Starokatolička Crkva

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Starokatolička crkva je kršćanska vjerska zajednica, nastala iz opozicije nekih njemačkih teologa na Prvom vatikanskom koncilu 1870. Oni su se usprotivili definiciji o papinskoj nepogrešivosti i primatu, te su tražili da se katolicizam »vrati na svoje stare oblike«. Odvojili su se od Rimokatoličke crkve na kongresu u Münchenu 1871. Prvog starokatoličkog biskupa J. H. Reinkensa zaredio je Heykamp, jansenistički nizozemski biskup iz Deventera.

Starokatoličke crkve, odjeljenje od Rima, osnivane su na nacionalnom principu u Njemačkoj, Austriji, Poljskoj, Švicarskoj, SAD. U Njemačkoj, pomagale su ih vlasti u doba Kulturkampfa. Surađuju s Jansenističkom crkvom u Utrechtu (Utrrechtskaunija, 1889).

Starokatolici odbacuju svećenički celibat, nerazrješivost braka, tajnu ispovijed. Uvode pričest pod dvije prilike i narodni jezik u liturgiju. Svećenike i biskupe biraju sami vjernici na skupštinama župa i crkvenim saborima. Svi starokatolički biskupi okupljali su se svake dvije godine na sabor u Utrechtu, koji je sjedište starokatoličkog nadbiskupa.

Povijest[uredi VE | uredi]

Rimski papa Pio IX na Vatikanskom saboru 18.07.1870. godine proglasio je kao od Boga objavljenu istinu novi nauk o svojoj nepogrešivosti i svevlasti nad cijelom crkvom. Određen broj biskupa bili su u opoziciji tim učenjima na vatikanskom saboru. Biskupi hrvatskih zemalja iz banovine i Hrvatskog primorja su pristajali uz opoziciju. U ime hrvatskih biskupa govorio je biskup Strossmayer gdje je izrekao pet govora protiv Papine nepogrešivosti i svevlasti. Strossmayerov nastup smatra se vrsnim primjerom govorništva. U predvečerje svečane sjednice 18.07.1870. godine svi biskupi opozicije, a tu su bili i hrvatski biskupi s Strossmayerom na čelu zaključili su da uopće neće doći na svečanu sjednicu već da će iste večeri otići iz Rima, a Papi će samo javiti da su napustili Rim, jer bi na svečanoj sjednici po savjesti morali glasati protiv novog nauka. Svi su potpisali pismenu izjavu te su istu večer otputovali iz Rima. Prema tradiciji na povratku iz Rima prvi put je spomenuta "Stara Crkva", a izrekao ju je Ignaz Dolinger kad je s nadbiskupom G. Scher-om odlučio da se "prihvate posla" na što je Dolinger odgovorio "Za staru Crkvu". S Odlukom o Papinoj svevlasti nisu se složili teolozi na teološkom fakultetu u Bonnu, Breslau, Pragu, Luzernu i Munchenu. Više od 300 delegata iz evropskih zemalja sastaje se u Munchenu od 22. do 24. Rujna 1871. godine na prvom starokatoličkom kongresu na kojem je donesena odluka da se osnuje samostalna crkvena organizacija pod nazivom Starokatolička Crkva. Kongresu je predsjedavao Dr. Ivan Fr. Schulte.

Nakon kongresa 1871. godine u Munchenu širom Europe se osnivaju nacionalne Crkve pod imenom Starokatolička Crkva ili nekim drugim imenom. Nakon samo tri godine Njemačka broji oko 70000, Švicarska 73000, Austrija 20000, Poljska 15000 vjernika. Povod nastanku Hrvatske Starokatoličke Crkve uzima se kao izdavanje novog crkvenog zakonika Rimokatoličke crkve 1917. godine koji stupa na snagu 1918. godine. U tom zakoniku rimski Papa proglašava, pod prijetnjom Božjeg prokletstva sve sredovječne crkvene zakone obuhvaćene reformom koje su tražili kršćani katolici. Sljedeći razlog je proglašavanje Crkve latinskom s redovitom uporabom latinskog jezika, vrhovna uprava je talijansko-latinska.

Samostalne starokatoličke crkve bile su osnovane u Hrvatskoj (1922.), Sloveniji (1946.), Srbiji (1954.) i Bosni i Hercegovini (1965.). Starokatoličke crkve također postoje u Slovačkoj i Češkoj.

Hrvatska starokatolička crkva[uredi VE | uredi]

Starokatolička crkva u Hrvatskoj osnovana je 1922. pod nazivom Hrvatska katolička crkva, ali već se iduće godine cijepa na dvije crkve: Hrvatska starokatolička crkva i Hrvatska narodna starokatolička crkva. Tek 1974. one se ponovo ujedinjuju pod imenom Hrvatska katolička crkva.

Za provedbu i osnivanje Hrvatske Starokatoličke Crkve u Zagrebu je sazvan i održan prvi crkveni sabor (Sinoda) 21. i 22.1.1924. godine. Na saboru je bilo nazočno 12 starokatoličkih svećenika i 16 izaslanika starokatoličkih općina i crkvenih organizacija. Jednoglasno je izabran Biskup Marko Kalogjera, pred saborom je položio propisanu zakletvu. Tako je provedeno osnivanje Hrvatske Starokatoličke Crkve, a izabranog Biskupa Marka Kalogjeru 25. veljače 1924. godine u Nizozemskoj u Utrechtu zaređuje Nadbiskup Nizozemske Starokatoličke Crkve Franja Kennick. Sinodalno vijeće šalje dokumente od 23.1.1924. i zaključke prvog Crkvenog sabora Ministarstvu Vera u Beogradu. Nadležno Ministarstvo prima odluke na znanje i saopćava da je suglasno s odlukama Sinode te da se putem Narodnih novina objavi isto. Objavljeno je 24.06.1924. godine pod broje 15.360. Ministarstvo također izjavljuje da ne postoje nikakve prepreke i da je suglasno da Crkva kao nacionalna Hrvatska Crkva u nazivu nosi hrvatsko ime. Ovim činom od državne vlasti službeno je priznata Hrvatska Starokatolička Crkva.

U Hrvatskoj Starokatolička crkva je često bila žrtva vjerske netrpeljivosti i nedostatka tolerancije. Na primjer, nadbiskup Alojzije Stepinac bio je nepomirljivi neprijatelj starokatolika, smatrajući je »truležom na našem narodnom organizmu«. Stepinac je zapisao u svom dnevniku da apelira na vlast u Kraljevini Jugoslaviji, Banovini Hrvatskoj i kasnije u NDH, da zabrane Starokatoličku crkvu.

Hrvatska katolička crkva danas ima više stotina pripadnika, ponajviše u Zagrebu i Slavoniji (Šaptinovci).

Organizacija[uredi VE | uredi]

HSC je organiziran u župe kojima rukovode župna vijeća. Predstavnici svih župnih vijeća čine vrhovno tijelo koje se zove Sinodalno vijeće. Ono rukovodi radom Crkve, predstavlja Crkvu kod državnih organa, brine za svećenike i održava kontakte s Utrechtskom unijom. Predsjednik Sinodalnog vijeća je u pravilu laik.[1] Trenutačni predsjednik Sinodalnog vijeća HSC-a jest Damir Boras.[2]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Kratka sinteza stava Hrvatske starokatoličke crkve. Hrvatska starokatolička crkva. pristupljeno 19. travnja 2014.
  2. Turčin, Kristina. "Otkrivamo duhovno utočište rektora Borasa – Starokatolici: Ponosni smo na njega", Jutarnji list, pristupljeno 19. travnja 2014.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]