Zakonik. Ovaj pravni spis donesen je na saboru u Skoplju, u svibnju 1349. godine, pod zvaničnim naslovom "Zakon blagovernoga cara Stefana". U Skoplju je usvojeno prvih 135 članova Zakonika, dok je drugi dio, do završnog člana 201, donesen na saboru u Seru, šest godina kasnije 1354. Zakonik cara Dušana čini sveobuhvatni pravni akt pisanog prava u kojem su objedinjeni osnovi običajnog i bizantskog prava. Ovaj dokument izvanredne važnosti, ustanovio je pravni položaj države, vladara i crkve i predstavljao je onaj vrhovni pravni akt iz koga proizilaze svi pojedinačni i ostali propisi i norme. Dušanov zakonik bio je u stvari ustav srednjovjekovne srpske države.

Raspad Dušanove države[uredi VE | uredi]

Posle Dušanove smrti, Srbija je ušla u novo razdoblje svoje burne povijesti. Doba u kome su lokalni feudalni gospodari preuzeli vodeću ulogu i ugrozili prvenstvo središnje vlasti. Uroš II., sin cara Dušana, nije imao ni snage ni mudrosti da im se suprotstavi. Nije mnogo vremena prošlo prije nego što se Dušanovo carstvo nije sasvim raspalo. Vladavina Uroša II. bila je, gotovo u svakom pogledu suprotna vladavini njegovog oca. I sudbina i povijest ponekad igraju nemilosrdne igre. Tako je prvi potomak Dušana Silnog ponio nadimak Uroš Nejaki. Novi srpski car, koji je tu titulu naslijedio od oca, nije uspio zaštititi svoju državu ni od vanjskih napada, ni od unutrašnjih potresa. I kako je već bilo pravilo u srednjem vijeku i Uroš je morao voditi bitku za svoja nasljedna prava. Najozbiljniji protivnik bio mu je Simeon Nemanjić, Dušanov polubrat i namjesnik u Tesaliji. Iako je cjelokupna srpska vlastela i crkva stala na Uroševu stranu Simeon (Siniša), vojno daleko snažniji, sebi je dodijelio carske dostojanstvene oznake. Tek 1358., Simeon je poražen kod Skadra, ali je još godinu dana nakon toga, nosio titulu srpskog vladara. A mladi Uroš, uz podršku majke Jelene, državnog sabora održanog u Skoplju i Dubrovčana uspio je nekako spasiti svoje vladarskoo nasljeđe. Dušanovo carstvo se brzo smanjivalo. Države u srednjem vijeku nikako nisu imale stabilne i dugotrajne granice. Učestali ratovi i feudalno ustrojstvo činili su da veličine država ovise o moći i snazi pojedinih vladara. Otuda je i osipanje srpskog carstva cara Dušana počelo onog trenutka kada je nestalo njegovog glavnog oslonca i nosioca. Srpska država se u stvari podijelila na dva carstva - Uroševo i Simeonovo. Onim većim, koje je obuhvaćalo sve stare srpske zemlje vladao je Uroš. U Epiru i Tesaliji, Simeon je osnovao svoju državu. I kako to već obično biva uvijek kada je slaba središnja vlast, pojedini lokalni vlastelini, dobivaju veći značaj i moć. Dva istaknuta feudalca Dušanovog doba, despot Oliver i sevastokrator tj. despot Dejan, nestaju s pozornice srpske povijesti, ostavljajući za sobom zadužbine i maloljetne nasljednike. Tada se pojavljuju novi feudalni gospodari čija su vlast i utjecaji rasli vrlo brzo. U prvi plan došla je porodica Mrnjavčevića i još nekoliko predstavnika srpske vlastele. Jedni od važnijih su bili: Jovan Komnen oko Valone, Blaž Matarango između Drača i Valone, Žarko oko Bojane, balšići u Zeti, Vojihna (kojeg će naslijediti zet Uglješa) oko Sera, Branko mladenović oko Ohrida, Vukašin oko Prilepa, Vojislav Vojinović od Drine do dubrovačkog zaleđa, Rastislavići u sjeveroistočnoj Srbiji, Lazar Hrebeljanović oko Novog Brda, Vuk Branković na Kosovu itd. Najznačajniji i najsnažniji bili su braća Uglješa i Vukašin Mrnjavčević. Njihov uspon došao je šezdesetih godina četrnaestog stoljeća, a njihovi posjedi nalazili su se u Makedoniji. Pojedini vlastelini priznavali su vrhovnu vlast Uroša - Lazar Hrebeljanović u južnoj Srbiji, Vuk Branković na Kosovu, braća Balšići u Zeti i Nikola Altomanović na Zlatiboru i Rudniku. Već je 1365. Vukašin dobio kraljevsku titulu od Uroša i time postao njegov suvladar sa svojom prijestolnicom u Prilepu. Istovremeno Uglješa je dobio oznake despota i ustoličio svoju vlast u Seru. Svi ostali srpski gospodari, poznati u srpskoj povijesti predkosovskog vremena, stjecali su svoj značaj kasnije, nakon Maričke bitke. Ali, svaki se od njih, bez obzira na svoj odnos prema Urošu, sam brinuo o svojim posjedima, jer Uroš to nije ni mogao niti je znao. Tako je Srbija, podijeljena i slaba, dočekala tursku najezdu. Ali, ni Mrnjavčevići nisu dugo uživali u blagodatima moći. Obojica su poginula istog dana, 26. rujna 1371. u Maričkoj bitci. Iste godine umro je i posljednji srpski car, Uroš II. Bio je posljednji izdanak svetorodne dinastije Nemanjića. A otomanski zloglasni i rušilački huk, već je stizao do srpskih zemalja, a postajao je sve jači.

