Stjepan I., kralj Hrvatske

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Stjepan I.
L'impero bizantino nel 1045.jpg
Hrvatsko Kraljevstvo u odnosu s Bizantskim Carstvom 1045. god.
Kralj Hrvatske
Vladavina 1030. - 1058.
Prethodnik Krešimir III.
Nasljednik Petar Krešimir IV.
Djeca
Petar Krešimir IV.
Gojslav
Dinastija Trpimirovići
Otac Krešimir III.
Pokop Crkva sv. Stjepana na Otoku

Stjepan I. Krešimirović, sin kralja Krešimira III. iz dinastije Trpimirovića, bio je hrvatski kralj koji je vladao od 1030. do 1058. godine. Iako je prije njega i kralj Stjepan Držislav nosio ime „Stjepan“, on ga nije primio po krunidbi kao Držislav (što je bio običaj većine srednjovjekovnih vladara kako bi izrazili svoju kršćansku odrednicu), nego mu je ono bilo dato po rođenju. Stoga je pravo da se on smatra „prvim“ hrvatskim kraljem Stjepanom.

Za svoje vladavine povratio je upravu nad cijelom Bosnom i Dalmacijom, osim Zadra koji je potpao pod mletačku vlast. Također, za njegova vladanja prvi put se 1042. god. spominje poseban hrvatski biskup kao sufragan splitskog nadbiskupa.

Povijesna svjedočanstva[uredi VE | uredi]

O kralju Stjepanu nema izravnih svjedočanstava iz vremena njegove vladavine. Nisu pronađeni kameni natpisi s njegovim imenom niti su sačuvane, makar u kasnijem prijepisu, isprave koje je njegova kancelarija izdala. Svejdočanstva o Stjepnovom postojanju sačuvana su prvenstveno u ispravama njegovog sina Petra Krešimira IV. U jednom od dva sačuvana prijepisa darovnice samostanu sv. Ivana u Biogradu iz veljače 1060. godine, Petar Krešimir IV. ističe da je njegov otac bio kralj Stjepan (Ego Chresimyr, Stephani regis filius).[1] Isti podatak ponavlja se u ispravi od 25. prosinca 1066. kojom Petar Krešimir IV. pod svoju zaštitu uzima samostan sv. Marije u |Zadru (Ego Cresimir, rex Chroatie et Dalmatie, filius Stephani regis),[2] te u ispravi kojom se 1069. samostanu sv. Krševana u Zadru poklanja otok Maun.[3]

Konačno, isprava iz 1066./1067. kojom Petar Krešimir IV. potvrđuje samostanu sv. Krševana u Zadru posjed u Diklu daje širi pregled rodbinskih odnosa unutar vladajuće dinastije.[4] U njoj Petar Krešimir IV. nabraja svoje pretke. Započinje od Mihaela Krešimira II. kojeg naziva Chresimiri maioris, te za njega navodi da je imao sina Držislava (Dirzislai) u čije vrijeme su banovali snažni banovi Pribina i Godemir. Nakon Držislava navodi se Svetoslav Suronja (Suataslao) koji je imao braću Krešimira (Cresimiri) i Gojslava (Goyslaui) te sina Stjepana za kojeg Petar Krešimir IV. kaže da je njegov otac (pater mei). Na temelju ovoga podatka može se zaključiti da je Stjepan bio sin Svetoslava Suronje ili Krešimira III. Prema navodu Ivana Đakona Svetoslav je svoj savez s Petrom II. Orseolom ojačao tako što mu je predao svoga sina Stjepana.[5] Ivan Đakon također navodi da je Svetoslavov sin Stjepan oženio Orseolovu kćer Hicelu.[6] Međutim, budući da Petar Krešimir IV. u darovnici kojom je samostanu sv. Marije u Zadru darovano zemljište u Točinji naveo da je njegov djed bio Krešimir, a ne Svetoslav, vjerojatnijom se čini mogućnost da su postojala dva Stjepana.[7] Prvi je bio Svetoslavov sin koji se oženio Hicelom, a drugi je bio sin Krešimira III. i kasniji hrvatski kralj Stjepan I.

