Svjetsko prvenstvo u šahu

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Svjetsko prvenstvo u šahu je natjecanje čiji pobjednik postaje svjetski šahovski prvak. Titula prvaka je bila jedinstvena od 1886. do 1993. godine. U tom razdoblju bilo je 13 svjetskih prvaka. Tada dolazi do raskola i postoje dvojica prvaka: tzv. klasični prvak svijeta i prvak svijeta FIDE. Ovaj potonji, međutim, sve do listopada 2005. nema pravi autoritet.

Osim toga, od 1970. g. postoji i rating lista, slično kao u tenisu. Gari Kasparov je izgubio titulu klasičnog svjetskog prvaka 2000. godine izgubivši meč protiv Vladimira Kramnika, ali je zbog svojih uspjeha na turnirima zadržao prvo mjesto na rating listi sve do 2005, kada je najavio povlačenje.

Od 1927. igra se posebno prvenstvo svijeta za žene. Mađarica Judith Polgar, najbolja svjetska šahistica od sredine 1990-ih, nikada nije igrala za taj naslov, koji bi svakako lako osvojila. Ona je više puta igrala na natjecanjima za svjetsko prvenstvo u obije konkurencije.

Sustav igranja mečeva za prvenstvo svijeta[uredi VE | uredi]

U početku su mečevi igrani uglavnom do deset pobjeda (remiji se ne računaju). Zbog napretka u tehnici igre, koji vodi do većeg broja remija, od meča Lasker-Capablanka 1921. to je smanjeno na šest pobjeda.

Drugi način igre jest meč od ograničenog broja partija, pri čemu se računaju i remiji. U svim mečevima koji su igrani na taj način usvojeno je bilo pravilo da u slučaju neriješenog rezultata prvak zadržava titulu; to se dogodilo prilično često.

Primjenjivan je i "kombinirani" sustav gdje se igra do ogređenog broja pobjeda, s time da je ograničen ukupan broj partija. Ako do završetka tog broja partija nitko nema potreban broj pobjeda, meč se prekida i registrira postignuti rezultat, pri čemu opet prvak u slučaju neriješenog rezultata zadržava titulu.

Lasker je meč protiv Schlechtera igrao u samo deset partija, koji je završio neriješeno: svatko je dobio samo po jednu partiju, ostale su bile remi. Lasker je sačuvao titulu pobjedom u posljednjoj, desetoj partiji.

Od 1951. do 1972. igran je meč od 24 partije. Botvinik je protiv Smislova 1954. sačuvao titulu neriješenim rezultatom 12-12. Zatim je uveden sustav igranja do šest postignutih pobjeda.

Godine 1984-1985. meč KarpovKasparov trajao je čak pet mjeseci zbog ogromnog broja remija. Pri stanju 5-3 (uz 40 remija!) za Karpova, meč je prekinut odlukom predsjednika FIDE uz suglasnost obojice igrača, i zakazan novi. Tada je trajanje meča ograničeno na 24 partije. Godine 1987. Kasparov je sačuvao titulu neriješenim rezultatom 12-12 protiv Karpova.

FIDE nakon meča KarpovGata Kamsky 1996. odustaje od dosadašnjeg sustava mečeva. U mečevima za "klasičnog prvaka svijeta" smanjen je broj partija na 16 u meču KasparovKramnik 2000 , odnosno 14 u meču Kramnik-Leko 2004. U ovom je meču Kramnik sačuvao titulu neriješenim rezultatom 7-7, dobivši posljednju partiju.

Konačno, [2006]]. je igran meč za ujedinjavanje titule Vladimir KramnikVeselin Topalov, u kojem je igrano 12 partija, te četiri partije po ubrzanom tempu u slučaju neriješenog rezultata.

Pravo prvaka na revanš[uredi VE | uredi]

U mnogim mečevima za prvenstvo svijeta postojala je klauzula da prvak, u slučaju poraza, ima pravo na uzvratni dvoboj u tijeku jedne ili dvije godine.

Tako je Wilhelm Steinitz, koji je 1894. izgubio protiv Laskera, dvije godine kasnije igrao revanš meč, koji je također izgubio. Lasker nije unio taj uvjet u pravilnik meča protiv Capablance 1921, kao ni Capablanca protiv Aljehina 1927. Obojica su izgubili mečeve i nikada nisu uspjeli ponovo doći do meča, iako su i dalje bili u vrhu.

Aljehin je pak 1935. izgubio meč protiv Euwea, ali u uzvratu dvije godine kasnije ostvario je uvjerljivu pobjedu i vratio naslov.

Kada je nakon Aljehinove smrti FIDE preuzela organizaciju mečeva za svjetsko prvenstvo, priznato je pravo prvaka na revanš. Botvinik je čak dvaputa pobijedio u revanš meču: 1958. protiv Smislova i 1961. protiv Talja. Tada Kongres FIDE ukida pravo prvaka na revanš.