Kultura i graditeljstvo Srba za vrijeme carstva[uredi VE | uredi]

I graditeljska i likovna dostignuća srpske države četrnaestog stoljeća bez sumnje ulaze u red najvrijednijih spomenika srpske prošlosti. Veliki broj zadužbina, manastira i crkava sagrađeno je u ovom razdoblju. Na žalost, mnogi od njih nestali su pod naletima nesretne srpske sudbine, a mnogi i danas stoje oštećeni kao uvjerljivo svjedočanstvo srpske veličine i, istovremeno, srpske tragične prošlosti, ali i sadašnjosti. Na prvom mjestu u ovom dostojanstvenom nizu nalazi se manastir Visoki Dečani, zadužbina kralja Stefana III. Dečanskog. Zidanje je trajalo od 1327. do 1335. Unutrašnji zidovi oslikani su 1347. - 1348. godine. Dečani su najveća zadužbina kraljevske i carske porodice Nemanjića. Tu su radili najbolji zidari, klesari i slikari koje je srpski vladar mogao pronaći. Većina ih je dolazila iz primorskih krajeva. Crkva Sv. Arkanđela kod Prizrena, nekada davno kitnjasti mauzolej cara Dušana s crkvom Sv. Nikole, danas je ruševina. Njeno kamenje oskrnavljeno je i ugrađeno u Sinan Pašinu džamiju u Prizrenu, na kraju šesnaestog stoljeća. Dušanova zadužbina je i crkva Svete Bogorodice u Matejču. Dovršena je i oslikana nakon smrti cara (1355. - 1360.). Njena ljepota gotovo dostiže sjaj prethodnih građevinskih poduhvata dinastije Nemanjića. I pojedini feudalni gospodari zidali su svoje crkve i manastire. Tako je župan Radoslav podigao crkvu Svetog Spasa u Kučevištu tridesetih godina četrnaestog stoljeća. Crkva u Ljubotenu sagrađena je 1336. ili 1337. kao zadužbina vlastelinke Danice. Manastir u Rili djelo je protosevasta Relje Ohmučevića. Najveća i u najvećoj meri očuvana zadužbina četrnaestog veka svakako je crkva Sv. Arhistratiga Mihaila u Lesnovu. Sagradio ju je despot Oliver (1342. - 1349.). Od izuzetne važnosti je i crkva Sv. Nikole u Psači, koju su podigli knez Paskač i sevastokrator Vlatko (1365. - 1371.). Iako nevelika, ova crkva je poznata po svom zidnom slikarstvu, naročito po izvanrednim portretima vladara.

