Suradnik:Komarica

Povijest Plehanskog kraja

UVOD

Plehan je jedan veći brežuljak, smješten oko 9 km jugoistočno od Dervente u Bosanskoj Posavini. Nadmorska visina mu je oko 315 metara, a naziv mu vjerojatno potječe od glagola plehati, odnosno pleati, tj. lupati, razbijati kamen, jer se tu od davnina vadio dobar kamen. Brežuljak ima takav zemljopisni položaj da se s njega golim okom može vidjeti dobar dio Bosne: Ozren, Vlašić i Krnjin na jugu, Manjača i Motajica na zapadu, Vučjak i Majevica na istoku, a na sjeveru slavonska ravnica sve do Ðakova pa i dalje. Nije čudno što su u drugoj polovici 19. st. na tom brežuljku franjevci sagradili samostan i crkvu. Atribut plehanski tako se proširio prvo na katoličku župu, s crkvom sv. Marka u središtu, a onda i na cijeli kraj između rijeka Bosne, Save, Ukrine i Foče. Ono najljepše što osvoji svakog tko navrati na Plehan svakako je pogled koji se pruža s tog brežuljka. Vijugavi puteljci, njive i šume koje se pružaju u nedogled, kućice i imanja razasuta naokolo, kako to biva, meni se čini, samo u Bosni. Zemljopisno plehanski kraj je ipak nejedinstven. Čine ga dva dijela: posavska ravnica koja se proteže od Dervente, odnosno Plehana, pa do Save,te brežuljkasti dio u unutrašnjosti. Ravnica je vrlo obradiva i plodna, a brežuljci su pogodniji za voćarstvo i sitno stočarstvo. Klimatski uvjeti i vegetacija osiguravali su uvijek dovoljno hrane, tako da su se nekoć u ovaj kraj doseljavali ljudi iz kršne Hercegovine i Dalmacije.

Staro doba

Povijest Plehana seže u daleku prošlost, čak do mlađeg kamenog doba ( neolit ) , o čemu svjedoče pronalasci oruđa , posuđa i keramike. Prvi tragovi o postojanju života u plehanskoj okolini zabilježeni su u selu Božincima, na ušċu riječice Veličanke, u Ljupljanici i rijeke Ukrine blizu Dervente i vode porijeklo od prije 40.000 godina. Na pitomim obalama okolnih rijeka, Save i Bosne sa njihovim pritokama, ljudi su od najranijeg doba lovili ribu i divljač, skupljali plodove prirode i koristili blagodati ove umjerene klime. Živjeli su u plemenskim zajednicama, u nastambama koje su izrađivali od materijala koje su našli u prirodi, uglavnom od drveta i kamena. U mlađem kamenom dobu naselja u ovom kraju su podizana na Visokom brdu, u Johovcu, Klakaru, Grku, Koraċu ,Vignjista i Bijelom Brdu. U mlađem kamenom dobu podignuto je zemuničko naselje na gradini Vis i Vrela.Što svijedoče ostaci pronađene grnčarije .Upravo od tog perioda se može reċi da je plehanski kraj stalno naseljen.

Iliri

Prvi poznati narod koji je trajno naseljavao ove krajeve bili su Iliri. Ne postoje nikakvi dokazi kada su se Iliri prvi put tu nastanili, ali je poznato da nikako nisu imali mira. Neprestano su ih ugrožavala okolna plemena i to uglavnom sa sjevera, ali su se uvijek uspijevali održati na ovim prostorima. Najčešće sukobe su imali sa Keltima. Ali se tada pojavljuje novi velik igrač na jugu , Rim. Protiv te sile nisu imali nikakve šanse. Poslije nekoliko bitaka i ratova morali su priznati poraz.Slamanjem vojne moći Ilirik je podijeljen na provincije Dalmatia i Panonija, a zarobljavanjem njihovih vođa za stalno je skršen njihov otpor. Pokorenu zemlju Rimljani su smirili odvođenjem dijela stanovništva u ropstvo. Dobar dio mlađih muškaraca je poslužio za popunjavanje Rimskih Legija. Dio žitelja je ostao ali im je oduzeta zemlja i druga prirodna dobra.Dobar dio se povukao u predjele koje danas pokrivaju Kosovo i Albanija.

Stari Rim

Prva trajnija naselja se poklapaju sa dolaskom Rimske Imperije u ova područja ( oko 156. p. krista ). Oni su prvi na ovom prostoru počeli graditi kuće i druge objekte od čvrstog materijala, kamena i pečene opeke. Ovi krajevi su bili od velike važnosti za Imperiju. Tu su prolazili brojni putevi koji su povezivali mnogobrojne provincije. Rimljani su izgradili i prve ceste na ovim prostorima. Ostaci tih cesta mogu se pronaći i danas. Pronađeni su i brojni pojedinačni dokazi o životu i običajima iz tog doba, kao što su kovani novac, dijelovi keramičkog posuđa i ukrasa. Zajedno sa cijelom Bosanskom Posavinom, plehanski kraj je bio područje Rimske provincije Dalmacije ( Dalmatia ) o čemu svjedoče postojanje važnih civilnih i vojnih utvrda (castra) u selima Vrela i Johovac. Na što upuċuju učestali toponimi selo Gradina - slavenska verzija ) sa kojim se označava postojanje starih grobalja ,zidina crkava i nekropola. Poznato je da su ovi krajevi nakon podjele carstva ostali u zapadnom dijelu na nemirnoj granici (podjelu je izvršio rimsaki car Teodosije 395. godine.), na Zapadno i Istočno Rimsko Carstvo ( Bizant ) .

Izmedu Rima i dolaska Hrvata

Nakon podjele carstva , Posavina je ostala nekako između. Predaleko i od Rima i od Kostantinopola ( daleko od očiju ,daleko od srca). Mada je administrativno pripala (u sklopu Panoniae) Zapadnom Rimskom Carstvu. Ali Rim nikad nije pokazivao veći interes, ili točnije, u to vrijeme nije imao moć, da zaštiti Posavinu od prodora prvo Huna i Gota a zatim i Vizigota. Posavina je, kao i mnogo puta prije, a pogotovo poslije, prepuštena sama sebi. Mnogi Evropski narodi bježeċi od najezde Mongolskih plemena ugurani su u južne prostore ,koji su tada bili slabo naseljeni, što je uzrokovalo brzom propašċu Rimskog Carstva 476.god. . Prodorom ovih plemena ponovno je počela seoba naroda sa ovih područja. Povlačili su se prema jugu pa sve do današnje Italije.U taj prazan prostor naseljavaju se razne etničke skupine, što je ujedno značilo i kraj Rimskog poredka u ovom dijelu Carstva.Pobjedom Istočnog Rimskog Carstva (Bizanta) nad Gotima u Gotskom ratu 535-553 dobar dio Bosne a s njom i Posavina prelazi u sastav Bizanta.

Doseljavanje Hrvata

Hrvati se na ove prostore doseljavaju početkom sedmog stoljeća. Dolazili su u valovima, zajedno sa drugim plemenima, (Avari, Goti ,Vizigoti …) ali su druga plemena isčezla sa ovih prostora a Hrvati su se tu naselili trajno asimilirajuċi lokalno pučanstvo. Našavši se na novim prostorima, Hrvati su prihvatili mnoge običaje koji su vladali u Posavini, a najvažnije je bilo Kršćanstvo. Ovo područje je bilo u sastavu Posavske Hrvatske a zatim Hrvatskog Kraljevstva. Hrvatsko Kraljevstvo je bilo na udaru moċnih susjeda sa istoka i sjevera , nekoliko stoljeća Hrvati su uživali samostalnost i odoljevali moċnim susjedima. Povijest ċe pokazati da ċe crkveni raskol iz 1054.god ( Šizma ) podjela na istočno i zapadno kršćanstvo za Balkan i njegove narode biti katastrofalno.

Zemlja Kralja Tomislava se prostiralo od : Istre, Jadrana , Drave , Dunava , Drine i sve do Ibra. U to vrijeme Una je bila centralna rijeka Hrvatskog Kraljevstva,zato je i dobila ime uno što na (lat) znači prva,jedina ili centralna. Nova politička stvarnost Evrope nalagala je stvaranje Hrvatsko-Mađarske Persomalne Unije 1102g. (Pacta conventa). Hrvati su zadržali gotovo sve prerogative svog državnopravnog kontinuiteta ( teritorij, sabor, organe vlasti, staleže, bana i banovce, zakonodavstvo, monetu i drugo). U isto vrijeme dok Hrvatsko –Mađarsko kraljevstvo prolazi kroz uspone i padove .Hrvatska Obiteljska loza Kotromaniċa u srednjoj Bosni udara temelje buduċoj Kraljevini .Od male banovine u nekoliko sljedeċih stoljeċa Bosna ċe izrasti u veliku državu. Jedan od simbola političkih veza Hrvatske i Bosne je i titula "ban", koju su bosanski vladari nosili od najranijih vremena, Tadašnji bosanski vladari bili su Hrvati katoličke vijero- ispovijesti lojalni Svetoj Stolici. Za izgradnju civiliziranog društva na kršcanskim temeljima u Bosni najveće zasluge svakako pripadaju redovnicima franjevcima ( Franciskana ). Nakon što su 1291. stigli u Bosnu, za manje od pola stoljeća iz nje su potpuno istisnuli tada dominantne dominikance te svojim misionarskim radom na katoličanstvo preveli « bosanske krstjane.»U Plehanskom kraju Franjevci djeluju od 1378 ,što svijedoče temelji crkve sv.Marka na Plehanu, Velikoj, Sočanici,Mišincima,Živinicama,Markovcu,Koraċu...

Bosanski banovi i kraljevi

1154-1163: Prvi poznati bosanski ban je bio Ban Borić;

1167-1203: Ban Kulin,

1204-1214: Ban Stjepan Kulinović,

1214-1254: Ban Matej Ninoslav,

1254-1260: Ban Prijezda I. Kotroman,

1280-1287: Ban Prijezda II. Kotromanić,

1287-1314: Ban Stjepan I. Kotromanić,

1314-1354: Ban Stjepan II. Kotromanić,

1354-1377: Ban Tvrtko I. Kotromanić,

1377-1391: Kralj Tvrtko I. Kotromanić

1391-1399: Kraljica Jelena Gruba,

1397-1410: Kralj Stjepan Ostoja,

1410-1420: Kralj Stjepan Ostojić,

1420-1443: Kralj Tvrtko II Tvrtković,

1443-1461: Kralj Sjepan Tomaš,

1461-1463: Kralj Stjepan Tomašević,

Povelja Kulina bana iz 1189,

U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam

Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam

prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo

povjerenje, dokle budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele

kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez

ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti

od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i

sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.

Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.

Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja

Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i

dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

Srednjovjekovni bosanski ban i kralj StjepanTvrtko Kotromanić (ban od 1353. a kralj od 1377. do 1391.).Uključuje brežuljkasti dio Bosanske Posavine u posjedu Kotromanića, a ravničarski dio i dalje ostaje u sklopu ugarsko-hrvatskog kraljevstva.Dobor kulu su izgradili braċa Horvat oko 1380. na lijevoj obali rijeke Bosne blizu Modriče, koja je trebala osiguravati sjevernu i istočnu granicu Bosanskog kraljevstva.Tu su donesene mnoge političke odluke vezane za Posavinu. U Doboru su se rješavali tadašnji Bosansko-Ugarski odnosi. U vrijeme dinastijskih borbi za Ugarsko-Hrvatsku krunu, tadašnji bosanski kralj Dabiša staje na stranu Sigismunda Luksemburškog. Ali sa tim savezom se nije složila Bosanska vlastela te je savez prekinut. Uslijedila je kazna. Godine 1394 Sigismund s vojskom prodire u Posavinu i napada na Dobor. Poslije kraće opsade grad biva osvojen i zapaljen. Njegovi tadašnji gospodari, braća Horvat uhvaćeni u bijegu. Kralj Dabiša je pod prisilom obnovio savez sa Sigismundom ali uz gubitak teritorija. Bio je to i početak kraja velikog Tvrtkova kraljevstva. 1408 godine Sigismund ponovno prodire u Posavinu i ponovno razara Dobor. Ali ovaj put uz blagoslov pape Grgura XII kao tobožnji pohod protiv nevjernika. Najkrvavija bitka odigrala se ispod zidina Dobor-Kule. Tu je Sigismund zarobio 126 po jednom izvoru ili 170 po drugom, bosanskih velikaša, dao im odrubiti glave i pobacati ih u rijeku Bosnu. Jedini koji je pošteđen bio je Tvrtko II. Poslije ovog poraza Posavina je pripojena Hrvatsko-Ugarskom kraljevstvu. Četrdesetak godina kasnije pojavljuje se nova opasnost. Dolazi do prodora Osmanljia. Dobor je ponovno u centru zbivanja. 1449 u Doboru se bosanski kralj Stjepan Tomaš zaklinje na vijernost Ugarskoj “sveto kruni” i garantira uskraćivanje bilo kakve pomoći Osmanlijama.

Nakon perioda najvećeg ekonomskog i političkog uspjeha, s najvećim teritorijalnim proširenjem, srednjovjekovnu bosansku državu zahvaća sindrom feudalne anarhije. Nastojanje pojedinih velmoža, vlastelina i hercega da samostalno vladaju i upravljaju svojim posjedima sa što manje ili nikako obaveza prema centralnoj vlasti, da zauzmu područja jedni drugima, dovelo je do slabljenja centralne vlasti i svih njezinih institucija. Državna blagajna bivala je sve praznija, vladari sve siromašniji a s druge strane lokalni moćnici sve snažniji. Privatne vojske, vojske pojedinih velikaša bile su bolje opremljene od kraljeve vojske.

Pismo posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Papi Piju II 1462. godine.

-Obaviješten sam da turski car Muhamed misli idućega ljeta s vojskom da me udari i da je već vojsku i topove pripravio. Tolikoj sili ne mogu ja sam odoljeti, stoga zamolih Ugre i Mlečane i Jurja (Kastriotu) Arbanasa da mi u pomoć priteku. Jednako molim i tebe; ja ne tražim zlatnih gora, ali bih rado da moji neprijatelji i zemljaci znaju da im neće uzmanjkati tvoja priklonost.

