Veliki Tabor

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Question copyright.svg
Postoji mogućnost da je tekst ili veliki dio teksta prepisan s ove stranice. Ako postoji dopusnica za uporabu teksta, to bi trebalo biti istaknuto na stranici za razgovor. Ako dopusnica ne postoji, tekst je potrebno obrisati!

Rok za isticanje potrebnih dopusnica je 08. prosinca 2014., nakon čega će tekst biti obrisan. Vidi upute za dobivanje dopusnice.

Dvor Veliki Tabor

Veliki Tabor je utvrda na sjeverozapadu Hrvatske, u Hrvatskom zagorju u blizini mjesta Desinića, 8 km zapadno od Pregrade, na nadmorskoj visini od 334 m. Također je prvorazredni spomenik nulte kategorije, jedan je od najočuvanijih srednjovjekovnih gradova u nas i predstavnik fortifikacijske arhitekture kasnog srednjeg vijeka.

Ime mu potječe od naziva tabor kojim se označavao ratni logor, odnosno utvrđenja koja su podizana radi obrane od Turaka. Dvor Veliki Tabor jedan je od najbolje sačuvanih kasnosrednjovjekovnih i renesansnih utvrđenih gradova kontinentalne Hrvatske. Prema arhitektonskim oblicima, tehnici građenja i načinu fortifikacije potječe iz druge polovice 15. stoljeća. Premda se kao srednjovjekovna utvrda pretvarao u dvorac u 17. i 18. stoljeću, očuvao je kasnogotičke oblike i arhitektonsku kompoziciju.

Gradila ga je plemićka obitelj Rattkay tijekom 16. stoljeća, a ostao je u njihovom posjedu sve do 1793. godine. Najstariji dio kompleksa je središnja utvrda koja je imala stambenu i obrambenu funkciju. Kasnije, u 16. stoljeću, izgrađene su četiri polukružne kule, a u 17. stoljeću prigrađene su prostorije pokraj sjevernog zida. Promijenio je mnoge slavne gospodare: grofove Celjski (koji su ga najranije posjedovali), Matiju i Ivaniša Korvin, obitelj Rattkay te poznatog hrvatskog slikara Otona Ivekovića koji je u brojnim djelima kistom opjevao dvorac i slikovit krajolik okolice. Početkom 90-ih godina 20. stoljeća, uredbom Vlade Republike Hrvatske, predan je na korištenje Muzejima Hrvatskog zagorja te djeluje kao muzej i izletište.

OSNOVNI PODACI:
ADRESA: Košnički Hum 1, 49216 Desinić, RH
U SASTAVU: Muzeji Hrvatskog zagorja
VRSTA: opći muzej-nacionalni
DJELOKRUG: državni
OSNIVAČ: RH
OSNOVAN: 1981.
RAVNATELJICA: Goranka Horjan
VODITELJICA: Nadica Jagarčec
TEL/FAX: 049/374-979
E.MAIL: dvt@mhz.hr
WEB: www.veliki-tabor.hr

Povijest grada i obitelj Ratkaj[uredi VE | uredi]

Oko vremena nastanka Velikog Tabora i toga tko ga je gradio mišljenja su podijeljena. Jedna skupina istraživača priklanja se teoriji da je nastao u drugoj polovici 15. stoljeća, dok ga druga datira početkom 16. stoljeća. Ono što je sigurno, jest da prvi spomen Velikog Tabora nalazimo u darovnici Ivaniša Korvina iz 1502. godine, kojom „castellum nostrum Thabor“ daruje Pavlu Ratkaju, zbog njegovih zasluga u borbama protiv Turaka, ali i kako bi podmirio novčani dug od dvjesto forinti koji je imao prema Ratkaju. Dobivši ovaj posjed, jedan ogranak Ratkaja, obitelji podrijetlom iz sjeverne Ugarske, dolazi u ove krajeve, a tu će ostati sve do kraja 18. st. kada umire njen posljednji član bez potomaka.

Budući da Pavao umire već slijedeće godine (1503.), kralj njegovoj braći izdaje darovnicu kojom im još jednom potvrđuje vlasništvo nad Velikim Taborom. No, da to često nije bilo dovoljno osiguranje vlasti nad nekim posjedom, pokazuju nam podaci o tome da je Beatrica Frankopan, udovica Ivaniša Korvina, sa svojim novim suprugom markgrofom Jurjem Brandenburškim, u nekoliko navrata slala vojsku na Veliki Tabor ne bi li ga vratila u svoje vlasništvo. Ti pokušaji ostali su bezuspješni, te je 1524. godine, Juraj Brandenburški, Pavlovom mlađem bratu Ladislavu, prodao i Mali Tabor.