Propast srpske države[uredi VE | uredi]

Sredinom XIV. stoljeća na tlu Europe se pojavila jedna nova sila, koja će, kasnije, stoljećima odlučivati o sudbini balkanskih naroda. U to vreme rijetko tko je mogao pomisliti da će se Osmanlije zaustaviti tek pod zidinama Beča. Jedino su Srbi predvidjeli sudbinsku opasnost od nabujale turske matice. Iako i oni slabi, krenuli su izvan granica svojih zemalja da odlučnom bitkom zaustave neprestane nalete Osmanlija i jednom zauvijek ih vrate u Anadoliju. Navikla na uspjehe, srpska vojska je smijelo, ali i nepromišljeno krenula na "izgnanije Turk". Predvodili su je braća Mrnjačevići, kralj Vukašin i despot Uglješa. Ipak, pod okriljem noći, između 25. i 26. rujna 1371. godine (po starom kalendaru), Turci su izveli prepad na neopreznu srpsku vojsku i potukli je do nogu. Strahoviti poraz na Marici imao je dalekosežne posljedice. Označio je početak propasti Srpskog Carstva. Pogibijom kralja Vukašina i despota Uglješe Mrnjavčevića, nesposobni car Uroš izgubio je oslonac svoje vlasti. Državu je zahvatilo bezvlašće, zemlja je opustjela, zavladala je glad, strah i panika. Ne dugo posle bitke, u prosincu iste godine, umro je i car Uroš. Njegovom smrću ugasila se dinastija Nemanjića. Bio je to kraj Srpskog Carstva.

Državu su razdrobili oblasni gospodari: Kraljević Marko, braća Jovan i Konstantin Dejanovići (Dragaši), Đurađ Balšić, Vuk Branković, Nikola Altomanović, Lazar Hrebeljanović i drugi. Vuk Branković je držao oblasti oko Prištine i Skoplja te je bio potpuno nezavisan od kneza Lazara. Još uvijek zvaničnog kralja, Marka Mrnjavčevića, nijedan srpski velikaš nije htio priznati za vrhovnog gospodara. Uostalom, kao prvi na udaru, on je zajedno s braćom u Dragašima, bio primoran da poslije Maričke bitke postane turski vazal.

Zvanični kralj Marko nije imao nikakve stvarne vlasti, izuzev u svojoj oblasti. Kraljević Marko je živio od 1335. do 1395. godine. Poginuo je u bitci na Rovinama, boreći se na strani Turaka. U narodnoj predaji Kraljević Marko je postao oličenje nepobjedivog junaka, koji je život posvetio borbi protiv turskog zuluma. Kraljević Marko je podigao manastir posvećen sv. Dimitriju, koji je poznat kao Markov manastir. Nalazi se u selu Sušici, nedaleko od Skoplja. Manastir Svetog Andreje je zadužbina Andrejaša, sina kralja Vukašina i brata Kraljevića Marka. Podignut je 1389. godine.

Srbija za vrijeme kneza Lazar[uredi VE | uredi]

Središte srpske države se smjestilo na sjever, u oblast kneza Lazara Hrebeljanovića. Mudrim i dalekovidim državničkim potezima, knez Lazar se brzo izdigao iznad drugih velikaša i državotvornom politikom nametnuo se kao nasljednik Nemanjića. Međutim, sve njegove napore oko ujedinjenja Srbije, prekinuli su prodori Osmanlija. Zahvaljujući brizi monaha, čuvara srpske tradicije kroz tursko ropstvo, ostala je sačuvana svilena odora kneza Lazara. Carigradska crkva je anatemirala srpsku kada se potonja samovoljno uzdigla u rang patrijaršije. Zaslugom kneza Lazara skinuta je anatema, dvije crkve - srpska i carigradska su se pomirile, a srpskom patrijarhu je priznata titula. Na taj način je stekao veliki ugled i oživio duhovni život u Srbiji. Podigao je manastir Ravanicu 1375-77. godine, kao svoju zadužbinu i budući mauzolej. Kao vladar koji je nastavljao tradicije Nemanjića, knez Lazar je bogato darivao Hilandar. I u prijestolnici, gradu Kruševcu, knez Lazar je 1376. godine podigao zadužbinu, Lazaricu, crkvu posvećenu Svetom Stefanu Prvomučeniku. Ljubostinja je zadužbina i grobno mesto kneginje Milice. Sagrađena je od kamena, neposredno pre Kosovske bitke 1389. godine. Lazareva vlastela je, također, predano podizala zadužbine. Braća Musići, Lazar i Stefan, bili su bratići kneza Lazara. Iako je period između 1371. i 1389. godine bio vrlo kratak, buran i nepredvidiv, srpski plemići su podigli mnoge crkve i manastire, koji su živopisci bogato oslikali.