Ako doznaju Bošnjaci da neću sam samcat biti u ratu, hrabrije će vojevati, a neće se ni Turci osmjeliti na moje zemlje napasti, jer su ulazi u njih vrlo tegotni, a gradovi na monogim mjestima gotovo neosvojivi. Tvoj predšasnik Eugenije ponudio je mom ocu krunu i još htio podići u Bosni biskupske crkve. Otac se ustručavaše da ne izazove protiv sebe mržnje Turaka; bijaše nov kršćanin i nije još izagnao maniheja (patarena) iz kraljestva. Ja sam pak kao dijete kršten i učio sam latinsku knjigu i čvrsto prihvatio kršćansku vjeru, pak se ne plašim čega se otac bojao. Stoga želim da mi krunu pošalješ i svete biskupe, što će biti znak da me nećeš ostaviti, ako bi rat planuo.
Od tebe krunjen, donijet ću pouzdanje podanicima, strah neprijateljima. Za života moga oca bio si naredio da mu se pošalje oružje, skupljeno za križarsku vojsku a spremljeno u Dalmaciji u mletačkoj  ruci; ali to nije mletačkom vijeću bilo po volji; zapovijedi da se sada meni pošalje. Sada ćeš valjda naći više odziva, budući da i mlečani drugačije misle, jer nakaniše, kako se govori, rat Turčinu navijestiti.Još molim da izašalješ poslanika također u Ugarsku, koji će moju stvar kralju preporučiti i naputiti ga da sa mnom pođe u vojnu.

Tim se načinom može Bosna spasiti, inače će propasti. Turci su u mojoj kraljevini podigli nekoliko tvrđava i ljubezni se prema seljacima pokazuju; obećavaju da će svaki od njih biti slobodan koji k njima otpadne. Prosti um seljaka ne razumije prijevare te misli da će ona sloboda vazda trajati. Lako da će puk, tim varanjem zaveden, od mene otpast, ako se ne vidi da sam tvojom vlašću ojačan; ni vlastela nisu se dugo održala u svojim gradovima, ostavljena od seljaka. kada bi Muhamed samo moju kraljevinu tražio, a ne bi htio dalje poći, onda bi me mogli sudbini prepustiti, te ne bi trebalo uzbuniti ostalo kršćanstvo radi moje obrane. Ali nezasitljivo vlastoljublje nema granica; nakon mene napast će na Ugarsku i Dalmaciju, potčinjenu Mlecima, i preko Kranjske i Istre potražit će Italiju koju želi svladati.

I o Rimu često govori te mu onamo srce čezne. Ako on nemarom kršćana moju kraljevinu osvoji, naći će najprikladniju zemlju i naj zgodnija mjesta da ispuni svoju želju. Ja prvi dočekujem buru, a za mnom će Ugri i Mlečani i ostali narodi okusiti svoju sudbinu. Ovako misli neprijatelj: ono što iskusih tebi obznanjujem, da ne bi jednom rekao da nije bilo prijavljeno i da ne bi mene s nemarnosti potvorio. Moj je otac tvomu predšasniku Nikoli i Mlecima udes Carigrada proricao; kršćanstvo je na veliku štetu izgubilo carski stol, stolicu patrijaršije i stup Grčke. Sada ja o tebi proričem: ako mi vjerujete i pomognete, spasit ću se; inače ću propasti i sa mnom mnogi drugi. Ovo ti doglasuje Stjepan; ti, koji si otac kršćanstva, daj savjet i pomoć.

Kralj Stjepan Tomaš, otac Stjepana Tomaševića

Papa je bio voljan pomoći kralja Stjepana Tomaševića ali ga u Ankoni zadesi bolest gdje je i umro. Na Bosnu je, 1463.godine u kasno proljeće, udarila Turska vojska sa stopedeset tisuća konjanika ( poturica ). Kralj Stjepan je kod Ključa na prijevaru zarobljen i kod Jajca pogubljen. Turci su spaljivali samostane i preko sto tisuća ljudi odveli u robstvo. Ostavljena od Evrope i izdata od samih Bošnjana . Bosna je „šapatom pala“ .Oni koji su izdali svoga kralja i odrekli se vijere dijedova ,prešavši na islam na zemlju su navukli prokletstvo koje i danas prati Bosnu i njene narode. Posljednje dvije kraljice Mara Tomašević i Katarina Tomaš su otišle u progonstvo. Mara u Ugarsku a Katarina u Rim.

Turska okupacija

Zbog nesloge zapada , Otomanska Imperija lagano se širila jugo- istočnom Evropom . Za 200 god. zauzela je sve Hrišċanske zemlje od Vizanta do Bosne. 1453 g. pao je desetljeċima opsjedani Konstantinopol gdje je u zadnjoj bitci sa mačem u ruci poginuo Konstantin Dragaš zadnji Car Bizanta.I dok je umirao na zidinama Carigrada nije ga napuštala nada da ċe mu zapad priskočiti u pomoċ i spasiti istočno Kršċanstvo od propasti. Malo zapadnije, deset godina poslije šaptom pada i centralna Bosna sama napuštena gurnuta u ralje istočne nemani. Nakon pada bosanskog kraljevstva pod Turke godine 1463., Plehan je ostao priključen Jajačkoj banovini, tj. Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu. Ljudi Plehanskog kraja uspješno su se suprotstavljali Osmanlijama sljedećih 73.god. Sve do 1527. godine ugarsko-hrvatska vojska je branila Jajačku banovinu ali nakon šest i pol decenija hrabre odbrane morali su uzmaći pred Turskom silom. Topove koje su Turci koristili za napad na Bosnu kupili su od Nijemaca. Bihać je oblast koja je zadnja pala pod Turke , juna 1592.god . Poslije toga front se prebacuje na ,Sisak i Karlovac,gdje su turci slomili zube.

Po crkvenom popisu stanovništva u vrijeme propasti Bosna je brojala oko 850.000 stanovnika. 87.5% katolika 9% bogumila 3,5% pravoslavnih

FRA ANĐEO ZVIZDOVIĆ (1420 - 1498, Fojnica): Bio je kustod Vikarije bosanskih franjevaca u vrijeme prodora sultana Mehmeda II na čelu ogromne turske vojske u Bosnu 1463. godine. Pod tim udarom bivaju uništene preko noċi sve političke i duhovne institucije Bosanskoga kraljevstva. Tada se susreċu sultan Mehmed, kao osvajač i novi gospodar zemlje, i fra Anđeo Zvizdoviċ, kao predstavnik svoga naroda. Rezultat toga susreta 24. svibnja 1463. na Milodražu kod Brestovskoga , jest ahd'nama, carska povelja, kojom se bosanskim katolicima, uz obeċanje lojalnosti, garantira sloboda vjere. Stvarnost, naravno, nije bila idilična kao svečani ton carske ahdname, no ipak je taj ugovor izmedju sultana i fratra bio kroz vijekove temelj očuvanja identiteta bosanskih katolika--Hrvata. Autentični prijepis ahdname čuva se u franjevačkom samostanu u Fojnici. JURAJ DRAGIŠIĆ

Uplašeni brzim napredovanjem Otomana,Mađarska (1526.) i Hrvatska (1527.) ušle su u državnu zajednicu s Austrijom (radi zajedničke obrane od Turaka). Vladar te državne zajednice je austrijski car, koji se posebno kruni i za hrvatsko-ugarskoga kralja. Ta se zajednica održala sve do 1918.

Pod Osmansku vlast Dobor i cijeli Plehanski kraj pada 1536 god.u napadu Gazi Husret-bega na Slavoniju. Plehanski kraj je nakon pada pod osmansku vlast pripao Doborskoj nahiji, koja je do 1552. godine, odnosno do završetka ratnog pohoda na Slavoniju, imala status vojne krajine. Državnost koju su Bosanski Hrvati izgubilu u tim danima nikada više u Povijesti nisu povratili. Postali su kmetovi,a taj kraj je pretvoren u vojnu krajinu. Zbog velikih nasilja i pljačke narod se počeo iseljavati u Prekosavlje.

Opstali su samo oni koji su uzeli Alahovu vijeru (konvert to islam).Od svih naselja na tom prostoru jedino je Kotorsko i Jakeš preživjelo Posavsku sudbinu.Cijena je bila raskid sa Kršċanstvom, lojalnost Islamu i rušenje svih državnih i vijerskih objekata.Koje su zamijenile Džamije i orijentalne građevine. Islam je filozofija koja proklamira, iskrenost, toleranciju. Pošteni Bošnjani su se pridržavli svete knjige «Kuran» i obično nisu nasrtali na muslimane i Turke, jer bi za to bili okrutno kažnjeni. Ali Turcima i njihovim slugama bilo je Rahat: ubiti, opljačkati,silovati i Kaurinu kuċu zapaliti jer su oni po svetoj knjizi bili divljač za odstrel i za njih se nikome nije odgovaralo. Standardno je bilo: -Porezi i globe, -Danak u krvi ( otimanje dijece za Janjičarsku vojsku), -Pravo prve bračne noći ( da bi popravili genetski kvalitet raje begovi su silovali kršćanske nevjeste). -Mladi muslimanski momci su svoja prva sexualna iskustva upražnjavali na kršćanskim djevicama (Diva Grabovčeva ). -Ako se neko pobuni na ovakvu dobrotu onda mu slijedi nabijanje na kolac ( lagano umiranje u teškim mukama). -Za ubijenog Turčina za odmazdu otimali su dukate i zlato ,kuću palili,a sve ukućane pobili. -Za ljude koji su se protivili zulumu ( Hajduci i njihovi jataci ) bila je predviđena široka lepeza exekucija od ubijanje ,puškom,mačem i kopljem,vješanje odsjecanje glave pa do nabijanje na kolac. -Politički protivnici su uklanjani davljenjem svilenim šalom. -Sve ove humane aktivnosti su se odvijale javno pred Pučanstvom,tako da je narod Bosne za 500 god. jednostavno od dobrote podivljao,sve to imamo zahvaliti pošasti koja je došla sa istoka.

Tada su Otomani i njihovi pomagači srušili sve crkve u tom dijelu Bosne. O njihovim ostacima izviještavaju kronike franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci, pomno su ih proučavali i povjesničari Krunoslav Draganović te domaći sinovi fra Josip Dobroslav Božic (1862.-1900.) i fra Vjekoslav Zirdum (1910.-1978.), koji su istraživali ruševine crkava u selima Velika (crkva sv.Ilije ), Sočanica , Veliki Prnjavor (crkva sv.Petra ), Mišinci Crkva sv. Roka ), Živinice ,Koraċe, Markovac ,crkva i groblje u Kotorsku itd. U novije doba seljaci su u potrazi za antičkim blagom prekopavali zidine crkve u Velikom Prnjavoru ( kod Johovca) od vrijednijih predmeta pronašli su samo veliku kamenu ploču sa staro-slavenskim natpisom ( ploča se sada nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu ) .Rušenjem svih tih crkava pokrenuto je i iseljavanje prema sjeveru - preko Save u sigurnost. Još u narodu postoji izraz za iċi u Slavoniju ( iċi preka).

Dok su Bosnu okupirali Osmanlije i Srpske poturice ,Posavinu su okupirali Turci i Bosanske Poturice.Koji su oformili nova naselja ( Doboj , Derventa , Modriča ... ) Katolicima je ostalo jedino da bježe što dalje od puteva i komunikacija u brda i šume. Da su Posavljaci-Plehanskog kraja vjerni vjeri i tradiciji dijedova govore podaci da i nakon 500 god. Okupacije tu nije uspjela islamizacija.Kraj je ostao čisto katolički sa izuzetkom 2 muslimanska sela sa kojima smo tradicionalno u dobrim odnosima (slavenski korijeni ). Početkom 17. stoljeća katolike Bosanske Posavine ponovno pastoriziraju franjevci iz samostana u Kraljevoj Sutjesci, Prema izvješću fra Marijana Pavlovića iz 1623. Župa Velika ( Plehan ) pripada Samostanu Kraljeva Sutjeska (Curia Bani) .U to doba, franjevci žive kao putujuċi propovjednici ili su stacionirani u samostanima, a njihova djelatnost je zaštiċena ahd’namom i fermanima ( koje su dobili od Sultana ). U popisu katoličkih župa (18. septembra 1623. godine) u Provinciji Bosni Srebrenoj navedene su župe Sočanica sa (1400) vijernika, Majevac (860) , Derventa (1200) , Dubočac (2000),Vasiljevo Polje ( 930 ), Radunjevac ( 1609) vijernika..... Biskup fra Jeronim Lučiċ prvi je službeno u vrijeme osmanske uprave posjetio plehanski kraj i tom prilikom krstio mnoge vjernike.

Ali oko 1650. bilježi se novi val iseljavanja prema Ugarskoj: ovaj put odlazi oko 15000 katolika. Krajem 17. stoljeća, tj. u predvečerje Bečkog rata, plehanski kraj ipak broji oko 5500 duša. No, poraz Turaka pod Bečom 1689. bio je uzrokom velikog nasilja prema katolicima i u plehanskom kraju, tako da su 1697. gotovo svi prebjegli  u Slavoniju u sigurnost.

Nepoznati kroničar ogorčeno prigovara fratrima koji su vodili narod preko Save:

„Mislim da valja upisati ne u slavu nego u prijekor ocu gvardijanu Jakovu Tvrtkovčaninu i ostalim ocima župnicima što toliki narod iz svojih župa sa sobom odvedoše …“ A odveli su, računa se, preko stotinu tisuća ljudi iz Bosne – što oni, što Eugen Savojski, austrijski vojskovođa, nakon svoga pohoda na Sarajevo. Tako je samo fra Juro Veličanin u jednom mahu izveo iz derventske župe 2300 duša. Iz župe Majevac fra Ivo Seočanin odvede 1500 katolika, fra Juro Zgošćanin iz župe Sočanice 4500, a fra Juro Tubić iz župe Kosmadanj (otprilike današnja župa Foča) 5300 vjernika. Turci su na opustošene posjede doveli velik broj pravoslavaca ( ortodox ) koje su Otomani koristili kao besplatnu radnu snagu , ali također i katolika iz okolice Ljubuškog i Vrgorca kod Makarske, Za svoje više stoljetne vladavine pohlepni Begovi željni besplatnog rada uvezli su u Bosnu ½ miliona ortodoxa.Sa povlačenjem Imperije sami su sebi a i nama stavili nož pod vrat. I tako Župe Majevac ,Ritešiċ,Podnovlje ,itd......mijenjaju svoje vlasnike.One Župe u kojima je ostalo nešto naroda i sveċenika došljaci nisu naselili.