Veliki Tabor u srednjovjekovno i renesansno doba bio je najzapadnija točka fortifikacijskog sustava koji se rasprostirao do istočnih obronaka Ivanščice, a obuhvaćao je i utvrđenja Mali Tabor, Kostelgrad, Goricu, Cesargrad, Lobor-grad, Oštrc, Pustu Belu, Milengrad, Greben-grad i Konjščinu.

Članovi obitelji Ratkaj s vremenom sve više postaju istaknuti pripadnici velikaškog društva, a potvrde svoga statusa dobivaju barunatom koji im 1559. daje car Ferdinand II., te grofovskim naslovom koji dobivaju 1687. od Leopolda I. Obitelj je na vrhuncu moći u 17. stoljeću, a upravo iz ovoga razdoblja potječu i neki od njenih najistaknutijih članova. Juraj II. Ratkaj (1612.-1666.) bio je teolog, zagrebački kanonik, zastupnik u Ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu, borio se u ratovima protiv Turaka, sudjelovao u Tridesetogodišnjem ratu, a budući da je 1664. godine. optužen da je bio u ljubavnim vezama sa ženama. Zbog toga je lišen kanoničke časti te je do smrti bio župnik u zagrebačkoj crkvi sv. Ivana u Novoj Vesi, a pokopan je u Zagrebačkoj katedrali. Ipak, najpoznatiji je kao autor jednog od prvih hrvatskih povijesnih djela, koje je objavio 1652. g. u Beču pod nazivom: „Memoria regnum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae“.

Neki članovi ove obitelji istaknuli su se kao misionari u dalekim zemljama. Jedan od njih bio je Ivan II. Adam (1647.-1683.) koji je kao pripadnik isusovačkog reda bio u misijama u Meksiku gdje je živio i propovijedao među pripadnicima indijanskog plemena Tarahumara. O svojim putovanjima napisao je i putopis popraćen kartom na kojoj su ucrtane misionarske stanice i španjolske utvrde, zbog čega se smatra prvim hrvatskim kartografom. Međutim, o tome koliko je bio uspješan u svome radu s meksičkim indijancima, govori podatak da su mu na koncu urođenici dali čašu s otrovom koji je popio i tako okončao svoj život.

Osim Velikog Tabora, Ratkaji su u svome vlasništvu imali i kurije u Malom Taboru, Jurketincu, Miljani, Velikoj Horvatskoj i Druškovcu, dijelove donjostubičkog i susedgradskog vlastelinstva te imanja Klenovec (ili Vrbovec) i Golubovec.

Loza hrvatskog ogranka obitelji Ratkaj izumire s Josipom Ivanom Krstiteljem, koji 1793. umire bez nasljednika. Nakon njegove smrti grad preuzima carska komora te ga daje u vlasništvo ministru vanjskih poslova grofu Thuguthu. Nakon njegove smrti, Veliki Tabor ponovno potpada u vlasništvo carske komore. Vlasnici su mu zatim bili zagrebački trgovci, braća Grünewald. Za vrijeme Prvog svjetskog rata utvrda je služila kao zatvor, a od 1919. do 1938. g. vlasnik mu je bio slikar Oton Iveković, koji ga je kupio u želji da ga spasi od propasti. U nekoliko navrata je zvao Zemaljsko povjerenstvo kako bi se poduzeli zaštitni radovi na gradu, iako je ponekad i sam angažirao radnike. Zbog visoke cijene održavanja grada, na koncu ga je bio prisiljen prodati Banskoj upravi. Ona je grad ustupila časnim sestrama klarisama koje su ovdje osnovale sirotište, zbog čega su pregradile unutrašnje prostorije grada u skladu s novom funkcijom. Nakon njihova odlaska iz Velikog Tabora, grad se koristi u potpuno neodgovarajuće svrhe, primjerice kao sušionica mesa i poljoprivredna zadruga. No, 1993. godine. preuzimaju ga i počinju brinuti o njemu Muzeji Hrvatskog zagorja. Ubrzo su pokrenuta arheološka istraživanja i konzervatorski radovi koji su pridonijeli boljem poznavanju povijesti grada te promijeni njegova izgleda tokom stoljeća. Na temelju njih izvršeni su zaštitni konzervatorski radovi te je Veliki Tabor danas jedan od najbolje sačuvanih i prezentiranih hrvatskih srednjovjekovnih gradova.

