Tanka crvena linija (1998.)

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Tanka crvena linija
Plakat filma Tanka crvena linija
Plakat filma Tanka crvena linija
Naslov izvornika The Thin Red Line
Redatelj Terrence Malick
Producent Robert Michael Geisler
John Roberdeau
Grant Hill
Scenarist Terrence Malick
Roman:
James Jones
Glavne uloge Sean Penn
Jim Caviezel
Nick Nolte
Ben Chaplin
Woody Harrelson
John Cusack
Elias Koetas
George Clooney
John C. Reilly
Adrien Brody
Glazba Hans Zimmer
Snimatelj John Toll
Montaža Billy Weber
Leslie Jones
Distributer 20th Century Fox
Godina izdanja 1998.
Trajanje 165 min.
Država SAD
Jezik engleski
Žanr ratna drama
Proračun $52 000 000[1]
Zarada $98 126 565[1]
Mrežno sjedište
Profil na IMDb-u
Portal o filmu

Tanka crvena linija (eng. The Thin Red Line) je američki ratni film iz 1998. godine kojeg je napisao i režirao Terrence Malick. Temeljen na istoimenoj knjizi autora Jamesa Jonesa, film prati izmišljenu verziju Bitke za Mount Austen koja je bila dijelom stvarne Guadalcanalske kampanje na pacifičkoj bojišnici tijekom Drugog svjetskog rata. Glavni likovi priče su pripadnici satnije Charlie koje portretiraju glumci Sean Penn, Jim Caviezel, Nick Nolte, Elias Koetas i Ben Chaplin. Naslov filma referenca je na stih iz pjesme "Tommy" autora Rudyarda Kiplinga.[2]

Film Tanka crvena linija označio je Malickov povratak filmskom stvaralaštvu nakon punih 20 godina odsustva. U filmu se pojavljuju mnogi ugledni glumci - u većim ili manjim ulogama - poput Adriena Brodyja, Georgea Clooneyja, Johna Cusacka, Woodyja Harrelsona, Jareda Leta, Johna C. Reillyja i Johna Travolte. Do trenutka kada je završena posljednja verzija filma, uloge Billa Pullmana, Lukasa Haasa i Mickeyja Rourkea su bile u potpunosti izbačene iz filma (iako se jedna Rourkeova scena nalazi u "izbačenim scenama" kao poseban dodatak na Blu-ray i DVD izdanju filma). Glazbu za film skladali su Hans Zimmer, John Powell i Klaus Badelt; glavni fotograf bio je John Toll. Film se uglavnom snimao u Australiji u državi Queensland.

Na svjetskim kino blagajnama film Tanka crvena linija utržio je sveukupno 98 milijuna dolara uz budžet od 52 milijuna dolara. Kritike za film bile su uglavnom više nego pozitivne, a nominiran je u sedam kategorija za prestižnu filmsku nagradu Oscar: najbolji film, režija, adaptirani scenarij, fotografija, montaža, originalna glazba i zvuk. Film je osvojio nagradu Zlatni medvjed na filmskom festivalu u Berlinu 1999. godine. Redatelj Martin Scorsese postavio je Tanku crvenu liniju na drugo mjesto svojih najdražih filmova iz 90-ih godina prošlog stoljeća u emisiji At the Movies. Kritičar Gene Siskel proglasio ga je "najboljim filmom o modernom ratu kojeg je ikada gledao".

Radnja[uredi VE | uredi]

Vojnik Witt (Jim Caviezel) napušta svoju satniju bez odobrenja i živi među lokalnim stanovništvom Melanezije u južnom Pacifiku. Uskoro ga pronalazi i zatvara njegov narednik Welsh (Sean Penn) koji primjećuje Wittovu indiferentnost prema ratu. Vojnici iz kompanije Charlie dovedeni su na Guadalcanal kao pojačanja u pokušaju da oduzmu otok Japancima. Dok čekaju u utrobama brodova svoje mornarice, razmišljaju o svojim životima i nadolazećoj invaziji. Istovremeno na palubi broda pukovnik Tall (Nick Nolte) razgovara s generalom Quintardom (John Travolta) o invaziji i njezinoj važnosti. U vlastitoj naraciji Tall otkriva gledateljima da su ga preskočili za promaknuće i da mu je nadolazeća bitka možda posljednja šansa da predvodi pobjedničku operaciju.

Uskoro se satnija Charlie bez poteškoća iskrcava na Guadalcanal i kreće prema unutrašnjosti otoka, putem susrećući domaće stanovništvo te svjedočeći japanskoj taktici: osakaćenim truplima ostavljenih Marinaca i drugih vojnika. Dolaze na brdo 210, glavno japansko uporište. Japanci su na njegovom vrhu postavili dobro skriveni bunker s nekoliko strojnica iz kojeg vide kompletnu dolinu u kojoj se nalaze američke trupe. Svaki pokušaj penjanja direktno uz brdo bio bi pokošen vatrom iz strojnica i teškim gubitcima.

