Ukrajinska Narodna Republika

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ukrajinska Narodna Republika
Українська Народна Республіка
Parlamentarna republika
Greater Coat of Arms of the Russian Empire 1700x1767 pix Igor Barbe 2006.jpg
1917.1921. Emblem of the Ukrainian SSR.svg
 
Coat of arms of the Soviet Union.svg
Zastava Grb
Zastava Grb
Lokacija
Glavni grad Kijev
Jezik/ci ukrajinski
Religija pravoslavlje, grkokatoličanstvo
Vlada Republika
Predsjednici
 - 1918. Mihajlo Gruševski
 - 1918. - 1919. Volodimir Vinničenko
 - 1919. - 1925. Simon Petljura
Povijest
 - Formiranje 1917.
 - Ukinuta 1921.
Valuta grivnja
Predsjednici u izgnanstvu:
  1. - 1926.-1954. Andrij Livickij
  2. - 1954.-1965. Stepan Vitvickij
  3. - 1965.-1989. Mikola Livickij
  4. - 1989.-1992. Mikola Plavjuk

Ukrajinska Narodna Republika (ukr.: Українська Народна Республіка); ukrajinska država nastala 17. ožujka 1917. godine na prostoru današnje središnje i istočne Ukrajine. Prvi predsjednik ukrajinske države bio je povjesničar i političar Mihajlo Gruševski, a posljednji koji se našao u izgnastvu je Simon Petljura. Ukrajinska Narodna Republika je imala sva obilježja današnje Ukrajine; plavo-žutu zastavu, grb Trizub i himnu Još Ukrajina nije nestala. U državi je službeni jezik bio ukrajinski, a politička funkcija se obnašla u ukrajinskom parlamentu Vrhovnoj Radi. Političke okolnosti i utjecaj boljševika rezultirali su da je Ukrajinska Narodna Republika završila sa svojim postojanjem 1920. godine. Nakon nje je uspostavljena Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika.

Međunarodno priznanje[uredi VE | uredi]

Ukrajinsku Narodnu Republiku službeno su priznale ove države: Sovjetska Rusija, Litva, Latvija, Estonija, Gruzija, Azerbejdžan, Njemačka, Austro-Ugarska, Bugarska, Turska, Rumunjska i Čehoslovačke. Okolnosti koje su iznenadile proces ukrajinske integracije u svjetske međunarodne tokove, prekinuli su službeno priznanje od sljedećih država, koje su prethodno jamčile priznanje ukrajinske države: Švicarska, Švedska, Danska i Perzija.

Osnivanje Ukrajinske Narodne Republike[uredi VE | uredi]

Ukrajinska revolucija 1917.[uredi VE | uredi]

Ukrajinska revolucija kao politički događaj započeta je daleko u sjevernim krajevima Ruskog imperija, u gradu Petrogradu. Slabi rezultati na ratištu, ukrajinska višestoljetna težnja za neovisnošću, korupcija u pozadini te sve veća glad i neimaština, caristički režim Nikolaja II. učinili su sve nepopularnijim, te je on zbačen s vlasti u Februarskoj revoluciji tijekom 1917. godine. Volinjska pukovnija koju su u većini formirali Ukrajinci bila je jedna od prvih u nizu koja je sudjelovala u rušenju carističkog režima. Nakon što je car Nikolaj II. 15. ožujka 1917. abdicirao, liberalni članovi tadašnjeg parlamenta Dume formirali su Privremenu vladu na čijem je čelu bio plemić Grigorij Lvov.

Dok je politika Rusije u to vrijeme imala dualnu vlast: Izvršni komitet Dume i Sovjet, Ukrajinci su u kompleksnoj situaciji imali i treću upečatljivu političku struju odnosno ukrajinske nacionaliste, ali u tolerantnom patrotskom smislu. Ukrajinu su dodatno preplavile različite političke snage koje su razmatrale različite opcije kako definirati buduću Ukrajinu i njezine teritorijalne i političke veze sa Rusijom. Ostaci carističkog režima u ukrajinskim provincijama počeli su se raspadati bez prevelikih oružanih sukoba, prateći višednevne glasine, pristigli telgram iz Dume 13. ožujka 1917. potvrdio je pobjedu revolucije u Petrogradu. Službene vlasti Kijeva, zajedno sa liberalnom strujom političara, preuzeli su glavnu ulogu u formiranju Izvršnog komiteta Ujedinjenih građanskih organizacija, koji je trebao podržati Privremenu vladu.