Postoji mogućnost da se Stjepan spominje u kronici Ivana Goričkog. Sama vijest je vrlo konfuzna. Navodi se da je hrvatski kralj Stjepan, kojeg zovu Vojislav, pustošio krajeve do Drine.[8] Kroničar je ovdje očito pomiješao dva vladara, hrvatskog (Stjepan I.) i dukljanskog (Stjepan Vojislav), te ih je spojio u jednu osobu. Međutim, ova vijest vjerojatno ima određenu povijesnu točnost jer se navodi da je dotični hrvatski vladar za bana postavio Prasku. Dotični Praska spominje se kao ban i u spomenutoj darovnici za Diklo.

Vladavina[uredi VE | uredi]

Stjepan I. se najprije posvetio obnovi hrvatske pomorske snage i već 1032. god. poslao je svoje brodove u pomoć bizantskoj mornarici u njihovom ratu protiv Arapa.[nedostaje izvor] Naime, sukobi između Bizanta i arapa su ekslirali nakon što muslimani u Jeruzalemu ništili Bazilika Svetog grobabaziliku svetog groba. Ovim činom Stjepan je želio učvrstiti bizantsko-hrvatske veze i istovremeno onemogućiti bizantsku pomoć Mlečanima koji su željeli okupirati hrvatsku obalu.

Trgovina i gospodarstvo su procvale za Stjepana I., te se javlja aristokratska buržoazija u gradovima kao što su: Zadar, Biograd, Knin, Split, ali i drugim priobalnim gradovima. Također je vrlo vjerojatno kako su u to vrijeme stasali i gradovi u Slavoniji, osobito na rijeci Savi, kako je pučanstvo imigriralo na sjever i istok u potrazi za obradivom zemljom. Najveći gradovi u to vrijeme bili su Zagreb i Sisak.[nedostaje izvor]

O njegovu savezu s koruškim vojvodom Adalberonom (1035.) protiv cara Konrada II. nema detaljnijih podataka. No, zabilježeno je kako Stjepan I. iste te godine šalje svoga rođaka Dobronju u Carigrad, da se pokloni bizantskom caru Mihajlu IV. Paflagoncu. No, kako je Stjepan ratovao s najvećim bizantskim saveznikom, Mletačkom Republikom, Dobronja je bio zatočen i naposljetku je preminuo u Carigradu.

Za Stjepanove vladavine, Hrvati i Srbi u Duklji, Travunji i Zahumlju su se 1034. god. pokušali osloboditi bizantske vlasti pod vodstvom dukljanskog kneza Stjepana Vojislava. U tome i uspjevaju, te je 1042. god. Stjepan Vojislav osnovao samostalnu državu Duklju. Iste godine na vlast u Carigradu dolazi Konstantin IX. Monomah i bizantska politika prema Hrvatskoj se mijenja. Kako bi očuvao dijelove Dalmacije, car je imenovao hrvatskog bana Stjepana Prasku za „carskog protospatora“ (počasni zapovjednik carske vojne ispostave). On je nominalno radio za Bizant i stolovao je u Zadru, ali je isposlovao da ostali gradovi dođu pod vlast kralja Stjepana I.[nedostaje izvor] U Zadru je, zajedno sa suprugom Marijom, darivao posjedima samostan sv. Krševana 1042. god.

Kao odraz svoje samostalnosti, Stjepan I. je u Kninu 1040. god. osnovao biskupiju, koja je na sjeveru dopirala sve do rijeke Drave. Kninski biskup nosio je naslov »hrvatski biskup« (episcopus Chroatensis), a prvim biskupom u Kninu 1042. god. navodi se biskup Marko.

Promjena se ponovno dogodila 1046. god. kada je iz Ugarske morao bježati kralj Petar Mlečanin, sin bivšeg mletačkog dužda Otona Orseola i nećak kralja Stjepana I. Stjepan je potom provaljivao i ratovao po Ugarskoj, a na istok je proširio svoju vlast sve do Drine. Te prilike su iskoristili Mlečani kao razlog za ponovno opsjedanje dalmatinskih gradova. Mletački dužd Dominik Kontarini je poveo krvavi rat protiv Hrvatske u kojemu je 1050. god. uspio osvojiti i Zadar.

Za vrijeme Stjepanove vladavine u južnoj Italiji je Robert Guiscard osnovao nezavisnu normansku državu, što će kasnije imati utjecaja na hrvatske prilike za Petra Krešimira IV.