PORAZ TURSKE POD BEČOM: Drugi i posljednji pokušaj turskih sultana da osvoje ključ zapadne Evrope - Beč, okončan je porazom turske vojske pod Bečom 1683. godine, čime je istovremeno započeo šesnaest godina dugi rat. Sultana Ahmeda II, koji je izgubio Ugarsku i od svih utvrđenih gradova zadržao samo Temišvar, nasljeđuje Mustafa, koji nastoji da povrati izgubljene zemlje i autoritet Imperije. Bilježi početne uspjehe i zauzima nekoliko tvrđava - Lipa, Lugos, Karansebeš, te se 1696. godine sprema za veliku ofanzivu zbog koje dovodi 130.000 vojnika i dunavsku flotu u Beograd. Kada se vojska pokušava prebaciti preko Tise, septembra 1697, doživljava strahovit poraz, nakon kojeg Eugen Savojski kreċe u svoj pohod ka Sarajevu. Novi veliki vezir Husein-paša Ċupriliċ, uz posredništvo Engleske i Holandije, pristaje na mirovne pregovore koji ċe se održati u Sremskim Karlovcima od novembra 1698. do 26. januara 1699. godine. Turska je u međuvremenu znatno uzdrmana i svima je jasno da je ovaj ogromni politički konglomerat iscrpio svoje moguċnosti. Granice Bosanskog pašaluka Karlovačkim mirom povlače se na Savu i na Dinaru; otada je Bosna najisturenija pokrajina Turskoga carstva prema Evropi i kršċanskom Zapadu. To, kao i permanentna a sve dublja kriza Carstva, uzrokovat će u Bosni opće pogoršanje života, a posebno interkonfesionalnih i inter-etničkih odnosa.

VOJNA EKSPEDICIJA princa EUGENA SAVOJSKOGA: U okviru dugotrajnoga austrijsko-turskoga Bečkoga rata 1683-1699, čijim završetkom počinje naglo opadati moć Osmanlija na Balkanu, odigrala se 1697. velika oružana provala austrijskoga vojskovođe Eugena Savojskoga, kroz Posavinu dolinom Bosne sve do Sarajeva. Njezine posljedice bile su katastrofalne kako za Bosnu tako i za Plehanski kraj: poharana i popaljena zemlja i gradovi, uništena dotadašnja socijalna i etnička struktura u velikom dijelu Bosne. Katoličko pučanstvo gotovo cjelokupno izbjeglo za Eugenovom vojskom povlačecċi se u strahu od odmazde, i od te demografske katastrofe nije se oporavilo nikad. Nestalo je njihovog trgovačko-obrtničkoga sloja, koji je do tada igrao značajnu ulogu u urbanoj svakodnevnici i kulturi bosanskih gradova. Od preko trideset franjevačkih samostana u Bosni, ostala su samo tri (Kraljeva Sutjeska, Fojnica i Kreševo), i u neka svoja drevna mjesta (Srebrenica, Zvornik, itd.) oni se nisu nikad vratili. Veoma je pojačana ideološka omraza između islamskoga i preostalog kršċanskoga pučanstva. Islamizacija Bosanaca trajala je do 1699. godine, kada je Karlovačkim mirom Osmansko carstvo izgubilo teritorije sjeverno od Save. Od tada je u Bosnu nahrlio veliki broj islamizovanih Slavena iz Slavonije i Dalmacije. Ovi su se naselili u Posavini duž rijeke Save i Une,od Velike Kladuše do Bosanske Rače. Prva polovica 18. stoljeċa obilježena je novim naseljavanjima sa juga. Tako biskup fra Pavle Dragičević u svom izvješću navodi da župi Velika god 1742, pored ostalih mjesta pripada i Foča koja je spala na samo 13 katoličkih kuća i 129 katolika i Komarica ,koja je imala 5 katoličkih kuċa i 40 katolika. Od 1763. ponovno vode župne matice za župu Velika, čije središte uskoro seli u Zelenike te - napokon - na Plehan. Tada je župa obuhvatala prostor od Johovca do Šamca, a odatle do Dubočca. U izvješću apostolskog vikara biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. u župi Velika, pored ostalih navode se:. Foča ima 37 katoličkih kuća i 486 katolika, Johovac ima 22 katoličke kuće i 164 katolika. te Komarica - 17 katoličkih kuća i 187 katolika. Teški su nameti i obveze tištile Posavske katolike , tako da su 19.st. obilježile česte bune i ustanci raje.Upravo će nemiri i nezadovoljstvo s katoličke strane uzrokovati još nemilosrdniji odnos muslimanskih vlasti prema katoličkom pučanstvu, a posebno svećenstvu. U tom su se razdoblju franjanjevci u našem kraju počeli nazivati posebnim nazivom – Ujaci. Zašto ujaci? Često su bili napadani i ubijani od strane ,muhamedanaca,pa su spas pokušali naći u kućama kod svojih vijernika , djeci je rečeno, ako ih neki stranac pita tko im je onaj muškarac u posjeti, da kažu: "Došao ujak. " Ujak,ujak i ostao ujak. Kada su Franjevci bili napadani i sprečavani u pravu na rad i propovijedanje,pozivali su se na Ahd’namu žaleći se kadijama i begovima. Od fukara su dobivali odgovor,da žalbu pišu na papiru ali u krug a da sredinu ostave praznu ,tako da ju Sultan može nabiti na svoj obrezani a da se slova ne oštete. Oko 1780. zamijećen je jači val doseljavanja iz Hercegovine i Imotskog, koji traje sve do oko 1820. Tim došljacima pridružuju se i oni s Kupresa, iz Bosanske Krajine i srednje Bosne pa su osnovane i nove župe: 1804. u selu Koraće, na ušću Ukrine u Savu; Usljed poveċanog broja stanovništva, apostolski vikar (biskup) fra Grgo Ilijiċ – Varešanin 1804. godine kapelaniju Koraċe proglašava samostanskom župom, a 1808. godine Foči daje status samostalne kapelanije. Kako se broj vjernika povećavao, franjevci su 1822. godine zatražili i dobili od vezira Šefir-paše dopuštenje da podignu kapelu u Zelenikama. Osnovane su nove župe 1839. u Foči te 1862. u Žeravcu. To pokazuje da je u drugoj polovici 19. stoljeća u tom dijelu Bosne život bio ponovno pustio duboko korijenje. U to vrijeme katoličko pučanstvo u plehanskom kraju živi u 25 sela, a groblja imaju u selima Plehan, Modran, Koraċe, Foča, Dubočac (Banica) i Kričanovo (Viuš). U Foči pored crkve sagradjen je gostinjac u kojem odsijedaju župnik i kapelan.1808 u župi počinju voditi matice rođenih vjenčanih i umrlih.U Foči 1858.g Franjevci su osnovali prvu Pučku školu.

Krajem XVIII i početkom XIX stoljeća u maticama se može vidjeti da se desio veći doseljenički val stanovništva iz Hercegovine i Imotske Krajine. Poslije ukidanja Mletačke republike 1797.god, Dalmacija je došla pod vlast Austrije, potom pod Francusku upravu (Napoleon 1804.god), pa ponovo pod austrijsku1814.god. S druge strane, početkom XIX stoljeća, u Hercegovini, koja je pod osmanskom vlašcu, izbijaju brojni nemiri. Upravo su brojni ratovi i siromaštvo uvjetovali migracije stanovništva. Zanimljiv je opis tih novih stanovnika Župe Foča, što ga je 1842. ostavio publicist i pisac fra Ivan Franjo Jukić:

Putovanje po Bosni 1842. (Ulomak)

Ostavivši Tešanj, da po sata pregazimo Usoru rijeku, koja se jedva i to samo ljeti gazi; oko Usore krasne su ravnine, polja i livade, koje oko nas ostaše, a mi pod mrak dođosmo u Sivšu selu ondašnjem katol. župniku, kod koga i prenoċimo, a sutradan ujutro popnemo se na Krnjin-planinu glasovitu, ne zbog svoje visine, nego zbog mjesta i gnijezda bivšeg ajdučkog,( Posavski hajduci Kiko i Zeliċ)

Ivan Grgić, prozvani Kiko radi bujne kovrdžaste kose, sin Ivana i Kate rođ. Andrijanić, rođen u Potočanima 3. veljače 1796. godine.
Juro Bošnjaković, prozvan Zelić po majci zelenih očiju se rodio u Johovcu 23. ožujka 1803. godine, sin Ante i Ivke rođ. Lendić.Hajdukovali su području planine Krnjin.

Što očevidno grobovi pobijeni ljudi pokazuju. Dva sata idosmo preko ove planine, razumije se sa strahom, koja je sva ravna, a sva nakićena s prevelikim dubovima bukovinom i brezovinom, ispod koji silne svinje žirom goje se; i prešavši Krnjin, spustimo se do podne u ravnine, doline i bregove fočanske. Ovdje spazih Hrvaćane, ljude po imenu i izgovoru od šokaca različite. Zapitam kiridžiju: - Kakvi su to Hrvaćani? - Bježi, ne pitaj , veli on , to su ljudi izvraćeni, koji se ne boje ni Turčina ni fratra, pod puškom po vasdan radi, a rijedko će je i po noći iza pasa izvaditi! Prije 15 godina malo se koja kuća šokačka ovdje nalazila, pak evo se gori doseli Hrvaćanin, i to sve ispod ljubuške i vrgovačke krajine. A to sam i sam iz njiovog odijela i govora poznao: je, bija, vidija, naresto, mjesto: jest, bio, vidio, narastao; a odijelo njiovo i kod ženska i kod muška sukneno je sve. Hrvaċanin usred ljeta nosi čakšire suknene bez gaċa prteni, koparan (gunj) sukneni bez košulje; a ženska: bječve do koljena izvezene svakojakim pletivom, i dugu haljinu, koju sapne bez košulje; no mnogi su počeli veċ s prtenilom odijevati se, prvo što lan ovuda dobro raste, a drugo što im se šokci rugaju. Ručavši u Foči nastavimo put preko sela i njiva, te isti dan dođemo u selo Zelenike, ( Plehan ) u kom kao i u Foči ima župnička (parohijalna) kuċa, gdi prenoćivši uputimo se niza savske ravnine, i prije podne stignemo u selo Koraće kraj Save. Od Foče do Save su njive žitne, sjenokosi, i čitavi lugovi vinjagom prekriveni koje putnika na negdašnja blaženija vremena opominju, kad su ne samo šljivici (kao što su sad preobilati) nego i vinogradi cvali.

Tih Šokaca bilo je u to doba malo jer je velika većina iselila u Slavoniju i dalje na sjever otprilike jedno stoljeće ranije. Kroz selo Foču, ali dolazeći sa sjevera (tzv. starim putem), prošao je poznati engleski istaživač ser Arthur John Evans. Evo nekih njegovih dojmova:

„Napustili smo Derventu, Modran.Potom smo naišli na udaljeno i razbacano selo Foča i tu primijetili katoličku crkvu. Selo kao da se zagnjurilo i zaklonilo podalje od glavnog puta. Jedna samo kolibica bila je bliže. Ondje smo našli ženu kršćanku sa malim djetetom. Nemoguće je opisati bijedu kolibice i njene okolice, iscrpljenu majku i siroto zamazano dijete, jedva nešto bolje odjeveno nego onog dana kada je došlo na svijet.“

Posavinom su prolazili mnogi , i svako je nešto činio ,jedni su zapamćeni po dobru a drugi po zlu.Tako je ovuda prošla i kažnjenička Turska ekspedicija koja je išla ugušiti ustanak, Husein Kapetan Gradašćevića « Zmaj od Bosne » i sina Posavine (1802-1834) koji je bio prvi Borac za Bosansku Autonomiju. Ali i on je bio vladar kao mnogi drugi .Više je volio umrijete nego sa Kaurima vlast dijeliti. Njegove malobrojnije jedinice bile su poražene od Osmanlijske vojske podpomognute Hercegovačkim Begovima.( Smail aga Čengić ) Njegov poraz sa okolnih brda posmatrali su Bosanski Hrišćani bez imalo griže savjesti .Jer im je bilo svejedno tko će im biti gospodar i tko će ih dalje tlačiti. Da im je ponudio ravnopravnost Bosanska vojska podpomognuta Rajom izborila bi se za Državnost.I tako bi bio riješen Bosanski problem. A ovako do ostvarivanja trajnog i stabilnog riješenja na ovim prostorima,proteći će puno nevine krvi BiH rijekama.

Zbog gubitka teritorija u II srpskom ustanku Turske vlasti su muslimanske izbjeglice iz Srbije naselile u Bos. Šamac i okolinu, tako što su Hrvate istjerali iz njihovih kuċa i u njih uselili uljeze, protjeravši katolike na drugu stranu rijeke Bosne u Prud. Još jednom su u povijesti Posavljaci kretali život iz početka.

Gradnja Samostana Plehan

Na sastanku franjevačke uprave, održanom 29. travnja. 1852. godine, odlučeno je da se grade četiri nova samostana, a tu odluku je potvrdio i generalni ministar franjevačkog reda. U tom dopuštenju stoji da jedan od samostana bude podignut na Plehanu ili u Derventi. Carigradska uprava je odobrila taj prijedlog, pa je s tim u vezi u februaru 1853. godine vezir poslao carskog geometra Ešref-efendiju da obiđe i pregleda označena mjesta: Livno, Guču Goru, Zovik kod Brčkog i Plehan. Pred njegov dolazak fra Martin Nediċ, rodom iz Tolise, kupio je zemljište za samostan u Plehanu. Kako stoji u njegovim bilješkama, za to mjesto se odlučio zbog toga. - što je misto ovo sredina župah koje su priko Bosne, - što je ovo misto na izvisitom brdu zato je mimo druga mista zdravije, - što je isto misto blizu sahat jedan varoši Derventa, - što je blizu četiri sahata poglavitog trgovišta Slavonie Broda, a od kud se mogu stvari pribavit i kupovat, - što je blizu kamen, a i šuma planine Vučjaka, - najpoglavitije, što se ondi najde zemlja na prodaju od dvojice Turakah Adema i brata Njegova Atifa Aganoviċa iz Velike.» (Zirdum, 1987, 32)

Ferman za izgradnju samostanske crkve je stigao 1853. godine, međutim veċ 1855. godine pripreme za gradnju su prekinute na petnaestak godina jer je na Plehanu poginuo hodža Mula Sali Hasanij iz Dervente koji se protivio izgradnji. Gradnja crkve je nastavljena 1869. godine kada je za plehanskog župnika došao fra Lovro Grliċ. U septembru naredne godine crkva je bila dovršena, a fra Lovro postavlja temelje samostanu. Njegov rad je nastavio fra Lovro Tomiċ, pa je 1873. godine Plehan proglašen rezidencijom. Nagao južnjački temperament o kojem fra Ivan Franjo Jukić piše , nije se kod došljaka naglo izgubio.