Sljedećeg dana u ranu zoru započinje kratko granatiranje brda. Ubrzo potom, vojnici iz satnije Charlie pokušaju izvesti napad penjući se uz brdo, ali ih dočeka snažna vatra iz strojnica iz skrivenog bunkera. Među prvim poginulima koji su predvodili napad je i drugi pukovnik Whyte (Jared Leto). Tijekom bitke, grupa predvođena narednikom Keckom (Woody Harrelson) skriva se od neprijateljske vatre iza brdašca te odluči pričekati pojačanje. Keck posegne za bombom, ali pogriješi i bomba eksplodira dok se još nalazi na njemu. Pukovnik Tall naređuje kapetanu Jamesu Starosu (Elias Koetas) da zauzme bunker frontalnim napadom bez obzira na cijenu. Staros odbija njegovu naredbu, ne želeći tretirati svoje ljude kao topovsko meso. Nakon što se njih dvojica ne uspiju dogovoriti oko napada, Tall odlučuje pridružiti se Starosu na prvoj crti bojišnice kako bi iz prve ruke razgledao situaciju. Međutim, dok on dođe japanski otpor je oslabio pa Tall kori Starosa. U međuvremenu, za vrijeme bitke, vojnik Witt - iako je prvotno dodijeljen grupi za nošenje ranjenih vojnika - traži dopuštenje da se vrati u bitku što mu biva dopušteno.

Mala skupina vojnika obavlja izviđačku misiju prema Tallovom naređenju kako bi ustvrdili jačinu japanskog bunkera. Vojnik Bell (Ben Chaplin) javlja da se na vrhu brda nalazi pet strojnica u bunkeru. Nakon toga pridružuje se maloj grupi vojnika (koja uključuje Witta), a koju predvodi kapetan John Gaff (John Cusack) čija je misija s boka napasti i zauzeti bunker. Operacija se pokaže uspješnom i satnija Charlie uskoro pregazi posljednje jako japansko uporište na otoku. Japanci koje uspijevaju zarobiti čine se pothranjenima i na rubu smrti.

Za svoj uspjeh vojnici dobivaju tjedan dana odmora premda neki od njih u njemu ne uspijevaju uživati: uzletište na kojem im se nalazi baza uskoro dolazi pod neprijateljsku paljbu; Bell, koji cijelo vrijeme misli o svojoj supruzi, dobiva njezino pismo u kojem ga ona obavještava da se zaljubila u drugoga i traži razvod; na vlastito iznenađenje, kapetan Staros biva razriješen dužnosti od strane pukovnika Talla koji mu spočitava da je previše mekan i predlaže da zatraži premještaj i postane odvjetnik u Washingtonu. Witt se ponovno susreće s lokalnim stanovništvom i primjećuje kako su isti postali distancirani te kako učestalo jedni s drugima ulaze u konflikte.

Satnija uskoro dolazi na rijeku, ali ovaj puta na čelu s neodlučnim i neiskusnim pukovnikom Georgeom Bandom (Paul Gleeson). Kako im se japanske trupe približavaju, Band naređuje trojici vojnika da izvide koliko daleko se neprijatelj nalazi; Witt se dobrovoljno javlja da bude jedan od njih. Uskoro njih trojica nailaze na japanske trupe i bivaju napadnuti. Kako bi kupio vrijeme za desetara Fifea (Adrien Brody) koji bi se vratio i upozorio ostatak satnije na Japance, Witt odlazi na drugu stranu prevarivši tako neprijatelja koji ga ubrzo okružuje i zahtijeva da se preda. U trenutku potpune smirenosti i pomirenosti, Witt diže svoju pušku prema Japancima nakon čega biva ubijen. Ipak, satnija se uspijeva sigurno povući, a Witta kasnije pokapaju Welsh i ostali suborci. U posljednjoj sceni, satnija Charlie dobiva novog zapovjednika, kapetana Boschea (George Clooney), ukrcava se na brod i odlazi s otoka.

Jim Caviezel - glumac koji u filmu Tanka crvena linija tumači ulogu vojnika Roberta Witta. Caviezel je učestalo u intervjuima godinama nakon što je film završio sa svojom distribucijom izjavljivao da može zahvaliti redatelju Malicku što mu je, davši mu glavnu ulogu u ovom filmu, u potpunosti preokrenuo glumačku karijeru i praktički ga izvukao iz "anonimnosti".

Glumačka postava[uredi VE | uredi]

Produkcija[uredi VE | uredi]

Terrence Malick - scenarist i redatelj filma Tanka crvena linija. Malick je za adaptaciju istoimene knjige autora Jamesa Jonesa i za režiju filma bio nominiran u kategorijama najboljeg adaptiranog scenarija i redatelja za prestižnu filmsku nagradu Oscar.