Aktivnost Centralne Rade[uredi VE | uredi]

Delegati ukrajinske Centralne Rade u razgovoru s predstavnicima Središnjih sila; Brest-Litovski sporazum (Veljača, 1918.)
Ukrajinska Narodna Republika (1917.-1920.)

Nakon što su socijalisti uspostavili sovjetska vijeća u većim ukrajinskim gradovima Harkivu i Kijevu, ukrajinski politički aktivisti 17. ožujka 1917. uspostavljaju vlastito političko središte odnosno Centralnu Radu, a povjesničar Mihajlo Gruševski postaje njezinim prvim predsjednikom. U novom ukrajinskom paralmentu bile su zastupljene sve ukrajinske političke opcije, a sam parlament predstavio je sasvim novu ojačanu snagu ukrajinskog političkog života.

Kako je Privremena vlada dozvolila slobodu govora i političkog djelovanja, ukrajinske političke stranke sada su u masovnom broju izašle iz političke pozadine te se veći dio njih svrstao uz ljevu socijalnu opciju. Modernističko Društvo ukrajinskih naprednjaka preimenovano je u Ukrajinsku stranku socijalnih federalista, koji su zagovarali postupne reforme i opoziv konfiskacije velikih zemljišnih posjeda.

U sklopu revolucionarnog pokreta, ukrajinskih moderata i ljevičara u ukrajinskom parlamentu Centralnoj Radi vidjeli su buduću Ukrajinu sa određenim statusom autonomije u federaciji sa Rusijom. Nakon što su određeni prijedlozi ukrajinskih delegata i konkretni dogovori sa Privremenom vladom odgođeni i odbijeni, Centralna Rada 23. lipnja 1917. samostalno razmatra pitanje autonomije te samostalno proglašava autonomiju. Parlament ujedno formira Ukrajinski kabinet ministara poznat kao Generalni sekretarijat koji je predvodio Volodimir Vinničenko.

Uzrujana ruska Privremena vlada šalje svoje delegate u Kijev koje je predvodio budući premijer Aleksandar Kerenski. Kako su Njemačka i Austro-Ugarska uzrupirale situaciju u sukobu sa socijalističkom vojskom, Petrograd je bio spreman za uspostavljanje određenih dogovora pa čak i pojedinih ustupaka. Ukrajinska Centrala Rada i Generalni sekretarijat već su postigli jednostrano priznanje i autonomiju u pet od devet ukrajinskih provincija u kojima su etnički Ukrajinci činili većinu.

Tu su uključene provincije: Kijevska, Černjihivska, Poltavska, Podiljska i Volinjska. Predstavnici ostalih nacionalnih manjina, koji su pomno pratili diplomatska prepucavanja Kijeva i Petrograda, u konačnici su podržali i pristupili Centralnoj Radi. Delegati ruskih, poljskih i židovskih političkih organizacija zauzeli su u Centralnoj Radi značajnih 202 od ukupno 822 zastupnička mjesta, dok su u Maloj Radi imali 18 od 58 zastupničkih mjesta. Ipak, izbori za gradska vijeća, koji su održani u srpnju, pokazali su da ukrajinske stranke imaju slabu podršku u relativno uspješno rusificiranim gradovima.

Kako su Centralnu Radu najviše podupirali ukrajinski seljaci, od nje se očekivalo da će pokrenuti zahtjevane reforme zemljišnih posjeda. Centrala Rada ipak nije uspjela zadovoljiti principijalne zahtjeve seljaštva oko raspodjele zemljišta te je glavna predstavnica, Ukrajinska socijalistička revolucionarna stranka, u protestu odbila sudjelovati u radu Generalnog sekretarijata. Centralna Rada je nakon ovih događaja gubila povjerenje šire ukrajinske populacije, nije iskoristila određene pogodnosti kojima bi ojačala svoju dominantnost, a frustracija u neriješenim odnosima sa Privremenom vladom u Petrogradu sve je više tinjala.

