Stjepan II. Lacković

Stjepan II. Lacković (na mađarskom: Lackfy ili Lackfi István II.), (*? - †Križevci, 27. veljače 1397.), hrvatski ban iz velikaške obitelji Lacković.

Životopis

Stjepan Lacković, u historiografiji poznat i kao Stjepan Lacković Čakovečki, potomak je obitelji Lacković, koja vuče porijeklo od obitelji Herman, a vladala je u 14. stoljeću ondašnjom mađarskom pokrajinom Erdelj (danas Transilvanija u Rumunjskoj). Njegovo prezime dolazi od osobnog imena osnivača obitelji, koji se zvao Ladislav (mađarski: László), skraćeno Lack, Laczk ili Lacko, a njegovi su potomci uzeli prezime Lacković.

Stjepan je bio sin Stjepana I. Lackovića, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana u razdoblju 1350-1352. godine, a unuk osnivača obiteljske loze Ladislava. Imao je niz titula, odnosno obnašao mnoge dužnosti, među kojima su, uz naslov bana Hrvatske i Dalmacije, bile: erdeljski (transilvanski) vojvoda (1372-1376.), ugarski palatin (1387-1397.), knez Zadra (1383, 1387-88., 1391-92.), gospodar Međimurja i Čakovca, Zagorja, Lendave (Slovenija), Keszthelyja (Mađarska), zatim župan mađarskih županija Zala, Veszprém i Győr, te južnoslovačke pokrajine Komarno uz rijeku Dunav.

Hrvatskim banom bio je u dva navrata, i to u razdoblju 1371-1372. godine, te 1383-1384.

27. kolovoza 1376. godine Stjepan II. Lacković, tadašnji vlasnik Međimurja, zajedno sa svojim bratom Dionizijem (mađ. Dénes) osniva poznati pavlinski samostan u Svetoj Jeleni (današnji Šenkovec kod Čakovca), posvećen Uznesenju blažene djevice Marije i Svim svetima. U sklopu tog samostana nalazili su se, između ostalog, i grobovi u koje su sljedećih stoljeća sahranjivani mnogi članovi velikaške obitelji Zrinski.

U političkim previranjima toga doba, Lacković je bio pristaša kralja Karla Dračkoga, i stao uz nezadovoljnike koji su bili protiv Nikole Gorjanskog i kraljice Elizabete. Podržavao je bosanskog kralja Tvrtka I, a poslije njegove smrti jedan je od vođa pristaša Ladislava Napuljskoga. Kralj Žigmund Luksemburški postavio ga je za jednog od vojskovođa svoje vojske 1396. godine u bitki s Turcima kod Nikopolja. Povjesničari tvrde da snosi glavnu odgovornost za poraz kršćanske vojske.^{[nedostaje izvor]} Poslije tog poraza postaje veliki protivnik kralja Žigmunda. Međutim, nakon što mu je kralj poslao salvum conductum (pismeno jamstvo) te ga taktički pozvao, Lacković je došao na zasjedanje Hrvatskog sabora u Križevce, na kojemu je predsjedao sam kralj. Nakon žestoke svađe o krivnji oko Nikopolja, kraljevi pristaše su mačevima sasjekli Stjepana i njegova sinovca Andriju. U povijesti je taj događaj zabilježen kao Krvavi križevački sabor.

Izvori

• Lackovići iz plemićkog roda Herman
• Obitelj Lacković s češko-mađarskom varijantom imena
• Uzroci i posljedice Krvavog sabora u Križevcima]

Vanjske poveznice

• Spomenik Stjepanu II. Lackoviću Čakovečkom u središtu grada Keszthelyja, Mađarska
• Natpis na postolju spomenika (u prijevodu): Stjepan II. Lacković Čakovečki, (ugarski) palatin, osnivač grada