Vjekoslav Luburić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Vjekoslav Luburić
MaksLuburić.jpg
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 20. lipnja 1913.
(po nekim izvorima 6. ožujka 1914.)[1]
Mjesto rođenja Humac, BiH
Datum smrti 20. travnja 1969.
Mjesto smrti Carcaixent, Španjolska
Nacionalnost Hrvat
Nadimak Maks
Supruga Isabela Hernaiz
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi 1941. - 1945.
Čin domobranski general, ustaški pukovnik
Ratovi Drugi svjetski rat
Vojska Ustaška vojnica
Hrvatske oružane snage
Zapovijedao Ustaška obrana
križari
Odlikovanja Vojnički red željeznog trolista
Red krune kralja Zvonimira
Željezni križ 1. stupnja

Vjekoslav "Maks" Luburić (Humac kraj Ljubuškog, 20. lipnja 1913. - Carcaixent, Španjolska, 20. travnja 1969.), ustaški časnik, zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac, u odsutnosti osuđeni ratni zločinac[Nađimo br. i nadnevak sudske odluke] i hrvatski politički aktivist u političkoj emigraciji.

Životopis[uredi VE | uredi]

Mladost[uredi VE | uredi]

Vjekoslav Luburić rođen je 20. lipnja 1913. (ili 6. ožujka 1914., po drugim, manje vjerodostojnim izvorima; u hercegovačkom kraju često se događalo da se dan rođenja piše na dan krštenja), u Humcu, malom selu pored Ljubuškog, u srcu Hercegovine. Pohađa pučku školu u svom selu, a nakon toga odlazi u franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu u kojoj dobiva dobre ocjene. Njegovo se školovanje odvija mirno. Luburić je još mlad kada u njegov život ulazi nasilje. U zimi 1923. u kuću mu upada kraljevska žandarmerija i odvodi mu oca. U Trebinju žandarmerija muči njegova oca, a u jednoj samici ga polijevaju hladnom vodom. Luburićev otac je od posljedica preminuo. Vrlo je vjerojatno da je taj nasilni čin odigrao važnu u ulogu u kasnijem Luburićevom životu. Prolazi još nekoliko godina tijekom kojih jačaju nacionalistički osjećaji kod mladoga Luburića. U zemlji gdje je represija nemilosrdna, gdje je zabranjeno pjevati tradicionalne pjesme i gdje se čak puca na katoličke procesije, opasno je, čak i s petnaest godina, prkositi vlasti. Na kaznu ne treba dugo čekati: mladi Luburić isključen je iz srednje škole u Mostaru. Njegovo školovanje iznenada se prekida, tako da je mladić primoran raditi kao perač suđa u jednom restoranu. Kasnije radi kao pisar u jednoj štedionici za zdravstveno osiguranje.

Prva emigracija i ustaška karijera[uredi VE | uredi]

U siječnju 1929. godine pravaški odvjetnik Ante Pavelić konstatira da više nije moguće voditi političku i pravnu borbu u Kraljevini Jugoslaviji i odlazi u inozemstvo da nastavi s borbom. Vjekoslav Luburić također nastoji otići, no policija ga hvata pri prelasku granice i odvodi ga odmah njegovoj majci. No usprkos svemu tomu, on ponovno pokušava bježati te dolazi u Mađarsku u Janka Pusztu, gdje se skupljaju prvi ustaše. Godine 1931. pristupa ustaškom pokretu a iste godine je zbog pronevjere osuđen na 5 mjeseci zatvora.[2] U kontaktu s ostalim borcima, on uči o tajnim akcijama (u to vrijeme on dobiva nadimak Maks). Malo je informacija o tom periodu njegova života, no može se zaključiti da to vrijeme pridonosi jačanju njegovih uvjerenja. Tih godina režim likvidira Marka Hranilovića i Matiju Soldina (svibnja 1931.), Ivana Rosića (srpnja 1931.), Petra Oreba i Josipa Begovića (proljeće 1934.), Stjepan Duića (28. rujna 1934.), Andriju Gredičaka (25. svibnja 1935.) i Stipu Javora (27. ožujka 1936.). Luburićev je karakter očvrsnuo jer trebalo je preživjeti u Madžarskoj. Nakon zatvaranja Janke Puszte, Vjekoslav Luburić jedva životari u Budimpešti, prije nego što ga je jedan seljak iz okolice unajmio kao običnog radnika.