Nakon što su petrogradski boljševici 7. prosinca 1917. u Oktobarskoj revoluciji svrgnuli vladu Kerenskog, vojska Centralne Rade podržala je lokalne kijevske boljševike u njihovoj borbi protiv Kijevske vojne jedinice. Nakon boljševičke pobjede, Centrala Rada se proglašava nadležnom za devet ukrajinskih provincija: Kijevskom, Podiljskom, Volinjskom, Černjihivskom, Poltavskom, Harkivskom, Katerinoslavskom, Hersonskom i Tauridskom (bez Krima). Dana 20. studenog 1917. Centralna Rada proglasila je Ukrajinsku Narodnu Republiku kao autonomnu jedinicu u sklopu buduće demokratske federacije ruskih nacionalnosti.

Ukrajinski boljševici u svom programu proklamirali su desnu orijentaciju, ali nisu bili spremni na potpuno odcijepljenje Ukrajine, posebno zbog toga jer je Ukrajina u sklopu Ruskog imperija bila višestruko povezana, predstavljajući glavnu industrijsku i poljoprivrednu regiju. U prosincu 1917., boljševici u Kijevu organizirali su Sveukrajinski Kongres Sovjeta koji je trebao nadmašiti utjecaj Centralne Rade, ali ukrajinske stranke su ih nadmudrile organiziravši masovni dolazak mnogoborjnih ukrajinskih delegata iz jakih ruralnih redova. Boljševici su bili prisiljeni svoje središte premjestiti u ukrajinski grad Harkiv, gdje su 25. prosinca održali drugi Kongres Sovjeta na kojemu su proglasili Sovjetsku Ukrajinsku Republiku.

Jačanje boljševičke struje[uredi VE | uredi]

Nakon toga su uslijedila česta doseljavanja ruskih boljševika, koji su sa lokalnom Crvenom stražom vršili utjecaje na Kijev. Rat protiv boljševika ispostavio se kao vrlo loš potez za budućnost Ukrajinske republike. Većina od 300.000 vojnika na Istočnom frontu koji su podržavali Centralnu Radu, vratila se u svoja sela, a nova aktualna Ukrajinska vojska koju je predvodio ministar obrane Simon Petljura sadržavala je svega 15.000 slobodnih kozaka i dobrovoljaca. Drugim riječima nastao je otvoren prostor za građanski rat. Ukrajinski boljševici su svoje političke i društvene stavove branili sa bolje organiziranom vojskom od 8.000 vojnika, koja je jaku potporu imala u Rusiji. Oni su frustriranim masama nudili vrlo radikalne socijalne programe koji su uspješno predstavljani diljem Ukrajine. S druge strane, Centralna Rada nije uspjela dobiti zadovoljavajuću podršku značajne radničke klase, koja je već teško surađivala na prethodno održanom Radničkom kongresu. Boljševici su puno brže stjecali ugled u rusificiranim gradovima, a to je posebno pojačano napredovanjem Crvene armije. Uskoro je ukrajinska vlada bila prisiljena napustiti grad Kijev, a potom su uslijedila nemilosrdna masovna ubojstva ukrajinske mladeži u mjestu Kruti gdje su boljševici ubili 300 mladića. Ubijeni mladići kasnije su proglašeni ukrajinskim nacionalnim mučenicima.

Od prosinca 1917. Sovjetska Rusija i Ukrajinska Narodna Republika bile su uključene u pregovore sa Centralnim silama kako bi se osiguralo primirje. Boljševici su se trudili da u pregovorima sudjeluju bez ukrajinskih predstavnika, ali Njemačka i Austro-Ugarska su inzistirale iz vlastitih interesa na uspostavljanju prijateljskih odnosa sa svim političkim opcijama. U siječnju 1918. ukrajinskim predstavnicima postalo je jasno da im je potrebna podrška Centralnih sila kako bi uopće opstali.