To je pravo vraćeno na inzistiranje Roberta Fischera 1974. (Fischer je međutim ipak odbio igrati meč protiv Karpova.) Tako je nakon gubitka titule u meču protiv Kasparova 1985. Karpov imao pravo na revanš, koji je igran 1986. ali je Kasparov ponovo pobijedio.

Najjači igrači 18. i 19. stoljeća[uredi VE | uredi]

Prvi meč za svjetsko prvenstvo 1886[uredi VE | uredi]

Prvi meč za naslov svjetskog prvaka održan je 1886. godine. Grupa ljubitelja šaha iz SAD sakupila je financijska sredstva i organizirala meč dvojice tada najistaknutijih svjetskih igrača: Austrijanca Wilhelma Steinitza i Nijemca Johannesa Zukertorta. Nitko u svijetu nije osporio taj izbor, jer radilo se uistinu o dva najjača igrača svijeta (nakon smrti Paula Morphyja 1884). Meč je igran na deset pobjeda (remiji se ne računaju). Steinitz je pobijedio 10-5 i proglašen svjetskim prvakom.

1886-1946: Period "apsolutne monarhije"[uredi VE | uredi]

Ustanovljen je sustav kao u boksu: svjetski prvak povremeno brani titulu u mečevima. Ako izazivač pobjedi, postaje prvak. Nije bilo formalnih kriterija o tome tko može biti izazivač. U načelu, svatko tko se istakne pobjednom na barem jednom velikom međunarodnom turniru mogao je poslati izazov.

Svjetski prvak imao je privilegiju da postavlja uvjete i odlučuje da li će igrati meč, s kim i kada. Lasker je obavezao svakog izazivača da osigura pokrivanje svih troškova i nagradni fond od 10.000 dolara, što je u ono vrijeme bio vrlo velik novac. Capablanca i Aljehin sačuvali su istu praksu. Tako se dogodilo da neki vrhunski igrači nikada nisu uspjeli pronaći mecene za meč. Nije se ipak događalo da meč igraju oni koji to ne zaslužuju.


1948-1993: Period "ustavne monarhije"[uredi VE | uredi]

Godine 1946. umro je svjetski prvak Aleksandar Aljehin i mjesto prvaka ostalo je upražnjeno. Nakon pregovora, Svjetska šahovska organizacija FIDE organizirala je četverokružni turnir petorice najjačih svjetskih igrača. Pobjednik turnira Mihail Botvinik proglašen je prvakom.

Nakon toga, ustanovljen je sustav u kojem je svjetski prvak obavezan svake tri godine braniti titulu protiv izazivača koji pobijedi u opsežnom sustavu kvalifikacijskih turnira i mečeva.

Do nove krize došlo je 1974-1975. godine, kada je svjetski prvak Robert Fischer odbio braniti titulu. Pobjednik mečeva kandidata Anatolij Karpov bez borbe je proglašen svjetskim prvakom. Fischer nije odigrao nijednu partiju nakon što je 1972. osvojio titulu, pa je šahovski svijet prihvatio Karpova kao legalnog prvaka, iako Fischer i 30 godina kasnije sebe naziva svjetskim prvakom.

1993.-2006.: Period dvovlašća[uredi VE | uredi]

Godine 19921993. došlo je do krize koja je dovela do raskola svjetkog prvaka i nekolicine vrhunskih igrača s FIDE.

FIDE je po uobičajenom sustavo organizirala mečeve kandidata, u kojima je pobjedio englez Nigel Short. Do sukoba je došlo kada je Kasparov odbio igrati meč u gradu koji je izabrala FIDE, nezadovljan ponuđenim nagradnim fondom; sklopio je ugovor o igranju meča u Londonu, uz dvostruko veći nagradni fond. Short se s time složio. Administracija FIDE je tada povukla besmislen potez: objavila je da Kasparovu oduzima titulu prvaka, a Shortu pravo izazivača, te da će meć za ispražnjeno mjesto prvaka u Amsterdamu igrati Karpov (kojeg je Short pobijedio u finalu mečeva kandidata) i Jan Timman (kojeg je Short pobijedio u polufinalu). Tako su godine 1993. odigrana dva meča. Kasparov je pobijedio Shorta 12,5–7,5 i obranio titulu, a Karpov Timmana 12,5–8,5 i tako osvojio titulu, koju mu međutim šahovska javnost nije priznavala. Kasparov, Short i još nekolicina vrhunskih igrača i značajnih sponzora osnovali su organizacij PCA (Professional Chess Association).

