Varaždin

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Varaždin
Varaždin (grb).gif
Grb
Gradska vijećnica
Gradska vijećnica
Država Flag of Croatia.svg Hrvatska
Županija Zastava varazdinske zupanije.gif Varaždinska
Nadmorska visina 173 mnm
Stanovništvo (2011.)
 - ukupno 46.946 stan.
Gradonačelnik Goran Habuš
Gradska naselja 10 naselja
Dan grada 6. prosinca
Poštanski broj 42000
Pozivni broj +385 042
Autooznaka
Službena stranica www.varazdin.hr
Zemljovid
Varaždin na karti Hrvatska
Varaždin
Varaždin
Varaždin na zemljovidu Hrvatske
Koordinate: 46°19′N 16°20′E / 46.31°N 16.33°E / 46.31; 16.33
Stara parna lokomotiva izložena kod Varaždinskog kolodvora nekad je vozila razgranatom željezničkom mrežom u gradu i okolici

Varaždin je grad u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, uz obale rijeke Drave, središte Varaždinske županije.

U povijesnim ga se izvorima na drugim jezicima nalazi u oblicima: njemački: Warasdin, mađarski: Varasd, latinski: Varasdinum.

Gradska naselja[uredi VE | uredi]

Grad Varaždin obuhvaća 10 naselja: Črnec Biškupečki, Donji Kućan, Gojanec, Gornji Kućan, Hrašćica, Jalkovec, Kućan Marof, Poljana Biškupečka, Varaždin i Zbelava.

Zemljopisni položaj[uredi VE | uredi]

Varaždin se nalazi na 16°20'33" istočne zemljopisne dužine i 46°18'29" sjeverne zemljopisne širine.

Razvio se na rubnim dijelovima Panonske nizine alpskog sustava.

Nadmorska visina varira između 169 i 173 m. Grad se nalazi u sjeverozapadnoj Hrvatskoj uz rijeku Dravu, u plodnoj aluvijalnoj ravnici koja se spušta prema Dravi u smjeru jugozapad - sjeveroistok. Prema jugu ravnica se lagano uzdiže u Haloze i Varaždinsko - topličku goru. Grad Varaždin se sa svojom prirodnom regijom nalazi na sjeverozapadu Hrvatske.

Grad se nalazi na vrlo važnom zemljopisnom području te se s pravom naziva "sjeverozapadnim vratima Hrvatske". Tu se nalazi još uvijek nedovoljno iskorišten "hrvatski koridor" Budimpešta - Zagreb - Rijeka, s prometnicama koje se odvajaju od istočnog alpskog puta i priključuju se na važnu europsku transverzalu.

Klima[uredi VE | uredi]

Klima u Varaždinu je umjereno kontinentalna.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Županija obuhvaća sjeverozapadni dio Hrvatske i u zemljopisnom smislu pripada podravskom pojasu. Prostire se na površini od 1247 km2 na kojoj, prema posljednjem popisu stanovništva iz 2001. godine, živi 183.730 stanovnika, po čemu je ovaj kraj jedan od najnapučenijih u Hrvatskoj.

Prema popisu stanovnika iz 2011. godine, grad Varaždin s gradskim naseljima broji 46.946 stanovnika. Uže područje grada naseljava 38.839 stanovnika. Prema istom popisu, broj stanovnika po naseljima je ovakav [1]:

  • Črnec Biškupečki - 696 stanovnika
  • Donji Kućan - 716 stanovnika
  • Gojanec - 620 stanovnika
  • Gornji Kućan - 1.139 stanovnika
  • Hrašćica - 1.283 stanovnika
  • Jalkovec - 1.309 stanovnika
  • Kućan Marof - 1.388 stanovnika
  • Poljana Biškupečka - 452 stanovnika
  • Varaždin - 38.839 stanovnika
  • Zbelava - 504 stanovnika
Sajam rabljenih automobila u Varaždinu

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Industrijsko je središte i treći grad po BDP-u (6.300 eur) po glavi stanovnika u Hrvatskoj, ispred njega su Rovinj (17.190 eur) i Zagreb (11.240 eur). Najrazvijenije grane industrije su prehrana (Vindija, Koka), građevinarstvo (Cesta (u stečaju), Zagorje-tehnobeton, Hidroing), tekstil (Varteks, VIS), metaloprerađivačka (MIV) i drvoprerađivačka (Mundus).

Uprava[uredi VE | uredi]

Dužnost gradonačelnika od 2013. godine obnaša Goran Habuš.

Povijest[uredi VE | uredi]

U špilji Vindija kod Varaždina pronađeni su najbolje sačuvani ostaci neandertalaca na svijetu, stari oko 30.000 godina[2].

Prema arheološkim nalazima, područje grada bilo je naseljeno još u rimsko doba, o čemu svjedoče i imena dviju danas postojećih ulica - Via Militum i Via Petovia (današnje ulice Braće Radić i Optujska).

