Toharci

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Toharci
QizilDonors.jpg
"Toharski prinčevi", zidna slika s područja Tarimske zavale
Ukupno pripadnika
Značajna područja naseljavanja
Tarimska zavala
Jezik
toharski jezici, zasebna grana indoeuropskih jezika
Vjera
Budizam, Manihejstvo

Toharci ili Tohari[1] su bili stanovnici srednjovjekovnih gradova-država oaza na sjevernom rubu Tarimske zavale (današnji Xinjiang, Kina). Služili su se toharskim jezicima (iz indoeuropske porodice jezika) koji su nam poznati iz rukopisa datiranih na vrijeme od šestog do osmog stoljeća, nakon čega oni nestaju a zamjenjuju ih turkijski jezici lokalnih plemena Ujgura.

Naziv potječe iz 19. stoljeća kad ih tadašnji istraživači poistovjećuju sa skupinom po nazivu Tókharoi koja nastanjuje Baktriju i o kojoj se pisalo u starogrčkim izvorima. Iako se ne radi o istim plemenima, naziv se ustalio.

Neki istraživači povezuju Toharce s Afanasevo kulturom istočnog Sibira (3500. pr. Kr. do 2500. pr. Kr.), s mumijama iz Tarima (1800. pr. Kr.) i s Yuezhima koji su poznati iz kineskih spisa. Potonji su uglavnom migrirali iz zapadnog dijela Gansu u Baktriju tijekom drugog stoljeća pr. Kr. a zatim na sjeverozapad indijskog potkontinenta gdje osnivaju Kušansko Carstvo.[2]

Ime[uredi VE | uredi]

Na početku 20. stoljeća arheolozi otkrivaju niz rukopisa u oazama Tarimske zavala koji su pisani dvama bliskim ali tada još nepoznatim indoeuropskim jezicima. Još jedan tekst pronađen na istim prostorima, budističko djelo pisano staroturkijskim jezikom, sadržava napomenu da se radi o prijevodu sa Sanskrta, posredstvom nekog toxrï jezika. Istraživač Friedrich W. K. Müller zaključuje da je taj jezik posrednički jezik povezan s novootkrivenim jezicima.[3]

Müller ih naziva toharskima (Tocharisch na njemačkom), povezujući toxrï s etnonimom Tókharoi (starogrčki: Τόχαροι) kojeg je Strabon nadjenuo jednom od skitskih plemena i koja su osvojila Grčko-Baktrijsko Kraljevstvo (današnji Afganistan i Pakistan) u drugoj polovici drugog stoljeća pr. Kr[4]. Taj pak naziv dolazi iz indoiranskog (staroperzijski tuxāri-, Sanskrt tukhāra) a naziv Toharistan se obično odnosi na Baktriju iz prvog milenija, ali i na provinciju Takar u Afganistanu. Tókharoi se danas često poistovjećuju s Yuezhima iz kineskih spisa, osnivačima Kušanskog Carstva.[5] No, danas je također poznato da su ti ljudi govorili baktrijskim jezikom, istočnoiranskim jezikom koji se uvelike razlikuje od toharskih jezika. Unatoč tomu, naziv toharski se ustalio kao naziv jezika kojim su pisani rukopisi iz Tarimske zavale kao i za ljude koji su ih proizveli.

Rukopisi su pisani dvama različitim jezicima koje nazivamo toharski A (također istočnotoharski ili turfanski, prema gradu Turpan) i toharski B (također zapadnotoharski ili kučanski prema gradu Kuča). Endonim povijesnih Toharaca iz vremena šestog do osmog stoljeća je možda kuśiññe (toharski B), značenja "od kraljevstva Kuča i Agni", i ārśi (toharski A). U jednom od tekstova na toharskom A koristi se naziv ārśi-käntwā, što znači "u jeziku Arsi" (gdje bi ārśi bilo povezano s argenteus odnosno sjajno, blistavo). Prema Douglasu Q. Adamsu, Toharci su za sebe možda koristili naziv ākñi što bi značilo "graničari".

Povjesničar Bernard Sergent je koristio naziv Arśi-Kuči kojeg je pak nedavno promjenio u Agni-Kuči.[6]

Davni stanovnici Tarimske zavale[uredi VE | uredi]

Prikaz Tarimske zavale, čiji krajnji sjever su nastanjivali Toharci.

J. P. Mallory i Victor H. Mair tvrde da su toharski jezici pristigli u Tarimsku i Turpansku zavalu s područja Afanasevo kulture, neposredno na sjeveru. Afanasevo kultura (3500. pr. Kr. do 2500. pr. Kr.) pokazuje kulturološku i genetsku vezu s kulturama srednjoazijskih stepa koje su bile bliske Indoeuropljanima, ali je dovoljno starija od Andronovo kulture (dovedene u vezu s indoirancima) da izolira toharske jezike od indoiranskih inovacija poput procesa satemizacije.[7]

Mumije iz Tarima[uredi VE | uredi]

Mumije iz Tarima (1800. pr. Kr.) su pronađene na istom području kao i toharski tekstovi i freske Tarimske zavale (300. do 900. godina) a indoeuropskog su podrijetla i ukazuju na Europeidnu rasu svjetlih očiju i boje kose. Nepoznato je jesu li mumije i freske povezane.

