Sveti Vladimir

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Vladimir
Владимир
Saint Jovan Vladimir (Acolouthia).png
Sveti Vladimir
Dukljanski knez
Vladavina do 22. svibnja 1016.
Nasljednik Vojislav
knez
Supruga Kosara
Posthumno ime
Sveti Vladimir / Sveti Jovan Vladimir / Sveti Vladimir Dukljanski
Dinastija dukljanska
Otac Petrislav (?)
Rođen oko 970.
Preminuo 22. svibnja 1016.
Pokop 1019. Manastir Sv.Marije Krajinske, Prečista Krajinska - Crna Gora
Vjera kršćanin

Sveti Vladimir, na crnogorskoj ćirilici Свети Владимир, poznat i kao Sveti Jovan Vladimir i Sveti Vladimir Dukljanski (na grč. Ἰωάννης ὁ Βλαδίμηρος - Iōannīs o Vladimīros; alb. Shën Gjon Vladimir; srp. i mak. Јован Владимир; bug. Иван Владимир - Йоан Владимир) dukljanski je knez, prvotni crnogorski svetac, štovan ne samo među pravoslavnim Crnogorcima, već i širom Balkana, te katolicima i muslimanima u Crnoj Gori. [1] Mošti Sv. Vladimira se sada nalaze u Tirani pod zaštitom autokefalne Albanske pravoslavne crkve.

Beatifikacija i kanoniziranje[uredi VE | uredi]

Sv. Vladimir je još prije konca 12. stoljeća u katoličkoj Dukljanskoj crkvi bio u najmanju ruku smatran blaženim.

Naime, Ljetopis popa Dukljanina, koji je prvorazredni izvor starocrnogorske povijesti pisan koncem 12. st., za kneza Vladimira više puta izvješćuje da je beatus (blaženi, što je prvi stupanj svetosti) i tri puta sanctus (u prijevodu sveti). [2]

Međutim, ne postoji sačuvan dokument o činu beatifikacije koja je bila u srednjem vijeku u nadležnosti biskupa, kao ni o njegovom kanoniziranju.[3]

No, kao i mnogi drugi poznati sveci, možda nikada nije bio zvanično kanoniziran, "već mu je kult proizveden voljom vjernika" [1]

Akademik Pavle Mijović navodi 1991. kako je Mavro Orbini († 1614.) prvi od "naših pisaca" koji su Vladimira "ubrojili u svece":

Wikicitati „Donedavno ga (Sv. Vladimira - op.a.) nije bilo u kalendaru Srpske crkve, a u Carigradskoj je uveden poslije priznanja nezavinosti Crne Gore i autokefalnosti njene crkve.“
()

[4]

Prema nekim još neverificiranim dokumentima u Monumenti Montenegrini, kanonizirao je Vladimira kao sveca tada jedinstvene Crkve, 1019. Carigradski patrijarhat.

Najpouzdaniji podatci - najvećim dijelom podudarni s bizantskim i drugim referentnim izvorima, o Vladimiru, konkretno o početcima njegovoga kulta u Duklji, su u Ljetopisu popa Dukljanina (poznatom i kao Kraljevstvo Slavena ili Sclavorum Regnum), koji je i prva napisana crnogorska povijest.

Autentičnost Ljetopisa u djelu o povijesti dukljanske države potvrđuje i opservacija koju je u drugom kontekstu pomenuo srpski znanstvenik N. Banašević. On primjećuje da se prema Ljetopisu knez Vladimir pričeštio kruhom i vinom. Takav način pričesta je u katoličkoj crkvi trajao do 12. st. a od tada samo kruhom.

Ljetopis izvješćuje da je nakon pogubljenja Vladimirovo tijelo prenijeto u Duklju uz najsvečanije počasti koje crkva priređuje "pjevanjem himni i pohvala".

Wikicitati „Što je drugo pjevanje himni i pohvala (cum hymnis et laudibus) svecu ako ne podrazumijevaju beatizaciju po rimokatoličkom ritualu? Te himne i pohvale su osnova za Vita Sancti Vladimiri, koje je unijeto u Ljetopis. Takvom činu morao je lično prisustvovati biskup barske dijaceze.“
()

[5]

Širenje kulta[uredi VE | uredi]

Kult Sv. Vladimira se proširio izvan Duklje. Bio je štovan kao blaženi u Dalmaciji o čemu govori i A. Kačić–Miošić.