Zbog tog ubojstva samostan je mogao biti dovršen tek 1874. a nova crkva 1902.Crkva je imala tri zvona, međutim, sva tri su rekvirirana u ratne svrhe tokom Prvog svjetskog rata.

U arhivu samostana se čuvala relativno bogata građa od važnosti za povijest ovoga kraja. Vrlo su vrijedne matične knjige, koje se vode od 1763. god. Sačuvan je velik broj isprava i rukopisa iz 18. i 19. stoljeća. U samostanskoj knjižnici čuvala su se brojna teološka, filozofska, povijesna i književna djela iz 19. i 20. st., kao i djela franjevačkih pisaca 18. i 19. stoljeća novijeg vremena. Godine 1888. pokrenuo je fra Josip Dobroslav Božić u plehanskom samostanu izdavanje « Novog prijatelja Bosne », prvog časopisa u sjevernoj Bosni, koji je, po zamisli pokretača, trebao biti duhovni nasljednik « Bosanskog prijatelja », što ga je fra Ivan Franjo Jukić pokrenuo 1850. god.

Plehanski samostan je bio i prosvjetni centar. Do 1882. godine u plehanskom samostanu, kao i u ostalim franjevačkim samostanima, pripravnici za franjevački red stjecali su osnovnu naobrazbu, međutim, reformom franjevačkog školstva ova praksa je ukinuta, a polaznici su pohađali školu u Gučoj Gori, a kasnije u Visokom.

Franjevci su 1883. godine osnovali pučku školu koja je radila sve do 1902. godine kada ju je preuzela državna vlast.

Odredbom Starješinstva Provincije, jedan dio studenata filozofije smješten je od 1888. godine na Plehanu.

Krajem XIX stoljeća, dolaskom austrougarske uprave, odlučeno je o izgradnji nove i daleko reprezentativnije crkve. Gradnje je započela 1898. godine, pod vodstvom Lovre Grlića, a za vrijeme gvardijana Martina Čovića.

Nacrt za crkvu je izradio Ivan Holtz. Do kraja 1899. godine crkva je pokrivena, a do polovine naredne godine dovršen je toranj. Drugi toranj je podignut tek 1904. godine.

Unutrašnje uređenje crkve završeno je u ljeto 1902. godine. Tom prilikom postavljen je križni put, rad slikara Benedetta Giovea iz Rima. Postaje su rađene u oleografskoj tehnici. Nešto od inventara je preneseno iz stare crkve, za koju je 1888. godine nabavljeno nekoliko skulptura iz Minhena posredstvom Vrhbosanskog nadbiskupskog ordinarijata. U martu 1908. godine u crkvi je postavljena propovjedaonica izrađena u radionici Ferdinanda Stufflessera (Tirol). Isti majstor je izradio i glavni oltar 1915. godine, sa ugrađenom slikom sv. Marka – svetitelja kojemu je crkva posvećena. Marko Antonini je sa sinom Otonom oslikao crkvu u periodu od 24. maja do 13. augusta 1909. godine. Najveći dio crkvenih zidova dekorirao je geometrijskom i floralnom ornamentikom. Pored toga, uradio je dvadesetak figuralnih slika i kompozicija. Među njima se izdvajala kompozicija Blagovijesti. Ova kompozicija se ubrajala medu njegova najbolja ostvarenja. Bila je značajna i njegova slika Sv. Franjo propovijeda narodu jer je bila dekorirana folklornim obilježjima ovoga kraja. Antonini je izradio i niz portreta plehanskih franjevaca.

Sa izgradnjom nove samostanske zgrade počelo se u ljeto 1931. godine. Do kraja naredne godine samostan je bio završen, a gradnju je vodio fra Dominik Ċosiċ. Autor projekta ovog samostana bio je Karlo Paržik. On je nastojao stvoriti arhitektonsku cjelinu samostana i crkve, tako da je izveo neke korekcije na fasadi crkve i tako je približio samostanskoj zgradi. U plehanskom samostanu je u septembru 1937. godine osnovano društvo «Omladina sv. Ante». U sastavu društva osnovana je biblioteka i muzička sekcija.

Nakon Drugog svjetskog rata, odnosno početkom 1951. godine, opċinske vlasti su zauzele dio prostorija plehanskog samostana i stambeni dio pomoćnih zgrada, te su u njima otvorile starački dom. Dom su vodile sestre «Kćeri Božje ljubavi». Dom je bio u sastavu samostana do 1955. godine. Nakon iseljenja istog, u te prostorije je useljen sanatorij ( bolnica za plućne bolesti ). Prostorije samostana će u te svrhe biti korištene desetak godina, a potom će biti vraćene franjevcima. Naredno uređenje unutrašnjosti crkve odvijalo se krajem 70-ih godina XX stoljeća po vodstvom akademskog skulptora iz Sarajeva Zdenka Grgića. U novije vrijeme, od 1985. god. u izdanju Slovoznaka, na Plehanu se pojavilo nekoliko vrijednih edicija: Evanđelje po Luki (bibliofilsko izdanje), Rano kršćanstvo, monografija o Plehanu, te studija o teologu Dietrichu Bonhoefferu.

Austrougarska uprava

Evropske Vele-sile pokušavajući riješiti Istočno pitanje.Na Berlinskom Kongresu 1878 dodijelile su Austrougarskoj upravu nad BiH. Austrijsku vojsku je predvodio glasoviti General Josip Filipović, starinom Bošnjak.U početku su bili otpori u muslimanskom življu.Krstjani su bili uzrok što ċe Austrija u Bosnu, pa su s toga svuda prognati! Poslije nekoliko godina slabijeg otpora situacija u Bosni se smiruje.

Monarhija je dobila zadatak da BiH civilizira i približi Evropi. Od toga trenutka počinje preporod cijele zemlje. Nova vlast je izgradila uskotračnu prugu Bosanski Brod – Doboj - Sarajevo - Ploče. Ta je pruga presjecala plehanski kraj ,što je omoguċilo brz gospodarski napredak . Tako da se doseljavanje pučanstva iz pasivnih hercegovačkih krajeva nastavilo i nakon I. svjetskog rata.Uz prugu su izgrađeni željeznički kolodvori sa skladištima i rampama za utovar-istovar robe. Tisuċe ljudi svakodnevno putuju vlakom na posao i u školu u smjeru Doboja , Dervente,Brod. Izgrađena je cesta Sarajevo - Bosanski Brod - Bos.Šamac. Mnogi ljudi su dobili posao i sigurnu egzistenciju.Carska vlast Plehanski kraj naseljava Hrvatima iz unutrašnjosti BiH, te naseljenicima iz drugih dijelova Austrugarske carevine: Česi, Slovaci, Mađari, Nijemci, Talijani i Hrvati iz Hrvatske.Cijeli kraj je postalo mala Europa, u njemu se odvijao bogat kulturni život...Došljaci su imali veliki kulturni uticaj na starosijedioce.

Na kolodvorima uz prugu su izgrađene zgrada za službenike i njihove obitelji. Prostor je popunjen urbanim sadržajima, drvoredima i (petrolejskim) uličnim osvjetljenjem. Tako i Plehanski kraj poprima Evropske obrise.Naselja su dobilo i prvi parkove s klupama za odmor putnika namjernika. Kako su se tu ukrštali vlakovi, putnici su se u stankama osvježavali hladnom vodom s novoizgrađenih pumpi u centru parka. A poneki su okrjepljenje tražili u obližnjim gostionicama ili dućanima.Od Doboja ,Johovca, Komarice,Ljupljanice, Dervente pa do Broda. Posavske gospođe i frajle rado su provodile vrijeme šetajući alejama i parkovima. Samim time Bosanska Posavina ponovno postaje dio Europe.

Spomenuti višak proizvoda: rakija, sušeno voće, pšenica, žito, životinje,drveni proizvodi, prodaju se bez carine po cijeloj Monarhiji. Ubrzo zatim dolazi i suvremena tehnologija za obrdu zemlje.Posavska hrastovina i danas ukrašava  mnoge stare zgrade po Beču i Pešti.…. .
U odnosu na Tursko doba proizvodnja je utrostručena.Nekoliko decenija  Austriske vladavine nadmašilo je 500 god. Turske uprave.Nije ni čudo kada je rad i red zamijenio pljačku i kriminal.

Iz Turskog vremena ostala je jedna uzrečica : Poteci sjedi ,poteci lezi,koje se i danas pridržavaju mnogi u Bosni. Uvodi se katastar i s time se kod ljudi javlja svijest „moje“. To donosi još veći elan i stimulaciju za rad. Uvodi se novi način privrjeđivanja i novi način građenja, stabilnih i visokih zgrada. Gradi se čvrstim materijalom (ciglom) po novim propisima. Uvodi se regulacija ulica... Ubrzo Bosanaska Posavina postaje najbogatiji dio BiH. Pojavljuju se veliki voćnaci, pašnjaci a stočni fond je rastao. Znak moći je bilo cursko ruho i curski nakit.

Koliko ruha i koliko dukata bila je tema svakog ženskog sastanka. Dukati se nisu prodavali već dijelili ženskoj djeci kroz dvije do tri generacije. Neke obitelji su brojale i do 500 dukata. Austro-Ugarska je donijela europske standarde života. To je bio početak propadanja velikih seoskih zadruga ( kada je pod jednim krovom živjelo po 40-50 članova kućanstva).Zanatstvo koje je bilo zamrzlo odjednom je živnulo zbog otvorenog tržišta; kovači, obućari, bačvari, krojači, tesari, klesari, ciglari, uljari, stolari imali su pune ruke posla. Mnogo se radilo i pristojno zarađivalo i stvoren je novi stalež u Posavini -zanatlije. Trgovci su njihov višak i višak poljoprivrede otkupljivali i izvozili na strana tržišta. Novi način života donio je i raslojavanje u posavskom društvenom biću, nastao je sloj siromaha. Međusobna solidarnost koja je postojala u tursko doba polako se gubi. Austro-Ugarska bila je kao i ostale države Europe toga doba, malo osjetljiva na socijalu - siromahe. Naravno, najviše što je donijela jest svijest: to je moje, ako netko pokuša oteti moj kruh koji sam zaradio bit će kažnjen. Prvi put žitelji Bosanske Posavine mogli su uživati u radu svojih ruku.
Europa je davanjem Bosne Austro-Ugarskoj zadužila Monarhiju da u nju donese Europu. To znači: od države aga, begova, hajduka, lopova, siledžija i vucibatina napraviti državu: reda, rada, jednakosti pred zakonom, izvršenje ustavnih obaveza, poštivanje osobnog vlasništva. Prvi put u povijesti Bosne i Hercegovine država dobiva Ustav sa jasno zapisanim pravima i obavezama. Svaki početak je težak ali uvođenje Zakona i Prava u BiH bilo je teško i krvavo. Do tada je ogroman broj ljudi živio je na grbači drugog čovjeka ili skupine i birali su radije smrt nego život u kojem bi morali raditi. Zamislite čovjeka koji je imao pun kufer zapisanih privilegija, te to preko noći zajedno sa kuferom izgubi. Čovjek pred kojim su se svi sklanjali ili bježali a sada to više na čine, nego ga gledaju sa prezirom.

Hrvati - katolici su se nadali da će biti nagrađeni za očuvanje katoličanstva u BiH , u nemogućim uvjetima, određenim privilegijama pored druga dva naroda. No, pred zakonom su svi jednaki i nema privilegija. Uvedena je abolicija ( oprost ). Hrvati ( katolici ) aboliciju i oprost od nepravdi u prošlosti su smatrali uvredom. Muslimansko pučanstvo je najviše dobilo abolicijom ,nepravdu koju su načinili drugima kompenzirali su gubitkom države. Običan svijet brzo se navikao i pomirio sa tim gubitkom, ali begovi su od “muke crkavali”. Srbi su očekivali dio Bosne i Hercegovine za sebe, malo su protestirali ali su svoje želje odgodili za neka druga vremena. Glumili su lojalnost Monarhiji i pripremali atentat na prijestolonasljednike.Idila je trajala sve do početka 1914. godine, a onda počinje novi val iseljavanja, smrt, bolest (španjolska groznica) i glad.

Po popisu pučanstva iz 1910 god. u BiH bilo je :

Srba 43% u to vrijeme mnogi muslimani su se izjašnjavali kao srbi Muslimana 32% Hrvata 23%

Prvi svjetski rat i razdoblje Kraljevine Jugoslavije

Bez ljudi većeg političkog angažmana, kao što je situacija i slučaj i dan-danas (uz neke iznimke), Bosanska Posavina bila je jedino nijemi sudionikom tih događaja i najčešće njihovom žrtvom. Kao uvertira velikom I. svjetsom ratu, izbili su tzv. „balkanski ratovi“, 1912. i 1913. godine. Politika Ilije Garašanina i Nikole Pašića „vidjela“ je šansu za ostvarenje i oživotvorenje svojih velikosrpskih planova, pošto je turski Imperij bio na „samrtnoj postelji“ a susjedne zemlje ne zainteresirane, mlitave ili preslabe u zaustavljanju velikosrbijanskih apetita i planova. Sukobi i trvenja, međusobna optuživanja i sumnjičenja između Rusije s jedne strane, te Njemačke, Italije, Francuske i dr. s druge strane, stvorilo je slobodan prostor da velikosrbijanska politika krene u ekspanziju. Zločinačka organizacija „Mlada Bosna" koja je imala za cilj da putem buna, ustanaka i oružanih atentata zbaci austrougarsku vlast. Vođen tom idejom Gavrilo Princip je izvršio atentat na austrougarskog prijestolonasljednika i nadvojvodu - Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, 28. lipnja 1914. godine. u Sarajevu. Među organizatorima atentata bili su Hrvat - nobelovac Ivo Andić, stipendist kulturnog hrvatskog društva Napredak i naš Ilija Jukić iz Svilaja. I svijetski rat započeo je 28. 07.1914. god. A okončao 11.11.1918. god. Karakteristika ovog rata ,masovna pogibija vojnika na frontovima,i umiranje civila od gladi i bolesti.