Izgled[uredi VE | uredi]

Utvrda je sagrađena na uskom, a dugačkom zaravanku brijega. Prema katastarskoj karti iz 1861. godine cijeli je zaravanak bio ograđen zidom. Ulaz u grad sa zapada branila je kula. Pokraj zida s unutrašnje strane nalazilo se još nekoliko kula i staja prislonjenih uza zid. Na istočnom kraju zaravanka, unutar zida, bila je smještena utvrda. Vanjskog zida i kule danas više nema, samo se naziru njihovi tragovi.

Grad se sastoji od uže gradske jezgre koju sačinjavaju središnja peterokutna građevina, prstenasto opkoljena zidovima i 4 polukružne kule, formirajući unutrašnje dvorište nepravilna oblika. Tri strane prvoga unutrašnjeg dvorišta zatvaraju kolonade. Najstariji dio grada je središnja peterokutna građevina, koja svojim stilskim obilježjima pripada kasnoj gotici. U početku je služila za stanovanje, a potom za obranu. Građevina se originalno sastojala od prizemlja (vinski podrum) i dva kata, a kasnije se nadodao 3. kat u kojem je u 17.st. bila oslikana kapelica. Oslikani su bili i istočno i južno pročelje te peterokutne središnje građevine. Pri vrhu, kod brida, naslikan je sunčani sat. Kroz središte građevine proteže se dimnjak na koji su duž oba kata prislonjeni kamini i kaljeva peć. Kula je bila opasana drvenim palisadama koje su pridonosile njenoj obrani. Vanjski plašt dvorca, koji obavija peterokutnu jezgru, načinjen je od četiri kule, zidova, galerija i prostorija građenih tijekom nekoliko stoljeća. Prema sačuvanoj staklenoj bucni, rekonstruirano je i originalno ostakljenje prozora na središnjoj građevini. U sjevernom zidu drugog kata sačuvan je srednjovjekovni zahod, što je jedan od rijetkih nalaza ove vrste in situ.

Dvorište Velikog Tabora

Sredinom 16. st. oko središnje se građevine gradi prsten sastavljen od četiri polukružne kule, međusobno povezane zidom (kurtinom) i ulaznim traktom. Time se obrana grada prebacuje na ovaj građevinski kompleks, čime je promijenjena koncepcija obrane te postignuta njena veća učinkovitost. Prvo su izgrađene dvije zapadne kule u obliku polukruga, budući da je grad s te strane bio najugroženiji. Obje kule imaju u svakoj etaži po jednu prostoriju, od kojih donja ima strijelnice, a gornja prozore. U dva gornja kata najmanje južne kule smještena je Kapela Sv. Ivana, s prijelaza 17. na 18.st., pa je napuštena starija u peterokutnoj jezgri. Ovakve polukružne kule karakteristične su za 16. st., a svjedoče o već raširenoj upotrebi vatrenog oružja. Pri dnu su kule skošene prema van, čime se sprečavalo potkopavanje ili miniranje ziđa, a kamenje, vruća voda i smola koji su bili izbacivani kroz izljevnice, odbijali su se na napadača. Konzola s izljevnicama također svjedoči o pripadnosti ovog dijela arhitekture 16. st. S njihove vanjske strane pruža se kordonski vijenac koji označava razinu tla u unutrašnjosti grada. Na mjestu današnjeg ulaznog trakta sa sjeverne strane situacija je bila drugačija od današnje. Južna kula, u kojoj se danas nalazi dvorska kapela posvećena sv. Petru, kao i zid koji ju povezuje s istočnom kulom prvotno su bili za jedan kat niži. Kod nje (na prvom katu) vidljiv je prvobitan raspored strijelnica i malenih prozora – strijelnica, a takvo je stanje izvorno bilo i kod drugih kula. Najveća je istočna kula bila od početka određena za teške topove, što dokazuju strijelnice kojih na ostalim kulama nema. Gornji katovi grada su širi jer su sagrađeni na kamenim konzolama. Sve konzole nisu nastale u isto doba pa imaju različita oblikovna i konstruktivna obilježja.

Ulaz u dvorac oduvijek je bio na istome mjestu, samo što je tijekom vremena ulazni dio dvorca najviše dograđivan i mijenjan. Na prvi kat ulazi se s južne strane, preko trijema mosta što vodi do arkadnog trijema. Prostor prvog kata podijeljen je debljim zidovima na tri velike sobe, dok slabiji zidovi odvajaju na sjeveroistočnoj strani prostor stubišta koje vodi na drugi kat., a sjeverozapadnu sobu dijele na više manjih prostorija. Jedina nadsvođena soba jest sjeverozapadna, u kojoj se nalazi bačvasti svod sa susvodnicama.