FIDE i PCA organiziraju svaka svoj kandidatski ciklus. U organizaciji PCA odigran je krajem 1995. meč Kasparov-Anand, rezultat 10,5-7,5. Slijedeće je godine u organizaciji FIDE odigran meč Karpov-Kamsky. Karpov uvjerljivo pobijedio. Zanimljivo je da su Kamsky i Anand odigrali dva meča kandidata: u verziji PCA u četvrtfinalu pobijedio je Kamski sa 6-4, a u verziji FIDE u finalu pobijedio je Anand sa 6,5-4,5.

FIDE zatim uvodi sustav "nokaut" mečeva po "teniskoj" formuli, koji je izmislio njen predsjednik Kiršan Iljumžinov. Velik broj okuplja se na jednom turniru i igra niz kratkih mečeva od samo dvije partije; u takvom sustavu očito ima previše slučajnosti da bi pobjednik imao pravi autoritet.

Godine 1997. pobjednik tog turnira bio je Viswanathan Anand. Nakon toga igra meč od šest partija protiv Karpova, koji gubi. Uvjeti su bili očito neravnopravni jer Anand je morao pobijediti u nizu nokaut mečeva i nakon samo tjedan dana pauze igrati meč s odmornim Karpovom.

Drugo svjetsko prvenstvo po nokaut sustavu odigrano je u Las Vegasu 1999. Karpov se uključio u polufinalu. Pobjednik je bio Aleksandar Halifman, tek 36. na rating listi. Tako je titula svjetskog prvaka FIDE izgubila gotovo svaki autoritet.

PCA je također zapala u probleme. Nije više uspjela prikupiti sponzore za turnir i mečeve kandidata. Tako je obnovljena situacija koja je vladala do 1946, kada svjetski prvak ima privilegij da nameće uvijete i bira protivnike. Početkom 1998. bilo je objavljeno da će Anand i Kramnik, drugi i treći na rating listi, igrati meč kandidata, nakon čega će pobjednik igrati meč protiv Kasparova. Pod pritiskom Iljužminova, međutim, Anand je odustao od meča. U PCA dolazi do raskola. Kasparov ju raspušta i uz pomoć španjolskog bogataša i šahovskog mecene Luisa Rentera osniva novu organizaciju World Chess Council. Za Anandovog zamjenika imenovan je Aleksej Širov. U organizaciji WCC odigran je sredinom 1998. meč Širov-Kramnik, u kojem Širov pobjeđuje 5,5–3,5. Meč Kasparov-Širov bio je najavljen za listopad 1998, međutim odgođen je i na kraju nije ni odigran. Kasparov se razišao s Renterom pa se i WCC raspala. Šahisti su ipak i dalje priznavali Kasparova za pravog svjetskog prvaka, jer je stalno igrao, pobjeđivao na većini turnira i sigurno držao prvo mjesto na rating listi.

Godine 2000. Kasparov je odigrao meč protiv izazivača Vladimira Kramnika. Sponzor i organizator: BrainGames Network (BGN). Kramnik neočekivano ali uvjerljivo slavi pobjedu sa 8,5-6,5. Kramnik je dobio dvije partije, Kasparov nijednu, a 13 je završeno remijem. Od tada njega nazivaju "klasični svjetski prvak".

Godine 2002. PCA je organizirala turnih osmorice kandidata za svjetsko prvenstvo i zatim mečeve četvorice najboljih. Pobjednik tih kvalifikacija bio je Peter Leko. Time je stekao pravo na meč s Kramnikom, koji je nakon mnogih odgoda i problema s organizacijom (u međuvremenu se i PCA raspala) odigran tek 2004.; sponzor i organizator bio je BrainGames Network (BGN) . Kramnik je obranio titulu pobijedivši u posljednoj, 14. partiji meča, čime je izjednačio rezultat na 7-7 (u pobjedama 2-2, uz 10 remija).

Godine 2005. FIDE je konačno priznala da njezini "prvaci svijeta" nemaju autoritet. U rujnu i listopadu 2005. u San Luisu, Argentina, organiziran je dvokružni turnir osmero najjačih svjetskih šahista (nisu međutim sudjelovali ni Kasparov, koji je u ožujku 2005. najavio da se povlači iz šaha, niti Kramnik koji je odbio igrati izjavivši da je on legitimni svjetski prvak). Uvjerljivi pobjednik bio je Veselin Topalov. Započeti su pregovori s Kramnikom o meču za ujedinjenje titule. Turnir koji je ranije nazivan "Prvenstvo svijeta FIDE" igrat će se i dalje pod imenom "Svjetski kup".