Srednji vijek[uredi VE | uredi]

Povijest Varaždina je usko povezana s poviješću srednjovjekovne Varaždinske županije. Postoje pretpostavke da je prije 12. stoljeća postojala plemenska župa Varaždin. Prema sačuvanim izvorima jasno se vidi da su u razvijenom i kasnom srednjem vijeku postojale Varaždinska, Zagorska, Krapinska i Hrašćinska županija, na čiji se teritorij Varaždinska županija s vremenom proširila[3]. Oko 1350. godine, reorganizacijom županija, stvara se velika Varaždinska županija koja je, između ostalih, u svoj sastav uključila i neke susjedne županije. Varaždinska županija se od sredine 14. stoljeća dijelila na manje kotare koji su se većinom podudarali sa starim županijama.[4]

Varaždin se prvi puta spominje 1181. godine. Hrvatsko-ugarski kralj Bela III. je 1194. svome sinu Emeriku (Mirku) povjerio hrvatski prostor na upravljanje, isključivši mlađeg sina Andriju iz sustava vlasti. Andriju je predodredio da ode u križarsku vojnu, a Emerika da postane kraljem. Tada je bilo uobičajeno da stariji sin bude kralj, a mlađi herceg (vladarem hrvatskog prostora iz kraljevske kuće). Uz Varaždin je vezan dio sudbine Hrvatsko-ugarskog kraljevstva početkom 13. stoljeća. Povjesničar Rudolf Horvat je zapisao da se herceg Andrija nadao da će u Hrvatskoj utemeljiti posebnu vladarsku lozu, ali je njegov brat, kralj Emerik (Mirko) oko 1203.. za hrvatskog kralja dao okruniti svoga sina Ladislava III.. Zbog toga je došlo do borbe između Andrije i Emerika (Mirka). Jedan je hrvatski povjesničar zapisao o tome sudbonosnom trenutku za postanak slobodnog i kraljevskog grada Varaždina:

Wikicitati „Njihove se vojske sastadoše nedaleko Varaždina. Hrvati bijahu na desnoj, a Ugri na lijevoj obali Drave. Kralj Mirko bojao se udariti na vojsku brata svoga. Više se on uzdao u prisegu vjernosti koju mu nekada položiše Hrvati kao svomu zakonitom kralju. Valjda je znao i to da su mnogi Hrvati nezadovoljni s lakoumnim hercegom Andrijom. Zato se sam kralj preveze preko Drave te sa žezlom u ruci osvane u taboru hrvatskom. Nitko se nije usudio da dirne u zakonitoga kralja svoga. Mirko dade svoga brata Andriju uhvatiti i zatvoriti u grad Kneginec kod Varaždina. Ovdje su hercega Andriju dvorili i gostili Varaždinci, koji mu time znatno ublažiše tamnovanje. Ipak nije herceg Andrija dugo ostao u Knegincu. Njegov je, naime, brat Mirko umro već 30. studenog 1203.. Prije toga pusti on iz tamnice hercega Andriju te ga imenuje skrbnikom svoga sina Ladislava, koga je već 26. kolovoza 1204. dao okruniti također za kralja ugarskoga. Maleni kralj Ladislav morade naskoro pred svojim stricem i skrbnikom bježati u Austriju, gdje ga 7. svibnja 1205. zadesi rana smrt. Nato je Andrija postao kraljem ugarskim i hrvatskim. Da se Varaždincima oduži za gostoljubivost, koju mu iskazaše prigodom njegova zatvora u Varaždinu dao im je privilegije gradskog tipa 1209. godine.“
()

Doba turskih osvajanja[uredi VE | uredi]

Središnji varaždinski trg, popularni Korzo

Nakon toga Varaždin se razvija kao tipičan srednjovjekovni privilegirani grad, a ubrzo postaje najnapučenijim gradom današnjeg područja kontinentalne Hrvatske (tadašnje Kraljevine Slavonije). Varaždin je bio ne samo sjedištem Varaždinske županije nego i često mjestom gdje su se održavala zasjedanja Sabora. Varaždin je vrlo brzo postao trgovačkim središtem jer se nalazio na križanju važnih srednjovjekovnih cesta koje su spajale Ugarsku s Jadranskim morem, ali i Kraljevinu Slavoniju sa susjednom Vojvodinom Štajerskom. Uz trgovinu ubrzano se počeo razvijati obrt. Prosperitet je trajao sve dok varaždinsku okolicu i sam Varaždin nisu ugrozili Osmanlije. Izgleda da je jedna od najvećih provala Osmanlija na varaždinsko područje bila 1532. godine. Sultan Sulejman I.. u ljeto 1532. godine krenuo zauzeti glavni habsburški grad Beč. Na putu mu se kod Kisega uspješno suprotstavio Nikola Jurišić. Sulejman I. je nakon neuspjeha kod Kisega napustio namjeru osvajanja Beča i vraćao se u Osmansko Carstvo. O tome piše povjesničar Rudolf Horvat:

Wikicitati „Turska je vojska kod Maribora prešla preko Drave, a zatim je nastavila put uz desnu obalu rijeke. Iza Zavrča kod grada Vinice uđe Sulejman 23. rujna 1532. u Hrvatsku. Od straha pred Turcima utekoše bijedni seljaci iz sela na Varaždinskom polju u obližnje šume, a mnogi se zakloniše i u nutarnji (utvrđeni) grad Varaždin. Tko god je ostao kod kuće, toga su Turci zarobili i sa sobom odvukli.“
()

Osmanlije su postupno zauzimali hrvatski prostor, a usporedno s njihovim napredovanjem pojedini su hrvatski plemići tijekom 16. stoljeća kralju davali svoje pogranične utvrde. Sredinom 16. stoljeća je stvoren sustav pograničnih straža i utvrda s posadama financiranim od kralja koji se protezao od rijeka Mure i Drave do Jadranskoga mora. Taj sustav zovemo Vojna krajina ili granica. Uz kralja su, pogranične utvrde od 30-tih godina 16. stoljeća, financirali pretežito staleži pokrajina Štajerske, Kranjske i Koruške, ali i Hrvatski sabor. Između Drave i Save je utemeljena Slavonska krajina koja je kasnije po svom sjedištu Varaždinu dobila ime Varaždinski generalat. Sastojala se od tri natkapetanije: Koprivničke, Križevačke i Ivanić. Time Varaždin postaje važno vojno uporište.