Za komunikaciju duž obrambenog zida prvotno je služio drveni trijem u razini prvog kata na dvorišnoj strani, koji je kasnije u istočnom dijelu zamijenjen zidanim kamenim arkadama s toskanskim stupićima. O funkciji ovih dijelova saznajemo iz oporuke Petra Ratkaja iz 1585. g. koji svojim potomcima ostavlja dvor podjeljen u šest jednakih dijelova, a takva podjela Velikog Tabora vidljiva je i danas. U drugoj polovici 16. st. na palasu se dograđuje renesansna bifora. U ovome razdoblju vjerojatno se dograđuju i kamena stubišta koja su prislonjena uz palas. Unutarnja jezgra Velikog Tabora bila je ograđena još i vanjskim zidom koji je okruživao čitav plato brežuljka na kojemu se grad nalazi. Dvoru se prilazilo kroz ulaznu kulu na njegovom najzapadnijem dijelu. Južnije od nje nalazio se bastion s artiljerijskim strijelnicama, kojima također svjedoči o aktivnoj obrani grada. Sa južne i zapadne strane platoa nalazila se po još jedna manja kula, no one su danas u arheološkom stadiju sačuvanosti. Unutar vanjskog dijela zidina nalazili su se gospodarski objekti, koji danas u većem dijelu nisu sačuvani. U 19. st. dograđuje se ulazni trakt, koji je 1824. g. projektirao arhitekt Bartol Felbinger. U ovo vrijeme izgrađeno je i novo drveno stubište u središnjoj kuli, koje je 1940. g. zamijenjeno betonskim. U prošlome stoljeću mnogi su prostori zidovima pregrađeni u manje prostorije te su uređeni sanitarni čvorovi.

Galerija[uredi VE | uredi]

Građevni razvoj Velikog Tabora[uredi VE | uredi]

Kasnogotička faza: peterokutna utvrđena zgrada[uredi VE | uredi]

Najstarija građevina u sklopu grada nesumnjivo je središnja peterokutna zgrada. Ona inače po svojim morfološkim obilježjima pripada kasnoj gotici, što nije slučaj s ostalim dijelovima te velikotaborske jezgre. Razvoj utvrđenog kompleksa Velikog Tabora imao je svoje ishodište u ovoj građevini. Prozori ove zgrade imali su obrambenu ulogu služeći kao strijelnice. Cijelo dvorište oko središnje zgrade zapravo je nasipan i umjetno zaravnat teren. Stupnjevanje prozora u prizemlju ukazuje da se tlo nekada uspinjalo od zapada prema istoku pa su prozori strijelnice služili nadzoru i obrani prilaznoga puta, što dokazuje da je središnja zgrada nekada stajala samostalno, bez obrambenog zida. Ziđe peterokutne zgrade deblje je na zapadnoj i južnoj strani. Ona je nekada bila izravno izložena neprijateljskoj paljbi pa je sagradila obrambeni sustav. Bitno je pitanje je li zgrada bila okružena nekim vanjskim pojasom obrane, jer morao je postojati vanjski zid koji je okružio cijeli plato. Na toj vanjskoj liniji, rubnoj obrani, nije morao stajati zid, nego je mogla biti i palisada, no sigurno je da je obrambeni pojas morao postojati, njegov tok se vjerojatno poklapao s tokom rubnoga slabijeg zida što je prikazan na rodoslovlju iz 1782. i katastarskoj karti iz 1861. godine.

Središnju peterokutnu zgradu u literaturi imenuju kulom, no ona po svojim dimenzijama, veličini i namjeni prostora pokazuje da je riječ o kasnogotičkom pretežno stambenom objektu. Fortifikacijsko obilježje zgrade daje u prvom redu trokutni dio, koji je oštrim bridom usmjeren prema zapadu.

