Venecijanski bijenale

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Glavni ulaz u Giardine

Venecijanski bijenale (talijanski: Biennale di Venezia) je najveća svjetska izložba suvremene umjetnosti koja se održava poput expa svake druge godine u Veneciji, Italija na prostoru Giardina. Venecijanski filmski festival je dio Venecijanskog bijenala, kao što je to i Venecijanski bijenale arhitekture, koji se za razliku od Bijenala odvija svake parne godine. Od 1999. pokrenuta je nova manifestacija u okviru Bijenala - Međunarodni festival suvremenog plesa.[1]

Povijest[uredi VE | uredi]

Početci bijenala sežu u 1893. tad je venecijanski gradonačelnik Riccardo Selvatico predložio Gradskom vijeću pokretanje Bijenalne izložbe, ali nacionalnog karaktera, 1894. ideja je izmjenjena time da mogu sudjelovati i međunarodni umjetnici koji prođu selekciju. Prva izložba najavljena je za 1895., tijekom zime izgrađen je Palazzo dell'Esposizione (Izložbena palača) po projektu Enrica Trevisanata (pročelje Marius De Maria) na tada tek izgrađenom prostoru Giardini di Castello.

Prvi bijenale održan je 1895. na toj prvoj izložbi dekorativna umjetnost imala je zapaženo mjesto, posjetilo ju je 224,000 ljudi. Izložba je vremenom postajala sve više međunarodna, tako da je od 1907. nekoliko zemalja pokrenulo gradnju vlastitih nacionalnih paviljona na izložbenom prostoru. Između 1916. i 1918. bijenale nije održan zbog Prvog svjetskog rata. Nakon Prvog svjetskog rata, Bienale pokazuje sve veći interes za inovativne tendencije u modernoj umjetnosti. Između dva svjetska rata, mnogi istaknuti moderni umjetnici izlagali su na bijenalu.

Detalj s izložbe

Do 1930. godine uprava bijenala bila je u ingerenciji vijeća grada Venecije, tad je prešla na nacionalnu razinu ( postala je formalno neovisna institucija -Ente Autonomo) a time i u ruke Mussolininijeve fašističke vlasti. Bijenale je 1930-ih, osnovao nekoliko novih popratnih manifestacija: Glazbeni Festival 1930., Venecijanski filmski festival 1932. i Kazalištni festival 1934.. Od 1938., dodjeljuju se Velike nagrade za radove izložene na glavnoj izložbi.

Nakon šest godina pauze tijekom Drugog svjetskog rata (posljednji je održan 1942. u okrnjenom sastaavu), Bienale je nastavio s normalnom izlagačkom djelatnošću 1948. želivši obnoviti pozornost na europske i svjetske avangardne te kretanja u suvremenoj umjetnosti. Apstraktni ekspresionizam bio je hit Bijenala 1950-ih, pop-art 1960-ih. Između 1948. do 1972. talijanski arhitekt Carlo Scarpa izveo je niz smionih intervencija na paviljonima bijenala.

Protesti su obilježili Bijenale održan buntovne 1968. i označili krizu koncepcije bijenala. Nakon toga odbačeno je nagrađivanje - Velikom nagradom, veći naglasak dat je tematskim izložbama. Bienale 1974. obilježili su protesti protiv diktature Augusto Pinochet u Čileu. Uvedene su nove nagrade - Zlatni lav (Leone d'Oro), poput nagrada na Venecijanskom filmskom festivalu - postmoderna umjetnost stupila je na scenu.

Bijenale 1980. obilježili su kuratori manifestacije kritičari Achille Bonito Oliva i Harald Szeemann koji su uveli Aperto, dio izložbe u kojem bi se izlagala istraživanja na području umjetnosti. Talijanski povjesničar umjetnosti Giovanni Carandente bio je kurator izložbi iz 1988. i 1990. Nakon tog je napravljena pauza od tri godine da bi se Bienale 1995. točno poklopio sa 100. obljetnicom Bienala. Bijenale 1993. ponovno je vodio Achille Bonito Oliva, nakon njega dvojac Jean Clair i Germano Celant bili su kuratori Bienala 1995. i 1997.

Bijenalske izložbe 1999. (48.) i 2001. (49.) osmislio je Harald Szeemann koji je veću pozornost posvetio zastupljenosti umjetnika iz Azije i Istočne Europe te mladim umjetnicima, on je i proširio izložbeni prostor bijenala na netom obnovljene zgrade venecijanskog Arsenala.

50. Bijenale, kojem je kurator bio Francesco Bonami, zapamćen je po rekordnom broju kustosa koatora izložbe, čak njih sedam (Hans Ulrich Obrist, Catherine David, Igor Zabel, Hou Hanru i Massimiliano Gioni).

51. Bijenale iz 2005. obilježile su po prvi put kuratorice žene, Maria de Corral i Rosa Martinez. De Corralova je organizirala popratnu manifestaciju Iskustvo umjetnosti, koja je okupila 41 umjetnika. Rosa Martinez organizirala je pak svoju manifestaciju Uvijek malo dalje u Arsenalu, sa 49 umjetnika.

