Stećak

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Nekropola stećaka Radimlja pored Stoca, 13. st.

Stećak (sinonimi: bilig, kâm, mramor, zlamen, kuća, poznati i kao mramorje, mašeti, grčko groblje, kaursko groblje i divovsko kamenje) je vrsta kamenog nadgrobnog spomenika. Naziv mu potječe od prezenta participa glagola »stajati«, tj. »stojeći«. Stećci su nastali u srednjem vijeku i oslikavaju tadašnji život, a većinom se nalaze u Bosni i Hercegovini, ali ima ih i u jugoistočnoj Hrvatskoj, jugozapadnoj Srbiji i sjeverozapadnoj Crnoj Gori.

Povijest[uredi VE | uredi]

Stećak u obliku ploče, Crljivica, Cista Velika
Stećak poznat kao „Vitko”, Široki Brijeg

Stećci su se pojavili u drugoj polovici 12. stoljeća, doživjeli vrhunac u 14. i 15. stoljeću, te su se postupno prestali proizvoditi do sredine 16. stoljeća[1].

Prvi put stećci se spominju u putopisu Slovenca Benedikta Kuprešića 1530. godine. No, upravo u to vrijeme je došlo do prekida običaja sahranjivanja ispod stećaka, nakon kratkotrajnog razdoblja konfesijskog razlikovanja stećaka, pa čak i pojave hibridnih muslimanskih stećaka-nišana, po osmanskoj okupaciji Kraljevine Bosne i Hercegovine (1463. i 1488.)[1].

U proučavanju stećaka ističu se brojni povjesničari i arheolozi kao što su: Ćiro Truhelka, Marko Vego, Alojz Benac, Šefik Bešlagić, Dubravko Lovrenović, Nada Miletić i Krešimir Kužić.

Dana 2. studenog 2009. godine, ministarstva kulture zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore su zajednički nominirala stećke za uspis na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine, kao svoju zajedničku baštinu.[2]

Odlike[uredi VE | uredi]

Stećak s prikazom viteškog dvoboja i kola na Dugopolju (Blidinje)

Stećci se dijele na položene (sanduci, ploče i najčešći sljemenjaci u obliku sarkofaga), koji su u većini, i uspravne (stupovi, stele i krstače)[3].

Obično su ukrašeni srednjovjekovnim simbolima koji su uklesani kao plitki, ili rjeđe uleknuti reljef. Motivi su vjerski (križ, ljiljan, polumjesec, prsten i sl.) ili svjetovni (ples, lov, viteški turniri i sl.), koji se miješaju i nadupunjuju. U cijelosti, ornamentacija stećaka otkriva svjest i senzibilitet cijelog razdoblja i ljudi koji su bili uključeni u njihovo stvaranje, ali i pokojnika čije su želje često štovane prilikom rezbarenja, što se otkriva iz nekoliko izvora[1].

Najviše podataka za povjesničare daju natpisi na bosančici koji odlikuju manji broj stećaka (njih oko 5.000). Natpisi govore o različitim društvenim slojevima koji su pokapani ispod stećaka, a i njihovim različitim vjerskim pripadnostima (Crkva Bosanska, Katolička Crkva, Pravoslavna crkva).

Pored regionalnih razlika u oblikovanju i ukrašavanju, ali i kvaliteti klesanja, stećci su obično koncentrirani u skupinama od nekoliko obiteljskih stećaka, groblja cijelog klana s oko 30-50 stećaka, do velikih seoskih grobalja s nekoliko stotina stećaka[1].

U 3.162 zabilježenih nekropola u bivšoj Jugoslaviji do 1979. godine registrirano je 69.356 stećaka, od toga je u BiH na 2.687 mjesta zabilježeno 59.593 stećaka, u Hrvatskoj oko 4.447, u Crnoj Gori oko 3.049 i oko 2.267 u Srbiji[4]. Od ukupnog broja stećaka na području općine Nevesinje zabilježeno je 3.884, Konjic 3.018 stećka, Livno 2.494, Trebinje 2.406, Rogatica 2.628, Stolac 2.319, itd.[5]

Najpoznatija je nekropola Radimlja kod Stoca, a ostale znamenite su Grčka glavica kod Konjica, Dugo polje na Blidinju (Jablanica), Boljuni kod Stoca, Ravanjska vrata na Kupresu, Velika i Mala Crljivica (Cista Velika, Hrvatska), Novakovići u Nacionalom parku Durmitor (Crna Gora), te Mramorje u mjestu Peručac (Srbija).

Najslavniji pojedinačni stećak je Zgošćanski stećak, nađen u okolici Kaknja, koji se nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, a čiji se sedreni odljev nalazi u Gliptoteci HAZU-a u Zagrebu.

Klesari stećaka su nosili naziv „kovač” ili „dijak” (pisari), a najpoznatiji su bili Grubač i Semorad iz okolice Stoca.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Stećaks - Mediaeval Tombstones na UNESCO-vim službenim stranicama (engl.) Preuzeto 27. studenog 2012.
  2. Reuters
  3. Dimitrije Sergejevski, Srednjovjekovni nadgrobni spomenici Bosne i Hercegovine, Ludmer, Zemaljski muzej, Sarajevo, 1952.
  4. Šefik Bešlagić, Stećci - Kultura i umjetnost, IRO „Veselin Masleša”, Sarajevo, 1979.
  5. Mirsad Čukle, Bosna i Hercegovna je ukrašena stećcima

Poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Stećak