Talijanski iredentizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Talijanski iredentizam
 Ovaj članak ili odjeljak izgleda kao strojni prijevod. (Rasprava)
Molimo vašu pomoć kod poboljšavanja ovog članka, uklanjanja netočnih prijevoda i konstrukcija. (pomoć)

Ne uklanjajte sami ovaj predložak. Prepustite to administratorima.
Talijanski iredentizam
 Ovaj članak zahtjeva provjeru i čišćenje vanjskih poveznica.
Popis vanjskih poveznica treba preurediti u skladu s pravilima na stranici Wikipedija:Vanjske poveznice.
Talijanske granice po zamislima iredentista.Ružičato su granice italije nakon 1.svjetskog rata a ljubičato te točkasto-zeleno teritoriji na koje su polagali "pravo"

Talijanski iredentizam ("Italia Irredenta") je naziv talijanskog nacionalnog pokreta iz 19.stoljeća. Pokret je to nastao nakon ujedininjenja Italije("Risorgimento"). Cilj pokreta bio je pripajanje teritorija :

  • teritorija susjednih država na kojima ježivila značajnija talijanska nacionalna manjina odnosno, pri čemu su u Talijane uračunavali i netalijansko stanovništvo, koje je znalo talijanski jezik, a popisnim iskrivljavanjima je to bilo iskorišteno za prikazati te stanovnike kao Talijane (kao što je pr. bio slučaj na Istri), odnosno u Talijane se uračunava i romansko stanovništvo koje nije pripadalo nijednom od velikih romanskih naroda, te ga je lakše svojatati i prikazivati kao talijansko
  • bivših posjeda država sa područja Italije

To su teritoriji (vidi sliku):

Kao što se može vidjeti iz karte, na preko 90% teritorija koji svojataju talijanski iredentisti, etnički Talijani su manjina. Najveći dio tog teritorija pripada danas Republici Hrvatskoj i čini preko 35% njenog teritorija. Zbog takvih razloga , a i činjenice da je Italija kao G7-članica gospodarski razvijenija Republika Hrvatska je ujedno i najosjetljivija na pojave iredentizma na talijanskoj političkoj sceni. Za talijansku stranu najveći problem i dalje predstavlja Dalmacija - danas nastanjena sa preko 95% etničkih Hrvata te vrlo malim i nikakvim brojem Talijana. S ciljem opravdavanja svojatanja Dalmacije često se pribjegava(lo) neumjerenom preuveličavanju broja "Talijana" u Dalmaciji i širio mit o talijanstvu Dalmacije.

Sadržaj

19.stoljeće[uredi]

Ujedinjenje Italije u 19.stoljeću:prikaz sastavnih država

Svoj zamah iredentizam je dobio nakon ujedinjenja. U susjednim državama čije je tertorije svojatala talijanska vlast je nerijetko slala propagatore za talijansku stvar. Cilj je bio stvaranje autonomnih pokrajina koje bi se postupno odvojile te pripajale Italiji.

Među prvim iredentistima ističe se Giuseppe Garibaldi, koji je 1859, kao izaslanik za Nicu u parlamentu Pijemonta u Torinu, napao Cavoura zbog ustupanja Nice Napoleonu III (kako bi dobio francusku pomoć te potporu za ujedinjenje Italije). Iredentizam je dobivao na važnosti u nadolazećim godinama.

21. srpnja 1878, u Rimu je održano bučno okupljanje predvođeno Menottijem Garibaldijem (sinom Giussepea Garibaldija) kao predsjedavajućim na forumu.Na tom okupljanju se zahtijevalo osnivanje dobrovoljačkih postrojbi za osvajanje Tirola. Benedetto Cairoli , premijer Italije, tolerirao je takva agitiranja. Bilo je to , pak, uglavnom plitak zahtjev budući da većina Talijana nije htjela podupirati tako opasnu politiku upuštajući se u rat sa Austrijom , a još manje u rat sa Francuskm zbog Nice i Korzike ili Britanijom zbog Malte.

Jedna od posljedica iredentističkih zamisli van Italije je bio i neuspješni atenta na Franju Josipa u Trstu , godine. 1882., koji je bio otkriven. Atentator Guglielmo Oberdan (Tršćanin te stoga i autrijski državljanin ) bio je pogubljen. Kad je iredenitstički pokret postao problematičan za Italiju zbog aktivnosti republikanaca i socijalista , bio je stavljen pod policijski nadzor od strane Agostina Depretisa.