Austrija je otišla a došla prva Jugoslavija (1918). Na tu promjenu skeptici su vrtili glavom i govorili da je to povijesni korak unatra: „Kao kad iz kuće  izbacite  klavir a donesete gusle.“

Kako se u završnici rata nazirala propast Austro Ugarske Monarhije, na otoku Krfu u Grčkoj, 1917. g potpisana je svečana Deklaracija po kojoj ċe se poslije rata ujediniti Slavenski prostori koji su bili pod Austro-Ugarkom vlašću (Jugoslovenski odbor: BiH, Hrvatska, Slovenija, Vojvodina) .Sa Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom (i Turska-Makedonija ) u jedinstvenu državu na čelu sa dinastijom Karađorđevića. Jugoslovenski-Hrvatski političari su inzistirali da se istakne kako ta buduća zajednička država treba biti uređena na federativnoj osnovi što su srpski političari izbjegavali formulirati opravdavajući se činjenicom da to narod mora sam odlučiti na izborima. Bila je to vješta igra Nikole Pašića za koju je i sam govorio: „pregovarati, pregovarati i na kraju raditi po svome.“

OSNIVANJE KRALJEVINE SHS: U Beogradu je 01.12. 1918. godine svečano proglašeno ujedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba ( Jugoslovenski Odbor ) sa Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom u kojoj se prvi put organizira teritorijalna cjelina na ideji jugoslavenstva. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca postala je centralistička monarhija sa dinastijom Karađorđeviča na čelu. Kraljevina Jugoslavija pokušala je zadržati istu razinu gospodarstva, ali zbog diktature velikosrpske politike i čestih štrajkova ekonomija je lagano propadala. Preko Povjerenstva Hrvatskog Kulturnog Društva Napredak distribuirala se "Danica i ostali hrvatski tisak sve do 1926., kada je definitivno zabranjen. Prve organizirane športske aktivnosti u selima Plehanskog kraja organizirane su kroz Športska društva "Sokol" .

U vrlo kratkom vremenu od uspostve Kraljevstva SHS, hvatski puk je shvatio počinjenu pogrešku. Tako su i Hrvati Bosanske Posavine u najvećoj mjeri prihvatili politiku Hrvatske seljačke stranke sa Stjepanom Radićem na čelu. HSS je djelovala na povratu hrvatskih prava; političkih, kulturnih i gospodarstvenih. Beograd je na to reagirao odbojno, gdje se prelazi u otvoren otpor politici HSS-a što će se na žalost i dogoditi u tzv. Narodnoj skupštini u Beogradu, 20 lipnja 1928. godine, u atentatu na vođe HSS-a, Stjepana Radića i brata mu Pavla i Basaričeka. Pri tom Stjepan je zadobio smrtonosne rane od čijih je posljedica i umro u Zagrebu, 8. kolovoza iste godine. Ti pucnji, Puniše Račića, bili su pucnji u cjelokupni hrvatski puk. Tada je i najvećem hrvatskome političkom slijepcu postalo jasno da je raspad na vidiku. Gibanja i uzburkanost koja su nastala tada u Kraljevini SHS, a što je vodilo raspadu ove Versajske tvorevine, motiviralo je kralja Aleksandra da 6. siječnja 1929., proglasi i zavede otvorenu diktaturu. Umjesto demokratskih sloboda i prava, hrvatski puk biva još više stegnut i zaplašen. Dolazi do promjene imena države u Kraljevina Jugoslavija. U vremenu Kraljeve Diktature srbski civili i Žandari ubijali su neistomišljenike ( Hrvate ) kao na divljem zapadu bez suda.To vrijeme je zapamćeno po tisućama nerazjašnjenih Egzekucija. S time se postiže vrhunac cinizma srpske politike, pokazujući svijetu da postoji samo jedna, jugoslavenska, nacija. Dolazi do podjela države na 9 banovina što je još više oslabilo hrvatsko političko djelovanje. Pod pritiskom svjetske zajednice kralj ukida diktaturu 1931. godine. Stanje je dovedeno do ključanja. Hrvatski i makedonski emigranti su u Mrseilleu, 1934. godine izvršili atentat na kralja Aleksandra. Na kraljevo mjesto dolazi Namjesnik knez Pavle ( sin kralja Aleksandra, Petar bio je maloljetan). Godine 1939., novi vođa HSS-a dr. Vlatko Maček izborio se za jedinstvenu Hrvatsku banovinu. sporazuma Cvetkoviċ Maček (26.08 1939). Bio je to trenutak kad je srpska politika, usljed djelovanja i međunarodnih čimbenika, morala pristati na minimum hrvatkih zahtjeva sa čime je ujedno i priznala pravo jedinstvu hrvatskih zemalja u sklopu i na temelju povijesnih, zemljopisnih, etničkih, gospodarstvenih, kulturnih i drugih prava. Naravno, Bosanska Posavina, kao hrvatska zemlja, odnosno pokrajina sa većinskim hrvatskim pučanstvom, našla se u granicama Banovine od Johovca pa sve do Save. No, Europom su, u to vrijeme, puhali opasni politički vjetrovi. Fašizam je uzimao sve više zamaha. Hitler maršira u Austriju, napada Poljsku. Početkom travnja 1941. godine Drugi svjetski rat je došao i na naše pragove.

Samostalnu Hrvatsku je željela velika većina pučanstva ali ne fašističko i diktatorsko uređenje buduće države.
U tom svjetlu treba gledati i događaje u Kraljevini Jugoslaviji koncem ožujka 1941. Hrvatski su nacionalisti odobravali priključenje Kraljevine Trojnom paktu pod vodstvom Njemačke te su također bili razočarani kada je na poticaj britanaca, u noći sa 26. na 27. 1941 ožujka u Beogradu, srpski general Dušan T. Simović izvršio državni udar. Izravna posljedica takvog razvoja događanja bio je napad Njemačke 6. travnja 1941. na Jugoslaviju.

Za samo nekoliko dana vojska Kraljevine je bila faktički bez borbe razbijena. Dr Vladko Maček, vođa HSS-a i zajedno sa banom Ivanom Šubašićem, prvi čovjek Banovine Hrvatske, je 4. travnja objavio pristupanje novoj jugoslavenskoj vladi generala Simovića na veliko razočarene velikog dijela predstavnika HSS-a koji su masovno pristupali ustaškoj organizaciji. Do toga dana Nijemci su u Dr. Mačeku vidjeli glavnog pregovarača o budućnosti i ustroju Hrvatske. Dana 10. travnja 1941. bilo je očito da će istoga dana njemačke trupe ući u Zagreb. Ta je činjenica nedvojbeno pridonijela potpunom raspadu već uzdrmane banske vlasti i jugoslavenskih vojnih vlasti. Ban Ivan Šubašić je napustio Zagreb sredinom dana 10. travnja. Dr. Maček je već tada govorio da će Hitler izgubiti rat. Da nije bilo beogradskoga puča stvari bi vjerojatno krenule drugim tijekom a ustaški pokret došao bi u opasnost, ponajprije u Italiji. Hitler nije volio Musolinija a niti Pavelića. Njemu je jedino bio simpatičan Dr. Vladko Maček ali Mačekova projugoslavenska orijentiranost i puč u Beogradu okrenuli su Hitlera prema Paveliću i njegovom pokretu. S druge strane Pavelić je, htio to ili ne, morao dati velike teritorijalne ustupke Musoliniju i čekajući što će donijeti tijek vremena pa Talijane, kako je jednom rekao, baciti u more.

Kako se nazirao dolazak ratne opasnost u cijeloj Banovini pa tako i u plehanskom kraju osnivaju se polu vojne formacije ( Mačekova seoska zaštita.) Istaknuti mačekovac toga kraja bio je Pejo Ravliċ iz ( Ljupljanice ).Koji je sa ostalim zaštitarima prikupljao oružje koje su odbacili vojnici propale Kraljevine Jugoslavije povlačeći se starom cestom 1941god. Kad su Plehančani krajem travnja dobili depešu iz Doboja da se okuplja velika grupa Ozrenskih Četnika ( demobilisanih srba ) koji sa 2 vlaka imaju namjeru zauzeti Derventu i zaustaviti Njemačko nadiranje u unutrašnjost Bosne.I uz put pobiti Hrvatsko pučanstvo oko Dervente.Na brzinu se okupilo oko 150 zaštitara i lakše naoružani napravili su zasjedu na krivini u Dažnici . Kako su svi radili na remontu vrlo brzo su odvrnuli oko 200 m tračnica.

Iz tame je izronio prvi vlak koji je iskliznuo iz šina.Kada su četnici izašli iz prevrnutog vlaka na njih je otvorena paljba .U tom napadu nije bilo mrtvih ,cilj je bio samo spriječiti ih da ne naprave zločin nad hrvatskim pučanstvom.Prestrašeni i iznenađeni četnici se drugim vlakom vraćaju u Doboj.Za odmazdu su ubili Hrvatsko osoblje postaje Usora koje se taj dan zateklo u službi.

Jugoslovenski komunisti predvođeni Josipom Brozom Titom, počeli su napadati njemačke i talijanske oružane snage te institucije NDH. Počeli su izvoditi diverzije na cijelom teritoriju. Kada je 22.lipnja 1941. Njemačka napala SSSR, odmah je CK KPJ, koji se tada nalazio u Beogradu, objavio proglas o oružanoj borbi. Slijedili su ga po centraliziranoj vertikali nacionalni i pokrajinski partijski komiteti. Jugoslavenski su komunisti bez primjedbe primili nalog iz Moskve i u tomu su u Europi prednjačili i dugo bili osamljeni.

     Na dan napada Njemačke na SSSR sisački su komunisti s Vladom Janićem-Capom na čelu osnovali Sisački partizanski odred, koji se povukao u Žabensku šumu i Brezovicu. Spomenuti odred je brojao oko 150 boraca, a svoju prvu diverziju izveo je na željezničku prugu Sisak-Zagreb. U šume odmetnuli su se i četnici koji se u početku bore prije svega protiv Njemaca, ali i protiv svih državnih institucija hrvatske države.

Na sjednici Pokrajinskog komiteta za BiH održanoj 13. srpnja 1941., na temelju prethodno donesene odluke Politbioroa CK KPJ od 4. srpnja (1941), zaključeno je da se pokrene oružani otpor protiv postojeće vlasti NDH. Odlučeno je da središte ustanka bude na Majevici, Briču i Ozrenu, tj. na području gdje su Srbi bili većinsko stanovništvo. Tom odlukom i područje Trebave uključeno je u ustaničko područje Ozrena. Komunisti su odmah počeli pripremati ustanak u srpskim selima u trouglu između Modriče Dervente i Doboja, te je ustanak i otpočeo u noći 22. na 23. kolovoza 1941. godine. Zauzeli su postaju Usora gdje su uništili puno vagona sa ratnim materijalom.Napadnute su željezničke postaje Rudanka i Johovac, (gdje je zaklan prometnika Mato Miletić – hrvat otac petoro dijece , zaklao ga je četnik - Stanko Pejičić ) , zatim, oružničke postaje u Osječanima i Podnovlju. Ustanici iz Majevca i Ritešića ruše cestovni i željeznički most na rijeci Veličanki te željezničku prugu i telefonske stupove između Kotorskog i Komarice. Veċ tada smo na svojoj koži osjetili kako funkcionira princip bratstva i jedinstva .Poslije napada na prugu došli su Nijemci i za odmazdu u Bukovcu objesili 12 nedužnih ( Hrvata ). No, mira nije niti dalje bilo. Srpski ustanici su 21. kolovoza u Dugom Polju, pokraj ceste napravili zasjedu 19. satniji 4. domobranske divizije te ju napali i razoružali, a zarobljena 153 domobrana pustili kućama. Istoga dana uvečer napali su i drugu satniju koja je bila smještena u školi u Botajici. Pobunjenici su uspjeli zaustaviti domobransko pojačanje koje je dolazilo iz pravca Odžaka preko Pećnika te iz pravca Modriče preko Jakeša. Domobrani su imali 16 poginulih. Tri dana nakon toga osvajaju domobransko uporište u Botajici, zapovjednik Josip Šmelko se predao na (srpsku vjeru), a 70 domobrana je odvedeno i streljano pokraj rijeke Bosne.Pitoma je ova naša Posavska zemlja koja je za samo jedno stoljeċe uspijela omekšati sinove Hajduka i Uskoka ( guja sa kamena ,koji se nisu bojali ni fratra ni Turična ),a sada su postali mekani kao jagnjad.

1944 .god. partizani su još jednom napali na postaju u Johovcu pri tome pobivši zatečeno željezničko osoblje ( Hrvate ).Ovaj put Nijemci su reagirali brže .Vojnici su došli vlakovima iz Doboja i Dervente, jedna grupa je nadirala prugom prema selu ,a druge grupe su zaobišle selo preko Zbijega i kroz Čaplju sastavši se kod Golog Brda.Prilikom povlačenja Partizani su upali u klopku iz koje su odnijeli gaċe na štapu.Poslije toga više nikada nisu zalazili u taj kraj. Poslije neuspjelog napada na Johovac oni su streljali silom mobilizirane vodiče,Jozu Ravlića iz V. Prnjavora i Peju Ešegovića iz Foče. Hrvatska sela su bila bez zaštite jer su mladiċi bili po bojišnicama, nije bio rijedak slučaj da pobunjenici ubiju nekog nenaoružanog hrvatskog vojnika koji je došao kuċi na vojni dopust ( Križić Marko -Peje iz Johovca ). Odmetničke grupe su u miješovitim i rubnim predjelima Plehanskog kraja ubile na desetine nezaštiċenih hrvatskih seljaka. Osim zločina nad pučanstvom partizani su upraznjavali i streljanje župnika i fratra,opljačkavši i zapalivši crkve..tako su u 1942 ubili u Rami Fra Julijana Jurkoviċa podrijeklom iz Johovca....... Partizani nisu bili uspješni zato što su Bogom dati već zato što su uvijek pronalazili dovoljno Hrvata Izdajnika. Evo jedne priče iz prve ruke: Partizani su u više navrata bezuspješno pokušavali zauzeti utvrdu Cer. Jednoga dana vlakom iz Dervente preko Komarice kroz selo prošao je Ustaški stožernik ( Anto Sliško ) uz put pozdravljajući se sa miještanima. Zapovijednik uporišta Mijat Gavran upoznao ga sa odbrambenom situacijom i proveo ga kroz odbrambene rovove. Stožernik se istog dana vratio u grad. Za 2 noċi , partizani su sa svih strana žestoko napali utvrdu,ali je ona i ovaj puta ostala tvrd orah. Napad je odbijen dobro organiziranom odbranom uz pomoċ reflektora napajanim generatorom. Partizanski napad topom nije uspio , jer su granate u noći promašile zvonik i završile negdje daleko u selu. Poslije nekoliko sati žestoke borbe , zbog velikih gubitaka partizani su se povukli. Sutra dan miještani su pronašli puno krvavih tragova po povaljanoj pšenici. One granate su na sreću ljudi završile u Anušiċa štalama ubivši puno marve. Za nekoliko dana stožernik Sliško napustio je Derventu otišavši u partizane gdje je za uspješnu dugogodišnju suradnju promoviran u partizanskog Podpukovnika . Utvrda Cer nikada nije pala ,napuštena je krajem travnja 45.