Nezavisna Država Hrvatska[uredi VE | uredi]

Vjekoslav Luburić

Nakon proglašenja NDH, 10. travnja 1941., Vjekoslav Luburić vraća se, sredinom travnja,[2] u zemlju kako bi se stavio na raspolaganje novoj vlasti. Prvo postaje pomoćnik generala Servatzyja, a nakon toga radi s Mijom Babićem, nakon čije smrti će, u srpnju 1941. godine,[2] biti imenovan voditeljem III. ureda UNS-a (Ustaške nadzorne službe) čija je funkcija bila organizacija logora, uprava i osiguranje[2]. U kolovozu 1941. je osnovao logor Jasenovac a potkraj rujna 1941. bio je gostom Gestapa u Njemačkoj gdje se upoznao s organizacijom koncentracijskih logora.[2] Po povratku iz Njemačke organizira logore u NDH po njemačkom uzoru te oni postaju sinonimom ustaške vladavine i gdje je ubijeno destke tisuća ljudi a Vjekoslav Luburić kao njihov zapovjednik najpoznatiji i najozloglašeniji predstavnik ustaškog terora.[2]

Godine 1942. dobiva čin ustaškog bojnika i to kada postaje šef nove jedinice "Ustaške obrane" čiji je zadatak borba protiv neprijateljskih infiltracija i unutarnjeg neprijatelja. Budući da se već 19 godina borio protiv srpskih vlasti, on ne pokazuje nježan niti s četnicima, niti s partizanima, niti s njihovim simpatizerima. gerilski rat i protugerilski rat imaju vrlo malo zajedničkog s pravilima konvencionalnog rata.

Tisuce djece umrlo je u logorima uspostavljenim pod Luburićem. Samo u tzv. dječjem logoru Sisak umrlo je između 1152 i 1631 dijete[3]. Isključivo vezan za interese Hrvatske, kad to zatreba Luburić ne oklijeva doći u sukob i s Nijemcima, što mu nekad stvara ozbiljne probleme. Tako u studenom 1942. godine Nijemci ga optužuju za incident koji se dogodio u Travniku. U travniku je strijeljao jednog domobrana zbog navodne pobune i to je izazvalo veliko negodovanje dobrovoljaca Domobranske dobrovoljačke pukovnije a njemački predstavnici u Zagrebu protestiraju zbog njegove djelatnosti u Hercegovini, tvrdeći da ometa njemačke jedinice u izvršavanju zadataka.[2] Nakon što je kratko vrijeme stavljen u kućni pritvor pa čak i u zatvor, on izlazi iz cijele afere zahvaljujući podršci poglavnika koji odbija pritisak Glaisea von Horstenaua da ga se izruči.[2]

Vlada mu povjerava čuvanje jedne od najutjecajnijih osoba koja uživa veliki ugled u Hrvatskoj, dr. Vladka Mačeka. Nakon što je stavljen u kućni pritvor, predsjednik Hrvatske seljačke stranke, anglofil, pacifist i uvjereni antifašist, provest će tri mjeseca kod Luburića u njegovu stanu u Bulićevoj ulici i to u društvu majke i dviju njegovih sestara. Ako je vjerovati njegovim Memoarima, Maček nije imao loše mišljenje o Luburiću.[4]

Krajem 1942. Luburićeva jedinica uzima ime Ustaški obrambeni sdrug. Ona okuplja 1.500 vojnika, a u jesen 1944. godine njezin će broj iznositi 7.000 ljudi. Ta borbena i pokretna jedinica nizat će operacije. Bori se na Psunju, Kozari, Ivan Planini, Posušju, Imotskom i Banjoj Luci. On će dobiti visoka odličja NDH kao i naslov viteza.

