Vanja Radauš
| Vanja Radauš | |
 | |
| Rođenje | 29. travnja 1906., Vinkovci, Hrvatska |
|---|---|
| Smrt | 24. travnja 1975., Zagreb, Hrvatska |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Vrsta umjetnosti | kiparstvo - slikarstvo |
| Praksa | Zagreb, Pariz |
| Utjecao | Lujo Lozica |
| Utjecali | Ivan Meštrović, Auguste Rodin, Antoine Bourdelle, Antoine Watteau |
| Poznata djela | Bacač diska, Spomenik palim hrvatskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu, Pobuna Hrvata u mjestu Villefranche de Rouergue, Vatroslav Lisinski |
| Portal o životopisima | |
Vanja Radauš (Vinkovci, 29. travnja 1906. – Zagreb, 24. travnja 1975.), bio je hrvatski kipar, slikar i književnik. Jedan je od najznačajnijih protagonista hrvatske likovne umjetnosti 20. stoljeća.[1]
Životopis[uredi | uredi kôd]
Ivan Vanja Radauš rođen je u Vinkovcima 1906. godine. Bio je jedno od petero djece oca Franje i majke Terezije (rođ. Andress). U rodnome gradu od 1913. do 1923. godine polazio je osnovnu školu, te gimnaziju koju nije završio. ↓1 Studirao je kiparstvo na Akademiji, u Zagrebu, od 1924. do 1930. godine, gdje je i diplomirao.[2] Nakon što je diplomirao kod Ivana Meštrovića na Akademiji otišao je u Pariz na jednogodišnje usavršavanje.[3] Od povratka iz Pariza 1931. godine djelovao je kao slobodni umjetnik i počeo je izlagati na izložbama u zemlji i inozemstvu, a prvu samostalnu izložbu imao je 1939. godine u zagrebačkome salonu Ulrich. Od 1939. do 1943. godine bio je nastavnik na Obrtnoj školi u Zagrebu.[3] Od 1943. godine[3] sudjelovao je u Narodnooslobodilačkom pokretu za vrijeme Drugoga svjetskog rata.[2]
Bio je redoviti profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti od 1945. do 1969. godine.[1] Od 1947. godine član je JAZU, a od 1950. godine je, kao majstor kiparstva, vodio svoju majstorsku radionicu za studente postdiplomce.[1]
Vanja Radauš je na nagovor skladateljice Ivane Lang izradio kip Vatroslava Lisinskoga koji se i danas čuva u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu.
Godine 1975. počinio je samoubojstvo, što kao uzrok smrti nije razjašnjeno u potpunosti.[4][5]
Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.[6]
Djelo[uredi | uredi kôd]
Kiparstvo je diplomirao 1930. godine na zagrebačkoj Likovnoj akademiji kod Ivana Meštrovića. U prvome razdoblju (1932. – 1943.) stvarao je pod utjecajem Rodina, Bourdellea. Godine 1932. postao je članom grupe Zemlja i izlagao je na mnogim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Od 1936. godine radio je seriju crteža "Dance macabre", a 1937. godine dekalkomanije[7] koje prethode hrvatskoj nefigurativnoj umjetnosti lirske orijentacije. Vanja Radauš 1950. godine izabran je, uz Vojina Bakića, Kostu Angelija Radovanija i Zorana Mušiča, i predstavljao je Jugoslaviju na Venecijanskom bijenalu.
Snažan pečat ostavio je svojim kiparskim ciklusima (Tifusari, 1956. – 1959., Panopticum croaticum, 1959. – 1961., Čovjek i kras, 1961. – 1963., Krvavi fašnik, 1966., Apstraktne forme, 1966. – 1968., Zatvori i logori, 1969., te Stupovi hrvatske kulture, 1969. – 1975.).[1] Raspon Radauševa opusa proteže se od medalje do spomeničkih ostvarenja.[1] U vrijeme Domovinskog rata šest Radauševih skulptura (Tifusar, Tifusar II., Tifusar III., Tifusar IV., Tifusar V., Tifusarka i dijete) koje su bile u sklopu "Memorijalnoga prirodnoga spomenika i rezervata Bijeli potoci – Kamensko" (Korenica) za vrijeme okupacije područja od 1991. do 1995. godine otkinuto je s postolja i nestalo.[8]
- spomenik u Perivoju slobode, Karlovac,[9] 1955.
