Transseksualnost

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Klasifikacija prema MKB-10
F64.0 Transseksualizam

Transseksualnost postoji kad je osoba naizgled normalne tjelesne spolne diferencijacije uvjerena da pripada suprotnom spolu. Često se koristi izraz ˝zarobljen/a u tijelu suprotnog spola˝. Povezan je s neizdrživom željom da se posve postane osoba drugog spola: građom (anatomski), funkcijom (fiziološki) i u društvu (psihosocijalno). [1]

Glavnina medicinske struke smatra transseksualnost mentalnim poremećajem [2], te je ona u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti Svjetske zdravstvene organizacije svrstana u grupu "Poremećaji spolnog identiteta" (šifre bolesti koje počinju sa F64). Hormonalne terapije i kirurške intervencije se sagledavaju kao metode ublažavanja simptoma, koje pacijenta ne izliječe, ali mu smanjuju patnje zbog simptoma bolesti.[3]. Aktivisti LGBT udruga često iznose da je neprihvatljivo govoriti da je riječ o mentalnom poremećaju; makar se uglavnom ne upuštaju u medicinske aspekte problema [4].

Kako bi postigli tretman promjene spola, transseksualne osobe često moraju prihvatiti psihoterapiju.

Neurobiologija transseksualnosti[uredi VE | uredi]

Transseksualnost se kao pojam razlikuje od transrodnosti (diferenciranih oblika rodnog izražavanja), transvestije (isključivo muške karakteristike; presvlačenje u žensku odjeću radi seksualnog uzbuđenja), te interseksualnosti (nedefinirani spolni organi). [5]

1966. godine dr. Harry Benjamin, osobni prijatelj Christine Jorgensen, objavljuje knjigu ˝Transseksualni fenomen˝ koja opisuje prirodu stanja, razliku između transseksualaca i transvestita te rezultate liječenja hormonima i kirurškim zahvatom.

Prof. Dick Swaab ukazao je na zanimljiv problem, koji dovodi transseksualnost u odnos sa interseksualnošću. Naime, po rođenju djeteta s nedefiniranim genitalnim aparatom, roditelji donose odluku o tome kojeg će spola dijete biti. Potom se može dogoditi da se mozak dijeteta razvije prema modelu suprotnog spola, pa to dijete postaje transseksualno. Da bi se spriječio ponovni postupak promijene spola, Swaab sugerira da se odluka o spolu djeteta ne donese odmah po njegovu rođenju, već da se ta odluka odgodi na otprilike 4 do 6 godina, dok dijete ne bude moglo pokazati u kojem je smjeru krenuo razvoj mozga. Svjestan kritike da bi nedefiniran spol djeteta u prvim godinama njegova života mogao stresno utjecati na samo dijete i na njegovu okolinu, Swaab i dalje ističe kako će mnogo stresnije biti odrasloj transseksualnoj osobi i njegovoj okolini kada odluči promijeniti svoj spol.

Mogućnost na koju ukazuje Swaab možemo naći u biografiji transseksualnog američkog pisca imenom Pat Califia (afirmiran u području erotske, osobito sado - mazo literature): obzirom da nije imao razvijene spolne organe, roditelji su u suglasnosti sa liječnicima odredili da bude odgajan u ženskom spolu; u adolescensciji se on najprije definirao kao lezbijka, a naposljetku kao muško. Obzirom da ovakvi ishodi operacija određivanja spola nisu rijetki (ali su uglavnom intimni, rijetke su osobe koje o tome javno progovore poput Pata Califie), kritičari se zalažu da se kod djece sa nerazvijenim spolnim organima uvijek određuje spol koji odgovara genetskom (XX ili XY) spolu, a ne onome što je kirurškom operacijom lakše "izgraditi" - što su skoro uvijek inimni dijelovi koji odgovaraju ženskima [6] [7]. Prema mišljenju kritičara - među njimaJohna R. McHugh, profesora i dugogodišnjeg šefa psihijatrije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Johns Hopkins - bi takav postupak stvarao manje problema: za muškarca je manji problem da nema muške genitalije, nego da se osjeća stranim ženskom identitetu kojega su mu odabrali roditelji i liječnici.

Transseksualnost kao poremećaj spolne diferencijacije[uredi VE | uredi]

Tradicionalno je transseksualizam smatran potpuno psihološkim fenomenom. Međutim, istraživanjem mozga transseksualaca koji su promijenili spol iz muškog u ženski otkriveno je kako spolna diferencijacija jednog dijela mozga (jezgra u stria terminalis) odgovara ženskom spolu. Ovaj nalaz podupire teoriju po kojoj je transseksualnost tzv. interseksualni (međuspolni) poremećaj, gdje spolni razvoj (diferencijacija) mozga nije u suglasnosti s kromosomskim i gonadnim spolom (gonade su spolne žlijezde). Stoga se danas prihvaća da transseksualnost može predstavljati poremećaj spolne diferencijacije, odnosno razvoja spola.

