Tasmanski emu

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Tasmanski emu
Tasmanian Emu.jpg
Status zaštite

Status zaštite: izumrli (sredinom 19. stoljeća)
Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Aves
Red: Struthioniformes
Porodica: Casuariidae
Rod: Dromaius
Vrsta: D. novaehollandiae
Podvrsta: D. n. diemenensis
Trojno ime
Dromaius novaehollandiae diemenensis
Le Souef, 1907
Područje života
Sinonimi
Dromaeius diemenensis (lapsus) Le Souef, 1907

Tasmanski emu (lat. Dromaius novaehollandiae diemenensis) je izumrla podvrsta emua. Živio je u Tasmaniji, gdje je postao izoliran tijekom kasnog pleistocena.

Za razliku od Kraljevog i Klokanovog otočnog emua, populacija na Tasmaniji bila mu je dosta velika, što znači da nije bilo znatnog utjecaja na populaciju kao u te dvije vrste. Tasmanski emu nije napredovao toliko da se smatra posebnom vrstom, ali se neki znanstvenici ne slažu oko toga da bude podvrsta emua. Danas je poznat samo iz subfosilnih ostataka, a njegova koža, koja je nekad postojala, danas je izgubljena.

Izumiranje[uredi VE | uredi]

Tasmanski emu je, kao i kopnene ptice, bio lovljen kao štetočina. Osim toga, stvar su pogoršali i postavljani požari na travnjacima i grmovitim područjima koji su se događali da bi se oslobodilo poljoprivredno zemljište, pa je tako ovaj emu bio lišen staništa. Poznato je da je Britanski muzej 1838. primio dva primjerka kože tasmanskog emua. Vjerojatno je izumro 1850. ali to još nije precizno utvrđeno, jer su tada uvedene kopnene vrste, a povijest uvođenja emua u Tasmaniju nije dovoljno dokumentirana da bi bolje utvrdila nestanak tasmanskog emua. Primjerci u Britanskom muzeju pripadali su zbirci koja je loše čuvana, pa 1959. za njih nije bilo mjesta u muzeju. Navodni treći primjerak u Frankfurtu netočno je priipisan ovoj podvrsti emua.

Izvori[uredi VE | uredi]

  • Le Souef, William Henry Dudley (1907): Opis tasmnanskog emua. Bull. Brit. Ornithol. Club 21: 13.
  • Steinbacher, Joachim (1959): Weitere Angaben über ausgestorbene, aussterbende und seltene Vögel im Senckenberg-Museum. Senckenbergiana Biologica 40(1/2): 1-14.