Tvrtko I. Kotromanić
| Stjepan Tvrtko I. | |
|---|---|
 |
|
| Bista kralja Tvrtka I. | |
|
|
|
| Vladavina | 1377. - 10. ožujka 1391. |
| Krunidba | 26. kolovoza 1377. |
| Prethodnik | Stjepan II. |
| Nasljednik | Stjepan Dabiša |
|
|
|
| Vladavina | 1353. – 1377. |
| Nasljednik | nitko |
| Supruga | Doroteja Bdinska |
| Djeca | |
| Stjepan Ostoja Tvrtko Vuk |
|
| Dinastija | Kotromanići |
| Otac | Vladislav Kotromanić |
| Majka | Jelena Šubić |
| Preminuo | 10. ožujka 1391. |
| Vjera | Kršćanin |
Stjepan Tvrtko I. Kotromanić je bio bosanski ban od 1353. do 1377. godine, a zatim i prvi bosanski kralj do 1391. godine.
Bio je sin bosanskog bana Vladislava Kotromanića, dinastija Kotromanići, i Jelene Šubić, kćerke Jurja II. Šubića iz hrvatske vladarske obitelji Šubića, te unuk Stjepana I. Kotromanića i Jelisavete, kćerke srijemskog kralja Stefana Dragutina i Katarine, unuke Bele IV. (Stjepan I. je imao prvu ženu prije Jelisavete). Njegova sestra je bila Katarina, grofica Celja, majka Hermana II. Celjskog i baka Barbare, carice Svetog Rimskog Carstva. [1] Njegova majka, Jelena Šubić, bila je po očevoj strani unuka hrvatskog bana i vladara cijele Bosne Pavla I. Šubića Bribirskoga i njegove žene Urse, dok je majka njegovog oca, Jelisaveta Nemanjić, bila je kćerka srpskog kralja, čija je majka bila potomak dinastije Anjou porijeklom iz Napulja, i ugarske princeze Katarine, kćeri hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana V, čija je majka bila kćerka poglavara turskog plemena Kumana.
Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost, te značajan kulturni i duhovni napredak, što je Bosnu učinilo najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a Tvrtka najvećim vladarem u povijesti srednjovjekovne Bosne. Tada se razvijaju bosanski gradovi, trgovina i rudarstvo, te se kuje prvi zlatni novac na južnoslavenskim prostorima. Na tom novcu se prvi put javlja i heraldički simbol ljiljana koji će postati znakom bosanskih kraljeva. Slijedeći zlatnici u Bosni pojavit će se tek sa Stjepanom Tomašem.
Sadržaj |
[uredi] Vladavina
Nakon smrti njegova strica Stjepana II. Kotromanića 1353. godine Tvrtko I. postao je bosanski ban, kao suvladar svoga oca Vladislava. Nakon smrti njegova oca 1354. godine uz njega je državne poslove vodila i njegova majka Jelena. Isprva je Tvrtko bio lojalan vazal hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca, koji je imao za ženu njegovu prvu rodicu, Elizabetu Kotromanić.
Uskoro je papa prouzrokovao spor između Tvrtka i Ludovika, koji je privremeno izglađen 1357. godine, kada je Tvrtko morao ustupiti Ludoviku Hum do Neretve, navodno kao miraz Elizabete. Ludovik je 1363. god. ponovno poveo rat protiv svog vazala pod izgovorom akcije protiv bosanskih heretika - krstjana, ali se poražen morao povući. To su iskoristili neki bosanski feudalci da se pobune protiv njegove vlasti izabravši za vođu Tvrtkovog mlađeg brata Vuka, te su 1366. Tvrtko i majka Jelena morali napustiti Bosnu i skloniti se u Ugrasko-Hrvatsko kraljevstvo. No, već slijedeće, 1367. godine, očito uz pomoć ugarskog kralja, koji je očito odabrao Tvrtka za vladara Bosne kao manje zlo od heretičkih feudalaca, Tvrtko se opet vraća na vlast.
Zajedno sa srpskim knezom Lazarom Hrebljanovićem porazio je oblasnog vladara Nikolu Altomanovića 1373. god. i proširio se na područja Drine i Lima. Početkom 1377. god. od Balšića je preoteo Trebinje, Konavle i Dračevicu, čime je stekao uvjete da preuzme privilegije i obveze ranijih srpskih vladara u međunarodnim okvirima, osobito u odnosima s Dubrovnikom. Tvrtko je imao i formalne uvjete da to učini, jer je srbijansko prijestolje ostalo upražnjeno nakon smrti cara Uroša, potkraj 1371. god., a on se javio kao pretendent imajući i direktno srodstvo s vladarskom lozom Nemanjića preko bake Jelisavete.