U ratu je kroz Plehanski kraj predefilovalo puno vojski.Nijemci su se osjećali kao domaći a ostali su se morali šetati kradom i na prstima .Tako su partizani sa Vrhovnim Štabom noću nekoliko puta pregazili rijeku prelazeći iz istočne u zapadnu Bosnu. I Četnički štab Draže Mihajlovića prolazio je kroz Podnovlje,Modran i Dažnicu na putu za Krajinu ( Nikola Kalabić) .Tuda su prošli i Crnogorski Četnici prilikom odstupa. Svi su oni na svom putu pravili reda i zakon ,a za primjer u svakom selu streljali su po nekoliko ljudi da se vidi ko je vlast.A jadan narod samo je trpio. Pred kraj rata tu su došli i Čerkezi ( muslimani iz Čečenije SSSR).Oni su bili pod direktnim Njemačkim zapovjedništvu.Pošto su znali da su unaprijed od Staljina osuđeni na smrtnu kaznu nisu previše bili disciplinovani. Rat ih nije interesovao, parola im je bila: «Use nase i podase» . Najviše su krali zlato i hranu od pučanstva ( volili su šunke i kobasice ),a napastovali su dijevojke i žene.Kada su 1943 g.zanoćili na Begovom imanju, kod Jablana, prilikom hranjenja konja u sijenu su pronašli nekoliko pušaka .Njegov sluga Ruski Emigrant ( Pavo Žuga ) ga je cinkao.Oni su mu pretresli kuću , a tamo su pronašli puno partizanskih priznanica i obveznica. Beg ,Zijah Jusufbegović kao zadnji izdanak Turske vlasti znao je koliko god da su mu dragi muslimani , još je važnije bilo sjediti na dvije stolice. Sutra dan su od Bega pokrali sve što se dalo nositi.A njega bosonogog vezali za kola i po kaljavom i prohladnom Novembarskom danu proveli kroz Foču i Johovac .Onda su ga javno osudili na smrt za kolaboraciju sa Partizanima i objesili su ga u Čivčijama pored Džamije. 1944 g. Izazvani od lokalnih budala,Čerkezi su na Ceru pucali u masu tom prilikom ubivši nekoliko osoba .( Anđu - kćerku Matuše Karamatića ... )

Kako je Romelova armija 1942 god. u Africi gubila bitku za bitkom , Hitler je bio prisiljen preostale divizije povući u Njemačku ,da ih iskoristi u završnici rata.Očekivalo se iskrcavanje saveznika,negdje u sredozemlju.Vojsku je brodovima prebacivao do Grčke a zatim Vardarsko Moravskom dolinom u unutrašnjost.Kako je teško bilo odbraniti ravničarsku prugu od intezivnih napada Srpskih partizana ( Sremski front ),odlučio je kolonom skrenuti u brdovitu BiH . Na Višegrad a onda u dolinom rijeke Bosne , na Doboj ,Johovac ( stari put ), Derventa ,Prnjavor,pa na zapad. Neprekidna kolona prolazila je Plehanskim krajem od 43 pa sve do 45. Od intezivnog transporta ,ratnog materijala,sezonskih kiša i nedostatka održavanja ta cesta je bila potpuno uništena i blatnjava sa kanalima od kotača dubokim ½ m. Auta su se sporo kretala i često upadala u blato,kočeći napredovanje .Slabo pokretna kolona je bila laka meta za savezničku avijaciju a kasnije i za partizansku eskadrilu.Grupe aviona su uzimale ratnu formaciju i u eskadrilama su ih neprestano bombardirali Od Maglaja do Dervente u pravcu njihovog kretanja. Kraj rata se moga naslutiti,posmatrajući pokret tih kolona.Ljudi koji nisu imali što raditi iz dana u dan išli su ispraćati odstup. Jedni sa skrivenom radošću a drugi sa zebnjom u srcu .Mnogi nisu znali što donosi sutra.U Barama kod Doboja živio je trgovac Sergej Ivanov koji je poslije Oktobarske Revolucije u Kraljevini Jugoslaviji našao utočiste. On je znao ko su Komunisti jer je jedva živu glavu od njih izvukao. Partizani su bez borbe ušli u Doboj kao i druge BiH gradove. Kada su se sa Karuša čule pobjedničke puške on je kod svoje kuće obukao najbolje odijelo ,legao u krvet i izvršio samoubistvo.Nije želio da učestvuje u pobjedničkom slavlju jer je znao da će to slavlje mnogima presjesti. To što je za njega bio kraj za druge je to bio tek početak patnje, pred narodom Posavine nadvila se zla kob.U odstup su otišli gotovo svi i vojska i civili,iz tog odstupa gotovo niko se kući nije vratio.

Rat poslije rata: «Berlin pade a Odžak ostade».

Berlin se predao 09.05.1945. Rat se u Jugoslaviji završio 15.05.1945.kapitulacijom Njemačke vojske. Ali u Posavini je tek počinjao: Posavski patrioti predvođeni bojnikom Petrom Rajkovačiċem i Ivanom Čalušiċ sa 4000 boraca pružali su još 2 tijedna nadčovječanski otpor komunizmu i okupaciji hrvatske zemlje. Posljednja bitka u Evropi odvijala se na Prudu na ušċu rijeke Bosne u Savu . Od Travnja do 25. Svibnja 1945.god. Otpor «Vukova sa Odžaka» slomile su muslimansko – srbske jedinice iz Posavine i Podrinja.Tako je Hrvatcko cvijeċe mitraljezima pokosilo svoje vrtlare,sa idejom da tu zemlju zadrže samo za sebe.Svi zarobljeni i ranjenici odvedeni su u Šamac gdje ih je prijeki vojni sud ( pod dirigentskom palicom Ahmeda Đonlagica) po hitnom postupku osudio na smrt i odmah streljao,a ranjenici su imali poseban tretman,bili su tretirani sjekirama kramlovima budacima i drugim maštovitim alatkama.Srbi nisu htjeli puno da prljaju ruke Hrvatskom krvlju ,sve su to prepustili ,suncokretima, muslimanima koji su to vrlo savjesno ,za njih obavili. Prilikom doseljavanja u Posavinu ti su muslimani Hrvatima uzeli samo kuċe ali ovaj puta uzeli su im najdraže što su imali , njihove živote. Bili bi nepošteni kada bi svu krivicu prebacili samo na naše komšije. Pri tome nesmijemo zaboraviti da je jedan broj lokalnih hrvata učestvovao u tim čišċenjima.Poslije toga krvavog pira pobjednici su se razmilili po Odžačkoj ravnici tražeċi preostale bjegunce a pri tome ubijajuċi svu mušku čeljad stariju od 13 god .Normalno da za Executije nisu tražili rodni list to se radilo onako od oka od kuċe do kuċe,dobri su za odstrel bili i štrakljasti diječaci mlađi od 12 ,a i dijedovi stariji od 80 god. Sve su to Drugovi dobro odradili čak su i tadašnje komunističke novine pisale o senzaciji da su prvi regruti iz Odžačkog kraja bili upuċeni u titovu JNA tek 1952 god. Što je bila potvrda da su posao dobro obavili i da nije ostao ni kamen na kamenu.

Posavljaci vođeni idejom o pripadnosti jedinstvenom Hrvatskom nacionalnom korpusu ,u kriznim trenutcima nisu mijenjali strane kao njihovi susjedi srbi i muslimani ostavljajuċi četnike ili handžar diviziju i prelazeċi u partizane.Zbog toga su ih njihovi dotadašnje komšije uvijek svirepo kažnjavali,iskupljujuċi svoje zločinačke grijehe.Na zadovoljstvo komunista koji su samo trljali ruke ,po onoj Cezarovskoj 'zavadi pa vladaj' (Divide et in Perum). Posavljaci koji su stoljeċima živjeli u Bosanskom loncu i kojih su u Povijesti guje klale,dali su otpor i skupo prodali svoju kožu,a zagorski gimišti su se 1945 god.bez borbe predali i opet završili u Jazovkama.Što je vrlo interesantno i danas svi veličaju Blajburg a niko nikada i ne spominje one koji su sa puškom u ruci umrli za svoj narod. Ćiro koji je nekoċ značio progres za Plehanski kraj,te godine je bio omražen kao vlak smrti. Njegovim tračnicama su tisuċe hrvata odvedeni u smrt od Doboja do Broda i dalje. Na tim stanicama decenijama su ljudi dočikali svoje najdraže koji se sa dalekog puta napokon vraċaju kuċi. A sada su dolazili da se posljednji puta pozdrave sa svojim najmilijim ,koji su virili iz stočnih vagona gladni i žedni,opkoljeni neljubaznim do zuba naoružanim srpskim partizanima. Nije bilo dozvoljeno približiti se vlaku,jedino su zarobljenici uspjeli izbaciti poneki papiriċ ispisan sa zadnjim pozdravom,za obitelj u kojoj pozdravljaju : majku ,sestru, suprugu ili nerođeno dijete, i mole ih da se Bogu pomole za njih. Iza svih tih zločina opet stoje Hrvati komunisti koji su odlučivali o životu i smrti . Malo se tko iz konvoja smrti uspio vratiti kuċi svojima. Za to su se pobrinuli Jude Biliċ, Dedo Trampiċ, Anto Sliško i drugi . Najcrnji Božiċ u povijesti Hrvata Posavine bio je onaj 1945. Umijesto da se vesele i svetkuju praznik svi su bili u crnini a oko crkvi se razlijegao plač i naricanja ožalosċenih.Nije bilo obitelji koja nije izgubila nekoliko muških članova ( u križnom putu ) . Tim jadnim ljudima se nikada nije saznalo za grobove,ostali su razasuti po Hrvatskoj zemlji. Zbog toga su mnoge obitelji izgubivši muške članove i vremenom naprosto izumrle. U ratnim operacijama ljudski gubici su bili minimalni ,ali na kraju rata to je bio Genocid nad hrvatskim narodom. Srbi su te zločine opravdavali izravnanjem računa,nabijajući nam komplex ustaštva sa kojim su prekrivali svoje zločine. Hrvati su išli u borbu da zaštite svoja nacionalna prava,a komunisti su ih nazivali zločincima. Posavljaci su vrijedni i tihi ljudi .Nevole nepravdu i zločine, u sebi su sakrili svoja osjeċanja za neko drugo vrijeme. Koliko je plehanski kraj posljednjih 50 godina pretrpio za hrvatstvo svjedoči knjiga "Stradanje ljudi plehanskoga kraja 1941-1947". U tom je, naime, razdoblju pobijeno 5.903 Hrvata.

Drugi svjetski rat desetkovao je plehanski puk. Val iseljavanja započeo je usljed političkih progona Hrvata već 50-ih godina 20. stoljeća, i sve se više pojačavao, napose nakon ukidanja željezničke pruge 1968. Ekonomska migracija prema Hrvatskoj i zemljama zapadne Europe toliko je uhvatila maha da se broj Hrvata u mnogim plehanskim selima prestao povećavati, a u nekima je počeo i opadati. Decenijama su se Hrvatski krajevi nalazila na crnim komunistickim listama.Sve reforme i obnove su zaobilazile Posavinu. Država u te krajeve nije ništa ulagala ,narod se snalazio odlazeći u Pečalbu. Dok su vrijedni Posavljaci radili po tuđini baveći se svakodnevnim obvezama. Srbi su se pripremali za konačni obračun, preuzeli su JNA naoružanje i okrenuli ga protiv naroda BiH. Do jučer su Posavljaci bili u centru države , a raspadom YU našli su se opet na nemirnoj granici,kao nespremni graničari.