Dana 25. siječnja 1918. Centralna Rada na tzv. Četvrtom Univerzalu proglašava potpunu samostalnost Ukrajinske Narodne Republike te odcijepljenje ukrajinskog teritorija od boljševičke Rusije. Ukrajinom je zavladala kratkotrajna euforija, zemljom se raspršila suvremena ukrajinska simbolika grb Trizub i plavo-žuta zastava, no oduševljenje je potrajalo samo do početka veljače 1918. kada je u Kijev upala boljševička Crvena armija. U međuvremenu, odvojene potpisnice mirovnog Brest-Litovskog sporazuma sa Centralnim silama, rezultirale su time da je Sovjetska Rusija priznala nezavisnost Ukrajinske Narodne Republike, njezinih svih devet provincija i provinciju Holm, a ono što je još važnije jest tajna klauzula koja je obvezala Njemačku i Austro-Ugarsku da pruže vojnu pomoć Ukrajinskoj Narodnoj Republici u zamjenu za pošiljke životnih potrepština.

Također je postignut još jedan tajni dogovor kojim je obećano ujedinjenje regija Galicije i Bukovine pod jedinstvenu Krunu ukrajinskih zemalja u sklopu Habsburške monarhije. Nakon što je Kijev zauzet, u silovitom napadu predvođenim boljševikom Mihailom Muravievom, ubijeno je do 5.000 klasnih neprijatelja, ali je njihova kontrola nad gradom trajala svega tri tjedna. Kako bi se oduprijela boljševicima koji su zavladali većim dijelom zemlje, Centralna Rada izdaje dokument pod nazivom Obraćanje ukrajinskog naroda do Njemačke s molbom o oružanoj pomoći. Nakon poziva u pomoć, boljševici su iz Kijeva potjerani pridošlom njemačkom i austro-ugarskom vojskom koja je brojala 450.000 vojnika. Do travnja 1918. sa svih devet ukrajinskih provincija boljševici su protjerani s vlasti. Poraženi ukrajinski i ruski boljševici nastavili su jačati suradnju sa ruskom maticom te su započeli formiranje Komunističke partije Ukrajine (KPU). Ukrajinski boljševici koji su se priključili Crvenoj armiji smatrali su da Ukrajina s Rusijom treba uspostaviti svojevrsnu federaciju i imati svoju autonomiju, ali iz više razloga nisu podržavali potpuno odcijepljenje.

Pad Ukrajinske Narodne Republike[uredi VE | uredi]

Dana 29. travnja 1918. pod potporom Njemačke, u Ukrajini je izveden državni udar i na vlast dolazi hetman Pavlo Skoropadski. Ukrajina je ponovno hetmanat, a država je njemački protektorat. Nakon njemačkog poraza u Prvom svjetskom ratu, u Ukrajini izbija narodni ustanak pod rukovodstvom Simona Petljure. Skoropadski odlazi s vlasti i u prosincu 1918. se proglašava Ukrajinska Narodna Republika na čijem je čelu Volodimir Vinničenko. Nakon što se raspala i Austro-Ugarska (1918.), u Galiciji je iste godine proglašena Zapadna Ukrajinska Narodna Republika koja se u siječnju 1919. ujedinjuje s Ukrajinskom Narodnom Republikom.

Od veljače 1919. sva vlast Ukrajinske Narodne Republike nalazi se u rukama Simona Petljure. Kako bi se obranio od Crvene armije koja je nasrtala s istoka, Petljura sklapa vojni savez s Poljskom. Međutim, nakon poljsko-sovjetskog rata, veći dio zemlje bit će pod kontrolom sovjetske vlasti na čijem teritoriju nastaje Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika. Zapadna Ukrajina pripala je Poljskoj, Bukovina i Besarabija Rumunjskoj, a Zakarpatje je pripojeno Čehoslovačkoj.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Yekelchyk, Serhy - Ukraine: Birth of a Modern Nation. New York: Oxford UP, 2007.
  • Kubijovyč, Volodymyr - Ukraine: A Concise Encyclopædia Vol. 1. (ed.) (1963.), Toronto - University of Toronto Press
  • Subtelny, Orest - Ukraine: A History. Toronto: University of Toronto Press (1988.)
  • Talmon, Stefan - Recognition of Governments in International Law. Oxford University Press (1998.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Ukrajinska Narodna Republika na enciklopediji Ukrajine