Književno stvaralaštvo[uredi | uredi kôd]
Vanja Radauš za života objavio je dvije zbirke pjesama, Slavonijo zemljo plemenita iz 1969. godine i Kosilica vremena, objavljenu 1971. godine te poemu Requiem za tifusare, isto 1971. godine.[11][12] Posmrtno je 2000. godine dr. Hrvojka Mihanović-Salopek priredila knjigu pjesama Buđenje snova, Radauševu donedavno nepoznatu rukopisnu poeziju nastalu od 1968. do 1974. godine.[12][13][14] Njegov prozni opus, većinom, ostao je neobjavljen, a za života objavio je dva ulomka romana Let u bezdan i Vihori u virovima (1973.).[12]
Pjesnički utjecaj[uredi | uredi kôd]
Nekoliko pjesama Vanje Radauša uglazbila je skladateljica Ivana Lang.[15] Radaušev pjesnički opus bio je izvorom njezina trajnoga interesa potkraj pedesetih i na početku šezdesetih godina 20. stoljeća, te ona tada piše popijevku Slavonija, prvu na njegov tekst.[16] Na njegove tekstove zatim sklada, 1965. godine, i popijevku Lisinskom (op. 65) te, 1970. godine, ciklus Bezimenoj (op. 75): "Da li se svjetovi gase", "Da li je ovo oblak u mojoj sobi", "Svejedno da li su pravci krivulje", "Prošla je godina", a 1974. godine popijevku Prosula se sunčina (op. 85).[16][17]
Književna djela[uredi | uredi kôd]
- Mi pamtimo..., Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1945.
- Slavonijo zemljo plemenita, (zbirka pjesama), izabrao i priredio Ivo Hergešić, Zora, Zagreb, 1969.
- 1. Znanstveni sabor Slavonije i Baranje, JAZU, Zagreb, 1970. (urednik)
- Arhitektonski spomenici Slavonije: tursko razdoblje, barok i klasicizam, Povijesni muzej Hrvatske-JAZU, Zagreb, 1971. (urednik)
- Kosilica vremena, (zbirka pjesama), Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.
- Requiem za tifusare, (poema), Vlastita naklada, Zagreb, 1971.[11]
- Srednjovjekovni spomenici Slavonije, JAZU, Zagreb, 1973.
- Spomenici Slavonije iz razdoblja XVI do XIX stoljeća, JAZU, Zagreb, 1975.
Posmrtno
- Slavonijo, zemljo plemenita / Vanja Radauš, (prir. i pog. napisao Goran Rem), Privlačica, Vinkovci, 1994.