Scenarij[uredi VE | uredi]

Producent iz New Yorka Bobby Geisler prvi je pristupio redatelju Terrenceu Malicku 1978. godine i upitao ga da režira filmsku adaptaciju djela Davida Rabea Boom Boom Room. Malick je ponudu odbio i umjesto toga predložio ideju za film o životu Josepha Merricka. Međutim, nakon što se pročulo da David Lynch snima film Čovjek-slon, Malick je odustao od ideje. Godine 1988. Geisler i John Roberdeau sreli su Malicka u Parizu te razgovarali o adaptaciji i režiji filma temeljenog na romanu The White Hotel autora D. M. Thomasa iz 1981. godine. Malick je i taj prijedlog odbio, ali je napomenuo da bi bio zainteresiran raditi adaptaciju Molierovog Tartuffea ili Jonesove knjige Tanka crvena linija. Producenti su odabrali ovo potonje i platili Malicku 250 tisuća dolara da napiše scenarij.[3]

Malick je započeo adaptaciju Tanke crvene linije 1. siječnja 1989. godine. Pet mjeseci kasnije producenti su dobili prvu verziju scenarija na gotovo 300 stranica. Prema članku objavljenom u magazinu Entertainment Weekly producenti su zadobili redateljevo povjerenje i "udovoljavali svim njegovim hirovima"[4] uključujući i opskrbljivanje vrlo opskurdnim istraživačkim materijalima poput knjige naziva Reptiles and Amphibians of Australia, audio vrpce Kodo: Heartbeat Drummers of Japan, informacija o razbijačima kodova Navajo koje su regrutirali Američki marinci, a koji su se koristili svojim jezikom kako njihove poruke ne bi presrele i protumačile japanske trupe tijekom radio komunikacije; producenti su također sami organizirali Malickova putovanja i pomogli njemu i njegovoj supruzi Michele da dignu hipoteku na svoj stan u Parizu.[5]

Producenti su proveli dosta vremena razgovarajući s Malickom o njegovoj viziji filma. Geisler je izjavio:

Malickov Guadalcanal bit će "izgubljeni raj" silovan zelenim otrovom rata, kao što Terry zna reći. Mnogo nasilja biti će prikazano indirektno. Kada vojnik bude pogođen, umjesto da prikažemo njegovo lice na "spielbergovski" način, vidjet ćemo kako eksplodira stablo, uništenu vegetaciju i prekrasnu malu ptičicu slomljenih krila koja pokušava odletjeti sa svog stabla."[3]

U međuvremenu je Malick proveo nekoliko godina radeći na drugim projektima, uključujući i kazališnu produkciju Sansho the Bailiff te na scenariju poznatom pod nazivom The English-Speaker trošeći dva milijuna dolara koja su pripadala producentima od kojih je polovicu potrošio na pisanje.[3] Godine 1990. upoznao je udovicu Jamesa Jonesa Gloriju i njegovu kćerku Kaylie te razgovarao s njima o filmskoj adaptaciji Tanke crvene linije.[6] Do siječnja 1995. godine, Geisler i Roberdeau su ostali bez novaca i počeli prisiljavati Malicka da odluči hoće li snimiti film ili neće. Razgovarali su s njegovim bivšim agentom Mikeom Medavoyem koji je baš u to vrijeme kretao sa svojom vlastitom produkcijskom kompanijom Phoenix Pictures pa je on pristao dati im 100 tisuća dolara za početak rada na Tankoj crvenoj liniji.[3] Medavoy je imao ugovor s kompanijom Sony Pictures, a Malick je započeo gledati lokacije za snimanje u Panami i Kostariki prije nego se odlučio za kišne šume sjeverne Australije.[7] U travnju 1997. godine, tri mjeseca prije početka snimanja, kompanija Sony povukla se iz projekta dok je filmska ekipa već postavljala studio u Queenslandu zbog toga što tadašnji novi voditelj studija Sony John Calley nije vjerovao da će Malick snimiti film unutar odobrenog budžeta od 52 milijuna dolara.[7] Malick je nakon toga s Medavoyem otputovao u Los Angeles kako bi predložio projekt raznim holivudskim kompanijama. 20th Century Fox odlučio je uložiti dodatnih 39 milijuna dolara budžeta uz uvjet da Malick u film dovede pet glumaca iz liste njih desetorice koji su u to vrijeme bili zainteresirani nastupiti u projektu.[7] Japanska kompanija Pioneer Films donirala je dodatnih 8 milijuna dolara u budžet, a kompanija Phoenix još tri milijuna.[7]

Dodjela uloga[uredi VE | uredi]