Kao čudotvorac je Sv. Vladimir poznat u Albaniji i Makedoniji, dok se na freskama i ikonama u Bugarskoj pominje [6] kao “car bugarski” (sic!).

U Srbiji tek su u novije vrijeme doznali za Sv. Vladimira - nema u tamošnjim manastirima niti jedne njegove freske ili ikone, niti je u srpskom narodu ranije postojalo bilo kakvo predanje o njemu, niti ga pominje srpska sredovjekovna književnost.

Životopis[uredi VE | uredi]

Povjesnica pretpostavlja da je Vladimir rođen oko 970. godine.

Ljetopis popa Dukljanina navodi kako se otac Svetoga Vladimira zvao Petrislav, te neki povjesničari misle da je riječ o arhontu Petru, prvom pouzdano utvrđenom dukljanskom vladaru.

Na samom koncu 10. stoljeća Vladimir je vladar Duklje, koja se tada prostirala od Boke kotorske do rijeke Bojane. Vladimir je vladao i Duklji susjednim oblastima što Ivan Skilica opisuje kao "Trimalijom i obližnjim oblastima Srbije". [7] Prema nekim povijesnim dokumentima prvi puta objavljenim 2001.-2009. u zborniku Monumenta Montenegrina, Vladimirova je titula možda bila kralj Dalmacije.

U kompliciranim vanjskopolitičkim uvjetima Vladimir je bezuspješno nastojao sklopiti sporazum s Bizantom protivu cara Samuila. To je izazvalo bijes Samuilov, pa je 997. poslao vojsku na Duklju.

Do sukoba je došlo na rijeci Bojani i Dukljani su poraženi. Vladimir je zarobljen i odveden u Samuilov dvor na Prespi.

Ubojstvo Sv. Vladimira (prikaz iz 19. st.)

Ljetopis popa Dukljanina donosi izvješće da se Vladimiru u okovima neprekidno molio, te da mu se prikazao anđeo koji mu proriče skoro oslobođenje, ali i mučeničku smrt.

Samuilova kćer, lijepa princeza Kosara, obratila se ocu za milost. Ona se zaljubila u dukljanskoga kneza i uz Samouilovu suglasnost su se Vladimir i Kosara ubrzo vjenčali.

Vladimir se vratio u Duklju i bio je Samuilov vazal. Nakon Samouilove smrti 1014. godine, novi makedonski vladar Vladislav, koji je 1015. preoteo vlast caru Radomiru, odlučio je ukloniti Vladimira. Pozvao ga je u Prespu a kao garanciju da mu se neće ništa desiti poslao je Vladimiru križ nad kojim se zakleo u svoju miroljubivost. I Vladimir je došao u Prespu.

No, car je Vladislav pogazio obećanje i dao je 22. svibnja 1016. pogubiti, sječom glave, dukljanskoga kneza Vladimira.

Na dukljanskom prijestolju ga je zamijenio Vojislav, utemeljitelj crnogorske dinastije Vojislavljevića. Vladimir je bio stric ili brat od strica Vojislavu.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Vojislavljevići

Izvješće popa Dukljanina[uredi VE | uredi]

Ljetopis popa Dukljanina (Glava XXXVI.) o tome što se zbilo nakon Vladimirove pogibije (citat na crnogorskom):

Wikicitati „... Glava mu je odsječena 22. maja. Episkopi pak uzmu njegovo tijelo i sahrane ga u istoj crkvi uz himne i pohvale. A da bi Gospod obznanio zasluge blaženog mučenika Vladimira, mnogi mučeni raznim slabostima, pošto su ušli u crkvu i molili se kod njegovog groba, ozdrave. Noću, pak, svi su tamo vidjeli božansku svjetlost kao da je gorjelo mnostvo svijeća. Žena blaženog Vladimira plakala je velikim plačem, više nego što se može iskazati, mnogo dana. Gledajući, pak, car čudesna djela koja Bog tamo činjaše, dosta se uplaši i naveden kajanjem, dozvoli svojoj rođaci da uzme njegovo tijelo i odnese...“
()

[8]

Pokop[uredi VE | uredi]

Godine 1019. prenijete su Vladimirove mošti u samostan Sv. Marije Krajinske , na padinama crnogorske planine Rumije, iznad Skadarskoga jezera.

