Vanja Radauš

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Vanja Radauš
Vanja Radauš
Vanja Radauš, poštanska marka, Znameniti Hrvati, 2006.[1]
Rođenje 29. travnja 1906., Vinkovci
Smrt 24. travnja 1975., Zagreb
Vrsta umjetnosti kiparstvo - slikarstvo
Praksa Zagreb, Pariz
Utjecali Rodin, Bourdelle
Poznata djela Bacač diska, Spomenik palim hrvatskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu, Pobuna Hrvata u mjestu Villefranche de Rouergue, Vatroslav Lisinski
Portal o životopisima

Vanja Radauš (Vinkovci, 29. travnja 1906. - Zagreb, 24. travnja 1975.), bio je hrvatski kipar, slikar i pisac. Jedan je od najznačajnijih protagonista hrvatske likovne umjetnosti 20. stoljeća.[2]

Životopis[uredi VE | uredi]

U rodnom gradu je polazio osnovnu školu i gimnaziju. Studirao je kiparstvo na Akademiji, u Zagrebu, od 1924. do 1930. godine.[3] Sudjelovao je u Narodnooslobodilačkom pokretu za vrijeme Drugoga svjetskog rata.[3] Bio je redoviti profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti od 1945. do 1969. godine.[2] Od 1947. godine član je HAZU, a od 1950. godine je, kao majstor kiparstva, vodio svoju majstorsku radionicu za studente postdiplomce.[2] Vanja Radauš je na nagovor skladateljice Ivane Lang izradio kip Vatroslava Lisinskoga koji se i danas čuva u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.

Godine 1975. počinio je samoubojstvo, što kao uzrok smrti nije razjašnjeno u potpunosti.[4]

Sahranjen je na zagrebačkome groblju Mirogoju.[5]

Djelo[uredi VE | uredi]

Vanja Radauš: Bacač diska (bronca, postavljen 1957. kraj križanja Maksimirske ceste i Svetica u Zagrebu.)

Kiparstvo je diplomirao 1930. godine na zagrebačkoj Likovnoj akademiji kod Ivana Meštrovića. U prvome razdoblju (1932.-1943.) stvarao je pod utjecajem Rodina i Bourdellea. Godine 1932. postaje članom grupe Zemlja i izlaže na mnogim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Od 1936. godine radi seriju crteža "Dance macabre" a 1937. godine dekalkomanije[6] koje prethode našoj nefigurativnoj umjetnosti lirske orijentacije. Vanja Radauš 1950. godine izabran je, uz Vojina Bakića, Kostu Angelija Radovanija i Zorana Mušiča, i predstavljao je Jugoslaviju na Venecijanskom bijenalu.

Snažan pečat ostavio je svojim kiparskim ciklusima (Tifusari, 1956-59., Panopticum croaticum, 1959-61., Čovjek i kras, 1961-63., Krvavi fašnik, 1966., Apstraktne forme, 1966-68., Zatvori i logori, 1969., te Stupovi hrvatske kulture, 1969-75.).[2] Raspon Radauševa opusa proteže se od medalje do spomeničkih ostvarenja.[2]

Književno stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Grob Vanje Radauša na Mirogoju

Vanja Radauš za života objavio je dvije zbirke pjesama, Slavonijo zemljo plemenita iz 1969. godine i Kosilica vremena, objavljenu 1971. godine te poemu Requiem za tifusare, isto 1971. godine.[7][8] Posmrtno je 2000. godine dr. Hrvojka Mihanović-Salopek priredila knjigu pjesama Buđenje snova, Radauševu donedavno nepoznatu rukopisnu poeziju nastalu od 1968. do 1974. godine.[8][9][10] Njegov prozni opus, većinom, ostao je neobjavljen a za života objavio je dva ulomka romana Let u bezdan i Vihori u virovima (1973.).[8]

Pjesnički utjecaj[uredi VE | uredi]

Nekoliko pjesama Vanje Radauša uglazbila je skladateljica Ivana Lang.[11] Radaušev pjesnički opus bio je izvorom njezina trajnoga interesa potkraj pedesetih i na početku šezdesetih godina 20. stoljeća te ona tada piše popijevku Slavonija, prvu na njegov tekst.[12] Na njegove tekstove zatim sklada, 1965. godine, i popijevku Lisinskom (op. 65) te, 1970. godine, ciklus Bezimenoj (op. 75):

