Stjepan Šulek

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je članak o hrvatskom skladatelju i glazbenom pedagogu. Za druga značenja pogledajte Stjepan Šulek (novinar).
Stjepan Šulek
Stjepan Šulek
Biografski podatci
Datum rođenja 5. kolovoza 1914.
Zagreb, Hrvatska
Datum smrti 16. siječnja 1986.
Zagreb, Hrvatska
Djelo
Period 1933.1986.
Poznatija djela 8 simfonija
4 Klasična koncerta
10 solističkih koncerata
3 sonate za klavir
opere Koriolan i Oluja
kantata Zadnji Adam
balet De veritate
Baščanska ploča za mj. zbor
Moje djetinjstvo – 5 gudačkih kvarteta
Nagrade
Nagrade 2 nagrade Vlade FNRJ
4 nagrade Grada Zagreba
nagrada Milka Trnina
nagrada Vladimir Nazor
nagrada Andrija Patricij Petrić
nagrada Josip Štolcer Slavenski
Orden Republike sa srebrnim vijencem

Stjepan Šulek (Zagreb, 5. kolovoza 1914. – Zagreb, 16. siječnja 1986.) bio je hrvatski violinist, skladatelj, dirigent, glazbeni pedagog i akademik.

Životopis[uredi VE | uredi]

Stjepan Šulek je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studirao i 1936. diplomirao violinu u razredu znamenitoga Vaclava Humla.[1] Kao skladatelj i dirigent bio je uglavnom samouk, ali je svoje skladateljsko umijeće povremeno ipak upotpunjavao podukom kod Blagoja Berse. Isprva je djelovao kao komorni glazbenik i dirigent,[2] pa je tako od 1933. do 1938. bio član orkestra Radio Zagreba, od 1935. do 1938. svirao u glasovirskom triju s pijanistom Ivom Mačekom i violončelistom Stankom Žepićem, a potom od 1939. do 1945. i u triju s Mačekom i Antoniom Janigrom. Od 1936. do 1938. bio je i prvi violinist Zagrebačkog kvarteta. Osim koncertiranja, Šulek je u to vrijeme počeo djelovati i kao glazbeni pedagog: tako je od 1939. do 1941. bio profesor violine tadašnje Srednje škole Muzičke akademije, zatim u vihoru Drugoga svjetskoga rata od 1941. do 1945. profesor Učiteljske škole, da bi od 1945. do 1947. bio docent violine i potom od 1948. pa sve do 1975. profesor kompozicije na Muzičkoj akademiji u rodnome gradu. Sve do 1952. Šulek je često nastupao kao violinist, a od 1958. do 1964. djelovao je i kao dirigent Komornog orkestra RTV Zagreb. Od 1948. bio je dopisni, a od 1954. i redoviti član JAZU (danas HAZU) te dugogodišnji tajnik Razreda za glazbenu umjetnost.[1][3]

Kao ugledni glazbeni pedagog i profesor kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Šulek je odgojio i skladateljskom umijeću znalački podučio mnoge poznate suvremene hrvatske skladatelje, primjerice Milka Kelemena, Stanka Horvata, Dubravka Detonija, Pavla Dešpalja, Davorina Kempfa i Igora Kuljerića. Iako su Šulekovi studenti poslije krenuli drukčijim glazbenim smjerovima, svi su uvijek – djelima i riječima – izražavali veliku zahvalnost svome učitelju za otkrivene im tajne skladateljskoga zanata.[4] Mnogi ugledni hrvatski muzikolozi i danas smatraju da je Šulek svojim pedagoškim djelovanjem iznimno pridonio podizanju zanatske razine skladanja u Hrvatskoj.[2]

Poput mnogih suvremenika, i Šulek je u početku skladao djela obilježena folklorim prizvukom, ali je vrlo brzo napustio taj tzv. nacionalni smjer u hrvatskoj glazbi.[4] No nije bio sklon ni avangardnim glazbenim stremljenjima. U svim je njegovim skladbama primjetan visoki profesionalizam i besprijekorno skladateljsko umijeće. Njegov se stil može smatrati neoklasičkim, iako u svojim djelima zapravo sjedinjuje baroknu motoriku i polifoniju, klasičke glazbene oblike i romantičarsku izražajnost. Harmonijski se zadržavao u okvirima tonalitetnosti uz dosljedno protivljenje atonalitetnosti i bilo kakvim suvremenijim glazbenim stremljenjima.[2][5] Kao izraziti majstor oblika i instrumentacije, Šulek je skladao pretežito opsežna djela za orkestar. Skladateljski mu opus obuhvaća osam simfonija, četiri Klasična koncerta (za orkestar), deset solističkih koncerata te drugih djela, u kojima se potvrdio kao izraziti simfoničar.[4][6] Sličnoga se skladateljskog pristupa nije odrekao ni u svojim dvjema operama, Koriolanu i Oluji.