Neriješeno pitanje zgrade jest 3. kat, odnosno postojanost tog kata u izvornom obliku. Danas se između 1. i 3. kata na nekim mjestima vide drvene grede, koje su nosile krovnu konstrukciju, ili pak dijelovi 3. drvenog kata. Debeli zidovi dijele oba kata ( 1. i 2.) na tri sobe, veliku pravokutnu istočnu i dvije manje, nepravilne, zapadne. Jedini nadsvođeni prostor na katovima jest soba na 1. katu, ali svod ima obilježja baroka pa je prema tome izveden naknadno. Stubište je započinjalo u prizemlju i povezivalo iznutra sve etaže zgrade, a nalazilo se u sjeverozapadnom uglu velike sobe u oba kata. U prizemlje se ulazilo na istočnoj strani na mjestu današnjeg ulaza, a iz prizemlja se moglo nestalim stubištem kroz svod stići na katove. Ulazna vrata bila su uža, ne dvokrilna kao danas. Os današnjih vrata ne poklapa se s osi 1. svodnog polja, već je izmaknuta na sjevernu stranu (prema kojoj su vrata proširena). Sjeverozapadna strana zgrade imala je jednu prozorsku os (danas su tu veliki prozori), a jugozapadna osim strijelnice u prizemlju nije imala više otvora. Ostale fasadne strane, sjeverna, istočna i južna, imale su otvore po 2. osi. Na istočnoj fasadi u 2. osi su po dva velika gotička prozora koja su nekada imala šprljke. Peterokutna je zgrada nepravilna (nasuprotni zidovi nisu paralelni, niti jednako dugi) pa je malo vjerojatno da je takva građevina nastala projektirana u određenim mjernim jedinicama srednjovjekovnog sustava mjerenja (pariški, bečki). Grad ovakve koncepcije nastao je u razdoblju od 1502.-1507. godine.

Renesansna faza: prsten s polukružnim kulama[uredi VE | uredi]

Nova faza donijela je veliki građevinski pothvat s ciljem da se središnja zgrada okruži i zaštiti sustavom građevina, odnosno prstenom ziđa s četiri polukružne kule i ulaznim traktom. Svrha u fortifikacijskom smislu bila je prebacivanje obrane sa zgrade na prsten, promjena koncepcijske obrane i njezina veća efikasnost. Činjenica da je gradnja počela podizanjem dviju kula na zapadnoj strani, potvrđuje da je s te strane prijetila najveća opasnost, no visina obodne gradnje nije bila takva da bi središnja zgrada bila sasvim zaklonjena. Pretpostavlja se da je zgradu, odnosno dvorište oko nje opasavao neki slabiji zid kao privremena zaštitu do nastavka gradnje, jer nije bilo smisla da zgradu s jedne strane brane te dvije kule, a da drugi pristup nije obramben.

Velikotaborske kule svojim su oblicima bile tipične za takvu gradnju u 16. stoljeću. Podnožje je kula ukošeno, a za to postoje 2 razloga: tako se postizalo da ono što bude bačeno na izljevnice ( vruća voda, smola) na kulama bude odbijeno na napadača koji stoji pred kulom; sprečavalo se i potkapanje i miniranje zida (barut), čije oštećivanje nije utjecalo na stabilnost nosivoga ziđa. Ukošeno podnožje završavalo je kordonskim vijencem polukružnog profila, a nad njim se nalazi zona prizemlja s po tri artiljerijske strijelnice. Te dvije kule podignute su u svojem današnjem obličju i veličini, a nisu naknadno povišene ili bitno preinačivane. Na sjeverozapadnoj kuli, njezinom kordonskom vijencu, nalaze se klesarski znakovi. To je jedina kula na kojoj se takvo što može naći, na jednom bloku vijenaaca nalazi se grb. Ispod je prilazni put na gradskom vratima, pa oni koji su prolazili su ugledali grb koji izgleda ugarski jer se poklapa s činjenicom porijekla plemićke obitelji Ratkay koji su se doselili iz Ugarske kada su dobili Mali Tabor 1502. godine. O gradnji prvih dviju kula velikotaborskog prstena nisu sačuvani nikakvi podaci, ne znaju se ni godine gradnje.

Premda ove dvije kule predstavljaju tipične renesansne fortifikacijske građevine, one i u prvom zapadnom i preostalom dijelu prstena imaju gotičke okvire prozora te vrata. Nastavkom gradnje središnja zgrada je okružena fortifikacijskim prstenom koji je dobio prilično današnji oblik. Drugačije stanje je bilo na sjevernoj strani, kod ulaza u grad. Ulazni prostor bio je za jedan travej kraći no danas, a glavna vrata na mjestu sadašnjeg prolaza između 1. i 2. traveja. U prvotnom stanju ulazni trakt kao takav vjerojatno nije postojao. Dokaz da je paralelni unutarnji zid s velikim gotičkim vratima kasnije sagrađen nalazimo na sjeverozapadnom uglu istočne kule. Tu se u zidu kule nalazi prozor što je nekada osvjetljavao prizemlje kule, a mogao je služiti i kao strijelnica. Prozor je zazidan. Potvrdu da su današnji vanjski zidovi na sjevernoj strani dio jedinstvene koncepcije renesansnog okruživanja imamo u ostacima kordonskog vijenca.