- Buđenje snova, (knjiga pjesama), Naklada Ljevak, Zagreb, 2000., (prir. dr. Hrvojka Mihanović-Salopek)
Nagrade i odličja[uredi | uredi kôd]
- 1937.: I. nagrada, Novi Sad. (s Jozom Kljakovićem).[18]
- 1959.: Godišnja Nagrada Vladimir Nazor – Likovna umjetnost.[19]
- 1967.: Nagrada AVNOJ-a
- Orden zasluge za narod II. reda
- Orden rada s crvenom zastavom
- Orden Republike sa srebrnim vijencem
- Orden Republike sa zlatnim vijencem
Spomen[uredi | uredi kôd]
- Nakon umjetnikove smrti Majstorska radionica na Zmajevcu, kbr. 8, preuređena je za potrebe Hrvatskoga restauratorskoga zavoda a u sklopu kojega nalazi se Radauševa spomen soba.[5]
- 1998.: Otvorena je Memorijalna knjižnica Ivana Vanje Radauša u Gradskoj knjižnici i čitaonici Vinkovci.[5]
- 2006.: U seriji poštanskih maraka Znameniti Hrvati izdana je poštanska marka s njegovim likom.[5]
Galerija djela[uredi | uredi kôd]
-
-
Petrica i galženjaki (bronca), 1973., Dvorac Oršić u Gornjoj Stubici. -
![Spomenik palim hrvatskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu na zagrebačkom Mirogoju, rad Radauš-Turkalj, 1940.[20]](//upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/b/bf/Palim_hrvatskim_vojnicima_u_Prvom_svjetskom_ratu_Mirogoj.jpg/80px-Palim_hrvatskim_vojnicima_u_Prvom_svjetskom_ratu_Mirogoj.jpg)
Spomenik palim hrvatskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu na zagrebačkom Mirogoju, rad Radauš-Turkalj, 1940.[20] -
Spomenik poginulim borcima i žrtvama fašističkoga terora u Puli. -
![Poprsje Đure Đakovića u Zagrebu, Medveščak 2, postavljena 1986., rad iz 1969.[21]](//upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/c/cf/Poprsje_%C4%90ure_%C4%90akovi%C4%87a.JPG/108px-Poprsje_%C4%90ure_%C4%90akovi%C4%87a.JPG)
Poprsje Đure Đakovića u Zagrebu, Medveščak 2, postavljena 1986., rad iz 1969.[21] -
Bombaš, u Gradskom parku u Zemunu, postavljen 1946. -
Skulptura "Ranjenik" smještena na cvjetnom rondu u dvorištu Moderne galerije u Zagrebu. -
Poprsje Huga Conrada von Hötzendorfa, u Osijeku na Europskoj aveniji. -
Spomenik Rade Končara, u krugu tvornice Končar-Siemens u Zagrebu. -
Spomenik partizanima iz Podsuseda, poginulima u NOB-i, Zagreb.
![Spomenik palim hrvatskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu na zagrebačkom Mirogoju, rad Radauš-Turkalj, 1940.[20]](/wiki/Datoteka:Palim_hrvatskim_vojnicima_u_Prvom_svjetskom_ratu_Mirogoj.jpg)
![Poprsje Đure Đakovića u Zagrebu, Medveščak 2, postavljena 1986., rad iz 1969.[21]](/wiki/Datoteka:Poprsje_%C4%90ure_%C4%90akovi%C4%87a.JPG)
Vidi još[uredi | uredi kôd]
- Državni grb Narodne Republike Hrvatske, potpuni dizajn.[22]
- Pobuna Hrvata u mjestu Villefranche de Rouergue, skulptura.[23]
Bilješke[uredi | uredi kôd]
- ↑1 Zbog toga što "(...) nije završio gimnaziju, morao je na prijemnom ispitu polagati gomilu testova (...)".[4]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b c d e D. J., Trideset sjajnih portreta kipara koji je obilježio 20. stoljeće, Večernji list, 30. svibnja 2010., preuzeto 3. lipnja 2012.
- ↑ a b Vanja Radauš, Kosilica vremena, Matica hrvatska, Zagreb, 1971., Bilješka o piscu
- ↑ a b c Davorin Vujčić, Mirogojski opus Vanje Radauša // Anali Galerije Antuna Augustinčića, 30 (2010.), podrubnica 1, na str. 53., pristupljeno 23. veljače 2023.
- ↑ a b Jelka Radauš: Moj se muž sigurno nije ubio, Jutarnji list, 17. lipnja 2006., (Članak sadrži opširni životopis i izjave supruge), (u međumrežnoj pismohrani archive.org 21. siječnja 2014.), pristupljeno 2. listopada 2017.
- ↑ a b c d Radauš, Vanja (Ivan), Hrvatski biografski leksikon, Davorin Vujčić i Martina Kokolari (2015.), pristupljeno 2. listopada 2017.