Godine 2008. iskopani su u okolici Turpana ostaci muškarca. Tijelo muškarca je bilo zakopano s nizom praktičnih i ceremonijskih objekata, među njima strijeljačkom opremom, harfom i 789 grama kanabisa. Istraživači tijelo povezuju s Guši kulturom. Uz pomoć datiranja ugljikom-14, pokapanje je okvirno datirano na 700. godinu. Od ukupno 500 grobova samo dva sadržavaju kanabis što istraživače navodi na zaključak da su te dvije osobe možda bile šamani.

Freska s prikazom interakcije toharskog budističkog redovnika (lijevo) i njegovog istočnoazijskog učenika. Moguće je da su Toharci imali ulogu u prijenosu Budizma na područje Kine.

2009. godine su analizirani ostaci trideset osoba iz Xiaohe grobnice kako bi se istražili njihovi Y-kromosom i mitohonrdijski DNK markeri. Rezultati sugeriraju da je na području Tarimske zavale još u Brončano doba živjelo stanovništvo miješanog zapadnjačkog i istočnjačkog podrijetla. Mitohondrijski DNA Xiahoe (mtDNA) ljudi je pretežito istočnoazijska haploskupina C s manjim brojem H i K haploskupina, dok su njihove očinske linije sve zapadnoeuroazijske R1a1a. Geografsko područje na kojem se zbilo miješanje tih grupa je nepoznato no pretpostavlja se da je južni Sibir vjerojatan.[8]

Yuezhi[uredi VE | uredi]

Zapisi velikog povjesničara, povjesničara Sima Qiana opisuju skupinu ljudi pod nazivom Yuezhi a koja je živjela između Qilianskog lanca i Dunhuanga dok ih nisu protjerali Xiongnu u drugom stoljeću pr. Kr. Većina je navodno krenula prema zapadu i osvojila Baktriju a manja skupina je pronašla utočište u "Južnim planinama".[9]

Prvu skupinu se učestalo poistovjećuje s Tókharoi koje spominju grčki povjesničari i za koje se vjeruje da su preci Kušana koji su u prvom i drugom stoljeću nove ere izgradili carstvo na sjeveru Indije i Srednje Azije koja je pod vladarom Kaniškom sezala od Turpana u Tarimskoj zavali do Pataliputre u dolini Gangesa. Manji dio znanstvenica ih povezuje i s Toharcima.[10] Na temelju usporedbe imena korištenih od antičkih autora, Christopher Beckwith predlaže da su ti ljudi u početku bili govornici toharskog ali da su kasnije prihvatili lokalne iranske jezike po dolasku na to područje. On tvrdi da je prvi znak njihovog imena zapisanog u kineskom (月), kojeg se obično čita kao yuè[11], mogao biti i izgovaran kao tokwar ili togwar u arhaičnom sjeverozapadnom dijalektu.[5][12] To ime bi ih povezivalo s baktrijskim imenom Toχοαρ i srednjevjekovnim oblikom Toχar.

Drvena ploča s natpisom na toharskom jeziku, u kosom Brahmi pismu.

Jezik[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Toharski jezici
Čini se da su Toharci govorili dva različita jezika indoeuropske skupine, toharski A (istočnotoharski) i toharski B (zapadnotoharski). Prema mišljenju nekih, samo istočni (A) se može uistinu i nazivati toharskim jer se govornici zapadnog sami nazivaju Kučanima (prema mjestu Kuča).

Toharski dijeli sličnosti s svim ostalim indoeuropskim jezicima što otežava identificiranje njemu najbližeg indoeuropskog jezika odnosno njegovu poziciju unutar indoeuropske porodice. No, leksičkostatistička istraživanja ga stavljaju u blizinu hetitiskog s kojim mu je zajedničko da nema palatalizaciju (a koja je veoma česta u susjednim indijskim i iranskim jezicima tog područja).