Za zaštitu stanovništva od osmanskih napada se koristio sustav uzbuna koji je ustaljen 1603. prema odlukama Hrvatskog sabora. Dolazak neprijatelja se morao najaviti pucnjavom topova, a svako je s oružjem u ruci morao pojuriti na onu stranu od kuda se čula pucnjava. Zbog zaleđivanja Drave su stanovnici iz obližnjih mjesta morali razbijati led kako Turci Osmanlije i Tatari ne bi mogli prelaziti na hrvatsku stranu. Tatari su u travnju 1603. godine provalili u ovaj kraj gdje su porobili i spalili sva sela između Koprivnice i Vinice.

Mirom na ušću rječice Žitve u Dunav 1606. godine, sklopljenim na dvadeset godina između Osmanskog i Bečkog dvora, zabranjena su sva četovanja i upadi na prekogranična područja. Sve su se hajdučke i dobrovoljačke postrojbe trebale raspustiti, a nijedna strana neće napadati pogranične utvrde, niti smije štititi odmetnike koji se ne drže dogovora utanačenim tim mirom. Stare utvrde su jedna i druga strana smjele popravljati, ali nisu mogle graditi nove. Nakon potpisanog dokumenta o miru provedeno je i razgraničenje zemalja prema stanju zatečenom na terenu. Prema dokumentu o razgraničenju Hrvatska je stekla po prvi puta međunarodno priznatu granicu prema Osmanskom Carstvu. Ta je granica išla rijekom Dravom do Vizvara na mađarskoj strani, istočno od Đurđevca te dalje na jug prema Savi. Ovaj mir je bio preduvjet za oporavak i obnovu šireg područja današnje sjeverozapadne Hrvatske, a posebno su ga uspješno za svoj razvoj iskoristili Varaždinci.

Uspon Varaždina u 17. i 18. stoljeću[uredi VE | uredi]

Nakon potpisivanja mira kralj je nagradio bana Tomu Erdödyja za zasluge u ratu i obrani Hrvatskog kraljevstva. Godine 1607. dao mu je varaždinsku utvrdu, posjede oko Varaždina i imenovao ga nasljednim županom varaždinskim.

Prikaz Varaždina oko 1688. godine

Varaždin je bio i crkveno sjedište tj. središte Varaždinskog arhiđakonata Zagrebačke biskupije. Najstariji popis župa Varaždinskog arhiđakonata u ranome novom vijeku je iz 1638. godine. Tada se spominju slijedeće župe (u zagradi su navedeni tadašnji župnici): Sv. Križ u Križovljanu (župnik Nikola Belančić), Sv. Petar u Petrijancu (Juraj Tičić), Sv. Nikola u Varaždinu (Ivan Šantok), Blažena Djevica Marija u Biškupcu (Matija Kos), Sv. Bartolomej u Žabniku – kasnije Bartolovcu (Stjepan Sekirnjak), Sv. Martin u Varaždinskim Toplicama (Martin Lovrečki), Sv. Ilija Obrež (Mihael Senković), Sv. Margareta u Beli – kasnije Margečanu (fra Simon Apolonis), Bl. Marija Magdalena u Ivancu (Pavao Kramarić), Sv. Vid u Vidovcu (Petar Cvetković) i Sv. Marko u Vinici (Petar Jembreković).

Iako je Hrvatski sabor nastojao smanjiti prepreke za trgovinu, dio kojih su bile mitnice, došlo je do osnivanja novih. Grad Varaždin je 25. ožujka 1655. dobio kraljevu povelju za podizanje mitnice u Knegincu ili na rijeci Plitvici. Na zahtjev grofova Emerika i Jurja Erdödyja Hrvatski je sabor 11. kolovoza 1655. spriječio podizanje te mitnice. Gradska općina Varaždina je krajem 17. stoljeća uspjela podignuti mitnicu na Kamenom mostu, a grofovi Erdödy su ponovo, ali ovaj puta neuspješno, pokušali spriječiti njeno podizanje.

Ivan Zakmardi je 1660. osnovao sjemenište u Varaždinu, a da bi mu osigurao opstanak, ostavio mu je razne nekretnine u svojoj oporuci od 17. srpnja 1664. godine. Među nekretninama se navodi vinograd kod Sv. Ilije, a uz to varaždinskom sjemeništu je ostavo inkviline (željare) u Seketinu kod Gornjeg Kneginca. U istom 17. stoljeću grade se isusovački i franjevački samostan, što su jasni pokazatelji gospodarskog i društvenog razvoja Varaždina.

