Vermilion

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Vermilion, cinober ili rumenica je narančasto crveni, skarletni pigment, izvorno proizveden iz u prah usitnjenog minerala cinabarita; također je i naziv za boju koja nastaje upotrebom istog pigmenta.
Vermilion je imao široku primjenu već u slikarstvu antičkog Rima, u iluminiranim rukopisima srednjega vijeka, renesansnom slikarstvu i u izradi glaziranog posuđa u Kini, radi čega se i udomaćio naziv "kinesko crvena" za ovu boju.[1]

Etimologija[uredi VE | uredi]

Riječ vermilion dolazi od francuske riječi vermeillon, koja je izvedenica riječi vermeil, od latinskog vermiculus, deminutiva riječi vermis = crv.[2] Boja pigmenta slična je prirodnom pigmentu koji se dobija od insekta kermes vermilio, pa otuda i ime. Riječi koje opisuju istu boju na portugalskom (vermelho) i katalonskom (vermell) imaju isto ishodište. Prvo zabilježeno korištenje riječi vermilion kao naziva za boju u engleskom jeziku seže u 1289.god.[3] [4]U engleskom jeziku termin cinnabar (cinober) koristi se naizmjence sa terminom vermilion do 17. stoljća, kada vermilion postaje uobičajen termin, dok se termin cinnabar koristi uglavnom za opis minerala cinabarita.[5] Termin cinober za opis pigmenta i boje zadržao se u hrvatskom jeziku, kao i u njemačkom zinnober.

Kemijski sastav i proizvodnja[uredi VE | uredi]

Vermilion je gust, pokrivni pigment, izvorno proizveden iz usitnjenog minerala cinabarita. Mineral cinabarit je živin sulfid (HgS), crvene do crne boje, sadrži 86% žive.[6] U prirodi ga nalazimo u crvenim heksagonskim kristalima.
Boja živinog sulfida varira i kreće se od toplih tonova blještavo narančaste do hladijih karmin i ljubičastih tonova. Razlike u tonu posljedica su razlike u veličini mljevenih komadića pigmenta; konkretno, što su kristali manji, reflektiraju boju bliže narančastom djelu spektra.
Uvođenjem sumporvodika u otopine soli dvovalentne žive taloži se crni prašak koji je netopiv u vodi i kiselinama. Crni se živin sulfid može prevesti u crveni cinober zagrijavanjem s onom količinom otapala koja još nije dovoljna za potpuno otapanje. Za dobivanje umjetnog cinobera služi kao otapalo otopina natrijevog sulfida. Cinober se može dobiti sublimiranjem crnog živinog sulfida.
U trgovinu dolazi cinober i kao skrletno crvena (Soharlach-zinober) - jedna vrlo lijepa živo crvena boja- koja je stalna na zraku i svjetlu te otporna prema kiselinama i lužinama. Može se miješati sa lužnatim vezivima i stavljati na lužnate podloge.
Cinober proizveden na prvi način s uljima dosta slabo suši i u njima nije stalan na svjetlu.[7]
Vermilion je imao primat među crvenim pigmentima u slikarstvu od renesanse sve do 20. stoljeća kada ga zamjenjuju novi sintetski pigmenti, najčešće kadmijum crvena.

Povijest[uredi VE | uredi]

Antičko doba[uredi VE | uredi]

Prva dokumentirana primjena vermiliona, proizvedenog iz mljevenog cinabarita datirana je u 7000-8000 god.pr.n.e., na lokalitetu Çatal Höyük, u današnjoj Turskoj.
Cinabarit se iskapao u Španjolskoj od 5300.god.pr.n.e.
Prvu dokumentiranu upotrebu pigmenta u Kini datiramo u vrijeme Yangshao kulture[1] 5000-4000 g.pr.n.e. gdje se koristi za oslikavanje keramike, u interijeru za oslikavanje zidova i podova, te u ritualnim ceremonijama.
Glavnina cinabarita u antičkom Rimu dolazila je iz rudnika Almadén u zapadnoj Španjolskoj. Dragocjeni je pigment u Rimu korišten u zidnom slikarstvu, za dekoriranje plastike, pa čak i u kozmetičke svrhe.
Cinabarit je korišten u zidnom slikarstvu Pompeja, uključujući i freske u Villa dei Misteri. Plinije Stariji izvještava kako su se slikari fresaka u vili domislili načina da ukradu velike količine skupog pigmenta tako što su nepotrebno često prali kistove i čuvali vodu prepunu pigmenta.


U Bizantskom Carstvu upotreba vermiliona rezervirana je za carsku obitelj, njime su pisana službena pisma i dekreti.[8]

Srednji vijek[uredi VE | uredi]

Iako je tehnika proizvodnje sintetskog vermiliona miješanjem sumpora i žive bila poznata od 9.st., pigment je unatoč tome i dalje bio vrlo skup. Kako je dosezao cijenu zlatnih listića, korišten je samo za najreprezentativnije dekoracije iluminiranih rukopisa, dok je manje skup minij (po svom sastavu olovni oksid) korišten za oslikavanje inicijala i znakova u tekstu.


Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Gettens, R. J., Feller, R. L. & Chase, W. T., Artists' Pigments: A Handbook of their History and Characteristics, New York: Oxford University Press, 1993, p. 159
  2. Shorter Oxford English Dictionary (2002), 5th Edition, Oxford University Press.
  3. Maerz and Paul A Dictionary of Color New York:1930 McGraw-Hill Page 206; Color Sample of Vermilion: Page 27 Plate 2 Color Sample L11
  4. Maerz and Paul A Dictionary of Color New York:1930 McGraw-Hill Page 193; Color Sample of Cinnabar: Page 27 Plate 2 Color Sample L11
  5. http://en.wikipedia.org/wiki/Vermilion#Etymology
  6. Enciklopedija Likovnih Umjetnosti, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb 1964.
  7. Ivo Fressl: "Slikarska tehnologija", Nakladnik: Radionice škole primijenjene umjetnosti, Zagreb 1966.
  8. http://en.wikipedia.org/wiki/Vermilion#In_Antiquity