Dodjeljivanje uloga za film postala je vruća tema u Hollywoodu. Kada se Sean Penn susreo s Malickom rekao mu je: "Daj mi dolar i reci mi gdje da se pojavim."[4] Scenarij za film također je poslan Robertu De Niru, Robertu Duvallu i Tomu Cruiseu. Kada se 1995. godine konačno pročulo da Malick namjerava snimiti svoj prvi film nakon dugogodišnje stanke, mnogi glumci su mu se samostalno počeli javljati. U Medavoyevom domu te iste godine Malick je organizirao čitanje teksta s Martinom Sheenom, Kevinom Costnerom, Willom Pattonom, Peterom Bergom, Lukasom Haasom i Dermotom Mulroneyem.[3] U lipnju te godine organizirana je petodnevna radionica koju je, između ostalih, posjetio Brad Pitt, a koja je kulminirala Malickovim puštanjem soundtracka filma Where Eagles Dare i sviranjem japanskih bubnjeva. Malick se također susreo i sa zainteresiranim Johnnyjem Deppom u bistrou Book Soup na Sunset Stripu.[3]

Glumac Edward Norton doletio je u Austin i susreo se s Malickom koji je bio impresioniran glumčevim nastupom u filmu Iskonski strah. Matthew McConaughey je navodno uzeo dan odmora tijekom snimanja filma Vrijeme ubijanja kako bi se našao s Malickom. I drugi glumci, uključujući Williama Baldwina, Edwarda Burnsa, Josha Hartnetta, Philipa Seymoura Hoffmana, Stephena Dorffa i Leonadra DiCaprija bili su zainteresirani za nastup u filmu; potonji glumac je doletio iz Meksika sa seta filma Romeo + Julia kako bi se našao s Malickom na aerodromu u Austinu.[5] Prije nego je dodjela uloga konačno bila gotova, Nicolas Cage je ručao s Malickom u Hollywoodu u veljači 1996. godine. Malick je nakon toga otišao provjeriti lokacije snimanja i pokušao zvati Cagea nekoliko puta tog ljeta, ali u međuvremenu Cageov telefon više nije bio u funkciji. Malick se osjetio uvrijeđenim i odbio daljnje razmišljanje o tome da Cageu da bilo kakvu ulogu u filmu.[5] Malick je rekao glumcu Tomu Sizemoreu da ga želi u svom filmu i glumac je pristao. Međutim, Sizemore je dobio puno veću ulogu u filmu Spašavanje vojnika Ryana i nakon što nekoliko dana nije mogao stupiti u kontakt s Malickom, odlučio je radije raditi na Spielbergovom filmu.[5] Glumci Bill Pullman, Gary Oldman, Mickey Rourke, Lukas Haas i Viggo Mortensen su snimili scene koje su kasnije izbačene iz finalne verzije filma.[8]

Adrien Brody - glumac koji u filmu Tanka crvena linija tumači ulogu desetara Geoffreyja Fifea. Premda je smatrao da će njegov lik biti jedan od onih koji će "nositi film" i premda je već započeo davati intervjue kako bi promovirao film prije početka njegove službene kino distribucije, u kasnijim godinama Brody u intervjuima nije skrivao svoje razočarenje što je njegov lik u finalnoj verziji filma sveden na tek dvije rečenice, uplašene poglede i sveukupno ne više od pet minuta pojavljivanja u filmu.

Kako bi zadovoljio studio, Malick je u film stavio Georgea Clooneyja i dao mu malu ulogu. Producent Geisler se prisjeća: "Terry se bojao da će velika zvijezda poput Clooneya koji glumi lik koji se pojavljuje pred kraj filma odvratiti pozornost gledatelja".[4] Jim Caviezel koji je dobio ulogu vojnika Witta učestalo je nakon filma u intervjuima izjavljivao da ima zahvaliti Malicku što mu je "pogurao" karijeru.[9] Fotograf John Toll nekoliko je puta telefonom razgovarao s Malickom u kolovozu 1996. godine u vezi filma.[10] Toll je upoznao Malicka u rujnu iste godine, a ovaj ga je pitao da započnu snimati film početkom 1997. godine. U veljači te godine Malick i Toll započeli su s traženjem lokacija za snimanje, a u lipnju konačno započeli i sa snimanjem samog filma.[10]

Snimanje filma[uredi VE | uredi]

Pretprodukcija je išla sporo. Nekoliko tjedana prije početka snimanja, Malick je rekao Geisleru i Roberdeauu da ne dolaze u Australiju gdje se snimao film budući će George Stevens Jr. biti producent na lokaciji uz Granta Hilla.[3] Malick im je rekao da su naljutili studio zbog toga što su odbili staviti Stevensovo ime kao jednog od producenata filma. Međutim, nije im rekao da je 1996. godine u ugovor stavio klauzulu kojom se producentima zabranjuje dolazak na set.[4] Geisler i Roberdeau bili su zbunjeni ovakvim ponašanjem; Geisler je izjavio za Entertainment Weekly: "Nisam znao da je Malick sposoban za izdaju ovakve kategorije."[4]