Kada je Hrvatski sabor na zasjedanju u Varaždinu u prosincu 1663. odredio opće novačenje hrvatske vojske, bili su stvoreni preduvjeti za protunapad na Turke. Snage Nikole Zrinskog su početkom 1664. krenule iz Novog Zrina (utvrde izgrađene 1661. na rijeci Muri kod Legrada, srušene 1664.) i lijevom obalom Drave osvojile sve osmanske utvrde te došle do Osijeka. Tamo su spalile veliki most. Nikola Zrinski je od španjolskog kralja kao nagradu za taj čin dobio zlatno runo, dok mu je francuski kralj Luj XIV. darovao novac.

Osmanska vojska je na proljeće 1664. krenula u protunapad. Kod Novog Zrina se nalazio glavni habsburški zapovjednik Rajmund Montecuccoli koji je tijekom lipnja mirno gledao jednomjesečnu opsadu i pad te utvrde. On je čekao da se osmanske snage iscrpe i krenu prema Beču. Na kraju je Montecuccoli pobjedio Osmanlije u bitci kod Sv. Gotharda odnosno Mogersdorfa (Modinaca) na tromeđi današnje Mađarske, Slovenije i Austrije. Nakon te bitke u kolovozu 1664. godine su Osmanlije i Habsburgovci potpisali tajni Vašvarski mir (nazvan po mjestu Vašvaru gdje su se održavali pregovori). Mir je bio potpisan na dvadeset godina, Osmanlije su zadržale prostore koje su zauzele, a kralj je povrh toga morao platiti veliku ratnu odštetu. Taj je mir omogući stabilni razvitak Varaždina i zaštitu od Osmanlija. No isti je mir bio jedan od povoda zrinsko-frankopanskoj uroti koja je završila pogubljenjem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine.

Po završetku rata koji je trajao od 1683. do 1699. godine došlo je do oslobađanja od Osmanske vlasti velikih dijelova hrvatskog prostora. Oslobođeni su: Lika, Krbava, dio Korduna, Banovina, Moslavina, Slavonija, Baranja i zapadni Srijem. To je potvrđeno time što su Habsburška Monarhija, Mletačka Republika i Osmansko Carstvo potpisali mir u Srijemskim Karlovcima 1699. godine. Taj je mir za Varaždin značajan jer je zauvijek nestalo osmanske opasnosti za ovdašnje stanovnike, tim više jer su kroz gotovo čitavo 16. i 17. stoljeće postojali kontinuirani upadi manjih pljačkaških skupina Osmanlija koje su ugrožavale sigurnost imovine i stanovništva.

Panorama Varaždina

Varaždinska gradska općina je s vremenom stekla brojne posjede i nekretnine, od kojih je dio davala u zakup. Često su stanovnici Varaždinskih Toplica bili zakupnici nekih varaždinskih nekretnina. O tome je publicist i kroničar Branko Svoboda zapisao: "Na Varaždinbregu oni u šumama žire svinje. Bilo je slučajeva, da su varoški senatori i činovnici uzimali varošku zemlju u zakup. Da korupcija bude veća, neki bi od njih svoje španove i sluge dali na dražbe na kojima su se varoške zemlje davale u zakup. Varoška gospoda koja su provodila ovakva uredovanja, častila bi se poslije obavljenih licitacija zajedno s licitantima, dakako, na račun varoške pivnice i varoškog majura." Varaždinska gradska općina je imala velike šumske komplekse na Varaždinbregu. Šume su bile bukove i hrastove, ali je bilo pomiješanog brijesta, javora i crnogorice. U lugovima je bilo meko drveće – topola, jagnjed, joha i sl. U šumama je bilo dosta divljači.

Marija Terezija je nastojala ojačati apsolutnu vlast i jedinstvenu državu. Zbog toga je težila suziti vlast hrvatskog i ugarskog plemstva. Kraljica je 1767. godine osnovala prvu modernu hrvatsku vladu, Hrvatsko kraljevsko vijeće, čije je središte bilo u Varaždinu, a nakon velikog varaždinskog požara 1776. je preseljeno u Zagreb. Varaždin je tako od 1767. do 1776. bio glavni grad Hrvatske, a u njemu se grade brojne palače i javne zgrade koje su sačuvane do danas i daju mu obilježje baroknog grada.

Razvoj u 19. stoljeću[uredi VE | uredi]

Kada je 1854. godine donesen plan izgradnje željezničke mreže za Austrijsku carevinu spominje se gradnja pruge Velika Kaniža-Maribor, odnosno dionica Kotoriba-Čakovec-Središće. Varaždinci su poveli akciju koko bi i Varaždin bio obuhvaćen privjeskom na željezničku magistralu Beč-Trst. Predložili su liniju: Kaniža-Kotoriba-Prelog-Varaždin-Zavrežje (Saurić)-Ankenstein-Maribor, a podržali su ih Trgovačka komora u Zagrebu i Gospodarsko društvo Hrvatske i Slavonije.

Kukuljevićeva ulica u Varaždinu

Varaždinci su se uporno borili za izgradnju zagorske željeznice koja bi Varaždin povezala sa Zagrebom. Taj proces je počeo 1861. godine i trebalo je četvrt stoljeća da se realizira. Rješenje za gradnju zagorske željeznice doneseno je nakon seljačkih nemira 1883. godine. Veliki župan varaždinski i vladin povjerenik Ognjeslav Utješenović Ostrožinski ozbiljno se založio za gradnju pruge između Varaždina i Zaprešića. Godine 1884. je Ugarsko-hrvatski sabor donio rješenje o gradnji "Čakovečko-zagrebačke (zagorske) željeznice mjesnog interesa". Uvjeti izgradnje i eksploatacije su se morali ostvarivati prema ugarskom zakonu o vicinalnim željeznicama. Gradnja pruge je trajala od 1885. do 1886. godine. Dio pruge je bio otvoren u rujnu, a ostatak u prosincu 1886. godine.