Poslije pobjede nad Nikolom Altomanovićem (1371.), u čemu mu je pomogao bosanski kralj Tvrtko, knez Lazar je proširio svoju neposrednu vlast na Rudnik i Zlatibor. Kasnije, 1379. godine, pripojio je i oblast Kučeva i Braničeva koje su pripadale Radiču Brankoviću. U svom najvećem opsegu, oblast kneza Lazara se prostirala od izvorišta Južne Morave do Dunava, Save i Drine. Gospodario je cijelim Pomoravljem, s gradovima Nišem, Kruševcem (prijestolnica), Užicem i rudarskim središtima Novim Brdom i Rudnikom. Pored Lazara, najveći srpski velikaši su bili njegovi zetovi Vuk Branković, gospodar Kosova i Skoplja i Đurađ Balšić u Zeti. Obojica su kovali novac sa svojim likovima, što je govorilo o njihovoj potpuno samostalnoj vlasti. Knez Lazar nije imao ni dovoljno moći, ni dovoljno vremena da ih potčini, i na taj način, možda ujedini srpsku državu. Sve njegove državotvorne napore zaustavili su Turci. Lazarevu oblast prvi put su napali 1381. godine, deset godina poslije Maričke bitke. Tada su ih na Dubravnici kod Paraćina potukli vlastelini Crep i Vitomir. Kasnije su Turci zauzeli Niš (1386.), ali ih je Lazar pričekao i suzbio kod Pločnika. Širenje Osmanske države i sve češći turski upadi upozorili su kneza Lazara da se neminovno približava vrijeme odlučne bitke.

Kosovska bitka[uredi VE | uredi]

Kosovska bitka se urezala u narodno pamćenje kao središni događaj čitave srpske istorije. U vrlo brzo nastaloj legendi opisan je, u detaljima, sam tok bitke, kao i mnogi događaji prije i nakon nje. Predaja, koja je tokom stoljeća bila prenošena s koljena na koljeno i obogaćivana novim pojedinostima, uzeta je kao osnova za prikaz Kosovske bitke, premda predaja nije i povijesno potvrđena. Večer uoči bitke, knez Lazar je priredio večeru za svoju vlastelu i tom prilikom održao čuvenu zdravicu, na kojoj je izrazio sumnju u odanost Miloša Obilića, a on mu je na to obećao da će sutradan poginuti.

Bitka se dugo i pažljivo pripremala na obe strane. Koliki značaj su joj dali i Srbi i Tuci vidi se po tome što su vojske predvodili sami vladari. Knez Lazar je oko sebe okupio svu srpsku vlastelu. Za poprište su odredili kosovsku ravnicu. Bitka je počela u vidovdansko jutro, u utorak 15. lipnja 1389. godine (28. lipnja 1389. po novom kalendaru). Ako se kao odrednica uzme Muratovo tulbe, vojske su se sukobile negde blizu mjesta gdje se sastaju rijeke Laba i Sitnica. U početku su Srbi imali vidnog uspjeha. Vuk Branković, koji je zapovijedao desnim krilom, potpuno je razbio odrede Muratovog sina Jakuba. Lazar se borio u centru, odakle se jednog trenutka vjerojatno odvojio plemić Miloš Obilić, i krenuo u turski tabor da ubije sultana Murata i riješi bitku. Da bi nekako dospio u njegovu blizinu, pretvarao se kako se želi predati. Kada su ga priveli, istrgao je mač i zario ga u sultana te je tako ispunio svoj zavjet. Poslije Muratove smrti nastala je zbrka u kojoj se najbolje snašao njegov drugi sin Bajazid. Naredio je da se prikrije sultanova smrt, a u isto vrijeme, pogubio je Jakuba kao mogućeg pretendenta na prijestolje. Potom je sabrao sve turske snage, učinio odlučni juriš i preokrenuo situaciju na bojištu. Zarobio je kneza Lazara i odmah ga pogubio. Među rijetkim plemićima koji su izbjegli smrt, nalazili su se Vlatko Vuković i Vuk Branković. Narodno predanje je potonjeg osudilo za izdaju i dogovor s Turcima. Iako o izdaji nema potvrde u izvorima, kasniji potezi Vuka Brankovića i njegovih sinova govore da se tradicija ne bi smijela olako odbaciti.

