Venera

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Venera. Za druga značenja, pogledajte Venera (razdvojba).
Venera
Pogled na površinu Venere
Svojstva orbite
Ekscentricitet 0,00677323
Ophodno vrijeme 224,695 dana
Sinodički period 583,92 dana
Prosječna orbitalna brzina 35,0214 km/s
Nagib 3,39471 °
Broj prirodnih satelita 0
Fizička svojstva
Masa 4,869×1024 kg
Period rotacije 243 dana
Površinska temp.
min. prosj. maks.
464 °C 500
Atmosfera
Atmosferski tlak 9321,9 kPa

Venera je drugi po udaljenosti planet od Sunca. Također je i najužareniji. Venera je udaljena 0,72 AU ili 108.200.000 km od Sunca, ima promjer 12.103,60 km i masu 4,869×1024 kg. Venera je treće tijelo po sjajnosti na nebu, poslije Sunca i Mjeseca.

Venera je dobila ime prema Veneri, rimskoj božici ljepote. Stari Grci su je zvali Afrodita, te Eosphorus za jutarnju pojavu i Hesperus za večernju. U našim krajevima poznata je i pod imenom zvijezda Danica ili jutarnja zvijezda, jer je vidljiva prije izlaska Sunca na istočnom nebu i odmah nakon zalaska Sunca na zapadnom nebu, a kad je u najsjajnijoj fazi može se vidjeti i preko dana.

Fizička svojstva[uredi VE | uredi]

Atmosfera[uredi VE | uredi]

Atmosfera Venere sastoji se najvećim dijelom od ugljik dioksida (96%) i dušika (3%).

Ostalih 1% čine sumpor dioksid, vodena para, ugljik monoksid, argon, helij, neon, ugljikov sulfid, klorovodik i fluorovodik. Atmosferski tlak na površini Venere iznosi 9321,9 kPa, što je 90 puta više od tlaka na površini Zemlje. Velika količina ugljik dioksida stvara efekt staklenika, zbog čega temperatura na površini dostiže i 500°C, što je 400°C više od očekivanog. Srednja vrijednost temperature na površini iznosi 464°C. Tako je površina Venere toplija od površine Merkura, iako je u usporedbi s njim udaljena od Sunca otprilike dvostruko i prima četiri puta manje svjetlosti.

Oblaci u Venerinoj atmosferi

Iako je rotacija Venere izuzetno spora, zahvaljujući toplinskim strujanjima u gustoj atmosferi nisu velike temperaturne razlike između dnevne i noćne strane. Vjetrovi u višim slojevima atmosfere vrlo brzo obiđu planet i pomažu raspodjeli topline. Brzina ovih vjetrova prelazi 350 km/h iznad sloja oblaka, dok su vjetrovi uz površinu znatno sporiji.

Površina Venere nije vidljiva izvana zbog sloja oblaka koji potpuno okružuju planet. Sastoje se od kapljica sumpor dioksida i sulfatne kiseline.

Reljef[uredi VE | uredi]

Većinu površine čine ravnice. Ističu se tri područja prozvana "kontinentima": Ishtar Terra (na sjevernoj polukugli), Aphrodite Terra (na južnoj polukugli) i Beta Regio (na ekvatoru). Najviša planina Maxwell Montes dio je lanca planina koje okružuju visoravan Lakshmi Planum. Između kontinenata prostiru se bazaltne ravnice: Atalanta Planitia, Guinevere Planitia i Lavinia Planitia.

Zbog guste atmosfere većina meteorita jako uspore pad ili potpuno izgore, zbog čega na površini nema kratera manjih od 3 km u promjeru. Vrlo malen broj kratera i površina pokrivena bazaltom (oko 90% površine) dokaz su čestih izlijevanja lave. Snimci sa sonde Magellan otkrivaju velik broj manjih vulkana (oko 100.000), te stotinjak velikih.

Svojstva unutrašnjosti planeta[uredi VE | uredi]

Tranzit Venere preko Sunčevog diska

Pretpostavlja se da je građa Venera slična Zemlji. Željezna jezgra zauzima središte planeta i promjera je oko 3000 km. Iznad jezgre nalazi se otopljeni kameni omotač koji zauzima većinu volumena planeta. Prema novijim podacima dobivenim sa sonde Magellan, Venerina kora je deblja i čvršća nego što se ranije pretpostavljalo. Smatra se da Venera nema pokretne tektonske ploče poput Zemlje, nego da naprezanja u omotaču u pravilnim razmacima izbacuju lavu na površinu. Zbog toga je većina površine nastala nedavno (prije nekoliko stotina milijuna godina), dok su najstariji dijelovi stari oko 800 milijuna godina. Novija istraživanja pokazuju da je Venera vulkanski aktivna u izoliranim područjima.