Pretpostavlja se da je toharski A (istok) izumro prije toharskog B koji se govorio na zapadu i koji je bio bolje odvoen od mogućih vanjskih jezičnih utjecaja. Misli se da je toharski A u konačnici postao budistički liturgijski jezik (bez izvornih govornika) dok se istovremeno toharski B i dalje koristio u svakodnevnom životu.[13]

Nalazišta[uredi VE | uredi]

Glavno nalazište rukopisa na toharskom B je na području Kuče. Na tom području je oko 7. stoljeća postojalo Kraljevstvo Kuča čiji je službeni jezik bio toharski B. Najvažnije nalaziše kod Kuče je Miŋ-öy (u prijevodu tisuću špilja) u blizini Qizila, gdje je pronađeno 230 budističkih špilja. Drugo najvažnije nalazište je Duldur Aqur. Osim ta dva nalazišta postoji i niz drugih manje važnih nalazišta kao što su npr. Subeši, Qumtura i Qizil Qaya.[14]

Velik broj rukopisa je pronađen na relativno malom nalazištu s područje Korla, sjeverno od naselja Šorčuq i južno od naselja Šigšin. Većina rukopisa s područja Turpana pronađena su na nalazištima Siŋgim, Bezäklik i Xočo, a nešto manji broj na nalazištu Maralbeši, između gradova Kašgar i Aksu.

Povijesna uloga[uredi VE | uredi]

Toharci su živjeli uz Svileni put te održavali kontakte s Kinezima, Perzijancima, Indijcima te turkijskim plemenima. Prihvatili su Budizam koji je, poput njihovog pisma, pristigao iz sjeverne Indije oko prvog stoljeća kao rezultat prozelitizma kušanskih monaha. Čini se da su Kušani i Toharci igrali ulogu u prenošenju Budizma u Kinu preko Svilenog puta. Mnogi su Toharci bili Manihejci.[15]

Kako ih je pustinja Takla Makan štitila od stepskih nomada, elementi toharske kulture su preživjeli do sedmog stoljeća. Tada počinju pristizati turkijski imigranti iz Ujgurskog Kaganata koji je propadao (s područja današnje Mongolije) i Toharci se počinju asimilirati u današnje Ujgure.[16]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Kapović, Mate.: Uvod u indoeuropsku lingvistiku, 2008, str. 88.
  2. Kim, Ronald.: Introduction to Tocharian, 2012.
  3. Tocharian Online: Series Introduction, Todd B. Krause and Jonathan Slocum, University of Texas as Austin.
  4. "Most of the Scythians, beginning from the Caspian Sea, are called Dahae Scythae, and those situated more towards the east Massagetae and Sacae; the rest have the common appellation of Scythians, but each separate tribe has its peculiar name. All, or the greatest part of them, are nomads. The best known tribes are those who deprived the Greeks of Bactriana, the Asii, Pasiani, Tochari, and Sacarauli, who came from the country on the other side of the Iaxartes, opposite the Sacae and Sogdiani" (Strabo, 11-8-2)
  5. 5,0 5,1 Beckwith, Christopher (2009). Empires of the Silk Road: A History of Central Asia from the Bronze Age to the Present, str. 380–383, Princeton University Press. ISBN 978-0-691-15034-5
  6. Sergent, Bernard [1995] (2005). Les Indo-Européens: Histoire, langues, mythes, 2nd, str. 113–117, Payot.
  7. Anthony, David W. (2007). The Horse, the Wheel, and Language: How Bronze-Age Riders from the Eurasian Steppes Shaped the Modern World, str. 264–265, Princeton, NJ: Princeton University Press. ISBN 978-0-691-05887-0
  8. Li, Chunxiang. Evidence that a West-East admixed population lived in the Tarim Basin as early as the early Bronze Age. BMC Biology. pristupljeno 17 February 2010
  9. Shiji Original text: 始月氏居敦煌、祁連閒,及為匈奴所敗,乃遠去,過宛,西擊大夏而臣之,遂都媯水北,為王庭。其餘小眾不能去者,保南山羌,號小月氏。 Translation: "The Yüeh-chih originally lived in the area between the Ch'i-lien or Heavenly Mountains and Tun-huang, but after they were defeated by the Hsiung-nu they moved far away to the west, beyond Ta-yüan, where they attacked and conquered the people of Ta-hsia and set up the court of their king on the northern bank of the Kuei River. A small number of their people who were unable to make the journey west sought refuge among the Ch'iang barbarians in the Southern Mountains, where they are known as the Lesser Yüeh-chih." —Burton Watson (trans.), Records of the Grand Historian of China: The age of Emperor Wu, 140 to circa 100 B.C. Columbia University Press, 1961, p. 268.
  10. John E. Hill (2009). Through the Jade Gate to Rome, Booksurge Publishing. ISBN 1-4392-2134-0
  11. Baxter, William H. (1992). A Handbook of Old Chinese Phonology, Berlin: Mouton de Gruyter. ISBN 978-3-11-012324-1
  12. Hitch, Doug (2010). "Empires of the Silk Road: A History of Central Eurasia from the Bronze Age to the Present". Journal of the American Oriental Society 130 (4): 654–658.
  13. Kapović, Mate.: Uvod u indoeuropsku lingvistiku", 2008, str. 89.
  14. Peyrot, Michaël.: 2008, 215-217.
  15. Virtual Art Exhibit – The Tarim Basin. University of Washington. pristupljeno 2012-02-13
  16. "The mystery of China's celtic mummies", The Independent, August 28, 2006, pristupljeno 2008-06-28