Prvi kat južne kule vrlo je zanimljiv zato što nije kasnije bio preinačen za stanovanje poput prostora drugih kula probijanjem velikih prozora, već je zadržao prvobitan raspored strijelnica i malenih prozora. Bila je niža za jedan kat nego danas. Istočna, najveća kula bila je od početka dvokatna, nadvisujući preostale tri. Konzolni pojas viši je nego kod drugih. Zazidana velika vrata u jugozapadnom dijelu kule koja su bila adekvatna vratima na sjeverozapadu svjedoče da je prizemlje nekad imalo dva široka ulaza, na temelju čega se zaključuje da je imalo gospodarsku namjenu. Nastaje paralelni zid na sjevernoj strani kako bi omogućio gradnju na katovima, na temelju koje je nastao današnji ulazni trakt. Cijeli je ulazni trakt imao drvene stupove na gredama.

Ovakva koncepcija grada nastala je vjerojatno u desetljećima oko sredine 16. stoljeća.

Kasnorenesansna faza: renesansne dogradnje[uredi VE | uredi]

Za ovu fazu gradnje simbolična je bifora na 2. katu južne fasade središnje zgrade. Takvo izbijanje prozora bilo je tipično za renesansni duh, odnosno povezivanje s pejsažom. Bifora je uokvirena jednostavnom profilacijom, proširena je profilacijama prozorske klupčice i vijenaca, s izvijenim S-profilima, sličnim školjkama, središnjim stubićem, te pomalo rustično izvedenom rozetom.

Sagrađeni su i dvokatni (prizemlje i 1. kat) arkadni trijemovi na tri strane istočnog dvorišta. Arkadne trijemove na tom istočnom, većem dijelu dvorišta, simboliziraju vitki toskanski stupovi, kratki interkolumniji, te gotovo polukružni lukovi. Vratovi stupova na istočnom traktu šire se prema gore, dok su oni u sjevernom dijelu valjkasti i primjetno niži. U središnjoj zgradi probijena su vrata na južnoj fasadi za ulaz na 1. kat, a imaju renesansni okvir i vijenac. Izgrađena su također i dvoja vanjska stubišta, te peterokutni bastion na zapadnom rubu platoa, radi lakšeg jugozapadnog prilaza kompleksu. Drugi kat peterokutne zgrade izvorno je pretvoren u dvije oveće dvorane. Ovakav koncept grada formirao se od polovice 16. stoljeća do početka 17. stoljeća.

Barokna faza: preinake u razdoblju baroka[uredi VE | uredi]

Nadsvođen je sjeverozapadni prostor u 1. katu središnje zgrade. Prstenu je dograđena sjeveroistočna prigradnja. Podignut je 2. kat ulaznoga trakta, također je povišena istočna kula. Sagrađen je 2. kat kamenih arkada u dvorištu, te je podignuta današnja gospodarska zgrada na platou. Kule su probijanjem većih prozora i vanjskim loženjem prilagođene za stanovnike. Postavljena je i kapela u južnoj kuli. Sagrađen je most-trijem koji vodi prema središnjoj zgradi. U razdoblju zrelog baroka u 18.st. nesumnjivo dolazi do prenamjena nekih prostorija gradske jezgre, a polukružne kule preuređene su za stanovnike. Svi prozori imaju neprofilirane kamene okvire, a niše sežu do poda.

Dogradnja ulaznog trakta i druge preinake 19. i 20. stoljeća[uredi VE | uredi]

Ulazni trakt produljen je prema zapadu. Stariji dio dobio je križni svod. U 19. st. sagrađeno je i novo stubište u središnjoj zgradi. Na sva tri kata podignuti su i novi zidovi, koji su odvajali prostor komunikacije od najveće, istočne dvorane. Novo stubište bilo je drveno, a u 20.st. sagrađeno je betonsko. Sagrađen je i drveni tornjić sa zvonom i satom u južnoj kuli. U 20.st ugrađeni su sanitarni čvorovi, ostave, a tankim zidovima pregrađene su veće prostorije u manje.