Magnetosfera[uredi VE | uredi]

Venera nema magnetsko polje, vjerojatno zbog spore rotacije, nedovoljne da bi rastopljeno željezo u jezgri planeta proizvelo odgovarajući učinak. Budući da nema magnetskog polja, sunčev vjetar djeluje izravno na gornje slojeve Venerine atmosfere. Smatra se da je Venera imala velike količine vode, poput Zemlje, ali se vodena para pod utjecajem sunčeva vjetra raspala na vodik i kisik. Dok se kisik vezao s drugim atomima u spojeve, vodik je, zbog male molekularne mase, lako napustio atmosferu. Pronađeni udjel vodikova izotopa deuterija podupire ovu teoriju (ima veću masu i teže napušta atmosferu).

Orbita[uredi VE | uredi]

Putanja Venere je gotovo kružna sa ekscentricitetom manjim od 0,01.

Rotacija[uredi VE | uredi]

Venera sporo retrogradno rotira, to jest okreće se u smjeru od istoka prema zapadu, za razliku od većine ostalih planeta (retrogradnu rotaciju ima još Uran).

Nije sasvim siguran razlog ove pojave, a pretpostavlja se da je uzrok sudar s većim tijelom (moguće asteroidom) u vrijeme formiranja planeta. Osim ove pojave, periodi rotacije Venere i njenog kretanja oko Sunca sinkronizirani su tako da je Venera uvijek okrenuta prema Zemlji istom stranom u vrijeme kada su dva planeta najbliži jedan drugome. To može biti rezultat djelovanja plimnih sila među planetima, a možda je samo slučajnost.

Povijest ljudskog istraživanja[uredi VE | uredi]

Međuplanetarne sonde
Godina lansiranja Ime sonde Država Misija uspješna
1961. Sputnjik 7 SSSR -
1961. Venera 1 SSSR -
1962. Mariner 1 SAD -
1962. Sputnjik 23 SSSR -
1962. Mariner 2 SAD Da
1967. Venera 4 SSSR Da
1967. Mariner 5 SAD Da
1969. Venera 5 SSSR -
1969. Venera 6 SSSR -
1970. Venera 7 SSSR Da
1972. Venera 8 SSSR -
1973. Mariner 10 SAD -
1975. Venera 9 SSSR Da
1975. Venera 10 SSSR Da
1978. Pioneer Venus SAD Da
1978. Venera 11 SSSR -
1978. Venera 12 SSSR -
1981. Venera 13 SSSR Da
1981. Venera 14 SSSR -
1983. Venera 15 SSSR -
1983. Venera 16 SSSR -
1984. Vega 1 SSSR Da
1984. Vega 2 SSSR Da
1989. Magellan SAD Da
1990. Galileo SAD Da
1998. Cassini SAD Da
2006. Venus Express EU Da
Venerine faze

Venera je najsjajniji objekt na nebu iza Sunca i Mjeseca. Iz tog je razloga Venera čovjeku poznata od kada je prvi puta uperio pogled u noćno nebo. Venera je prema svojim osnovnim obilježjima Zemljina sestra blizanka po dimenzijama i masi. Zbog toga su ljudi dugo vremena vjerovali da se ta sličnost odnosi i na druge pojave.

Zamišljena je kao Zemlja u mladim, prethistorijskim danima. Suncu je bliža od Zemlje pa zbog toga prima oko dva puta više njegove energije. Ali sjajni oblaci reflektiraju oko tri četvrtine Sunčevog zračenja natrag u svemir, pa se očekivalo da temperatura na površini Venere nije previše visoka. Vjerovalo se da je sastav atmosfere i površinski pritisak sličan Zemljinom. Zamišljali su je kao mladi svijet pokriven oceanom u kojem buja prethistorijski život. Sve su se te pretpostavke pokazale potpuno krivima.