Pop Dukljanin dalje opisuje:

Wikicitati „ ...Njegovo tijelo leži u cijelo i miriše kao da je namazano mnogobrojnim mirisima, a rukom drži onaj krst koji je dobio od cara. I u istoj crkvi svake godine na njegov praznik se okuplja mnoštvo naroda, i zahvaljujući njegovim zaslugama i njegovom posredovanju tu se i danas čine mnoga dobra onima koji mole iskrena srca. Žena blaženog Vladimira, Kosara, zamonaši se i živeći pobožno i sveto, u istoj crkvi okonča život i tu bi sahranjena, kod nogu svoga muža...“
()

[8]

Mošti Vladimirove bijehu čudotvorne i proglašen je Vladimir za svetitelja.

Čuda poslije ubojstva[uredi VE | uredi]

Ljetopis popa Dukljanina u hagiografiji o Vladimiru izvješćuje i o brzoj smrti pri pokušaju zauzeća Drača ubojice Vladislava. To je, uz čuda na Vladimirovu grobu, moguće zametak kulta: ubojica je kažnjen djelovanjem svečevih moći. K tome je doprinijela i činjenica da je od istog ubojice stradao i car Radomir, sin Samuilov.

Kod Popa Dukljanina se nalazi opis shakespeareovske scene: Vladislavu pričini se pred Dračem naoružani knez Vladimir, pa u smrtnom strahu uzvikne: "Pritrčite, moji vitezovi, pritrčite i zaštitite me jer će me Vladimir ubiti". Ivan Skilica donosi vijest da pade Vladislav "kad se zametnu borba", ali ne objašnjava od koga je bio pogođen.

Mošti[uredi VE | uredi]

kad je Dukljansko Kraljevstvo bilo potpuno razoreno pred naletom Srba, 1215. su mošti Sv. Vladimira prenešene iz Sv. Marije Krajinske u Drač (Albanija).

Wikicitati „Okolnosti pod kojima je to urađeno nijesu jasne. Pretpostavlja se da se to zbilo pri kraju vladavine osnivača Epirske despotovine, Mihaila I. Anđela (1215.); pošto je u krstaškom napadu razoren i izdijeljen Bizant, Mihailo se javlja s idejom obnavljanja carstva i radi na učvršćivanju svojih pozicija, pa se može opravdano pretpostaviti da je koristio i Vladimirov kult.“
()

[2]

Crnogorski povjesničar dr. Rajko Vujičić misli da je zadržavanje osobito jakog Vladimirova kulta u Duklji nakon što je ona potpala pod srpsku vlast mogao smetati nakanama Nemanjića da svojeg oca Nemanju promoviraju u "patrona" Duklje.

Wikicitati Sveti Sava i Stefan Prvovjenčani imali dovoljno jake razloge da se oslobode kulta starijeg svetitelja (Vladimira - op.a.), ili - u najmanju ruku - da se ne protive dislociranju njegovih moštiju u drugu državu. Tome još valja dodati i činjenicu da se to dogodilo u vrijeme kada je Stefan priređivao svoje krunisanje za prvog sprskog kralja (otuda se i zove 'Prvovjenčani') a brat mu Sava intenzivno pripremao osamostaljenje srpske crkve, što se i dogodilo 1219. g. Iako nema direktnih dokaza da su njih dvojica doista odobrili ili možda, potpomogli dislokaciju moštiju, ipak se to - iz svega gore navedenog - nameće kao logički zaključak.“
()

[1]

Sv. Marina i Sv. Vladimir, ikona iz 1711. u makedonskom Manastiru Sv. Nauma u Ohridu

Svečeve su mošti pohranjene u Manastir Svetog Jovana u Elbasanu. Crkva elbasanskoga manastira je porušena od zemljotresa i Albanski je plemić Karl Thopia 1381. obnovio. Od toga se perioda Sv. Vladimir pominje i kao Sv. Jovan Vladimir (Jovan = hrv. Ivan), jer su Sv. Ivanu Krstitelju i Sv. Vladimiru su odrubljene glave.

Mošti Sv. Vladimira su do 1995. bile u crkvi u Elbasanu a od tada u Sabornoj crkvi u Tirani, gdje je sjedište autokefalne Albanske pravoslavne crkve.