- ↑ Gradska groblja Zagreb - R, gradskagroblja.hr, preuzeto 22. veljače 2013.
- ↑ Vanja Radauš, Dekalkomanija, Zavičajni muzej Stjepana Grubera, preuzeto 30. svibnja 2010.
- ↑ Memorijalni prirodni spomenik i rezervat Bijeli potoci – Kamensko. Štete na građi, ratne-stete.mdc.hr, pristupljeno 23. veljače 2023.
- ↑ Naručeno čišćenje spomenika u Perivoju – o cijeni ovisi hoće li ruglo zablistati, KAportal, 10. travnja 2012.
- ↑ Sandra Cekol, Filatelija: Motivi prigodnih maraka. Tvorac i obnovitelj, Vijenac, broj 316, 13. travnja 2006., preuzeto 22. veljače 2013.
- ↑ a b Matica hrvatska. Katica Čorkalo, Pjesnik zemlje i prozaik sjećanja[neaktivna poveznica], preuzeto 22. veljače 2013.
- ↑ a b c dr. sc. Anica Bilić, Vanji Radaušu (1906.-1975.), prigodom stogodišnjice rođenja, Glasnik ZAKUD-a, godina I, broj 2, prosinac 2005., str. 18., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 6. kolovoza 2016.), preuzeto 23. veljače 2023.
- ↑ vjesnik.hr: Sead Begović, Ljepotnost želje za običnim, preuzeto 23. veljače 2011.
- ↑ HAZU: Hrvojka Mihanović-Salopek, Priređene knjige i rukopisi, preuzeto 23. veljače 2011.
- ↑ 'Muzički informativni centar'[neaktivna poveznica]
- ↑ a b Bosiljka Perić-Kempf, Matica hrvatska. Glazbena povijest: Intimistički opus Ivane Lang[neaktivna poveznica], preuzeto 3. lipnja 2012.
- ↑ Baza autora. Ivana Lang Beck, zamp.hr, pristupljeno 2. listopada 2017.
- ↑ Kljaković, Joza (Josip, Jozo), Hrvatski biografski leksikon, Višnja Flego (2009.), preuzeto 5. kolovoza 2012.
- ↑ Dobitnici Nagrade Vladimir Nazor, 1959.-2005., min-kulture.hr, pristupljeno 2. listopada 2017.
- ↑ "Politika", 11. 3. 1940., str. 10., digitalna.nb.rs, 23. veljače 2023. (srp.)
- ↑ zagrebacki.info: Đuro Đaković Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. travnja 2019. (Wayback Machine), preuzeto 6. ožujka 2013.
- ↑ Stuparić, Darko. Diplomati izvan protokola: ambasadori Titove Jugoslavije, CKD, Zagreb, 1978., str. 75.
»Dali smo ideju da u grbu, a da pri tom ostanemo pri tradicionalnom hrvatskom grbu, treba da budu i more, industrijalizacija i poljoprivreda. Vanja Radauš je to tada slikarski i kiparski uobličio, prema našim idejama. Današnji hrvatski grb Vanjina je kreacija!«(str. 75.) - ↑ Željka Čorak, Postavljen spomenik Vanje Radauša u Villefranche–de–Rouergueu. Villefranche, pobjeda pamćenja, Vijenac, broj 328, 12. listopada 2006., preuzeto 3. lipnja 2012.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Poštanska markica i životopis na Pošta.hr (u međumrežnoj pismohrani archive.org 1. veljače 2014.)
- Katalog izložbe održane 2010. na Culture.net PDF (u međumrežnoj pismohrani archive.org 4. ožujka 2016.)
- Vlasta Markasović, Korpusno i poetičko pozicioniranje književnoga stvaralaštva Vanje Radauša: doktorski rad, mentor: dr. sc. Goran Rem, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet Osijek, Osijek, 2013.