"Da li se svjetovi gase
Da li je ovo oblak u mojoj sobi
Svejedno da li su pravci krivulje
Prošla je godina"

a 1974. godine popijevku Prosula se sunčina (op. 85).[12]

Djela[uredi VE | uredi]

  • Mi pamtimo..., Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1945.
  • Slavonijo zemljo plemenita, (zbirka pjesama), Zora, Zagreb, 1969.
  • 1. Znanstveni sabor Slavonije i Baranje, JAZU, Zagreb, 1970. (urednik)
  • Arhitektonski spomenici Slavonije: tursko razdoblje, barok i klasicizam, Povijesni muzej Hrvatske-JAZU, Zagreb, 1971. (urednik)
  • Kosilica vremena, (zbirka pjesama), Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.
  • Requiem za tifusare, (poema), Vlastita naklada, Zagreb, 1971.[7]
  • Srednjovjekovni spomenici Slavonije, JAZU, Zagreb, 1973.
  • Spomenici Slavonije iz razdoblja XVI do XIX stoljeća, JAZU, Zagreb, 1975.

Posmrtno

  • Slavonijo, zemljo plemenita / Vanja Radauš, (prir. i pog. napisao Goran Rem), Privlačica, Vinkovci, 1994.
  • Buđenje snova, (knjiga pjesama), Naklada Ljevak, Zagreb, 2000., (prir. dr. Hrvojka Mihanović-Salopek)

Nagrade[uredi VE | uredi]

Galerija djela[uredi VE | uredi]

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Sandra Cekol, Filatelija: Motivi prigodnih maraka. Tvorac i obnovitelj., Vijenac, broj 316, 13. travnja 2006., preuzeto 22. veljače 2013.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Večernji list: Trideset sjajnih portreta kipara koji je obilježio 20. stoljeće, preuzeto 3. lipnja 2012.
  3. 3,0 3,1 Zbirka pjesama Kosilica vremena u izdanju Matice Hrvatske. (prvo izdanje), preuzeto 30. svibnja 2010.
  4. Članak sadrži opširnu biografiju i izjave supruge Jutarnji list.hr, preuzeto 30. svibnja 2010.
  5. Gradska groblja Zagreb - R, preuzeto 22. veljače 2013.
  6. Zavičajni muzej Stjepana Grubera, preuzeto 30. svibnja 2010.
  7. 7,0 7,1 Matica hrvatska. Katica Čorkalo, Pjesnik zemlje i prozaik sjećanja, preuzeto 22. veljače 2013.
  8. 8,0 8,1 8,2 dr. sc. Anica Bilić, Vanji Radaušu (1906.-1975.), prigodom stogodišnjice rođenja, Glasnik ZAKUD-a, godina I, broj 2, prosinac 2005., str. 18., preuzeto 22. veljače 2013.
  9. vjesnik.hr: Sead Begović: Ljepotnost želje za običnim, preuzeto 23. veljače 2011.
  10. HAZU: Hrvojka Mihanović-Salopek, Priređene knjige i rukopisi, preuzeto 23. veljače 2011.
  11. 'Muzički informativni centar'
  12. 12,0 12,1 Matica hrvatska. Bosiljka Perić-Kempf, Glazbena povijest: Intimistički opus Ivane Lang, preuzeto 3. lipnja 2012.
  13. Hrvatski biografski leksikon: Kljaković, Joza (Josip, Jozo), preuzeto 5. kolovoza 2012.
  14. Dobitnici Nagrade Vladimir Nazor, 1959.-2004., preuzeto 3. lipnja 2012.
  15. zagrebacki.info: Đuro Đaković, preuzeto 6. ožujka 2013.
  16. Stuparić, Darko. Diplomati izvan protokola: ambasadori Titove Jugoslavije, CKD, Zagreb, 1978., str. 75.
    Wikicitati „Dali smo ideju da u grbu, a da pri tom ostanemo pri tradicionalnom hrvatskom grbu, treba da budu i more, industrijalizacija i poljoprivreda. Vanja Radauš je to tada slikarski i kiparski uobličio, prema našim idejama. Današnji hrvatski grb Vanjina je kreacija!“
    (str. 75.)
  17. Željka Čorak, Postavljen spomenik Vanje Radauša u Villefranche–de–Rouergueu, Vijenac, broj 328, 12. listopada 2006., preuzeto 3. lipnja 2012.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Vanja Radauš


Nuvola apps kcoloredit.pngP vip.svg Nedovršeni članak Vanja Radauš koji govori o likovnom umjetniku treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.