Smrt sultana Murata i činjenica da su se Turci odmah povukli, stvorili su dojam da su Srbi izašli iz bitke kao pobjednici. Europa je slavila kršćansku pobijedu. Ipak, posljedice bitke su bile porazne za Srbe. Izgubili su velik dio plemstva i veliki dio vojske. Pogibijom kneza Lazara, koji je jedini pokušavao zaustaviti proces raspadanja srpske države, zemlja je dovedena na rub katastrofe. Prvi ishod Kosovske bitke možda nikada neće biti rasvijetljen zbog oskudnosti i neusaglašenosti suvremenih izvora i brzo stvorene legende kojoj su već u 15. stoljeću podlegli potonji kroničari. Kakav god da je bio, predaja ga je prihvatila kao poraz, što je potpuno razumljivo ako se sagleda u svijetlu izgubljene slobode, grčevite borbe za posljednje ostatke države i početka nepreglednog niza beznadnih seoba. Srbija nije propala na Kosovu, ali je ova ključna bitka okrenula njen povijesni razvitak u drugom pravcu.

Kosovska bitka i Lazarev izbor Carstva nebeskog prerasle su u legendu koju je narodna tradicija sudbinski vezala za srpskog čovjeka razvivši kolektivno osjećanje odgovornosti i uzdignuvši ga na visinu moralne obaveze okajanja grijeha, ne molitvom, nego svijesnom borbom. Simbol Kosova se vremenom oblikovao u posebnu etiku, koja je, uz pravoslavnu crkvu kao osnovnog nosioca, često bila jedini element svijesti zajedništva, obilježje pripadnosti jednom narodu dugo rasutom po okolnim carstvima. Postao je simbol otpora tuđoj religiji i kulturi, koje su se uporno i sistematski trudile da Srbe potčine, progutaju i pretope, prije svega duhovno, uništavajući sve što bi ih podsjećalo na njihovu postojbinu i nacionalni identitet. Kosovski mit je u toku proteklih stoljeća bio toliko čvrsto usađen u narodnu svijest, da je postao osnovno i trajno obeležje jednog mentaliteta, i kako se pokazalo, neugasivo nadahnuće, strahovit unutrašnji naboj u svim oslobodilačkim pokretima, ustancima i ratovima, naročito u 14. i 15. stoljeću.

Srpska despotovina[uredi VE | uredi]

Poslije bitke su se od Dušanove države očuvale samo tri feudalne oblasti: kneza Lazara, Vuka brankovića i Balšića. U sjeni tuđe vrhovne vlasti odigrao se tada proces ujedinjavanja ovih preostalih oblasti. Najvažniju je ulogu pri tome imao Lazarov nasljednik Stefan (1389. - 1427.), koji se održao kao turski vazal. Poslije turskog sloma kod Angore 1402. primio je u Carigradu despotsko dostojanstvo, a vezavši se za Ugarsku, dobio je od nje Mačvu i Beograd. 1413. pomirio se s bratićem Đurđem Brankovićem, sinom Vuka Brankovića, pa su se i njihove obasti spojile. 1421. je posljednji Balšić, Balša III., ostavio despotu Stefanu u naslijeđe svoju oblast. Uz inače teške probleme zbog dvostrukog vazalstva, Ugrima i Turcima, u to se vrijeme pojavio i sukob s Venecijom zbog Zete. Usprkos političkim teškoćama i ratnim pustošenjima privreda je i u ovom periodu napredovala. Otvarani su novi rudnici i promet s primorjem je sve više jačao. Despotovina je, međutim, ipak bila suviše mala da bi se mogla obraniti od Turske. Srpska država je, osim Zete, bila osvojena privremeno u vremenu između 1439. - 1444. Vojni pohod Ugarske i despota Đurđa prisilio je Turke da obnovi despotovinu, ali se ona održala vrlo kratko vrijeme. Od pada Carigrada (1453.) sultan Mehmed II. je htio potpuno pokoriti Srbiju. Osvajanje je vršeno u više etapa, a završeno je padom Smedereva 1459. Zeta se kao i u prvom osvajanju održala pod porodicom Crnojevića i mletačkom vrhovnom vlašću do 1499.godine.