U ljeto 1943. godine odlazi u Šumec kraj Lepoglave u dobrovoljnu internaciju pod lažnim imenom Matija Ban.[2] Svo vrijeme internacije logori su bili i dalje pod njegovim zapovjedništvom.[2] Zbog partizanskih akcija u okolici Lepoglave početkom 1944. godine vraća se u Zagreb a ponovno se javno pokazuje potkraj kolovaoza iste godine kad Pavelić počinje udar protiv Lorkovića i Vokića.[2] Njegov je zadatak bio da bdije nad njima i ostalim uhićenicima nakon pokušaja puča te je ostalo dvojbeno je li naredio ubojstva Lorkovića, Vokića i drugih zatočenika u Lepoglavi.[2]

U listopadu 1944. godine kao znak za svoju hrabrost Vjekoslav Luburić dobiva čin ustaškog pukovnika.

Kraj 2. svjetskog rata[uredi VE | uredi]

Početkom godine 1945. Vjekoslav Luburić zapovijeda s Drugim zborom Hrvatskih oružanih snaga (II. ustaški sbor), a koji se sastoji od 3 divizije, koja brani crtu Slunj-Petrinja-Sisak. 14. travnja dobiva čin domobranskog generala.[5] Isti mjesec u Zagreb je stigao general Svetomir Đukić, predstavnik četnika Draže Mihailovića koji je predložio savezništvo u borbi protiv partizanskih snaga. Luburić je bio pregovarač sa hrvatske strane, te su se u pregovore uključili i predstavnici Slovenskog domobranstva, poslani od generala Leona Rupnika.[6]

Zahvaćen debaklom, svibnja te godine on se povlači prema Celju i Austriji ne želeći pasti u klopku Bleiburga. Luburić odbija priznati poraz, te bježi u dubinu Austrije, dalje od britanske vojske koja je hrvatsku vojsku predala partizanima.

Gerila i druga emigracija[uredi VE | uredi]

Neposredno nakon rata, brojne skupine pokušavaju nastaviti borbu za NDH: na Velebitu pukovnik Delko Bogdanić rukovodi s više od 2.000 boraca, u Lici to je zapovjednik Slavko Hajdinović koji rukovodi pokretom otpora, a u Hercegovini to je zapovjednik Niko Vladić. Neki pak djeluju u Slunju (Mile Špehar), u Odžaku (Petar Rajkovac) u Bugojnu (Pero Arapović), u Sarajevu (Hasan Biber) ili na Širokom Brijegu (Benko Penović, Mariofil Mandić i Vinko Škrobo). Prozvani kamenjarima ili škriparima, ti nacionalistički gerillci nanijet će ozbiljne gubitke komunističkim vlastima (komunistički pukovnik Svetislav Stefanović procjenjuje na 2.000 ubijenih u OZN-u i UDB-u između 1945. i 1948. godine) (vidi:Križari).

Jedna od tih skupina otpora bira regiju Plješevica-Bilogora i planine Papuka za teatar-operacije, a s tom skupinom se domobranski general Luburić odlučio boriti. Nakon dvije i pol godine jedna teška rana konačno dovodi do kraja tu očajničku borbu. Nakon što ga tajno jedan liječnik, prijatelj, liječi, on ponovno uspijeva izigrati planove onih koji su se dali u potjeru za njim i koji ga vrebaju na zapadnim granicama zemlje. Suprotno svim očekivanjima, kreće prema istoku, ulazi u Mađarsku i skriva se kod prijatelja u Budimpešti. Odatle odlazi u Beč, djelomično i tada pješice prelazi na zapadnjačku zonu. Zatim dolazi u Innsbruck, a onda konačno i u Pariz.