Na 52. Bijenalu 2007. prvi put je jedan američki kritičar Robert Storr dobio priliku urediti izložbu koja je održana pod njegovim motom Think with the Senses – Feel with the Mind. Art in the Present Tense Te godine po prvi put je izlagao Meksiko predstavivši svog umjetnika Rafaela Lozana-Hemmera u palači Van Axel.

53. Bijenale 2009. vodio je švedski kustos Daniel Birnbaum.

Prostor Bijenala[uredi VE | uredi]

Skulptura Frabrizia Plessia: Mare Verticale na ulazu u Giardine

Bijenale se tradicionalno održava u venecijanskom parku Giardini di Castello, tu se nalazi 30 stalnih nacionalnih paviljona. Pravo na stalni paviljon u velikoj mjeri je bilo rezultat međunarodnih političkih odnosa 1930-ih godina, te kasnije hladnoratovskih prilika.

Aperto je počeo kao manifestacija otvorana mladim umjetnicima, koji nisu obuhvaćeni izložbama u nacionalnim paviljonima. Poslije se ustalilo da se Aperto održava u Arsenalu, od 1995. smanjio se broj Aperta, tako da sve veći broj zemalja sudionica unajmljuje dodatne izložbene prostore da izloži svoje mlade umjetnike.

Nacionalni paviljoni i njihovi arhitekti[uredi VE | uredi]

  • Italija - Palazzo Pro Arte: Enrico Trevisanato, pročelje Marius De Maria i Bartholomeo Bezzi, 1895; novo pročelje Guido Cirilli, 1914., Padiglione Italia, pročelje Duilio Torres 1932. Ovaj paviljon ima park skulptura Carla Scarpe iz 1952. i Auditorium Pastor Valeriana Pastora, 1977.
  • Australija - Philip Cox, 1988.
  • Austrija - Joseph Hoffmann u suradnji s Robertom Kramreiterom, 1934. (obnovio Hans Hollein, 1984.).
  • Belgija - Leon Sneyers, 1907. (potpuno preuredio Virgilio Vallot, 1948.).
  • Brazil - Amerigo Marchesin, 1964.
  • Kanada - BBPR (Gian Luigi Banfi, Ludovico Barbiano di Belgiojoso, Enrico Peressutti, Ernesto Nathan Rogers), 1958.
  • Čehoslovačka - Otakar Novotni, 1926. (aneks dogradio Boguslav Richlinch, 1970.)
  • Danska - Carl Brummer, 1932. (aneks dogradio Peter Koch, 1958.)
  • Finska- Alvar Aalto, 1956., obnovio Fredrik Fogh, suradnik Elsa Makiniemi, 1976.-1982.
  • Francuska - Faust Finzi, 1912.
  • Njemačka - Daniele Donghi, 1909., preuredio Ernst Haiger, 1938.
  • Japan - Takamasa Yoshizaka, 1956.
  • Ujedinjeno Kraljevstvo - Edwin Alfred Rickards, 1909.
  • Grčka - Brenno Del Giudice, M. Papandre, 1934.
  • Island- trenutno koristi finski paviljon.
  • Izrael- Zeev Rechter, 1952. (preuredio Fredrik Fogh, 1966.)
  • Nizozemska - Gustav Ferdninand Boberg, 1914. (preuredio Gerrit Thomas Rietveld, 1954.)
  • Rusija - Aleksej V. Scusev, 1914.
  • Skandinavski paviljon (Norveška, Švedska, Finska) - Sverre Fehn, 1962. (manji aneks dogradio Fredrik Fogh, 1987.)
  • Španjolska - Javier de Luque, 1922 (pročelje preuredio Joaquin Vaquero Palacios, 1952.)
  • Sjedinjene Američke Države - Chester Holmes Aldrich, William Adams Delano, 1930.
  • Švicarska - Bruno Giacometti, 1952.
  • Mađarska - Geza Rintel Maroti, 1909. (obnovio Agost Benkhard, 1958.)
  • Urugvaj - bivše skladište bijenala, 1958., dato Urugvaju 1960.
  • Venezuela - Carlo Scarpa, 1956.
  • Venezia niz paviljona - Brenno Del Giudice (Arti Decorative 1932.); ostali paviljoni;
    • Jugoslavija, 1938.
    • Rumunjska, 1938.
    • Latinska Amerika, 1938.
  • Egipat, 1952.
  • Ulaznice - Carlo Scarpa, 1951.
  • Trgovina - James Stirling, 1991.
  • Južna Koreja - Seok Chul Kim, 1995.

Hrvatski umjetnici na Bijenalu [2][uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Želimir Koščević, Biennale and Yugoslav Modern Art 1895-1988, ex. cat., Zagreb: Galerije grada Zagreba, 1988.
  • Martino, Enzo Di. The History of the Venice Biennale, Venezia, Papiro Arte, 2007.
  • Sarah Thornton. Seven Days in the Art World. New York: WW Norton, 2008.
  • Tonko Maroević, Hrvatska na venecijanskom Biennalu (Croatia at the Venice Biennale), catalog of the Croatian pavilion at the 46th Biennale, 1996.

Pogledajte i ovo[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]