Arheološka istraživanja[uredi VE | uredi]

Od nekadašnjeg namještaja koji se nalazio u Velikom Taboru nije sačuvano ništa, a razlog tome je relativno rano izumiranje obitelji Ratkaj koja je živjela u njemu, te kasnije promjene vlasnika. No, o statusu vlasnika Velikog Tabora i njegovoj imovini koja se nalazila u dvorcu, više informacija možemo dobiti uvidom u rezultate arheoloških istraživanja vršenih na ovome lokalitetu od 1995. g. naovamo. U njima je pronađeno najviše predmeta od keramike, a među manjim fragmentima pronađeni su i cjelovito očuvani pećnjaci te keramičko posuđe. Pećnjaci govore o načinu grijanja kasnosrednjovjekovnog dvorca, a sudeći po njihovoj raznolikosti, vidljivo je da se u Velikom Taboru nalazilo više kaljevih peći. Među primjerima sačuvanog posuđa razlikujemo ono koje je korišteno za pripremu i čuvanje hrane te ono finije izvedbe koje sačinjava skupinu stolnog posuđa. Osim onih keramičkih, sačuvani su i fragmenti staklenih i predmeta od majolike, no ovdje se većinom radi o stranim importima. U istraživanjima je pronađena i skupina predmeta vezana uz ratovanje koju sačinjavaju vrhovi strelica, kamenih kugli i sl., te uz svakodnevni život na dvoru (igle, udice itd.).

Najnovija istraživanja[uredi VE | uredi]

Arheološka istraživanja Velikog Tabora koja se nastavljaju u periodu od 2008.-2011. godine potvrdila su kako svaki novi zahvat na lokalitetu uvelike obogaćuje i mijenja dosadašnje spoznaje o životu u dvorcu. Usporedno s konzervatorsko-restauratorskim i građevinskim radovima na Velikom Taboru, nastavljaju su i iskopavanja koja su obuhvatila do sad neistražene dijelove uže gradske jezgre - istočnu, južnu i zapadnu polukružnu kulu, ali i vanjski obrambeni zid s ulaznom kulom, južnom stražarnicom i bastionom.

Najnovija provedena arheološka istraživanja dvorca posebno su zanimljiva budući da upozoravaju na korištenje velikotaborskog uzvišenja prije 1502. godine. U istraženim polukružnim kulama, ali i u bastionu i južnoj stražarnici vanjskog obrambenog zida utvrđena je zajednička specifičnost – kule, bastion i stražarnica nivelirane su nekadašnjim otpadnim materijalom koji je uz slojeve sterilne gline bio iskorišten za nasipavanje njihove unutrašnjosti . Međutim, ispod dubokih i tvrdih slojeva šute i lapora nanesenih prilikom izgradnje, otkrivene su strukture prije nastanka kamenom zidanih građevina. Pojedini pokretni arheološki nalazi karakteristični su za period od kraja 14. stoljeća do početka 16. stoljeća, poput izuzetno rijetkog ulomka posude španjolske majolike izrađivane u 15. st. u radionicama oko Valencije i uvezene u naše krajeve, ili nalaza pećnjaka s prikazom viteza na konju (tzv. peć s vitezom) te pećnjaka s prikazom cara Fridrika III. (njem. kralj 1440–93., car 1452.–93.), motiva također vrlo popularnih u drugoj polovini 15. stoljeća. Pojedinačan nalaz nanogvice u istočnoj kuli dvorca, upozorava kako povijest života na brijegu na kojem je izgrađen dvorac seže u daleku prošlost, u vrijeme starijeg željeznog doba ( 6.-5. st. pr. Kr.), kada su uzvišenja na prostoru današnjeg Hrvatskog zagorja nastanjivali pripadnici halštatske kulture. Predstojeća znanstvena obrada otkrivenog materijala, kao i buduća arheološka istraživanja velikotaborskog platoa zasigurno će pružiti nove odgovore i na najraniju prošlost brijega na kojem je smješten Veliki Tabor.