Malick i Toll razgledavali su povijesna bojišta na Guadalcanalu, ali na tim lokacijama bilo je izrazito teško snimati cijeli film.[10] Većina filma Tanka crvena linija snimljena je na lokacijama Daintree Rainforest i na obali Bramston koje se obje nalaze u sjevernom dijelu države Queensland u Australiji.[11] Također se snimalo i na planini Dancer čiji je teren bio toliko težak da se prikolice i produkcijski kamioni nisu mogli uspeti uz brdo. Umjesto toga napravljen je kamp u podnožju brda, a 250 glumaca i 200 članova filmske ekipe prevozilo se i po dva sata do mjesta snimanja. Film se također snimao i na Pacifičkom oceanu, na obali južne Kalifornije u blizini otoka Santa Catalina. Malickove nekonvencionalne tehnike uključivale su snimanje dijela scene tijekom ranog, sunčanog jutra koju bi onda završio snimati nekoliko tjedana kasnije, tijekom zalaska sunca. Učestalo je usmjeravao kameru u suprotnu stranu od akcije te fokusirao kadrove na papige, grane stabala i ostalu faunu.[6] Zbog svoje reputacije i radnih metoda Malick je uživao poštovanje glumaca, a Woody Harrelson i John Savage ostali su na setu čak i nekoliko mjeseci nakon što su završili sa snimanjem svojih scena kako bi gledali redatelja na djelu.[6]

Film Tanka crvena linija snimao se stotinu dana u Australiji, a Malick je koristio kamere i leće Panavision; 24 dana na Solomonskim otocima i tri dana u SAD-u. Odluka da se neće snimati na pravom otoku Guadalcanal donesena je iz čisto praktičnih razloga: postojala je 50% šansa oboljenja od malarije, a također je nedostajalo i logistike u izvedbi. Prema riječima fotografa Johna Tolla: "Još uvijek je pomalo teško doći i otići s otoka, a imali smo scene koje su uključivale i po 200 do 300 glumaca i statista. Morali bi ih sve dovesti na Guadalcanal, a financijski gledano to nije imalo nikakvog smisla."[12]

Post-produkcija[uredi VE | uredi]

Uz glumačku postavu koja se nalazi u finalnoj verziji filma, glumci Billy Bob Thornton, Martin Sheen, Gary Oldman, Bill Pullman, Lukas Haas, Viggo Mortensen i Mickey Rourke također su nastupili u filmu, ali njihove scene su na kraju izbačene. Montažeka Leslie Jones je na lokaciji provela pet mjeseci i rijetko viđala Malicka koji ju je ostavio da na miru radi svoj dio posla.[13] Nakon što je snimanje filma završeno, vratila se s prvom verzijom filma koja je trajala pet sati te provela sedam mjeseci u montaži; ta prva verzija filma sadržavala je puna tri sata Thorntonove naracije.[4][13] U ovom dijelu posla na scenu je stupio montažer Billy Weber pa su njih dvoje zajedno proveli dodatnih 13 mjeseci rada u post-produkciji od kojih su posljednja četiri mjeseca proveli miksajući film.[13] Internih projekcija nije bilo, već samo par koje su održane u privatnim kućama od kojih je na jednoj maksimalno bilo prisutno 15 ljudi (uglavnom marketinških stručnjaka).[13] Montažeri su imali problem ukomponirati snimke veteranskih glumaca s onim ne toliko iskusnim, te s integracijom mnogih cameo glumaca i naracije. Jones je izjavila: "Malick je maknuo scene s dijalozima gdje god je to mogao pa se finalna verzija filma uvelike razlikovala od originalnog koncepta".[13] Četiri mjeseca nakon završetka snimanja, Malick je pozvao Tolla na privatno gledanje prve grube verzije filma.[10] U prosincu 1998. godine Toll je radio prvu color korekciju prije nego je film krenuo u distribuciju u Sjevernoj Americi.[10]

Proces montaže također je rezultirao time da je vrijeme mnogih glumačkih zvijezda u filmu svedeno na kratke periode: na primjer, likovi koje glume John Travolta i George Clooney su tek nešto više od običnih cameo pojavljivanja, premda se Clooneyjevo ime pojavljuje na službenom plakatu filma radi marketinških svrha. Nezavršena filmska verzija prikazana je novinarima u New Yorku u prosincu 1998. godine, a projekciji je prisustvovao i Adrien Brody koji je tek u tom trenutku shvatio da je njegova uloga "koja je trebala nositi film"[14] - kako je on izjavljivao do tada - svedena na svega dvije rečenice, uplašene poglede i otprilike sveukupno pet minuta pojavljivanja u filmu. Dana 15. travnja 2001. godine u jednom od intervjua Brody je otkrio da je još uvijek ljut zbog toga što je njegov rad na filmu uklonjen na taj način. Svoje razmišljanje podijelio je s novinarom iz londonskog The Independenta:

"Bio sam toliko fokusiran i profesionalan, dao sam sve od sebe, a ništa nisam dobio natrag... kada govorimo o mom radu na tom filmu. Cijelo iskustvo bilo je poprilično neugodno prvenstveno zbog toga što sam u to vrijeme već započeo davati intervjue u vezi filma u kojem praktički nisam nastupio. Terry je očigledno promijenio cijeli koncept filma. Nikada ranije nisam iskusio takvo nešto... Znate onaj izraz 'ne vjerujte medijskim kampanjama'? Pa u ovom slučaju ne bi trebali vjerovati."[15]

