Stipe Šuvar
Izvor: Wikipedija
Prof. dr. sci. Stipe Šuvar (Zagvozd kod Imotskog, 17. veljače 1936. - Zagreb, 29. lipnja 2004.), hrvatski političar i sociolog.
[uredi] Životopis
Iz siromašne težačke obitelji, nakon završetka gimnazije u Imotskome (tijekom školovanja primljen je u Komunističku partiju, kasniji Savez komunista), upisuje se na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu gdje je među najboljim studentima. Nakon diplomiranja, zaposlio se u Agrarnom institutu, istodobno upisavši studij filozofije. Bijaše suradnikom i urednikom više marksističkih časopisa (najpoznatije su "Naše teme").
Šuvar je političku afirmaciju doživio poslije gušenja Hrvatskog proljeća, tijekom kojega se "svrstao" uz Vladimira Bakarića i pobjedničku frakciju koju je Josip Broz Tito reinstalirao poslije kraha "proljećara" u Karađorđevu. Pokretao je najžešću hajku protiv hrvatskoga jezika, a KPH je pod njegovim vodstvom pokušala promijeniti ustavnu odredbu o hrvatskom književnom jeziku.[1]
Godine 1974. Šuvar je postao sekretar, to jest ministar za kulturu Socijalističke republike Hrvatske. U sljedećih deset godina je bio protagonistom ili inicijatorom nekoliko utjecajnih projekata: Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (o Šuvarovu prinosu u ozbiljenju toga izuzetno značajnoga kulturnoga mišljenja su podijeljena ovisno o političkim simpatijama ili antipatijama), gradnje nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (Šuvar je, nesporno, glavni pokretač toga pothvata), Bijele knjige (po mnogima ortodoksno komunističke denuncijacije ideoloških "skretanja" stanovitoga broja intelektualaca i kvaziintelektualaca u SFRJ), te reforme školstva u Hrvatskoj.
U razdoblju poslije Titove smrti, Šuvar se nametnuo kao ideološki arbitar na području cijele Jugoslavije, a nakon Bakarićeve smrti, i kao "Bakarić poslije Bakarića". Tijekom razbuktavanja velikosrpskoga pokreta u drugoj polovici 80ih, Stipe Šuvar je, kunktatorstvom i dezorijentiranošću, olakšao učvršćenje Slobodana Miloševića na vlasti. Kao predsjednik CK SKJ 1989, Šuvar je imao realnu (ali svakako ne apsolutnu) političku moć, ali je sve ostalo na praznim frazama (poznata je njegova rečenica o tome da će reći "popu pop, a bobu bob" - što bi značilo da će javno objelodaniti velikosrpski sadržaj Memoranduma SANU i cijeloga mitingaškoga pokreta na koji je zajašio Milošević. No, to se nije dogodilo. ) Doduše, to nije spriječilo da ga srpski režimski mediji obaspu bujicom uvrjeda i prijetećih optužaba. Šuvar se i prije našao na meti unitarističko-centralističkih snaga zbog govora u kojem se suprotstavio centralizatorskom pritisku srpske političke elite sredinom osamdesetih godina. Onda je pritisak bio zamaskiran u ruho unitarnoga jugoslavenstva i praćen kampanjom protiv "konfederacije koja rastura Jugoslaviju" i ustava iz 1974., dok je koncem 1980-ih zbacio masku i pokazao se kao otvoreni plan velikosrpske dominacije u cijeloj ondašnjoj SFRJ.
Godine 1989. postao je članom Predsjedništva SFRJ, no, zbog pasivnosti tijekom balvan revolucije i rastućih prijetnji novom hrvatskom vodstvu, izabranom na višestranačkim izborima, smijenjen je s toga položaja na kojemu ga je zamijenio Stipe Mesić. Šuvar se vraća na Filozofski fakultet u Zagrebu (gdje drži katedru Sociologije sela i Demografije) i povlači se iz političkoga života. Tijekom Domovinskoga rata za Šuvara se praktički nije ni čulo, iako je 1994. osnovao list Hrvatska ljevica. Stranački se reaktivirao 1997., osnovavši Socijalističku radničku partiju s namjerom okupljanja širokog spektra lijevih političkih opcija.
[uredi] Vrela
- ↑ Stjepan Babić, Hrvatski jučer i danas, NIP Školske novine, Zagreb, 1995., ISBN 953-160-052-X