Legenda o Veroniki Desinićkoj[uredi VE | uredi]

Tijekom stoljeća nastale su mnoge legende i priče vezane uz Veliki Tabor, osobito o raznim sablastima koje ga posjećuju: o čudnom stenjanju za olujnih noći, povorci kostura uoči Svih Svetih, ukletom kaštelanu, bijelim prikazama, ponoćnom lupanju po gradskim vratima, crnom psu, zakopanom blagu…

No, najpoznatija legenda je ona o Veroniki Desinićkoj. Ona kaže kako je nekada davno, ovim krajevima vladao moćni ban Herman II. Celjski. Celjski su bili bogata grofovska obitelj, a bili su bliski i s kraljem Žigmundom za kojega je bila udana Hermanova kći Barbara, u narodu i danas poznata kao Crna kraljica. Njegov mlađi sin Fridrik, jašući očevim posjedima, upoznao je mladu zlatokosu ljepoticu Veroniku. Između Veronike i Fridrika buknula je uzajamna ljubav koja nikako nije bila po volji starom grofu Hermanu. Negodovao je i zbog toga što je Fridrik već bio oženjen, i to Elizabetom Frankopan. Budući da više nije živio sa svojom zakonitom ženom, njegov otac i Frankopani htjeli su ih pomiriti, te su dogovorili sastanak supružnika u gradu Krapini. Iako su se Elizabeta i Fridrik pomirili, slijedećeg je jutra Frankopanka pronađena mrtva u krevetu s nožem zabodenim u trbuh. Iako se pričalo da ju je ubio sam Fridrik, krivnja mu nije dokazana. Nakon ovih događaja, Fridrik i Veronika pobjegli su u grad Fridrichstein u blizini Kočevja u Sloveniji, gdje su se u tajnosti vjenčali. No, grof Herman je ubrzo doznao za vjenčanje te je poslao vojsku s nalogom da uhvate ljubavnike. Fridrik je uspio spasiti Veroniku iz grada, te ju je uputio da bježi preko Gorskog kotara, Moslavine i Kalnika sve do seoca Sveta Margita. Međutim, on nije uspio pobjeći očevoj vojsci, a vojnici su ga zarobljenog dopremili u Veliki Tabor. Grof Herman je bio toliko razjaren da nije htio niti pogledati Fridrika, nego je zapovjedio vojnicima neka ga odvedu u grad Celje i tamo zatvore u kulu. Ta kula, zbog ovih događaja kasnije nazvana „Fridrikovom kulom“, bila je uska i visoka oko 23 metra, te je bila bez krova. Čim su u nju zatvorili Fridrika, zazidali su sve otvore osim jednog kroz koji su mu davali hranu. Tu je proboravio preko četiri godine, a kada ga je otac odlučio osloboditi, bio je psihički slomljen.

No, niti Veronika nije imala sreće jer su ju Hermanovi vojnici nakon nekog vremena pronašli i doveli u Veliki Tabor. Herman je odlučio iskaliti svoj bijes na njoj,te ju je optužio da je copernica koja je zavela njegovog sina, a čak i njega pokušala otrovati. Organizirano je suđenje koje je trajalo puna dva dana. U predvečer drugoga dana suci su izjavili: „Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridriku. No, presvijetli bane! Ljubav nikada nije bila grijeh, a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina. Ovime je naš posao, presvijetli bane, završen.“ Grof Herman se nije mogao pomiriti s ovom presudom, pa je čim su suci krenuli prema izlazu, izdao nalog kaštelanu da ubiju Veroniku. Pošto su sluge na sredinu dvorca postavile poveću drvenu posudu s vodom, uhvatile su Veroniku i udavile ju. I tako je skončala nesretna Veronika, a njezino mrtvo tijelo zazidali su u zid koji spaja zidove peterokutne kule s ulazom u dvorac. Ipak, čak se i danas, osobito u dugim zimskim noćima, u Velikom Taboru uz zavijanje vjetra čuje jecanje nesretne Veronike…

Da ova legenda nije tek puka izmišljotina ovdašnjeg stanovništva, svjedoči nam nedavno otkriven zidni oslik u kapeli sv. Ivana u Ivaniću Miljanskome, nastao u 15. st. Njegovim proučavanjem i analizom povijesnih podataka ustanovljeno je da je najvjerojatniji naručitelj kapele bio Fridrik II. Celjski. Na prikazima nekoliko likova prepoznati su portreti naručitelja i njegovog oca, grofa Hermana II. Celjskog. Nakon obavljenih istraživanja došlo se do zaključka kako je povod gradnji i oslikavanju crkve bilo pozakonjenje izvanbračnog sina Fridrika i njegove druge žene Veronike Desinić 1447. godine.

Literatura[uredi VE | uredi]

  1. Obad Šćitaroci, Mladen. Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja, Zagreb, 1993., str. 292-298.
  2. Žmegač, Andrej. Veliki Tabor- razvoj i značenje, magistarski rad, 1991.
  3. http://www.croatianhistory.net/veliki-tabor/html/start.htm, pristupljeno 2006.

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Veliki Tabor