Malick se razljutio što je studio odlučio prikazati nezavršenu verziju filma kritičarima, pa mu je Sean Penn pomogao u montaži i njih dvojica završili su finalnu verziju.[4] Malick je proveo u montaži dodatna tri mjeseca i izbacio još 45 minuta filma. Redatelj je odbio prikazati svoj film na testnim projekcijama prije nego završi s finalnom verzijom.[16] Nakon što su producenti Geisler i Roberdeau ispričali svoju verziju priče magazinu Vanity Fair, Medavoyevi odvjetnici optužili su ih za kršenje ugovora i zaprijetili uklanjanjem njihovih imena iz filma pod uvjetom da mogu davati intervjue tek nakon dodjele nagrade Oscar.[3]

Glazba iz filma[uredi VE | uredi]

Sean Penn - glumac koji u filmu Tanka crvena linija tumači ulogu narednika Edwarda Welsha. Penn je pomogao redatelju Malicku u montaži te su zajedničkim naporima kreirali finalnu verziju filma.

Glazbu za film skladao je Hans Zimmer, a dodatnu glazbu skladao je John Powell. Glazba je bila nominirana za najbolju originalnu glazbu na 71. dodjeli prestižne filmske nagrade Oscar. To je bila sveukupno peta i treća za redom nominacija za Zimmera kao skladatelja, ali je nagradu izgubio od Nicole Piovanija koji je Oscara dobio za glazbu iz filma Život je lijep (redatelja Roberta Benignija). Kompanija RCA Victor objavila je službeni soundtrack filma, a orkestrom je dirigirao Gavin Greenaway. Od glazbe čiji skladatelj nije Zimmer, a koja se pojavljuje u filmu treba izdvojiti In Paradisum iz Requiema autora Gabriela Faurea te uvodne minute The Unanswered Question autora Charlesa Ivesa.

Zimmer je napisao nekoliko sati glazbe te obilje različitih glazbenih tema prije nego je Malick uopće započeo snimanje filma. Redatelj je puštao glazbu na setu tijekom snimanja kako bi sebi i ostatku glumačke i filmske postave dao dodatnu motivaciju i stavio ih sve zajedno u pravo stanje uma. Na službenom soundtracku nalazi se nekoliko skladbi koje nisu korištene za film, a nekoliko skladbi koje se mogu čuti u filmu nema na CD-u. U filmu se također pojavljuje i nekoliko Melanezijskih zborskih skladbi koje pjeva zbor All Saints u Honiari, ali od kojih se samo jedna nalazi na službenom soundtracku.[17] Kasnije je izdan drugi soundtrack koji je na sebi sadržavao još nekoliko zborskih skladbi, ali on je u međuvremenu povučen iz prodaje.[18]

Distribucija i priznanja[uredi VE | uredi]

Zarada[uredi VE | uredi]

Dana 25. prosinca 1998. godine film Tanka crvena linija pušten je u ograničenu kino distribuciju u samo pet kina u kojima je u prvom vikendu prikazivanja utržio 282,534 dolara. Dana 15. siječnja 1999. godine film je krenuo u službenu kino distribuciju u 1528 kino dvorana u kojima je u prvom vikendu prikazivanja utržio 9,7 milijuna dolara u SAD-u. U konačnici je film na svjetskim kino blagajnama zaradio 98 126 565 dolara.[19]

Kritike[uredi VE | uredi]

Na popularnoj internetskoj stranici Rotten Tomatoes koja se bavi prikupljanjem filmskih kritika film ima 79% pozitivnih ocjena[20], a na drugoj sličnoj stranici Metacritic film ima 78% pozitivnih ocjena.[21] Kada bi se gledali samo top kritičari na stranici Rotten Tomatoes, film bi imao 92% pozitivnih ocjena.[20]

Gene Siskel opisao je film kao "najbolji moderni ratni film kojeg sam gledao, superiorniji Spielbergovom Spašavanju vojnika Ryana koji je krenuo u distribuciju ranije ove godine, pa čak superiorniji i Stoneovom Vodu smrti iz 1986. godine".[22] Roger Ebert je bio više rezerviran u svojoj kritici, davši filmu tri od četiri zvjezdice uz opasku da mu se film čini konfuznim i nedorečenim. Napisao je: "Šizofrenija prisutna u filmu ne dopušta mu da dosegne status remek-djela (ovaj film nema jasnu ideju što zapravo želi reći), ali to svejedno nikako nije loš film. Zapravo je, na neki način, fascinantan... Scene bitaka su same po sebi maestralne, a maestralan je i način kako je prikazana geografija određenog brda, način kako to brdo brane japanske trupe, načini kako američki vojnici pokušavaju zauzeti to brdo... Glumci kao što su Sean Penn, John Cusack, Jim Caviezel i Ben Chaplin pronalaze savršen tonalitet u scenama koje traju od nekoliko seknudi do pune minute, ali onda naglo nestanu prije nego što ritam može biti uspostavljen."[23]