Po popisu pučanstva 1991 BiH je imala:

Muslimana 43% Srba 31% Hrvata 18%

BiH -Bosanski Lonac

Godine 1991. dok je trajao rat u Hrvatskoj mnogi hrvati iz BiH su ratovali u Hrvatskoj kao dragovoljci, a bilo je i muslimana. Zapadna Hercegovina bila je prirodna brana od Srpske agresije na Dalmaciju.Većina muslimana nije shvaćala što se događa te su vjerovali kako se rat ne može prenijeti u BiH pošto je to njihova vojska. To je koristila JNA koja je dijelio oružje Srbima i pripremao ih za rat. Odnos muslimana prema JNA pokušali su iskoristiti projugoslavenski generali JNA koji su iz Beograda tražili od Alije Izedbegovića pomoć u mobilizaciji 300.000. Muslimana za borbu protiv Hrvata, kako bi obnovili Jugoslaviju. Alija na ovo nije pristao pošto je znao kako se dosta muslimana bori u postrojbama Hrvatske vojske i kako bi na mobilizaciju u JNA pristali samo muslimani iz nekih dijelova BiH. Muslimani iz Cazinske krajine, te krajeva gdje su Hrvati bili većina ne bi pristali na mobilizaciju, te bi on prestao biti njihov lider. To bi moglo dovesti do podjele muslimana na prohrvatske i prosrpske muslimane, te rata među samim muslimanima. Takav razvoj događaja Aliji, koje je sebe vidio kao vođu svih jugoslavenskih Muslimana nije odgovarao, pa je igrao igru odugovlačenja, dok ne ukloni sve konkurente na tronu muslimanskog vođe i ostane jedini na čelu muslimana, bez obzira na cijenu. Zato je javno surađivao s Hrvatima, a Srbima je nudio asimetričnu federaciju, tj., savez bez Hrvatske i Slovenije .On je obećavao muslimanima zajednicu u kojoj će svi Muslimani iz Jugoslavije i Albanije živjeti u jednoj državi. U BiH je već 7. svibnja 1991. jedna kolona od 167 tenkova JNA koja je krenula iz Mostara prema Splitu, navodno na vojnu vježbu, blokirana u planinskom mjestu Polog na cesti Mostar - Široki Brijeg. Nekoliko tisuća ljudi je blokiralo kolonu kojoj je stvarni cilj bio zauzeti Split i pokrenuti vojni udar, pod opravdanjem zaustavljanja nereda. Istovremeno je jedna tenkovska kolona zaustavljena i kod Šuice na putu prema Splitu. Tenkovi nisu mogli djelovati pošto su zaustavljeni u klancima gdje samo prvi i posljednji imaju u što gađati, a njih je moguće neutralizirati miniranjem brda iznad njih. Hrvati iz okolnih gradova i mjesta koji su izvršili blokadu na mjestu gdje tenkovi nisu mogli sići s ceste niti krenuti ni naprijed ni natrag, pokušali su zaplijeniti tenkove, ali se Alija protiv toga pobunio rekavši: “Promijenit se ne mogu, izdati ne znam”, čime je stao na stranu JNA. Na intervenciju hrvatskoga predsjednika Tuđmana, koji je poslušao savjet Stjepana Kljuića, kolone su nakon dva dana puštene prema Kupresu. Istovremeno, zaustavljena je jedna tenkovska kolona i u Livanjskom polju. Time je spriječeno razmještanje oruđa i opreme na što bolje položaje za vojni udar i agresiju na Hrvatsku. U kolovozu 1991. Srbi su napali hrvatsko selo Unište kod Bosanskog Grahova, a u rujnu 1991. lokalni su srpski vođe najavili stvaranje “Srpskih autonomnih regiona” unutar Bosne. Vlada BiH u kojoj su Muslimani bili relativna većina ponašala se kao da je BiH jedinstvena i stabilna država, iako su vojne pripreme za rat bile u punom tijeku. Vojnici JNA, njih 83.000,s 500 tenkova, 400 oklopnjaka i 1.000 topova koji su bili raspoređeni u BiH počeli su izvoditi masovne vježbe. Službeno, ovi su manevri trebali zastrašiti paravojne, lokalne obrambene snage, sa svih strana: Srba, Hrvata i Muslimana, a u stvari vježbe su bile prikrivene pripreme za rat. Vježbe izvedene u jesen 1991. godine bile su maska za preraspoređivanje oružja zaplijenjenog od Teritorijalne obrane BiH i RH, a za Srpsku teritorijalnu obranu. Također su jedinice JNA postavljene na ključnim strateškim lokacijama. Već u drugoj polovici mjeseca rujna 1991. godine gotovo 20.000 pripadnika JNA, koju su činili isključivo Srbi i Crnogorci, okupiralo je Mostar.

Na ulicama BiH gradova ulični preprodavci su sviježe tiskanim novčanicama sa Topčidera kupovali njemačke marke. U to je vrijeme mjesečna inflacija bila gotovo 100%, a “upadom” Srbije i Miloševića u platnu bilancu Jugoslavije financiranje rata je zapravo prebačeno na sve korisnike još uvijek zajedničke valute - jugoslavenskog dinara. Hrvatski Predsjednik Tuđman je tijekom 1991. imao više susreta s Izedbegovićem, pri čemu je mogao procijeniti njegove sposobnosti, ciljeve i planove. Prije Hrvatskog odcjepljenja od SFRJ nudio je Slovenskom Predsjedniku Kučanu i Predsjedniku Predsjedništva BiH Izedbegoviću istovremeno odcjepljenje, u najpogodnijem trenutku, kad se svi pripreme za taj potez, tvrdeći kako JNA ne može istovremeno napasti sve tri republike, ali je Izedbegović to odbio, dok je Kučan požurio ne želeći čekati Hrvatske pripreme, znajući kako se Milošević neće protiviti odcjepljenju Slovenije. Zahvaljujući ovakvim iskustvima s Izedbegovićem Predsjedniku Tuđmanu je već koncem 1991. bilo jasno kako predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, iako javno zagovara opstanak cjelovite BiH, pred sobom ima tri izbora: a) Prikloniti se vojno jačemu, tj. Slobodanu Miloševiću. b) Prikloniti se glavnom koalicijskom partneru iz predizborne kampanje, tj. Hrvatima, te uz pomoć Hrvata pokušati stvoriti unitarnu BiH u kojoj će Muslimani biti glavni politički faktor. c) Pokušati stvoriti muslimansku samostalnu državu na teritoriju gdje su Muslimani većina.

Pravaški orijentirani Hrvatski političari u muslimanima su vidjeli prirodne saveznike iako su oni, realno gledajući bili prirodni saveznici jugounitarista,. 1.Strateški cilj Hrvata je bio samostalna Republika Hrvatska , 2. Strateški cilj Miloševića je bila Velika Srbija, 3. Strateški cilj Muslimana je bila konfederativna Jugoslavija,

a ako to nije moguće onda unitarna BiH

ili kao krajnje rješenje samostalna Muslimanska država.

Strateški cilj Britanaca i Francuza bila je obnova Jugoslavije.

Milošević je u ostvarenju svog strateškog cilja vidio dvije faze:

Prva faza osvojiti barem 70 % teritorija BiH, ispresijecati je na više dijelova, odvojiti Dubrovnik od ostatka Hrvatske, te nakon toga navesti Muslimane i Hrvate na sukob oko preostalih 30%.

- U drugoj fazi kad se međusobno iscrpe i jedne i druge baciti u more te etnički očistiti sve do Karlobaga.

Time bi Hrvatska dobila dva milijuna Muslimanskih izbjeglica koje ne bi mogla hraniti i smjestiti, te koji bi postali sigurnosna prijetnja opstanku Hrvatske. Prema predviđanju Miloševića, Europa bi na ovakav rasplet događaja reagirala glasnim negodovanjem i tihim zatvaranjem granica za izbjeglice. Alija je u skladu sa svojim strateškim ciljem najprije pokušao sklopiti savezništvo s Miloševićem, a kad to nije išlo, na nagovor arapskih država i Velike Britanije pokušao je za Muslimane uzeti što može, izbiti na more i stvoriti malu Muslimansku državu. Za realizaciju ovog rezervnog strateškog cilja bilo mu je nužno sukobit se i s Hrvatima, te tako homogenizirati sve muslimane, uključujući i one koji su sebe smatrali Hrvatima muslimanske vjere. Kako bi to uspio za rat s Hrvatima krivci su morali biti proglašeni katolički Hrvati, inače bi morao ratovati i protiv muslimana koji su se smatrali Hrvatima.

Prva prilika za rješenje BiH krize dogodila se 12. 6. 1991. kad su se u Splitu, u vili «Dalmacija», sastali Predsjednici Tuđman, Milošević i Izedbegović. Priopćili su kako se razgovaralo o rješenju državno političke krize, ali su se odmah javila neslužbena priopćenja kako su razgovarali o mogućnosti kantonizacije BiH, -pri čemu je Milošević zagovarao podjelu BiH, -Tuđman kantonizaciju tri ravnopravna naroda, -a Izedbegović unitarnu BiH. Ovaj njihov prvi trojni sastanak na kojem su razgovarali o budućnosti BiH mogao je riješiti problem BiH, da su se dogovorili, ali se ništa nisu uspjeli dogovoriti, ( dogovorili su se da se mišta nisu dogovorili ) pošto su i Milošević i Izedbegović htjeli maksimum za sebe i zbog tih ciljeva su bili spremni i za rat. Nakon ovog sastanka bosanski unitaristi su počeli govoriti kako je svaka težnja za kantonizacijom zemlje podjela bosne.

Nakon početka rata Britanci i Francuzi su tri godine nudili razne mirovne sporazume koje nikad stvarno nisu pokušali realizirati. Mislili su kako će otezanjem rata Hrvati i Muslimani bankrotirati, te potpisati kapitulaciju, nakon čega bi Milošević obnovio Jugoslaviju. Već kod rasporeda snaga UNPROFOR-a Britanci su svoje jedinice rasporedili u središnjoj Bosni, na prostoru gdje sukoba sa Srbima nije bilo, ali su izmiješani na tom prostoru bili Muslimani i Hrvati. To im je pogodovalo kako bi mogli zavaditi tadašnje vojne saveznike. Svoje vojne logore široko su otvorili novinarima koji su gledali oko sebe i pisali ono što vide. Zahvaljujući tome, pojedine sitne čarke između Muslimana i Hrvata u svjetskim medijima zauzimali su više prostora nego veliki sukobi sa Srbima. Npr., prva inicijativa britanskog zapovjednika Michaela Rosea u BiH je bio prijedlog Rusima inscenirati situaciju u kojoj bi izveo zračne udare na Hrvate, kako bi oni zatvorili putove prema srednjoj Bosni, čime bi i Hrvatske enklave ostale bez hrane i oružja te bi propale. Ovo nije uspjelo pošto Hrvati nikad nisu dali povoda za zračne napade upozoreni na britanske planove od strane američke CIA-e. Naime američka vojna obavještajna služba je bila, kao i Britanci prosrpski orijentirana, ali je (CIA bila prohrvatski i promuslimanski orijentirana). CIA je vrlo dobro poznavala stvarno stanje na terenu, te je iskoristila svoje hrvatske suradnike za rušenje komunizma, ali je 1991. pokušala spasiti Jugoslaviju. Kad su vidjeli kako to ne ide pokušavali su zaustaviti sukobe. Britanci su tek 7-8 godina kasnije shvatili kako Miloševića obnova Jugoslavije nije zanimala. Predsjednik Tuđman bio je pravaški orijentiran u odnosu na muslimane i sve je činio kako bi ih zadržao kao saveznike. To je za njega dugo bila strategija, a za Aliju Izedbegovića taktika, pa je zbog tog to bila jedina Tuđmanova strateška pogreška.

Najgori scenarij za Hrvatsku bila je mogućnost da se predsjednik muslimanske stranke SDA Alija Izetbegović prikloni Miloševiću i prekine suradnju sa svojim glavnim predizbornim koalicijskim partnerom, HDZ-om, što su zagovarali Zulfikarpašić i Filipović. Naime, u izborima za Parlament BiH Srbi su, uz suradnju s muslimanskom strankom SDA, pobijedili u općinama gdje su bili većina,

a muslimanska stranka SDA i većinska stranka hrvatskog naroda - HDZ su u koaliciji pobijedili u općinama gdje su zajedno činili većinu. HDZ je ušao u koaliciju sa SDA svjestan kako bi bez ove koalicije Muslimani bili gurnuti u koaliciju sa Srbima. Zbog tog su Hrvati na referendumu glasovali za opstanak BiH kao države kako Muslimani ne bi eventualno glasovali za ostanak u Jugoslaviji. Pred rat je u BiH živjelo 43,74% Muslimana, 31,33% Srba, 17,27% Hrvata i 2% ostalih. Čim su Srbi započeli s lokalnim oružanim sukobima, Alija im se pokušavao prikloniti s izgovorom kako to nije njegov rat i kako on neće ratovati.

Dolaskom proljeća stanje u Slavoniji se smirivalo. A u Posavini muslimani sa srbima formiranju zajedničkih straža u Brčkom,Doboju,Derventi ….. itd.. Nije im bila jasna tolika naivnost.

Nakon pokolja Muslimana u Brčkom i Bjeljini postalo mu je jasno kako Milošević ne želi suradnju, pa se silom prilika odlučio za drugi scenarij, tj. počeo je vojno surađivati s Hrvatima. Kako ne bi došlo do, za Hrvate najgoreg scenarija, tj. vojnog saveza Srba i Muslimana, Tuđman je javno zagovarao cjelovitost BiH te je dopustio prodaju oružja, streljiva i granata Muslimanima, iako je i HV u tome oskudijevala. Za svaki je slučaj istovremeno tajno pripremao planove za svaki mogući scenarij.

- U slučaju koalicije Srba i Muslimana (o čemu su još u srpnju 1991. godine, dok je u hrvatskoj počinjao najteži rat, pregovarali Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović s Radovanom Karađićem i Nikolom Koljevićem) Hrvati su trebali obraniti koliko mogu, - a u slučaju stvaranja samostalne muslimanske države Hrvati su se trebali izboriti za dio BiH gdje su bili većina. Pripremajući se za najgori mogući scenarij, Predsjedništvo Hrvatske Zajednice Herceg Bosne je već 23. 12. 1991. donijelo odluku po kojoj je HZ HB pravna podloga za ulazak u Republiku Hrvatsku. Kasnije kad je ABiH preko Hrvatske došla do težeg oružja, Izedbegović je krenuo u realizaciju svoga rezervnog scenarija, tj. stvaranja male muslimanske države na teritoriju gdje su Muslimani bili većina. Oružje su Muslimani 1991. i početkom 1992. kupovali od hrvatske, a kasnije su ga dobivali od islamskih država, ponajviše Irana koji je uplatio jednu milijardu dolara dobavljačima.

Kako bi muslimanski teritorij postao što veći, počeo je muslimanske izbjeglice (oko 300.000) koje su protjerali Srbi naseljavati u dijelovima BiH gdje su većinu činili Hrvati ( srednja Bosna ). Na ovaj scenarij su ga nagovarale i pojedine europske države, iako nitko u Europi nije imao stvarnu namjeru dopustiti čistu islamsku državu u srcu Europe.

Zbog pravaške orijentiranosti većine državotvornih hrvatskih političara na samom početku rata napravljeno je više strateških grešaka. - Osnovna greška je to što se dozvolilo naoružavanje stranke SDA. Umjesto toga trebalo je od pravaški orijentiranih muslimana stvoriti posebnu muslimansku stranku prohrvatski orijentiranu, te nju naoružavati. - Muđahedine iz arapskih zemalja trebalo je uputi isključivo u istočnu BIH u područja gdje su živjeli Srbi i muslimani. Lokalne muslimanske dragovoljce, iz općina gdje su Hrvati bili većina, trebalo je uključivati u postrojbe HVO-a, . Muslimanske izbjeglice nije trebalo prisiljavati na povratak u BiH. Trideset kilometara od linije sukoba trebalo je proglasiti za ratno područje i tu se nije smio dopustiti boravak muslimanskih izbjeglica. - Takvom politikom strateški odnosi u BiH se ne bi bitno izmijenili, kao ni rezultat rata, ali bi broj kasnijih žrtava na hrvatskoj i na muslimanskoj strani bio znatno manji.