Kronologija[uredi VE | uredi]

610 - 641. - Srbi su se doselili na Balkanski poluotok s ostalim slavenskim plemenima
860 - 880. - Srbi primaju kršćanstvo
1054. - Kršćanska crkva podeljena je na Istočnu (pravoslavnu) i Zapadnu (rimokatoličku)
1166. - Početak vladavine Stefana Nemanje
1185. - Napisano Miroslavljevo evanđelje
1196. - Stefan Nemanja se povukao s vlasti
13. veljače 1199. - Umro Stefan Nemanja
1204 - 1205. - Stefan postaje veliki župan
1217. - Stefan se okrunio za kralja i postao Stefan Prvovjenčani
1219. - Srpska crkva postaje autokefalna (samostalna)
1228. - smrt Stefana Prvovjenčanog
1228. - Radoslav postaje srpski kralj
1233. - Vladislav smjenjuje Radoslava na srpskom prijestolju
1236. - smrt Save Nemanjića
1243. - Uroš I. postaje srpski kralj
1276. - Dragutin smjenjuje Uroša na srpskom prijestolju
1282. - Milutin nasljeđuje krunu od Dragutina
1299. - Milutin se oženio bizantskom princezom Simonidom
1321. - smrt kralja Milutina
1322. - krunjenje Stefana III. Dečanskog
1325. - ženidba Stefana Dečanskog bizantskom princezom Marijom Paleolog
1330. - bitka kod Velbužda
1331. - dolazak na prijestolje Stefana Dušana
1331. - smrt Stefana Dečanskog
1331. - ulazak kralja Dušana u Dubrovnik
1331. - ženidba Dušana bugarskom princezom Jelenom
1334. - mir zaključen između Dušana i Bizanta kojim su priznate nove granice srpske države
1336. - Dušan osvaja Beograd i Mačvu
1336. - 1340. - Dušan zauzima cijelu Makedoniju osim Soluna, celu Albaniju i Epir na jugoistoku
1346. - državni sabor u Skoplju
1346. - krunjenje Dušana za cara i Uroša za kralja
1349. - donošenje Dušanovog zakonika
1354. - donošenje dopuna Dušanovom zakoniku
1355. - smrt cara Stefana Dušana
1358. - poraz Simeona Nemanjića kod Skadra
1365. - Vukašin Mrnjavčević okrunjen za kralja suvladara
26. rujna 1371. - bitka na Marici, pogibija kralja Vukašina i despota Uglješe Mrnjavčevića
4. prosinca 1371. - Smrt cara Uroša
1373. - Knez Lazar pobijedio Nikolu Altomanovića i pripojio dio njegovih oblasti (Rudnik, Zlatibor)
1375. - Carigradska crkva priznala srpskom vjerskom poglavaru titulu patrijarha
1375. - Smrt patrijarha Save IV. i ustoličenje Jefrema.
1379. - Ustoličenje patrijarha Spiridona
1379. - Knez Lazar potukao Radiča Brankovića i pripojio Kučevo i Braničevo
1381. - Lazareva vlastela Crep i Vitomir porazili Turke na Dubravnici kod Paraćina
1386. - Murat I. osvojio Niš, Knez Lazar pobijedio Turke u bitki kod Pločnika
15./28. lipnja 1389. - Bitka na Kosovu, Pogibija kneza Lazara i sultana Murata 1459. - pad Smedereva pod Turke

Literatura[uredi VE | uredi]