U svojoj kritici za magazin Time Richard Corliss je napisao: "Neki filmovi pričaju istinu kroz svoju radnju; ovaj priča istinu kroz emocije, kroz potragu za očuvanjem samoga sebe istovremeno prikazujući najsočnije filmske kadrove još od Malickovog posljednjeg filma Božanstveni dani iz 1978. godine".[24] Mike Clark iz USA Today dao je filmu četiri od četiri zvjezdice.[25] Pišući za Washington Post Michael O'Sullivan je napisao: "Tanka crvena linija je film o kreaciji koja nastaje iz uništenja, o ljubavi koja se pojavljuje na mjestu na kojem bi to najmanje očekivali i o anđelima - pogotovo onim palim - koji su sasvim slučajno zapravo ljudi."[26]

Andrew Johnston iz časopisa Time Out New York napisao je: "Poput Malickovih ranijih filmova - Pustara (1973.) i Božanstveni dani (1978.) - Tanka crvena linija također je film nevjerojatne ljepote. Međutim, atmosfera koju stvaraju Tollova fascinantna fotografija i snažna glazba Hansa Zimmera povremeno su kompromitirane. Parada cameo uloga (John Travolta, George Clooney, Woody Harrelson i John Cusack nakratko se pojavljuju) pomalo odvraća pozornost, a zbog činjenice da Bell i Witt imaju slične naglaske može doći do miješanja ta dva lika. Unatoč tome, premda je na trenutke jako konfuzan (i možda mrvicu predugačak), film Tanka crvena linija svejedno je film rijetke čvrstine i snage."[27]

Owen Gleiberman dao je filmu ocjenu "-2" u svojoj kritici za Entertainment Weekly uz opasku: "Tanka crvena linija bi se, po mom mišljenju, mogla pretvoriti u ovosezonski Beloved - film previše palarizirajuće bahat za običnu publiku."[28] U svojoj kritici za New York Times, Janet Maslin je napisala: "Odlični momenti koji pogađaju ovaj preopširan film ipak su tek letimični pogotci koji upućuju na to kako je puno bolji film mogao biti."[29]

Nagrade[uredi VE | uredi]

Film Tanka crvena linija nominiran je u sedam kategorija za prestižnu nagradu Oscar: za najbolji film, najboljeg redatelja, fotografiju, montažu, originalnu glazbu, zvuk i adaptirani scenarij. Međutim, u konačnici nije osvojio niti jednu nagradu.[30] Ipak, na 49. filmskom festivalu u Berlinu 1999. godine film je osvojio glavnu nagradu Zlatnog medvjeda za najbolji film.[31] Nacionalno udruženje filmskih kritičara proglasilo je Johna Tolla najboljim fotografom 1998. godine.[32] Magazin Time Malickov film je postavio na šesto mjesto najboljih filmova te godine.[33] Filmski kritičar iz Chicago Readera Jonathan Rosenbaum postavio je Malickov film na drugo mjesto svojih najdražih filmova 1999. godine.[34] Ugledni redatelj Martin Scorsese je u televizijskoj emisiji Rogera Eberta stavio Tanku crvenu liniju na drugo mjesto svojih najdražih filmova iz 90-ih godina prošlog stoljeća.[35]

Izdanja filma za kućno kino[uredi VE | uredi]