Varaždinci su se protivili izgradnji željezničke pruge od Varaždinskih Toplica preko Ludbrega do Koprivnice, a zalagali su se za smjer preko Jalžabeta i Ludbrega do Koprivnice. No ta pruga nije bila Varaždinski prioritet. Varaždinci su nastojali potaknuti izgradnju pruge od Golubovca do Krapine jer bi time Varaždin postao glavno željezničko čvorište sjeverozapadne Hrvatske. U obrazlaganju ovih pravaca istaknuli su da bi se realizacijom ovih projekata stvorila jedinstvena transverzala koja bi povezivala Podravinu preko Varaždina s Trstom, tadašnjom najvažnijom austro-ugarskom lukom. Željeznica je doprinijela modernizaciji gospodarstva Varaždina i okolice.

Dakako da je kao i svugdje, a dijelom i u Varaždinu, bilo pristaša "mađaronske" stranke, koji su smatrali da budućnost Hrvatske leži u uskoj vezi s Mađarskom. Bilo je i pravaša koji su smatrali da je perspektiva Hrvatske u samostalnoj i nezavisnoj državi. Kasnije su se pojavili i neki pristaše Hrvatsko-srpske koalicije koji su tražili rješenje u okupljanju Južnih Slavena unutar Austro-ugarske monarhije i stvaranju države Južnih Slavena zajedno sa Srbijom, Crnom Gorom i Bugarskom. Postojale su i druge političke skupine. No, vrhunac političkog života, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, nastupa s organiziranjem Hrvatske pučke seljačke stranke predvođene braćom Radić početkom 20. stoljeća, kada se seljaštvo koje je bilo najbrojnije, masovno uključuje u parlamentarni život Hrvatske. Posebno je važno istaknuti vezu između Varaždina i djelovanja Antuna Radića, koji je u ovom gradu jedno vrijeme živio i radio.

Dvadeseto stoljeće[uredi VE | uredi]

Varaždin u 20. stoljeće ulazi s razvijenim društvenim i gospodarskim životom. Do stagnacije gospodarskih funkcija je došlo nakon prvoga svjetskog rata. Nakon drugog svjetskog rata dolazi do daljnjih procesa modernizacije i ubrzane industrijalizacije, ali i osnivanja prvih visokoškolskih institucija. Tijekom Domovinskog rata u Varaždinu je bilo jako uporište tzv. JNA, a sve vojarne je odlučnim akcijama zauzela Hrvatska vojska 1991. te time omogućila naoružanje postrojbi koje su obranile i na kraju odlučnim vojno-redarstvenim akcijama Bljesak i Oluja oslobodile privremeno zauzeta područja Republike Hrvatske. U slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj Varaždin je postao sjedište Varaždinske županije (od 1993.) i Varaždinske biskupije (od 1997.). Za Varaždin je posebno značajna 2003. godina kada je otvaranjem suvremene autoceste od mađarske granice do Zagreba (i dalje prema Rijeci i Splitu) stvoren preduvjet za daljnje gospodarsko jačanje Varaždina i njegovog potvrđivanja kao glavnog središta sjeverozapadne Hrvatske.

Arhitektura i znamenitosti[uredi VE | uredi]

Stari grad[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Stari grad Varaždin

Najveća znamenitost Varaždina je tvrđava zvana Stari grad. Nalazi se na sjeverozapadnom obodu gradske jezgre, a danas je u njoj smješten Gradski muzej Varaždin. Tvrđava se prvi put spominje u 12. stoljeću i vjeruje se da je tada bila sjedište varaždinskih župana. Krajem 14. stoljeća dolazi u vlasništvo grofova Celjskih koji je pregrađuju u gotičkom stilu. Iz tog vremena potječe središnji četverokutni objekt, oko koje su se izvorno nalazile drvene palisade. Najveći zahvat tvrđava doživljava u 16. stoljeću, kada je pregrađena u suvremenu renesansnu fortifikaciju. Za vlasništva Ivana Ungnada, nešto prije 1544. započinje gradnja zidina s kružnim kulama, te oko njih zemljanih bedema i jarka napunjenog vodom. Time ove građevina postaje karakterističan tip utvrde zvan "wasserburg". Pregradnju je radio Domenico dell'Allio, graditelj talijanskog podrijetla koji je djelovao u Štajerskoj.[5] Pod kraj stoljeća varaždinska tvrđava trajno dolazi u ruke mađarsko-hrvatske obitelji Erdödy, koja će na njoj izvesti manje adaptacije u baroknom stilu.

Crkve i samostani[uredi VE | uredi]

U Varaždinu je djelovalo nekoliko katoličkih crkvenih redova: kapucini, uršulinke, isusovci i franjevci[6].

Bivša isusovačka crkva, danas katedrala u Varaždinu

Crkveno graditeljstvo bilo je prisutno u srednjovjekovnom Varaždinu, no danas uglavnom nije sačuvano. Iz doba romanike potječu kameni ulomci pronađeni u današnjoj župnoj crkvi sv. Nikole. Župna je crkva u srednjem vijeku bila glavna sakralna građevina Varaždina, a trg na kojem se nalazi glavni gradski trg. Crkva je u 15. stoljeću pregrađena u gotičkom stilu, a iz toga vremena ostao je sačuvan zvonik.