Netom poslije ujedinjenja talijanska vlada ,potkanuta činjenicom da određeni broj Talijana živi van granica kraljevine , počela je osnivati kolonije u Africi (Somalija , Eritreja).

Habsburška monarhija je Italiji bila trajna smetnja njenim ekspanzionističkim težnjama prema istočnom Jadranu, podupirući slevenske zajednice na svom teritoriju.Podupirali su pro-hrvatske te pro-slovenske stranke, čuvajući i promovirajući njihove jezike kao službene. No, austrijske vlasti nikad nisu dozvoljavale ujedinjenje Dalmacije i Istre sa Banskom Hrvatskom kao ni ujedinjenje bilo kakve Slovenske države unutar A-U.Sveudilj , talijansko nezadovoljstvo je raslo.Dio Talijana se iselio iz Istre i Dalmacije u Italiju.

1900.-1945.[uredi]

Prvi svjetski rat[uredi]

Italija je prvotno pred 1.svjetski rat bila saveznik Središnjih sila, no kao ne pouzdan član. Kad je počeo rat italija se nije uključila isprva ni na čiju stranu. Godine 1915. Italija je potpisala tajni Londonski ugovor sa silama Antante. Ugovor je Talijanima nudio dobar dio istočnog Jadrana te Slovenije u zamjenu za ulazak u rat na stranu Antante. Tom ugovoru je između ostalih kumovao i srpski političar Nikola Pašić.[nedostaje izvor] Nakon rata je potpisan tzv . "Ugovor u Rapallu". Po njemu je Jugoslavija ustupila dijelove istočnog Jadrana Italiji. Taj teritorij je uključivao Istru, djelove Kvarnera i današnje Slovenije, grad Zadar te hrvatske otoke po Kvarneru i otoke Lastovo i Palagružu. No taj teritorij je bio manji od onog predviđeno Londonskim ugovorom te nije zadovoljavao težnje talijanskih ekspanzionista. Rijeka s okolicom je trebala postati posebna država pod međunarodnim nadzorom. Tad je skupina talijanskih iredentista koje je predvodio Gabriele d'Annunzio okupirala Rijeku i i osnovala tzv. "Slobodnu državu Rijeku". Tu državu je 1924. službeno pripojila Kraljevina Italija. Italija je s druge strane od Austrije dobila Južni Tirol koji je iako sa značajnom talijanskom manjinom, bio većinski njemački.

Drugi svjetski rat[uredi]

Za vrijeme drugog svjetskog rata velik dio Dalmacije je bio izravno pripojen Italiji. Na tim teritorijima su osnivani konc-logori. Domaćem stanovništvu je zabranjena nastava na hrvatskom. Radijski prijamnici su bili ograničeni i na njima se smjelo slušati isključivo talijanske postaje.

Korzika je upravno pripojena Kraljevini Italiji u studenom 1942. godine. Malta je bila teško bombardirana ali ne i okupirana zbog tog što je talijansko-njemačka invazija u 1942. bila odgođena te poslije nikad izvšena zbog kapitulacije Italije 1943 .

Značajniji akteri talijanskog iredentizma[uredi]

Talijanski iredentizam danas[uredi]

Italija i danas u 21.stoljeću još uvijek propagira iredentističke zamisli, koje nerijetko izazivaju oštre rekcije hrvatske i slovenske javnosti.
Potpredsjednik talijanske Vlade Gianfranco Fini, izjavio je za Slobodnu Dalmaciju na 51. okupljanju talijanskih esula u Senigalliju "Od sina jednog Talijana iz Rijeke sam naučio da su ti krajevi bili i jesu talijanski, ali ne zato što su u određenom povijesnom trenutku naše vojske tamo posadile Talijane. Ta je zemlja bila venecijanska, prije toga rimska" [1]. Umjesto službenog demantija te izjave, Carlo Giovanardi, ministar za odnose sa Parlamentom, hladno je potvrdio Finijeve riječi rekavši da je " Fini rekao istinu ".[2]

Na 52. okupljanju Talijanskih esula Carlo Giovanardi je izjavio da će "Italija izvršiti kulturnu, gospodarsku i turističku invaziju kako bi "obnovila talijanstvo Dalmacije", za vrijeme sudjelovanja na okruglom stolu , zajedno sa kremom talijanskih fapista i iredentista, raspravljajući na temu " Italija i Dalmacija danas i sutra". Znakovit je i naziv rasprave čime se uporno izbjegava uporaba imena "Hrvatska" u naslovu. [3].