LISABONSKI PLAN PODJELE BiH (Carington-Cutilierov plan kantonizacije)

Nakon događaja kod Pologa poraslo je nepovjerenje Hrvata i prema Srbima, a i prema Aliji Izetbegoviću, te su Hrvati iz BiH, zbog sve slabijeg funkcioniranja BiH institucija, osobito sigurnosnih, krenuli prema sve većem osamostaljivanju. Muslimani su govoreći o unitarnoj BIH, asimetričnoj federaciji i zelenoj magistrali, potajno radili na razbijanju državnih institucija BiH tako što su već 2. svibnja 1991. osnovali Muslimansku Patriotsku ligu, a 10. lipnja su vodeći muslimanski javni radnici iz cijele Jugoslavije, pod vodstvom stranke SDA osnovali Vijeće nacionalne obrane muslimanskog narodas Muslimanskom patriotskom ligom kao vojnim krilom.

Nakon ovih događaja i Hrvati su 12. 11. 1991. osnovali Hrvatsku Zajednicu Bosanska Posavina, a 18. 11. 1991. osnovana je i Hrvatska Zajednica Herceg Bosna (HZ HB).

Europska je zajednica 15/16. prosinca 1991. pozvala sve jugoslavenske republike koje žele biti priznate da joj do 23. istog mjeseca podnesu zahtjev za priznanje. Dana 20. prosinca Muslimansko-Hrvatska koalicija podnosi takav zahtjev, a idući dan Skupština srpskog naroda donosi odluku o formiranju Srpske Republike BiH. Već 8. siječnja 1992. samoproglašena Srpska Republika BiH traži da se većina građana na referendumu izjasni želi li neovisnost BiH. Prema sugestijama Arbitražne komisije oformljene unutar Konferencije o Jugoslaviji, referendum je mogao biti pravovaljan uz uvjet da se većina iz sva tri naroda izjasni za neovisnost BiH. EZ posve zanemaruje taj zaključak te donosi odluku po kojoj se pitanje neovisnosti treba temeljiti na odluci većine građana. Već 9. siječnja Srbi odgovaraju konstituiranjem Republike srpskog naroda u BiH, koja je kasnije preimenovana u »Republiku Srpsku«. Dana 13/14. veljače 1992. Peter Carrington i Jose Cutilero započinju pregovorespredstavnicima triju naroda u BiH s ciljem pronalaženja novih ustavnih rješenja za BiH. U njihovom planu prvi put se spominju »države sastavnice« ili »konstituirajuće jedinice« BiH. Po ovom planu Srbima je trebalo pripasti 37 općina (44% teritorija), Muslimanima 52 općine (44% teritorija) i Hrvatima 20 općina (12% teritorija).

Od samog početka političkih i vojnih sukoba Alija Izetbegović je u javnosti djelovao vrlo neodlučno. Kada je BiH međunarodno priznata, predsjednik SAD-a Bush uputio je ultimativni zahtjev JNA za njeno povlačenje iz BiH u roku od 15 dana. Aliji se više sviđao drugi plan iznesen u Lisabonu. Izetbegović je američki prijedlog odbacio tvrdeći u Skopju početkom 1992. kako “JNA nije agresor”. Na Konferenciji o BiH u Lisabonu odustao je od suvereniteta BiH pristajući na plan Lorda Carringtona i Cutilera koji je predvidio podjelu BiH na kantone, iako je kantonizaciju odbio 12. 6. 1991. na trojnom sastanku Predsjednika Tuđmana, Miloševića i Izedbegovića Splitu kad je predsjednik Tuđman zagovarao upravo kantonizaciju. Izetbegović je svoju strategiju pratio pregovorima s Karadžićem o podjeli svakog pojedinog grada, te pretvaranjem građanskog parlamenta u koalicijski i simulirajući potpunu nemoć pred Srbima. Na upozorenje suradnika kako su Muslimani raspoređeni uz putove i rijeke u dolinama i gradovima, te kako će Srbi s planina vojskom tražiti ono što nije njihovo, on je rekao: “Daj im što je njihovo, i neka ih vrag nosi”. “Sa Karadžićem se može pregovarati”, rekao je i u ožujku 1992. u Predsjedništvu nakon potpisivanja kantonizacije BiH u Lisabonu.

U komunističkoj Jugoslaviji Alija Izetbegović bio je u zatvoru iz kojega je pušten dvije godine prije izbora. Na izborima je podržan od strane Karadžića u više TV nastupa. U svim općinama s muslimanskom većinom (osim Tuzle) kandidati SDS-a Koljević-Plavšić dobili su muslimanske glasove jer im je SDA tako naredila. Slično je bilo i s HDZ tamo gdje je HDZ bio jači. Po mnogim džamijama dijelile su se kopije glasačkih listića s naznačenim imenima koje “treba zaokružiti”. Na osnovi takvih izbornih rezultata stvara se tzv. partnerstvo u podjeli vlasti. To je bila prva etapa u razbijanju BiH kao države. Bio je to početak procesa u koji je Alija Izetbegović potpuno svjestan činio sve za stvaranje male muslimanske države iako se javno zalagao za cjelovitu BiH.

Početkom srpske oružane agresije na BiH 1992. godine među prvima na udaru našao se i samostan Plehan. Od 25. travnja do 8. svibnja na crkvu je palo čak 3000 projektila, a nakon konačnog pada srpska vojska je s dvije tone eksploziva pretvorila već teško oštećenu crkvu i samostan u prah i pepeo. Tokom rata (1992-1995. godine) srušene su sve crkve,groblja i privatni objekti (kuće ) u sedam Posavskih općina .Srpsko etničko čišćenje prognalo je ½ miliona Hrvata i Muslimana uništivši svu infra strukturu.To je bilo najveće razaranje Posavine u njenoj dugoj Povijesti. Taj rat se krvavo zavrsio za BiH narode .Deytonski mir iz 95.god. prekinuo je rat ali nije donio nikakva trajna riješenja.Država je podjeljena na RS i Federaciju BiH ,ostalo je neriješeno Hrvatsko pitanje u BiH . U Domovinskom ratu u Posavini poginulo je 1715 Hrvata a u cijeloj BiH 7787. Od toga 3878 u borbama sa muslimanima,a 3993 u borbama sa srbima. Rat je donio potpuno uništenje materijalne baze tako da će za njenu obnovu biti potrebno duže vremensko razdoblje. Nakon nekoliko godina to uništenje je sve veće. No, krajem 20. st. plehanski je kraj u ratu potpuno iseljen, sela su opustjela, kuće, crkve i škole porušene, ceste zarasle, oranice zapuštene Pitomim brežuljcima više ne odjekuje pjesma nego tek zvuk motornih pila kojima kradljivci drveta pljačkaju i posljednju blagodat darežljive posavske zemlje - šumu. Naglim iseljavanjem puka nestala je nadamo samo privremeno i čitava jedna socijalna, kulturna i religiozna struktura na kojoj je iznikla i izrasla jednoj bogatoj usmeno-književna tradicija. Nakon odlaska u progonstvo, ta se tradicija ipak održava ondje gdje žive i okupljaju se Plehančani i Plehančanke. Ponekad je dovoljno da se sastanu samo dva dobra stara prijatelja pa da poteče nostalgična pjesma iz rodnog kraja.

Niko nema šta Derventa ima: Plejan ima, ljepši je od Rima!Kurzivni tekstNarodna pjesma iz plehanskog kraja

Plehan je danas u Republici Srpskoj, i povratak plehanskog puka i franjevaca je izrazito spor. Neuspjeli pokušaj povratka 24. travnja 1997., kada su skupine katolika kamenovane, a kardinal Vinko Puljić bio zatočen u Derventi, nije pokolebao prognane Hrvate i franjevce da 23. studenoga 2001. počnu s gradnjom nove župne crkve sv. Marka na Plehanu. arhitekta Zlatko Ugljen je uradio projekt za novi samostan i crkvu. U župu su se vratili većinom stariji i siromašniji, drugi (bogatiji) su ostali "tamo preko Save" i povremene obilaze svoja prijeratna ognjišta koja su već obnovili i napravili ljepšima i boljima od onih koja su 1992. ostavili. U tom kraju funkcioniraju dvije škole u Vrbovcu i u Svilaju, a ukupan broj školaraca je osamdesetak. Škole su obnovljene i uređene, a djeca u školskim prostorijam redovito imaju sate vjeronauka. Djeca od četvrtog razreda osnovne škole idu u Odžak u školu. Zbog stoljetnog suživota u plehanskom kraju gotovo da ne postoji pojam susjed. Kada miještanim prođe kroz selo niko ga neċe pozdraviti tako, uvijek uz pozdrav ide i titula . 'Hvaljen Isus' : (Rodak,Kume ili Prika ) U staro vrijeme se na Plehanu poslije pučke mise ostajalo do sumraka u igri uz pjesmu i kolo a ponekad je znalo biti tučnjave i kavge. Zdravi i siloviti momci, čeličeni svakodnevnim mukotrpnim radom, kad bi se nedjeljom našli na okupu i kad koja kap rakije padne na vrelu krv, bili su spremni i crnom vragu iz prkosa stati na put. Dovoljno je bilo da netko kaže nezgodnu riječ, da nekoga krivo pogleda, da stupi unutar kola gdje je jedino šargijašu bilo dopušteno stajati, pa da sunu štapovi i palije. Pjesma koju i danas ponetko zna zapjevati izvrsno oslikava tu atmosferu:

„Ošini ga šargijom po čelu, nek zapamti u čijem je selu!“

Danas su ovo uglavnom sve priče iz prošlosti. Nema više silovitih momaka koji povazdan rade na njivama, a nema ni kola i šargijaša na Plehanu. Danas su Hrvaćani krenuli putem Šokaca. Opet naseljavaju Slavoniju i sjeverne krajeve. Samo se ponekad vrate na Plehan i od silne želje da se vide, da popričaju, nemaju vremena ni volje da zabune. Je li žalosnije ono doba kada su se braća bezrazložno međuse krvila ili  ovo vrijeme kad ih više gotovo uopće Posavina neinteresuje?

Plehančani sad uglavnom nisu na Plehanu već u Brodu, u Zagrebu i tko zna gdje još.. A pitanje je hoće li se naći još koja „ljubuška i vrgoračka krajina“ i poslati nove Hrvaćane u ove krajeve, ma bili oni i „izvraćeni“ i ne bojali se „ni Turčina ni fratra“ …

Čitajuċi ove redove dolazi se do zaključka da u svojoj Povijesti Posavina nije imala periode Mira . Veċ da se život odvijao od rata do rata.

Da bi bila Mirna Bosna:

-Srbi žele vlast i dominaciju -Muslimani Rahata ( minđe i ćevapćića ) -A Hrvatima izgraditi crkve i dati im pravo da se Bogu mole. Lijepa nekakva država samo se još nisu dogovorili tko će u toj zajednici raditi.

Rezime:

Sve velike Imperije su postepeno nastajale i lagano nestajale,zato što im je isteklo vrijeme upotrebe.Razlog tome je što su pravljene silom bez volje svojih naroda. -Rimska imperija se raspala najezdom Varvara,kada su se oni povukli ,narodi imperije nisu više htjeli živjeti zajedno. -Mongolska Imperija se raspala kada je Jinglis-Khan umro. -Srednjovijekovna Bosna je srušena silom i zbog 500 g. tiranije nikada se nije kao takva uspjela obnoviti . -Raspad Turske je došao zbog toga što Porta nije htjela uslišiti želje naroda za više prava i sloboda. -Austro -Ugarska se raspala zato što Beč nije dozvolio reformu carstva (više prava na političku samoupravu,i jezik ). Hrvatska je dobrovoljno pristupila carstvu ,a oni su se ponašali kao da je ona njihovo roblje.Sabor i Ban su stoljećima tražili političku Autonomiju.i pravo da se Hrvatsko kraljevstvo Administrativno spoji sa Bosnom (barem na papiru) uvijek je odgovor bio NE. I kada je Bosna anektirana rečeno je NE. I na zadnjem zasjedanju Carskog parlamenta,kada je proglašeno da carstvo više ne postoji ,odgovor je bio NE. Na pitanje dali Hrvati želi pristupiti novoj uniji sa Republikom Austrijom.Hrvatski odgovor je bio NE. Sva ta negiranja Hrvatske vršena su iz straha da se ne naruši paritet sila.Jer u slučaju velike Hrvatske, Austrija bi postala drugo razredna zemlja u carstvu. Hrvati su rekli NE iako nisu znali kuda idu.Da su imali bolji izbor ,možda nikada nebi došlo do velikih krvoprolića koja su uslijedila nekoliko decenija poslije.

-YU se raspala jer je bila nametnuta , kao Versajska tvorevina koja nije uvažvala životne potrabe svojih naroda. -Sada imamo BiH,ako njeni Mudraci budu pametno radili ona će opstati kao višenacionalna federativna zajednica.Ako Bosna nebude uvažavala želje svojih konstituivnih naroda ,puknut će kao lubenica. -Sva ova trenutna trvenja su bez razložna.Jer u EU nemogu ući zamlje koje ne priznaju prava svojih naroda i manjina.i koje nemaju rasčišćene teritorijalne račune sa susjedima. Ako BiH opstane njeni narodi moraju da žive zajedno,ali kako će živjeti složno ,kada trenutno zemlja propada u ambisu mržnje. Izvodi se zaključak da mudre glave zemlju vode u raspad ,nedozvoljavajući strancima da ih zajednički uvede u EU.

-Uz pomoċ drugih riješili smo se Turaka. -Kralja i njegovu hajdučiju smo otjerali sami. -Drugovima Komunistima smo srušili što im je najsvetije Državu i Partiju . -I svima koji su nas u prošlosti veliko-dušno zadužili ,vratit ċemo pošteno,do sada Posavljaci nikome nismo ostali dužni. Kako narod kaže : sve u svoje vrijeme.

Po popisu pučanstva iz 2009 BiH ima:

Muslimana 49% Srba 33% Hrvata 12%

Mali narodi nemaju privilegiju da stvaraju Povijest,Ovi redovi govore o onima nad kojima je sistematski u prošlosti vršen zločin i Genocid i za koji nikada niko u Povijesti nije odgovarao.

“ Ko god tuđe otima i ruši iz njegove jednom će da puši”

15 god. poslije Deytonskog mira opet se zagovara novi Ustav i Kantonizacija BiH  .Političari ništa nisu naučili iz dosadašnje krvave  povijuesti  BiH.Tako su se mogli dogovoriti i puno puta prije ,ali u tom slučaju oni nebi mogli presipati iz šupljeg u prazno ,a ovako oni imaju pune ruke posla , narodi  krvare a zemlja propada u ambisu mržnje .