Naposljetku je Tvrtko I. Kotromanić okrunjen za kralja Bosne 1377. godine u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u središnjoj Bosni. Tvrtko se po tradiciji srpskih vladara prozvao Stefanom, čime je deklerativno iskazao pretenzije za upražnjenim srbijanskim prijestoljem, što se vidi i iz naziva njegove titule: „kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju“. Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovčani i počeli su da mu isplaćuju svetodmitarski danak koji je ranije pripadao srbijanskim vladarima. Tvrtka su priznali srbijanski vladari iz onih oblasti koje je pokorio, dok nema informacija o prihvaćanju ili neprihvaćanju Tvrtkovog čina među srpskim oblasnim gospodarima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Smrt hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. 1382. godine dala je povod Tvrtku, kao sinu Jelene, kneginje bribirske, da se umiješa i u hrvatske poslove. On se priključio hrvatskim feudalnim buntovnicima (Ivan Paližna, braća Horvati), koji su zajedno s mađarskima ustali protiv Ludovikove kćerke Marije Anžuvinske, nove ugarske kraljice. Tvrtko je usmjerio svoju aktivnost napose na južnu Hrvatsku, koja je krvnim vezama bila u srodstvu s plemenom njegove majke.
Tvrtkova vojska pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače 1388. god. dobija bitku kod Bileće protiv nadirućih osmanlijskih trupa. U boju na Kosovu učestvovala je na strani kršćanskih saveznika i bosanska vojska kralja Tvrtka pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače, o čemu postoji povijesni izvor iz prve ruke, a to su Tvrtkovi dokumenti iz druge polovine 1389. god. Poslije bitke Tvrtko pojačava pritisak na Dalmaciju, tako da su mu se 1390. godine pokorili gradovi Split, Trogir, Šibenik, te otoci Brač, Hvar i Korčula [2]. U intitulaciji on se sada naziva i kraljem Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja, a da su njegovi planovi sezali i dalje moglo se naslutiti i iz njegove ženidbe 1374. god. s bugarskom princezom Dorotejom (kćerkom vidinskog bugarskog cara Sracimira). Središnji položaj Bosne, Tvrtkove rodbinske veze i feudalno rasulo u Hrvatskoj i Srbiji omogućilo je Tvrtku da okupi pod svojom vlašću velik teritorij. Daljnje okupljanje nasilno je prekinulo osmanlijsko prodiranje.
Tvrtko I. je iznenada preminuo 10. ožujka 1391. godine[3], i naslijedio ga je njegov rođak, Stjepan Dabiša.
[uredi] Brak i potomci
Godine 1374., Tvrtko I. je oženio Doroteju Bugarsku, kćer bugarskog cara Ivana Stracimira i Ane Vlaške. Njihov brak ugovorio je ugarski kralj Ludovik I. Nakon Dorotejine smrti Tvrtko je stupio u pregovore s austrijskim vojvodom Albertom III. o mogućem braku s nekom Habsburgovkom, ali ti pregovori nisu urodili plodom. Tvrtko je imao tri sina, dva kralja Bosne i jednoga pretendenta:
- Tvrtko II. Kotromanić (možda zakoniti, a možda izvanbračni sin) [4]
- Stjepan Ostoja (izvanbračni sin)
- Vuk Banić (izvanbračni sin Tvrtka I. i neke Grubače)[5]
Chronicon Polono-Silesiacum Tvrtku I. pripisuje i izvanbračnu kćer po imenu Jelena (umrla 1434. ili 1435. godine), koja se udala za opavskog vojvodu.[6]
[uredi] Izvori
- ↑ Genealogija prema Leou van de Pasu
- ↑ Društvo za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije, Pomorski zbornik, 1982.
- ↑ Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1951.
- ↑ Joseph Reese Strayer, Dictionary of the Middle Ages, Scribner, 1989.
- ↑ Krunoslav Draganović, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", 1942. godine
- ↑ Medieval Lands
[uredi] Poveznice
[uredi] Vanjske poveznice
| Prethodnik: Stjepan II Kotromanić |
Banovi Bosne 1353. - 1366. |
Nasljednik: Stjepan Vuk |
| Prethodnik: Stjepan Vuk |
Banovi Bosne 1367. - 1377. |
Nasljednik: - |
| Prethodnik: - |
Kraljevi Bosne 1377. - 1391. |
Nasljednik: Stjepan Dabiša |