Roberto Menia, izaslanik stranke Alleanza Nazionale utalijanskom parlamentu je par navrata verbalno napao ustanove Talijana iz Hrvatske (posebice talijansku uniju) i njihove uglednike (publicist i pisac Giacomo Scotti bio je omiljena meta njegovih napada), nazivajući ih titoistima, izdajiicama i slavokomunistima, iako su ti isti godinama radili na očuvanju identiteta i kulture hrvatskih Talijana. Menia se također složio talijanskim konzulom u Rijeci koji je te ustanove nazvao "petokolonašima"[4]

Alleanza Nazionale je ,također, vrlo često iskazivala teritorijalni ekspanzionizam prema istočnoj obali Jadrana, opetujući povijesni revizionizam, tvrdeċi da je Dalmacija ukradena Italiji. Godine 2005., Menia je izjavio da će "Italija povratiti Istru , Rijeku i Dalmaciji kad Hrvatska uđe u EU" [3].

Godine 2001., Italianski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi dao je zlatno odličje "Slobodnoj talijanskoj općini Zadar u egzilu" :Medaglia d'oro al comune di Zara, al valor militare".

U veljači 2007., na "Dan obilježavanja žrtava fojbi", talijanski predsjednik Giorgio Napolitano dao je izjavu u kojoj je pokolje u fojbama nazvao "barbarstvom stoljeća" , "posljedicom krvoločne slavenske mržnje" , "slavenskog aneksionizma" govoreći o hrvatskoj i slovenskoj antifašističkoj borbi za oslobođenje istočnog Jadrana od talijanske okupacije. Napolitanove izjave su izjave su izazvale hitru i oštru reakciju vodstva Republike Hrvatske . Predsjednik Stipe Mesić je izjavio da je u takvim izjavam nemoguće ne vidjeti tragove otvorenog rasizma, povijesnog revizionizma i političkog revanšizma. Premijer Sanader nije ništa rekao. Europska komisija reagirala je brzo na Mesićeve tvrdnje (ali ne i na Napolitanove) tražeći stišavanje napetosti i upozorila hrvatskog predsjednika "da ne koristi oštre izraze" . [5]

12.prosinca 2007., Talijanska pošta je izdala marku s fotografijom grada Rijeke uz popratni teks "Rijeka -istočna zemlja nekoć dio Italije" ("Fiume-terra orientale già italiana") [6] MVP uputio prosvjednu notu Italiji zbog poštanske marke s nacionalističkim natpisom.

Težina tog čina se može vidjeti u uporabi prijedloga i pridjeva - "già italiana" može također značiti i "već talijanska ". Marka je izdana u 3,5 milijuna primjeraka. [7] [8], ali na kraju nije puštena u optjecaj kako ne bi izazvala diplomatski sukob s hrvatskim i slovenskim vlastima [9].

Napolitanova izjava u veljači 2008 (na "Dan obilježavanja žrtava fojbi" ), u kojoj je potvrdio svoju izjavu iz 2007, u kojoj je štoviše nazvato Mesićeve reakcije neopravdanima, izazvala je oštru rekciju hrvatskog predsjednika Stipe Mesića. Dne 11. veljače 2008., Mesić je izjavio povodom Napolitanovih riječi, kako sve što je rekao godinu prije o Napolitanu i dalje stoji. [10][11][12]

Dne 12.veljače 2008, gradonačelnik Rijeke , Vojko Obersnel, uputio je prosvjedno pismo vladi Milana, talijanskom veleposlanstvu u RH, zbog teksta pozivnice (za proslavu imenovanja Ulice grada Rijeke u Milanu) u kojoj: "*Povijest Rijeke za vrijeme fašističke vladavine D'Annunzia se veliča i lažno prikazuje kao "razdoblje napretka" (u stvarnosti, Rijeka je u to doba gospodarski stagnirala čak i gospodarski nazadovala:Riječka luka je skoro prestala raditi, bio je uveden policijski sat u gradu i stalna policijska prismotra nad običnim građanima)

  • pozivnica je sadržaval revozionističke i ekspanzionističke tvrdnje poput:"D'Annunziova akcija je bila nužna ... radi anektiranja grada Italiji"
  • teksta u kojem se povijest grada Rijeke i njenog pučanstva iskrivljuje ("građani Rijeke su više stoljeća bili Talijani i govornici talijanskog ")
  • otvara se povijesni revizionizam prema mirovnim ugovorima Italije i Jugoslavije nakon 2. svjetskog rata ("a ponižavajući i sramotni dokument za Italiju")
  • otvorenog teritorijalnog ekspanzionizma i revizionizma u kojem je oslobodilački rat Hrvata protiv talijanske fašističke vlasti opisan kao " vojno osvajanje "
  • laganje o etničkoj snošljivosti u Rijeci ("osvajač koji nije podnosio suživot sa Talijanima")"[13], [14], [15]