Prikazivanje sveca[uredi VE | uredi]

Sv. Vladimir se na ikonama, ikonostasima i freskama po pravilu se prikazuje kako u lijevoj ruci drži odrubljenu glavu a u desnoj križ. No, ne uvijek: u Manstiru Sv. Nauma u Ohridu, koji je pod ingerencijom Makedonske pravoslvane crkve, na ikoni iz 1711. Vladimir je prikazan bez glave u rukama, skupa sa Svetom Marinom.

Ktitorski zapisi na crkvi Sv. Jovana u Elbasanu su na tri jezika - slavenskom, grčkom i latinskom.

Križ Sv. Vladimira[uredi VE | uredi]

Križ od tisova drveta, dužine 45 cm, širine 38 cm i debljine 2,5 cm, okovan vjerojatno u 16. stoljeću u srebro se čuva u pravoslavnoj obitelji Androvića, u selu Velji Mikulići, općina Bar, u Crnoj Gori.

Vjeruje se kako je to križ nad kojim se car Vladislav vjerolomno zakleo da dukljanskom knezu Vladimiru neće napraviti nikakva zla ako dođe u njegov dvor na Prespi.

Falisifikati i tumačenja[uredi VE | uredi]

Pavao Ritter Vitezović, hrvatski književnik tiskao je 1705. u Zagrebu knjigu Vita et martyrium B. Vladimiri, Croatiae regis (Život i mučeništvo blaženog Vladimira, kralja Hrvatske) u kojoj žali "što je legenda o Sv. Vladimiru, kralju Crvene Hrvatske, ostala puku Bijele Hrvatske slabo poznata, te ga samo grčka crkva slavi" [9]

Grčka crkva tj. Kozma, drački mitropolit je 1690. napisao životopis (akolutiju) Sv. Vladimira koji je kasnije tiskan u Veneciji, no i on je, poput Vitezovićevih poetskih tumačenja povijesti, pun netočnosti; primjerice, grčki životopis Vladimirov navodi da je on bio sin srpskog župana Nemanje koji je rođen 1116. godine - točno stoljeće po Vladimirovoj smrti!

Kako primjećuje austrijski povjesničar i slavist S. Hafner, sinovi velikog župana Nemnaje, koga su Srbi kanonizirali kao Sv. Simeona "Mirotočivog" a koji je do 1189. razorio dukljansku državu - Rastko Nemanjić i Stefan Prvovjenačni, utemljeitelj Srpske crkve i prvi srpski kralj , "svim su raspoloživim sredstvima državne i vjerske promidžbe" suprotstavili ukorijenjenoj "državnoj, kulturnoj i dinastičkoj misli Zete, kako bi se za Stefana Nemanju u kultu i historiografiji stvorilo ono isto što je za Vladimira u Zeti bila već tradicija".[10].

Srpska pravoslavna crkva je tek 1861. u listu Srbljak (zbornik Mesecoslov) objavila službenu molitvenu pjesmu o Sv. Vladimiru, što bjelodano svjedoči da ga do toga vremena i nije slavila.

Prvo u nizu srpskih fasificiranja Vladimira životopisa obavio je Vikentije Rakić, svećenik crkve Sv. Spiridona u Trstu. On je prijevod Kozmina predloška s grčkog na staroslavenski, koji su uradili jeromonah Luka i proiguman hilandarski Partenije a naslovili Posljedovanije svjatago velikomučenika, čudotvorca i mirotvorca Jovana Vladimira (nap. - naša podebljanja slova), krivotvorio 1802. u Trstu na način da ga je tiskao s preinačenim naslovom Posljedovanije svjatago velikomučenika Jovana Vladimira, cara srbskago. Tamo gdje je u ionako netočnostima preplavljenom Kozminom originalu pisalo "Bugari", mijenjao je Rakić u "Slavjani" ili "Srbi" (sic!).

Wikicitati „Tu Rakićevu 'redakciju' životopisa uvrstio je beogradski mitropolit Mihailo u svoj zbornik 'srpskih' svetaca 'Mesecoslov', 1861. godine.“
()

[2]

Općenito, grčko-srpski životopisi Vladimira tituliraju kao "cara svekolike Albanije i Bugarske" i-ili "cara srbskoga" (grč. "τῶν Σέρβων βασιλεύς") i-ili "srpskog kralja"[11], no takve proizvoljnosti nemaju konkretnu potporu niti u jednom historiografskom izvoru.

Zanimljivosti[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]