U strahu da će eventualno biti izručen u slučaju ako se otkrije njegov identitet (između 1944. godine i 1947. godine Francuska ima nekolicinu komunističkih ministara), bjegunac skrivećki ispunjava svoje materijalne potrebe kao radnik u rudniku. Nakon nekoliko mjeseci ponovno se seli da bi se smjestio u Španjolskoj, zemlji koja ne priznaje Jugoslaviju i gdje on zna da može računati na simpatije nekih čelnika i gdje je već dosta Hrvata započelo novi život.

Nakon što je relativno lako dobio politički azil (nakon kratkog boravka u zatvoru u Cararabanchel) i nakon što je naučio nešto španjolskog jezika, Vjekoslav Luburić radi više poslova od koji su mnogi neočekivani: od trgovačkog putnika do uzgajivača peradi. Ženi se jednom Španjolkom, Isabelom Hernaiz, koja mu rađa četvero djece: Domagoja, Drinu, Vjekoslava i Miricu. Budući da on nije bio čovjek koji bi prihvatio anonimnost i koji bi prekrižio ruke, ne oklijeva se ponovno pojaviti na političkoj sceni i pokreće Hrvatski narodni odpor, pokret koji se začas proširio u Njemačkoj, Francuskoj, Americi i Australiji. Uvjeren u bitnu ulogu promidžbe, on priskrbljuje svom pokretu i tiskaru (gdje objavljuje časopise Obrana i Drina) a nakon toga osniva nakladu Drinapress. Nakon što se seli u Caragente, 40 kilometara južno od Valencije, tamo vodi malu tiskaru koja će objaviti šezdesetak knjiga i brošura.

Iz svog novog stožera, Luburić širi ideje koje znatno prelaze uobičajeni govor u emigraciji. Odbacujući svaki ideološki dogmatizam i svako zatvaranje u pretjerano i sterilno idealiziranje prošlosti, on postavlja svoje akcije na isključivo domoljubnoj podlozi. Obraća se svim Hrvatima, uključujući i partizane i njihovu djecu (imao je vezu s Hebragom i sa skupinom oko Ivana Ribara)[7] te apelira na premošćivanje svih podjela, za bolju borbu protiv Jugoslavije i za spas Hrvatske. Takva strategija otvaranja i nacionalnog jedinstva, koja je prilično spretna (a da pritom ne niječe svoju prošlost), pokazuje jednu nedvojbeno modernu stranu koje je nespojiva s primitivnom i sirovom slikom koju neke žele zalijepiti generalu. Ne samo što to nije bio nikakav brlog aktivista koji imaju problema sa svojim vlastitim zavjerama, nego naprotiv, njegov pokret dobiva potporu više kvalitetnih emigranata od kojih su mnogi i intelektualci. Tako nalazimo uz bok Luburiću i bivšeg pukovnika Ivan Stiera, Ibrahima Pirić-Pjanića, Stjepana Crničkog, ali također i kriminologa Žarka Šimata, pjesnika Envera Mehmedagića, profesora Mirka Meheša i povjesničara Dabu Peranića. Blizak glasovitom ocu Miguelu Oltri iz Svetog bratstva Španjolske, Luburić ima jako dobre odnose s franjevcem Gracijanom Raspudićem (1911.- 1989.), fra Kvirinom Vasiljem (1917.- 2006). i fra Otonom Knezovićem (1890.-1964.). Svi ti ljudi surađuju u žurnalima Luburića u kojima Luburić uvijek piše uvodne članke i u kojima on često prenosi i neke prijevode (prevodi neke radove španjolskog stratega Jose Diaza de Villegasa, veterana s Istočnog bojišta).

Početak kraja[uredi VE | uredi]

Dugo vremena Iliju Stanića, atentatora na Vjekoslava Luburića, nije se moglo naći, no ta osoba nije nestala. Ima tome 15 godina kad se je govorilo da je on član HDZ-a BiH. U travnju 2003. katalonski novinar Francesc Bayarri čak ga je sreo u Sarajevu o čemu je objavio knjigu 2006. godine. Za vrijeme razgovara ubojica je tvrdio da je imao dvoje pomagača (što nije u skladu s njegovom prvom verzijom), no on niječe da je radio za Udbu i priznaje da je širokogrudno plaćen za svoj čin.