Velik graditeljski zamah, Varaždin doživljava u doba baroka, dolaskom crkvenih redova u grad. Najprije se podiže isusovačka crkva (1642.-46.), kao tipična ranobarokna dvoranska crkva s "wandtpfeilerima", unutrašnjim kapelama koje su međusobno razdvojene zidovima. Godine 1650. gradi se i franjevačka crkva sv. Ivana Krstitelja, djelo graditelja Petera Rabbe iz Graza. Obje crkve bogato bogato su opremljene inventarom, zidnim slikama i štukaturama. Gradnju novog franjevačkog samostana (1626.-32) vodi gradački "Majstor Stephan", dok Jacob Schmerleib iz Leibnitza podiže isusovački samostan (1679.-91.). U 17. stoljeću u Varaždinu većinom djeluju štajerski graditelji.[7]

Osobito će značajna ostvarenja u baroknoj arhitekturi nastati u 18. stoljeću, redovito od ruku domaćih majstora, ali stranoga podrijetla. Na samom početku stoljeća gradi se kapucinski samostan s crkvom. Jednostavnog arhitektonskog oblikovanja, ovaj će sklop biti vrlo sličan kapucinskim samostanima podignutima u drugim dijelovima Hrvatske. Uz novčanu pomoć carice Marije Terezije podiže se i uršulinski samostan (1715.-1749.), u sklopu kojeg djeluje i djevojački konvikt. Uz njega je uršulinska crkva (1722.-29.), jedna od najranijih baroknih crkava u Hrvatskoj s karakterističnim zabatnim zvonikom na pročelju. Nova župna crkva sv. Nikole gradi se sredinom 18. stoljeća prema projektu domaćeg graditelja Šimuna Ignaca Wagnera.

U velikom požaru 1776. stradale su brojne sakralne građevine, a u godinama koje slijede obnovljene su i dograđene u većoj mjeri. Crkvu sv. Florijana (1777.) i crkvu sv. Vida (1778.-1782.) obnovio je domaći graditelj Ivan Adam Poch, davši im današnji izgled u kasnobaroknom stilu.[8] Kada je 1773. ukinut isusovački red, njihovu su crkvu naslijedli pavlini koji su sagradili novo reprezentativno pročelje s volutnim zabatom. Izgradnja baroknih crkava i samostana znatno će doprinijeti urbanističkoj slici Varaždina, koja će kao takva ostati sačuvana sve do danas.

U 19. stoljeću podižu se crkve u historicističkom stilu, a među njima se ističe pravoslavna crkva sv. Đorđa iz 1884. godine.

*Dodatak:Popis crkava i samostana u Varaždinu

Barokne palače[uredi VE | uredi]

Palača Herzer
Palača Patačić

U povijesnoj jezgri Varaždina nalazi se niz plemićkih palača iz baroknog doba. Palače se grade od druge polovice 17. stoljeća sve do početka 19. stoljeća, a podižu ih hrvatske ili udomaćene plemićke obitelji stranog podrijetla. Na glavnom gradskom trgu smještena je palača grofova Drašković, čije je postojanje na tom mjestu zabilježeno još u 16. stoljeću, dok današnja zgrada potječe iz 18. stoljeća. Do nje se nekoć pružala palača Czindery, a s druge strane trga biskupska palača, no obje su srušene krajem 19. stoljeća. Središnja zgrada trga je gradska vijećnica koja je građena u 15. stoljeću, ali je obnovom pročelja 1791.-93. dobila svoj današnji izgled. [9] Na Franjevačkom trgu nalazi se poznata palača Patačić, koja je dvokatna i ima ugaoni erker te, usprkos svojim malim dimenzijama, vrlo raskošno pročelje s motivima rokaja. U njoj se odvijao bogat društveni život jer su grof Franjo Patačić i njegova žena Katarina ondje organizirali plesove i kazališne predstave. U palači su do danas u nekoliko prostorija sačuvane zidne slike. Zidne slike sačuvane su i u susjednoj palači Varaždinske županije, koja je bila jedna od najvećih baroknih palača ikad sagrađenih u Hrvatskoj. Ondje je u središnjoj dvorani naslikana iluzionistička arhitektura mramornih stupova koji nose kasetirani strop. Palaču je gradio domaći graditelj Jakov Erber.

Na istom se trgu, na sjevernoj strani, nalazi palača Wasserman-Kreuz (1785.-86.) i palača Herzer (1791.-95.), obje u stilu kasnobaroknog klasicizma. Zanimljivo je da palaču Herzer nisu podigli plemići već gradski poštar Franjo Herzer koji se obogatio novcem dobivenim na lutriji. No, ubrzo je bankrotirao pa mu je palača oduzeta. [10] U blizini je i palača koju je šezdesetih godina 18. stoljeća sagradio Zagrebački Kaptol, a ističe se bogatim pročeljem kojeg krasi motiv Božjeg oka na zabatu. Na Stančićevu trgu, pred nekadašnjim ulazom u Stari grad, nalazi se palača Prašinski-Sermage (17. st.), karakteristična po šarenom pročelju s crno-crvenim medaljonima te raskošnim kamenim stubištem na začelju. Na Trgu slobode smještena je palača obitelji Petković (1767. g) kojoj je u nekom vremenu uklonjen vrlo bogat ulazni portal s obiteljskim grbom.