Wikicitati „Šulek u glazbi vidi najdublji smisao kada ona slušatelju pruža osjećaj smirenja, kada u njemu budi težnju za lijepim, kada ga čini boljim i sretnijim. Svaka umjetnički vrijedna glazba, po njemu, nosi u sebi humani element te je upravo humanizirati čovjeka ključni stvaralački problem.“

Šulek je vlastiti humanizam utkao u mnoga svoja glazbena ostvarenja, skladajući djela prožeta idejom o nužnosti pobjede dobra i humanosti nad svim ljudskim nevoljama.[4] No zbog svojega se izrazitoga konzervativizma i protivljenja suvremenim stremljenjima u glazbi 20. stoljeća svojedobno često sukobljavao s avangardnim skladateljima okupljenima 1960-ih i 1970-ih oko zagrebačkoga Muzičkoga biennala, od kojih su neki bili i njegovi bivši studenti. Unatoč tim neslaganjima, neosporna je činjenica da je Šulek svojim umjetničkim i pedagoškim djelovanjem trajno obilježio i zadužio glazbenu sredinu u kojoj je djelovao.[2]

Nagrada Stjepan Šulek[uredi VE | uredi]

Fond Stjepan Šulek od 1993. redovito dodjeljuje nagradu koja nosi ime Stjepana Šuleka, glazbenika koji je svojim djelovanjem ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj glazbi 20. stoljeća. Nagrada je simbolički povezana s dvije Šulekove najznačajnije umjetničke djelatnosti, pa se stoga svake godine naizmjenično dodjeljuje jednome skladatelju, odnosno violinistu. Sastoji se od diplome i novčanog iznosa, te predstavlja vrijedno priznanje nagrađenim mladim glazbenicima za njihova umjetnička postignuća, ali i poticaj za nova ostvarenja.[7]

Djela (izbor)[uredi VE | uredi]

Skladbe za orkestar[uredi VE | uredi]

  • Prva simfonija u a-molu (1942.-1944.)
  • Prvi klasični koncert, za simfonijski orkestar (1944.)
  • Druga simfonija u D-duru "Eroica" (1946.)
  • Treća simfonija u e-molu (1948.)
  • Drugi klasični koncert, za gudački orkestar (1952.)[8][9]
  • Četvrta simfonija u d-molu (1954.)
  • Treći klasični koncert, za gudački orkestar (1957.)
  • Peta simfonija u c-molu (1964.)
  • Šesta simfonija (1966.)
  • Scientiae et arti, svečani prolog za orkestar (1966.)
  • Epitaf (jednoj izgubljenoj iluziji) (1971.)
  • Sedma simfonija (1979.)
  • Osma simfonija u F-duru (1981.)
  • Četvrti klasični koncert, za simfonijski orkestar (1983.)

Solistički koncerti[uredi VE | uredi]

  • Prvi koncert za klavir i orkestar u B-duru (1949.)
  • Koncert za violončelo i orkestar (1949.)
  • Drugi koncert za klavir i orkestar u cis-molu (1952.)
  • Treći koncert za klavir i orkestar (1970.)
  • Koncert za violinu i orkestar (1951.)
  • Koncert za fagot i orkestar (1958.)
  • Koncert za violu i orkestar (1959.)
  • Koncert za klarinet i orkestar (1967.)
  • Koncert za rog i orkestar (1972.)
  • Koncert za orgulje i orkestar, Memento (1974.)

Sonate i komorna glazba[uredi VE | uredi]

  • Prva sonata za klavir (1947.)
  • Sonata za violinu i klavir (1972.)
  • "Vox Gabrieli", sonata za trombon i klavir (1973.)[10]
  • Sonata za violončelo i klavir (1975.)
  • Klavirski sekstet (1975.)
  • Druga sonata za klavir (1978.)
  • Treća sonata za klavir (1980.)
  • Moje djetinjstvo – ciklus od pet gudačkih kvarteta (1984.-1985.)

Vokalne skladbe[uredi VE | uredi]

Scenska djela[uredi VE | uredi]

Nagrade i priznanja[uredi VE | uredi]

Stjepan Šulek je za svoja umjetnička postignuća nagrađen mnogim uglednim nagradama i javnim priznanjima, među kojima se ističu:[1]

Literatura[uredi VE | uredi]

  1. Andreis, Josip: Povijest glazbe, Zagreb: SNL, 1989., sv. 4, str. 404-410. ISBN 86-329-0174-5
  2. Kovačević, Krešimir: »ŠULEK, Stjepan«, u: Kovačević, K. (ur.), Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1977., sv. 3, str. 519-520.
  3. Kovačević, Krešimir: Muzičko stvaralaštvo u Hrvatskoj 1945-1965, Zagreb: Udruženje kompozitora Hrvatske, 1966., str. 236.
  4. Marion-Kesić, Ksenija: »Stjepan Šulek«, u: Salter, L.: Vodič kroz klasičnu glazbu, Zagreb: Mladost, 1983., str. 251-252.

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]