Iredentiste zabrinjava potencijalni hrvatski nacionalizam te stoga ne prezaju od toga da Hrvate nazivaju ekstremistima[16]. O pojavi i djelatnosti talijanskih iredentista i (post)fašista na Istri hrvatsku javnost upozorava hrvatski novinar i publicist Armando Černjul.[17][18][19] Talijanska iredenta i velikosrbi u svojim nastojanjima nastupaju zajedno i 2008. godine[20] , provocirajući Hrvatsku na veliki državni blagdan, na sam dan oslobodilačke operacije Oluje [21][22][23]

Izvori[uredi]

  1. ↑ Slobodna Dalmacija Gianfranco Fini: "Dalmacija, Rijeka i Istra oduvijek su talijanske zemlje", 13. listopada 2004.
  2. ↑ Slobodna Dalmacija, 18. ožujka 2006: Utroba koja je porodila talijanski iredentizam još uvijek je plodna
  3. ↑ 3,0 3,1 Nacional: Talijanski ministar najavio invaziju na Dalmaciju, 19. listopada 2005.
  4. ↑ Slobodna Dalmacija Menia želi kontrolu nad 8 milijuna eura za Talijansku uniju, 2. veljače 2005.
  5. ↑ Net.hr Mesić iznenađen govorom Napolitana
  6. ↑ (hrv.) Dnevnik.hr: Italija pustila u optjecaj marku posvećenu Rijeci
  7. ↑ http://www.r-1.hr/view.asp?idp=7396&c=5
  8. ↑ http://www.totalportal.hr/firedesk/Hrvatska/Doga%F0aji/marka-rijeka.jpg
  9. ↑ http://www.totalportal.hr/firedesk/Hrvatska/Doga%F0aji/marka-rijeka.jpg
  10. ↑ (engl.)
  11. ↑ http://www.javno.com/en/croatia/clanak.php?id=122615 Croatian President Surprised By Napolitano Speech
  12. ↑ http://www.adnkronos.com/AKI/English/Politics/?id=1.0.1865663799 Italy-Croatia: World War II killings were ethnic cleansing, Napolitano says
  13. ↑ Novi list Talijanska iredenta skrivena pod krinkom svečanosti otvaranja Aleje grada Rijeke u Milanu
    Obersnel prosvjedovao zbog veličanja fašizma
  14. ↑ (hrv.) Večernji list Obersnel prosvjeduje zbog talijanskog iskrivljavanja povijesti
  15. ↑ R-1 Portal Rijeka Povijest treba prepustiti povjesničarima
  16. ↑ Dalje Talijanski portal naziva Thompsona ustašom, 9. kolovoza 2008., pristupljeno 13. travnja 2011.
  17. ↑ Labin Zašto dr Fulvio Rustico i prof. Tullio Voranu nisu zaslužili priznanja grada Labina, 16. kolovoza 2010., pristupljeno 13. travnja 2011.
  18. ↑ Dalje Armando Černjul: Istra dobila udrugu s imenom fašističke stranke, 29. listopada 2008., pristupljeno 13. travnja 2011.
  19. ↑ Labin Labinjan William Negri na čelu udruge s imenom fašističke stranke Forza nuova i nitko na to ne reagira, 29. listopada 2008., pristupljeno 13. travnja 2011.
  20. ↑ Slobodna Dalmacija Branka Žužić: Grafiti velikosrpskog i fašističkog sadržaja osvanuli u Poreču, 5. kolovoza 2008., pristupljeno 13. travnja 2011.
  21. ↑ [http://www.uhd91.com/vijesti/80.html Kajin: Grafiti u Poreču još su jedna drska provokacija
  22. ↑ Dalje FOTO: Na dan Oluje fašistički grafiti u Poreču, 5. kolovoza 2008., pristupljeno 13. travnja 2011.
  23. ↑ Parentium D. Požarić: Još talijanskog iredentizma na porečkim zidovima i fasadama, 2. kolovoza 2008.

Pogledaj također[uredi]

Vanjske poveznice[uredi]

Internetske stranice talijanskih iredentiista:[uredi]

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Talijanski_iredentizam&oldid=4008869"