Izvan gradskih zidina, a danas na rubu gradske jezgre, podignuto je nekoliko palača vrlo ambicioznog arhitektonskog rješenja. Iz šezdesetih godina potječe palača Erdödy na Kapucinskom trgu, s pročeljem u duhu rokokoa, te palača Keglević (1774.-75.), sjeverno od gradskih zidina, djelo graditelja Jakova Erbera.[11] Blizu sjevernog oboda gradske jezgre podignuta je 1760. pavlinska rezidencija, zanimljiv arhitektonski objekt, gotovo centralnog tlocrta, koji u unutrašnjosti ima očuvanim rokoko štukature. S južne je strane gradske jezgre, u Zagrebačkoj ulici smještena palača Patačić-Puttar, koja je nastala spajanjem više gradskih kuća, a današnji je izgled dobila na prijelazu 18. u 19. stoljeće. U njenoj je unutrašnjosti do danas sačuvana vrijedna stolarija – dekorativne zidne obloge i vrata od entarziranog drva, rijedak primjer vrhunskog drvorezbarskog obrta u palačama na tlu Hrvatske. Izvorni interijeri varaždinskih palača uglavnom nisu sačuvani, osim pojedinačnih elemenata unutrašnjeg uređenja.

*Dodatak:Popis baroknih palača u Varaždinu

Ostale znamenitosti[uredi VE | uredi]

Od starijih građevina u Varaždinu, postoje ostaci nekadašnjih gradskih zidina - dvije kule, Lisakova kula u Gajevoj ulici i Lančana kuča na Stančićevu trgu. Tu je i renesansna kuća Ritz s arkadama u prizemlju, smještena na uglu Franjevačkog i Trga kralja Tomislava, te Zakmardijevo sjemenište s kraja 17. stoljeća u Habdelićevoj ulici.

Iz 19. i početka 20. stoljeća potječe niz gradskih vila, od kojih je najranija klasicistička vila Mueller u Cesarčevoj ulici, dok se veći broj secesijskih kuća nalazi u Kolodvorskoj ulici. Najznačajnija zgrada historicističkog razdoblja je Hrvatsko narodno kazalište, rađeno prema projektima bečkih arhitekata Fellnera i Helmera, poznatih graditelja kazališta u srednjoj Europi.

U urbanom prostoru Varaždina, nalazi se više primjera javne skulpture, od baroknog kipa sv. Ivana Nepomuka pred Starim Gradom, do modernoga Meštrovićeva kipa Grgura Ninskog ispred franjevačke crkve. U dvorištu palače Varaždinske županije smještena je bista carice Elizabete, popularne Sissi, koja se izvorno nalazila u gradskom parku iza HNK.

Vrlo lijepi spoj skulpture i hortikulture nudi ambijent gradskog groblja, nastalog prema projektu Hermanna Hallera u 19. stoljeću, a koje se smatra jednim od najljepših u Hrvatskoj.

Kultura[uredi VE | uredi]

Varaždin je, uz Zagreb, najznačajnije kulturno središte sjeverozapadne Hrvatske.

Glazbena kultura[uredi VE | uredi]

Varaždin je suvremenoj hrvatskoj zabavnoj glazbi dao sastav Overflow.

Muzeji i galerije[uredi VE | uredi]

Gradski muzej Varaždin osnovan je 1925. godine.[12] Njegovo sjedište sa stalnim postavom je u Starom gradu, a u sklopu muzeja djeluje Entomološki odjel u palači Herzer (Franjevački trg 6) te Galerija starih i novih majstora u palači Sermage (Stančićev trg 3). U gradu djeluje i nekoliko privatnih galerija suvremene umjetnosti.

Kazalište[uredi VE | uredi]

Kazališne predstave održavale su se u Varaždinu još u 18. stoljeću. Putujuće glumačke družine iz njemačkih krajeva održavale su predstave u privatnim palačama ili pak Lauretanskoj kapeli bivšeg isusovačkog samostana koja je bila namijenjena za tu svrhu. Godine 1768. grof Franjo Patačić kupuje zemljište za gradnju kazališne zgrade na današnjem Stančićevu trgu, ali zbog novčanih neprilika odustaje od te namjere. Za potrebe glumaca i gledatelja uređuje se dvorana u palači Mekovec, te su se u njoj održavale predstave sve do 1873. godine. Gradsko zastupstvo u to vrijeme imenuje Kazališni građevni odbor koji bi razradio sve idejne zamisli o izgradnji suvremenog kazališta. Arhitektu Hermannu Helmeru dodijeljena je prva nagrada za projekt nove kazališne zgrade i 1871. povjerena mu je izvedba.[13] Kazalište je dovršeno 1873. godine, a na svečanom otvorenju 25. rujna 1873. izvedena je Kukuljevićeva drama Poturica. Do 1883. u njemu se glumilo i pjevalo samo na njemačkome jeziku s tek pokojom hrvatskom pjesmom. Hrvatskih je predstava bilo tek prigodom gostovanja zagrebačke opere 1885., zagrebačke drame 1886. i nastupom poznatih glumaca (Adama Mandrovića, Andrije Fijana, Marije Ružičke Strozzi, Ljerke Šram i drugih).