Učestalost[uredi VE | uredi]

Svjetska zdravstvena organizacija transseksualnost definirala poremećajem mentalnog zdravlja, dakle bolešću, koja se vodi pod šifrom F 64. Najnovije statistike iz Nizozemske govore da je transseksualnost prisutna kod jednog od 11.900 muškaraca i kod jedne od 34.000 žena, odnosno da je njena učestalost tri puta veća kod muškaraca. [8] U Hrvatskoj se u deset godina petnaestak osoba javilo zagrebačkom Centru za kliničku psihologiju zbog poremećaja spolnog identiteta. Petero je prošlo cijeli postupak i živi u novom spolu.

Diferencijalna dijagnoza[uredi VE | uredi]

Pojedine osobe koje traže terapiju promjene pola nemaju poremećaj rodnog identiteta, i žele "tranziciju" iz drugih razloga. To ukljućuje homoseksualne osobe koje nisu u mogućnosti prihvatiti svoju homoseksualnost, Osobe koje prakticiraju preodjevenjaštvo (što treba razlikovati jer brojne transeksualne žene prolaze fazu u kojoj se identificiraju na taj način) te ljudi sa određenim psihičkom poremećajima, kao što su shizofrenija, granični poremećaj, disocijativni poremećaj, i Munchausen-ov sindrom. Većina profesionalaca smatra da je terapijska promjena spola neadekvatna za takve osobe. Ukoliko bi bila izvedena, mogla bi se izrazito negativno odraziti na osobe, budući da im ne bi pomoglo već bi ih ostavilo sa tijelom koje je za njih nepoželjno. Ipak, postoje i viđenja da mali broj transseksualnih osoba boluje sa komorbidnim psihijatrijskim stanjima koje su nevezane uz njihovu rodnu disforiju. [9] [10] [11]

Prema podacima iz SAD-a, oko jedne polovine osoba koje budu podvrgnute kirurškim zahvatima "promjene spola" su osobe koji žele nakon kirurških intervencija imati seksualne odnose sa muškarcima; drugu polovinu čine heteroseksualci koji doživljavaju seksualnu gratifikaciju oblačeći se, šminkajući se, ponašajući se i na drugi način bivajući što sličniji ženama (transvestitski fetišizam), te se nakon promjene spola često izjašnjavaju kao "lezbijke"[12].

Poremećaj spolnog identiteta u djetinjstvu[uredi VE | uredi]

Kod djece se znade razviti poremećaj spolnog identiteta u djetinjstvu (šifra Međunarodne klasifikacije bolesti F64.2), koji nije identičan sa transseksualnošću (šifra Međunarodne klasifikacije bolesti F64.0). Za razliku od transseksualnosti kod odraslih, ovaj je mentalni poremećaj uglavnom izlječiv, uz odgovarajući medinski tretman. U općoj populaciji djece s takvim mentalnim problemom, oko 25% djece sa takvim oboljenjem postaju u odrasloj dobi transseksualci.[13]

Žaljenje nakon promjene spola[uredi VE | uredi]

Procjenjuje se kako 1-2% transseksualaca požali promjenu spola. Kod nekih od ovih osoba radi se o kasnoj manifestaciji spolne disforije koja nije postojala u djetinjstvu; kod nekih se radi o nezadovoljstvu izgledom ili ograničenim društvenim prilikama. Stoga je važnost testiranja stvarnog života (period kad počinje hormonsko liječenje te se od pacijenata zahtijeva potpuno društveno življenje kao osoba suprotnog spola) neizmjerna. Sumnje i neodlučnost trebaju se raspraviti s psihoterapeutom. Kvaliteta kirurške promjene vanjskih spolnih osobina ključna je za sve transseksualce u prilagodbi na novi spol.

Pro i kontra medicinskih "zahvata promjene spola"[uredi VE | uredi]

Transseksualci su - uglavnom uz podršku lezbijskih i homoseksualnih aktivista - stvorili jedan broj udruga koje se na engleskom govornom području prepoznaje kao "transgenderism" ili "transmovement"; transseksualci sudjeluju u "povorkama ponosa" i pripada im "T" slovo u kratici LGBTIQ pokreta. Cijeli niz pisaca je na afirmativni način pisao o transseksualnosti i transrodnosti[14] LGBTIQ intelektualac Rodrigo Lehtinen piše u travnju 2013. za britanski "The Guardian" o pokretu za "transgender prava" kao o narednom velikom političkom pokretu [15]

Krugovi povezani uz vjerske zajednice su - uz vrlo rijetke iznimke - protiv operacija promjene spola. [16]

Znatan broj feminističkih intelektualki - Gloria Steinem, Julia Bindel,Sheila Jeffreys, Germaine Greer, Camille Paglia i druge - iznosi ozbiljne primjedbe protiv takvih medicinskih postupaka.[17] Mary Daly (1928.-2010.), filozofkinja i samodeklarirana "radikalna lezbijska feministica" u knjizi Gyn/Ecology (1978.)[18] piše o transseksualizmu kao primarno muškom problemu, gdje se "nastoji muškarce pretvoriti u žene, premda zapravo ni jedan muškarac ne može poprimiti ženske kromosome i životnu povijest/iskustvo." Janice Raymond u svojoj borbi protiv silovanja, nalazi da transseksualnost predstavlja svojevrsno silovanje ženstvenosti, putem jedne prevare ("The Transsexual Empire", 1979).[19]


Vidi još[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]