U histriografiji se javljalo mišljenje da je Stjepan 1050. godine Dubrovniku poklonio zemlju od Zatona do samoga grada.[9] Međutim, riječ je o nekritičkom preuzimanju podatka koji je prvi zapisao Džono (Junije) Rastić (1671.-1735.) u kronici Chronice de Ragusa.[10] Dotična kronika nije sačuvana u originalu, već u kasnijim prijepisima. Tekst koji spominje navodnu donaciju ima ljetopisna obilježja, dok mus druge strane nedostaju sva obilježja diplomatičke isprave, npr. inskripcija, koroboracija, arenga, sankcija itd.[11] Zbog toga je očito da se radi o legendi, a ne vjerodostojnom izvoru. Tu činjenicu pojačava podatak da je kralja Stjepana iz ove legende naslijedio kralj Silvestar (neki ranonovovjekovni kroničari navode da je bio sin jednako imaginarnog kralja Prelimira) koji je Dubrovniku poklonio Elafite 1080. godine.[12]

Stjepan I. vjerojatno je vladao do 1058. god. kada se u izvorima kao kralj prvi put spominje njegov stariji sin, Petar Krešimir IV.. Njegov mlađi sin bio je Gojslav. Prema zapisu u Korčulanskom kodeksu, Petar Krešimir IV. je bio opružen za Gojslavovo ubojstvo te se ispred papinog poslanika morao zajedno s dvanaest župana zakleti u svoju nevinost. Za Gojslava možemo pretpostaviti da je otac kasnijeg kralja Stjepana II.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Stipišić, J. i M. Šamšalović, ur. Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 1. Zagreb: Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 1967., pp. 89. (Dalje: CD I)
  2. CD I, 102.
  3. CD I, 113.
  4. CD I, 105-106.
  5. Rački, Documenta, 427.
  6. Rački, Documenta, 430.
  7. CD I, 104-105.
  8. Rački, Documenta, 472.
  9. Frederick Bernard Singleton, A Short History of Yugoslav Peoples, 1985. Cambridge University Press, ISBN 0-521-27485-0
  10. S. Antoljak, Hrvatska historiografija, str. 165-166.
  11. Dotični tekst prema F. Radić, Razvaline crkve S. Stjepana u Dubrovniku, Starohrvatska prosvjeta 3 (1897), str. 14-27. glasi: Stjepan kralj hrvatski pritisnut teškom i dugom nemoći zavjetova se da će popraviti i providjeti zakladom crkvu S. Stjepana u Dubrovniku. Crkva ova bijaše na glasu cijeća čudesa, što po izprošenju svetijeh moći u njoj se dogadjahu; a bijaše potreba da se načini i popravi zbog njezine starodavnosti. A kad Stjepan ozdravi, posla u Dubrovnik svoga povjerenika sa svotom od 6000 dubrovačkijeh perpera, naredivši mu da gragju crkovnu popravi, i da on nad tijem poslom nadzira. To bi svršeno u dvije godine dana; tada povjerenik, po naredbi kraljevoj utemelji zakladu za jednoga crkovnjaka, koga dužnost bijaše imati pomnju od iste crkve, i predadu za prvi put tu službu jednome kraljevu rogjaku, kojemu bješe ime Stojko. Malo za tijem isti kralj sa svojom ženom Margaritom dogje pohoditi Dubrovnik; i ovom prigodom, da bi zahvalio Dubrovčanima na prijateljskom dočeku, darova im Župu, Brgat, dio Šumeta, Gruž, Rijeku, Zaton sve do Orašca — koje zemlje nahode se naokolo Dubrovnika — tijem uvjetom, da u svijem rečenijem mjestima, podignu po jednu crkvu na čast S. Stjepana. Dubrovčani sagradiše crkve, koje i dan današnji se vide u Sustjepanu, u Rijeci i u Zatonu. Malo vremena progje odkad kralj otide iz Dubrovnika, a smrt ga razdijeli od ovoga svijeta. To se dogodi okolo godine 1050. te odmah po njegovoj smrti, žena mu Margarita, sakupivši svoje blago, preseli se u Dubrovnik.
  12. G. Novak i Josip Lučić, Povijest Dubrovnika, sv. 2, str. 46-47.

Ostali projekti[uredi VE | uredi]

Wikisource-logo.svg Wikizvor ima izvorni tekst na temu: Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Kralj Stjepan I