Dana 28. rujna 2010. godine The Criterion Collection je izdao posebno izdanje filma Tanka crvena linija na DVD-u i Blu-rayu s novim, obnovljenim 4K digitalnim transferom kojeg su nadgledali i odobrili redatelj Terrence Malick i fotograf John Toll.[36] Izdanje je dobilo uglavnom pozitivne kritike.[37][38] U Hrvatskoj je 2007. godine film izdan na DVD-u, a 2011. na Blu-rayu. Osim samog filma, izdanja sadrže dva posebna dodatka: kino najavu i Melanezijske pjesme od kojih se neke pojavljuju i u samom filmu. Na internetu je pokrenuta peticija među obožavateljima filma koji zahtjevaju da studio izda posebnu, redateljevu verziju filma (onu prvotnu od pet sati). Slična peticija postoji i na popularnoj Facebook stranici.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 The Thin Red Line (1998). Box Office Mojo. Preuzeto 5. siječnja 2011.
  2. " Rudyard Kipling -- Tommy. Web Books. Preuzeto 4. kolovoza 2001.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 3,7 Biskind, Peter. "The Runaway Genius", Vanity Fair, kolovoz 1999., pristupljeno 22. travnja 2010.
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 Young, Josh. "Days of Hell", Entertainment Weekly, 15. siječnja 1999., pristupljeno 7. siječnja 2008.
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 Abramowitz, Rachel. "Straight Out the Jungle", The Face, ožujak 1999., pristupljeno 7. siječnja 2008.
  6. 6,0 6,1 6,2 Puig, Claudia. "The Magic of Malick", USA Today, 7. siječnja 1999., pristupljeno 7. siječnja 2008.
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 Docherty, Cameron. "Maverick Back from the Badlands", Sunday Times, 7. lipnja 1998., pristupljeno 7. siječnja 2008.
  8. Tanka crvena linija - DVD izdanje: Prvi pogled na Mickeyja Rourkea i osam drugih izbačenih scena iz ratnog filma redatelja Terrencea Malicka. pristupljeno 22. svibnja 2011.
  9. Atkinson, Michael. "James Caviezel: why Hollywood learned to pronounce his name in a hurry – Interview", Interview, studeni 2001., pristupljeno 11. svibnja 2007.
  10. 10,0 10,1 10,2 10,3 10,4 Bourton, Tom. "The Art of War", Home Cinema Choice, svibanj 2000., pristupljeno 27. studenog 2011.
  11. Handy, Bruce. "His Own Sweet Time", Time, 13. listopada 1997., pristupljeno 11. studenog 2008.
  12. Pizzello, Stephen. "The War Within", American Cinematographer, veljača 1999., pristupljeno 7. siječnja 2008.
  13. 13,0 13,1 13,2 13,3 13,4 Torgerson, Liv (svibanj-lipanj 1999.). "Conversations With ... Billy Weber and Leslie Jones" 20 (3). Preuzeto 27. studenog 2011..
  14. Mottram, James. "The Prime of Mr. Adrien Brody", The Independent, 21. travnja 2001.
  15. The Thin Red Shrine. Eskimo.com. Preuzeto 5. siječnja 2011.
  16. Portman, Jamie. "Elusive Director Surfaces with Thin Red Line", Montreal Gazette, 2. siječnja 1999., pristupljeno 7. siječnja 2008.
  17. Soundtrack Reviews. Scorereviews.com (23. studenog 2010.). Preuzeto 5. siječnja 2011.
  18. Chants from the Thin Red Line: Melanesian Choirs: The Blessed Islands: Music. Amazon.com. Preuzeto 5. siječnja 2011.
  19. "The Thin Red Line", Box Office Mojo, 19. listopada 2007., pristupljeno 19. listopada 2007.
  20. 20,0 20,1 The Thin Red Line Movie Reviews, Pictures – Rotten Tomatoes. www.rottentomatoes.com. pristupljeno 30. studenog 2009.
  21. Thin Red Line, The reviews at Metacritic.com. www.metacritic.com. pristupljeno 30. studenog 2009.
  22. Siskel, Gene. "The Thin Red Line", Siskel & Ebert, pristupljeno 5. veljače 2010.
  23. Ebert, Roger. "The Thin Red Line", Chicago Sun-Times, 8. siječnja 1999., pristupljeno 19. listopada 2007.
  24. Corliss, Richard. "Ho, Ho (Well, No)", Time, 28. prosinca 1998., pristupljeno 11. studenog 2007.
  25. Clark, Mike. "Stirring Red Line Captures War's Humanity and Horror", USA Today, 23. prosinca 1998., pristupljeno 7. siječnja 2008.
  26. O'Sullivan, Michael. "Red Line: Above and Beyond", Washington Post, 8. siječnja 1999., pristupljeno 7. siječnja 2008.
  27. Time Out New York, Prosinac 17. – 31., 1998., str. 141.
  28. Gleiberman, Owen. "The Thin Red Line", Entertainment Weekly, 23. prosinca 1998., pristupljeno 27. studenog 2007.
  29. Maslin, Janet. "Beauty and Destruction in Pacific Battle", The New York Times, 23. prosinca 1998., pristupljeno 7. siječnja 2008.
  30. "The Thin Red Line", Variety, pristupljeno 10. siječnja 2008.
  31. "The Thin Red Line", Berlin International Film Festival, pristupljeno 7. siječnja 2008.
  32. Carr, Jay. "National Film Critics Tap Out of Sight", Boston Globe, 4. siječnja 1999.
  33. "The Best of 1998 Cinema", Time, 21. prosinca 1998., pristupljeno 11. studenog 2008.
  34. Rosenbaum, Jonathan. "Hope Springs Eternal", Chicago Reader, pristupljeno 27. studenog 2007.
  35. "Best Films of the '90s", At the Movies with Ebert & Roeper, 27. veljače 2000., pristupljeno 27. studenog 2007.
  36. "Tanka crvena linija", The Criterion Collection, pristupljeno 29. srpnja 2010.
  37. The Thin Red Line | DVD Review. Slant Magazine (28. rujna 2010.). Preuzeto 5. siječnja 2011.
  38. The Thin Red Line Blu-ray. Blu-ray.com. Preuzeto 5. siječnja 2011.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]