Ujedinjenje titule 2006.[uredi VE | uredi]

U rujnu i listopadu 2006. konačno je u organizaciji FIDE organiziran meč Topalov-Kramnik za objedinjavanje titule. Meč je igran u Elisti u Rusiji (glavni grad Republike Kalmikije, čiji je predsjednik Kiršan Iljumžinov dugogodišnji predsjednik FIDE). Topalov, svjetski prvak u verziji FIDE, važio je za favorita, jer je imao znatno viši ello rating: 2813 prema 2743 bodova. Međutim, Kramnik je izašao kao pobjednik: nakon prvih 12 partija bilo je neriješeno, a zatim su igrane četiri dodatne partije po ubrzanom tempu igre, od kojih je Kramnik dobio dvije, Topalov jednu, a jedna je bila remi.

Meč je bio označen skandalom: nakon četvrte partije, Topalov (koji je gubio '–2 uz dva remija) optužio je Kramnika zbog toga što poslije svakog poteza odlazi u zahod (jedino mjesto koje nije pokriveno sigurnosnim kamerama), sumnjajući da putem mobitela prima savjete od suradnika, koji se služe računalima za analizu pozicija. Donesena je odluka da ubuduće obojica moraju koristiti isti zahod. Uvrijeđeni Kramnik odbio je doći na petu partiju i izgubio kontumacijom. Nakon toga odluka je bila povučena.

Topalov je o tome s ogorčenjem govorio i nakon meča. Treba mađutim reći da je prvu partiu izgubio nakon što je nepotrebno forisirao remi poziciju, a posljednju grubim previdom u remi poziciji.

Tako je svijet ponovo dobio jednog jedinog svjetskog prvaka. Realno, može se reći da je Kramnik zadržao titulu koju je osvojio 2000. pobjedom nad Kasparovom. On u slijedećim godinama nije bio najuspješniji igrač na turnirima: Kasparov je držao prvo mjesto na rating listi do svojeg povlačenja 2005., a na listi od 1. listopada 2006. Kramnik je treći, iza Topalova i Ananda; međutim, i ranije je tako bivalo: prvak se odlučuje u mečevima, a npr. Petrosjan i Spaski su bili bolji u mečevima, nego na turnirima. Tako svijet u 120 godina ima samo 14 svjetskih prvaka.

Vanjske poveznice za meč Topalov-Kramnik 2006.[uredi VE | uredi]

Svjetski prvaci[uredi VE | uredi]

Svjetski prvaci 1886.-1993.[uredi VE | uredi]

Godine vladavine Prvak (godine života) Država
1 1886.—1894. Wilhelm Steinitz (1836.—1900.) Austrougarska (Rođen na području Češke)
2 1894.—1921. Emanuel Lasker (1868.—1941.) Njemačka
3 1921.—1927. José Raúl Capablanca (1888.—1942.) Kuba
4 1927.—1935., 1937.—1946. Aleksandar Aljehin (1892.—1946.) Francuska (Ruski emigrant)
5 1935.—1937. Max Euwe (1901.—1981.) Nizozemska
6 1948.—1957., 1958.—1960., 1961.—1963. Mihail Botvinik (1911.—1995.) SSSR
7 1957.—1958. Vasilij Smislov (1921.-2010.) SSSR
8 1960.—1961. Mihail Talj (1936.—1992.) SSSR
9 1963.—1969. Tigran Petrosjan (1929.—1984.) SSSR
10 1969.—1972. Boris Spaski (1937.) SSSR
11 1972.—1975. Robert Fischer (1943.-2008.) SAD
12 1975.—1985. Anatolij Karpov (23.05.1951.) SSSR
13 1985.—1993. Gari Kasparov (13.04.1963.) SSSR/Rusija

"Klasični" svjetski prvaci od 1993.[uredi VE | uredi]

Godine vladavine Prvak (godine života) Zemlja
1 1993—2000 Gari Kasparov (13.04.1963) Rusija
2 2000—2006 Vladimir Kramnik (25.06.1975) Rusija

Svjetski prvaci FIDE od 1993.[uredi VE | uredi]

Godine vladavine Prvak (datum rođenja) Zemlja
1 1993—1999 Anatolij Karpov (23.05.1951) Rusija
2 1999—2000 Aleksandar Halifman (18.1.1966) Rusija
3 2000—2002 Viswanathan Anand (11.12.1969) Indija
4 2002—2004 Ruslan Ponomarjov (11.10.1983) Ukrajina
5 2004—14. listopada 2005 Rustam Kasimdžanov (5.12.1979) Uzbekistan
6 14. listopada 2005—13. listopada 2006. Veselin Topalov (15.03.1975) Bugarska

Jedinstveni svjetski prvaci od 2006.[uredi VE | uredi]

Godine vladavine Prvak (datum rođenja) Zemlja
14. 2006 — 2007 Vladimir Kramnik (25.06.1975.) Zastava Ruske Federacije.svg Ruska Federacija
15. 2007 — Viswanathan Anand (11.12.1969.) Flag of India.svg Indija