Dugo vremena Venera je ostala tajnovita zbog gustih oblaka koji je prekrivaju. Sve što se na njoj može opaziti je sjajni, potpuno jednolični oblačni pokrov koji skriva površinu planeta od naših pogleda. Tek su prije dvadesetak godina fotografske tehnike snimanja u ultraljubičastom dijelu spektra uspjele pokazati da taj oblačni sloj nije potpuno jednoličan. Prva mjerenja površinske temperature izvedena pomoću velikih radioteleskopa sa Zemlje dala su toliko velike iznose, oko 400°C, da su znanstvenici pomislili kako se radi o nekom nepoznatom efektu u Venerinoj ionosferi. Jednostavno nisu mogli vjerovati da je površinska temperatura na Veneri tako visoka.

U novije su doba svemirske letjelice na Veneru slali Amerikanci i Sovjeti. Prva letjelica koja je za cilj imala Veneru je bila ruski Sputnik 7 (1961.), ali je završila neuspjehom, kao i nekoliko misija nakon nje (1961.: Venera 1, 1962.: Mariner 1 i Sputnik 23).

Prva uspješna misija (a u daljnjem tekstu ćemo samo te i spomenuti) bila je prelet američke letjelice Mariner 2 (27. kolovoza 1962.) pokraj Venere. Kada je sonda prošla na oko 35.000 km iznad Venerinih oblaka, mjerni instrumenti potvrdili su visoku površinsku temperaturu.

Prva uspješna misija tadašnjeg Sovjetskog Saveza bila je Venera 4 (1967.). Ova je letjelica ispustila u atmosferu sonde s mjernim instrumentima. Gotovo u isto vrijeme trajala je i američka misija Mariner 5.

Venera 7 je 15. prosinca 1970. postala prva letjelica koja se meko spustila na drugi planet. Venera 9 i Venera 10 su planet Veneru posjetile u lipnju 1975, a sastojale su se od orbitera i landera. Venera 9 poslala je prve crno-bijele fotografije s površine Venere. Jednostavni eksperimenti koje su sonde napravile pokazali su da su stijene na Veneri vrlo slične onima na Zemlji, da je površinska temperatura 455°C, a atmosferski pritisak odgovara pritisku koji na Zemlji vlada u morima na dubini od 900 m. Slike su pokazale da i na Veneri postoje erozijski procesi, što je dosta iznenadilo znanstvenike. Voda, koja je glavni krivac za eroziju na Zemlji, na Veneri praktički ne postoji, pogotovo ne u tekućem stanju. Ako pretpostavimo da bi to mogla biti erozija vjetra, i to moramo isključiti jer je najveća brzina vjetra izmjerena na površini Venere bila svega oko 15 km/h, što odgovara laganom povjetarcu.

Američka misija Pioneer Venus sastojala se od dvije komponente, orbitera i multisonde, koje su lansirane odvojeno u svibnju i kolovozu 1978. godine. Misija orbitera je, među ostalim, imala za cilj i radarsko snimanje reljefa, a trajala sve do kolovoza 1992. Multisonda je na Veneru izbacila 4 atmosferske sonde. Njihov pad kroz atmosferu trajao je oko jedan sat, ali su u tom kratkom vremenu sakupljeni mnogi dragocjeni podaci. Jedna od sondi je čak preživjela pad do površine odakle je slala podatke još jedan sat prije nego što se praktički rastopila.

Od četiri sonde, dvije su ušle u atmosferu na noćnoj strani i otkrile jednu vrlo interesantnu pojavu. Na visini od oko 11 km nebo tinja crvenkastim sjajem koji potječe od bezbrojnih munja koje neprestano bljeskaju. Instrumenti su zabilježili i do 25 bljeskova u sekundi. Način na koji nastaju sve te silne munje ostao je neobjašnjen. Njihovi odbljesci mogli bi biti tajanstveno pepeljasto svjetlo koje je više puta opaženo teleskopima sa Zemlje na noćnoj Venerinoj strani.

Prve fotografije Venerine površine u boji snimio je lander Venera 13. Sovjetske letjelice Vega 1 i Vega 2 ispustile su 1984. godine u Venerinu atmosferu landere i atmosferske balone, te produžili u susret Halleyjevom kometu. Američka letjelica Galileo je također, na svom putu prema Jupiteru, posjetila Veneru.

Američka misija Magellan (1989. - 1994.) imala je za primarni cilj mapiranje Venerine površine uz pomoć radara. Mapirano je 99% površine uz 300 m/piksel rezoluciju. Trenutno oko Venere kruži letjelica Venus Expreess koja istražuje njenu atmosferu.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Ostali projekti[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Venera

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Enciklopedija astronomije