Koncerti i festivali[uredi VE | uredi]

Od poznatih kulturnih događanja, u Varaždinu se održavaju Varaždinske barokne večeri, Špancirfest, Trash Film Festival, te druge kulturne manifestacije.

Kulturno-povijesna atrakcija Varaždina su i Purgari, odnosno Varaždinska građanska garda.

Obrazovanje[uredi VE | uredi]

Osim sedam osnovnih škola, na području grada postoji nekoliko srednjih škola, fakulteti, više i visoke škole, vrlo poznata osnovna i srednja glazbena škola, te centar za obrazovanje djece s posebnim potrebama.

Osnovne škole[uredi VE | uredi]

  • 1. osnovna škola Varaždin
  • 2. osnovna škola Varaždin
  • 3. osnovna škola Varaždin
  • 4. osnovna škola Varaždin
  • 5. osnovna škola Varaždin
  • 6. osnovna škola Varaždin
  • 7. osnovna škola Varaždin
  • Glazbena škola
  • Centar za odgoj i obrazovanje "Tomislav Špoljar"

Srednje škole[uredi VE | uredi]

  • Glazbena škola
  • Prva gimnazija Varaždin
  • Druga gimnazija Varaždin
  • Graditeljska, prirodoslovna i rudarska škola
  • Elektrostrojarska škola (www.ess.hr)
  • Medicinska škola
  • Strojarska i prometna škola
  • Srednja strukovna škola
  • Gospodarska škola
  • Prva privatna gimnazija s pravom javnosti
  • Privatna varaždinska gimnazija Žiger
  • Privatna srednja škola s pravom javnosti

Fakulteti[uredi VE | uredi]

Sveučilište u Zagrebu:

Sveučilište u Osijeku (Ekonomski fakultet Osijek - stručni studij Varaždin):

  • Računovodstvo

Sveučilište Sjever:

  • Stručni studij Elektrotehnike
  • Stručni studij Multimedija, oblikovanje i primjena
  • Stručni studij Proizvodno strojarstvo
  • Stručni studij Graditeljstvo
  • Stručni studij Tehnička i gospodarska logistika
  • Stručni studij Sestrinstva

Udruge[uredi VE | uredi]

  • Pčelarstvo online[14]

Šport[uredi VE | uredi]

Stadion NK Varaždin (ranije NK Varteks)

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

Gradovi prijatelji[uredi VE | uredi]

Odlukama Gradskog vijeća Grada Varaždina odnosi prijateljstva i partnerstva uspostavljeni su sa sljedećim gradovima:

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Stanovništvo prema starosti i spolu po naseljima, popis 2011.
  2. Špilja Vindija
  3. http://arhinet.arhiv.hr/_Generated/Pages/Stvaratelji.PublicDetails.aspx?ItemId=8006
  4. Neven Budak (1994.), Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku, Zagreb-Koprivnica ISBN 953-6235-01-3
  5. Mira Ilijanić (1999.), Urbanizam – graditeljstvo – kultura, zbornik radova, Varaždin ISBN 953-6775-05-0
  6. Varaždin Znamenitosti
  7. Mira Ilijanić (1999.), Urbanizam – graditeljstvo – kultura, zbornik radova, Varaždin ISBN 953-6775-05-0
  8. Ivy Lentić Kugli (1980.), Varaždinski graditelji i zidari 1700-1850, Zagreb
  9. Mira Ilijanić (1999.), Urbanizam – graditeljstvo – kultura, zbornik radova, Varaždin ISBN 953-6775-05-0
  10. Ivy Lentić Kugli (1973.) "Prilog datiranju nekih varaždinskih palača iz 18. i početka 19. stoljeća", Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske br. 3-4, Zagreb ISSN 0042-6083
  11. Ivy Lentić Kugli (1980.), Varaždinski graditelji i zidari 1700-1850, Zagreb
  12. Gradski muzej Varaždin
  13. www.dalekovod.com/eng/in-media/lider-21122007.pdf
  14. http://www.pcelarstvo.hr
  15. Klasika.hr Kamen kušnje opernih ansambala, pristupljeno 18. travnja 2011.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Stjepan Belošević, Županija Varaždinska i slobodni kraljevski grad Varaždin, Zagreb, 1926.
  • Neven Budak, Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku, Zagreb-Koprivnica, 1994. ISBN 953-6235-01-3
  • Rudolf Horvat, Povijest grada Varaždina, Varaždin, 1993. ISBN 953-154-001-2
  • Mira Ilijanić, Urbanizam – graditeljstvo – kultura, zbornik radova, Varaždin, 1999. ISBN 953-6775-05-0
  • Ivy Lentić Kugli, Varaždin nakon požara 1776. godine, Zagreb, 1973.
  • Ivy Lentić Kugli, Varaždin, povijesna urbana cjelina grada, Zagreb, 1977.
  • Ivy Lentić Kugli, Varaždinski graditelji i zidari 1700-1850, Zagreb, 1980.
  • Ivy Lentić Kugli, Zgrade varaždinske povijesne jezgre, Zagreb, 2001. ISBN 953-178-473-6
  • Adolf Wissert, Bilješke o nekim varaždinskim kućama, Spomenica varaždinskog muzeja 1925-1935, Varaždin, pretisak 1995.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Varaždin
Flag of Croatia.svg Portal Hrvatske – Pristup člancima s tematikom o Hrvatskoj.