Budući da je u stanju povesti ljude razočarane komunizmom i budući da uživa neosporiv prestiž kod najaktivnijih emigranta, Vjekoslav Luburić ponovno predstavlja opasnost, što ga čini ponovno glavnom metom jugoslavenskih tajnih službi. Glede zločina, ti su ljudi tada već jako dobro uhodani budući da su u nekoliko godina uspjeli likvidirati dvadesetoricu izbjeglica.

Rečeno policijskim rječnikom, Luburić je meta koju je lagano lokalizirati: poznat pod nadimkom "general Ladislav Černošky" i "général Drinjanin" (njegov pseudonim) njega se također zove i Vicente García Pérez iz Carcaixenta (na španjolskom; Carcagente), a tamo gdje on živi ( u Ulici santa Ana) također ga se zove ‘El Polaco‘ (Poljak). Kad se rastavio od svoje žene Izabele, živio je iznad tiskare sa svojim sinom Donkijem (Domagojem) čiji su se brat i sestra nalazili u jednom internatu u istom kraju. Problem jugoslavenskih agenata bio je u tome kako mu prići i kako zadobiti njegovo povjerenje.

Taj posao, posao bit će dodijeljen Iliji Staniću Livaji koji dolazi u Španjolsku krajem 1967. godine. Bio je nešto stariji od dvadesetak godina. Službeno se za njega govori da je rođen u listopadu 1945. godine, premda je vjerojatnije da je taj datum negdje između 1942. i 1944. godine, osrednjeg rasta, tamne puti, kovrčave kose. Taj mladić je bio navodno keramičar po struci, a za sebe je govorio da je pobjegao iz Jugoslavije 1966. godine. Tvrdio je da je porijeklom iz Hercegovine (iz mjesta Čolopeci pored Konjica), a kao sin bivšeg Luburićeva vojnika, čije je on navodno kumče, prošao je kroz logor izbjeglica u Zirndorfu u Njemačkoj gdje je tada stupio u kontakt sa simpatizerima Odpora. Iz Njemačke Stanić odlazi u Francusku, u Pariz, Nicu i Lyon, gdje zalazi često u emigrantske krugove. Nakon toga odlazi u Madrid gdje ga hrvatska zajednica hladno dočekuje. Je li on bio stvarno poslan na zadatak (po nalogu Ane Miljasa i Fehima Halilovića), je li unovačen u inozemstvu – to se nikad ne će znati. Kad je došao, već je znao par riječi španjolskog, što nije uobičajeno kod hrvatskih emigranata njegove dobi (glasine govore da je bavarska policija zaplijenila njegove dokumente koji su imali falsificirane španjolske vize).[8]

Bilo kako bilo, pojavio nakon nekoliko peripetija u Carcaixentu gdje prepričava svoju priču Luburiću, i to s takvom uvjerljivošću da ga Luburić zapošljava u tiskari. Vrijedan na poslu i prijateljski naklonjen prema svima, ostavlja dobar dojam na one s kojima surađuje. Nakon nekoliko mjeseci čak se zaručuje s jednom mladom bolničarkom iz okolice ostavljajući tako dojam da se ozbiljno i trajno namjerava nastaniti u toj zemlji. Vrlo brzo zadobiva povjerenje generala Luburića, postaje njegova desna ruka i nudi mu stalno mjesto za stanovanje i skrivanje.

Cijela 1968. godina prolazi, a da ne pobuđuje nikakve sumnju. No primjećuje se da je tijekom ljeta Stanić odsutan iz Carcaixenta. Službeno odlazi k svojim roditeljima u Njemačku, no viđen je u Parizu krajem rujna. U francuskom glavnom gradu, kako sam tvrdi, zatražio je politički azil te u tom smislu moli za pomoć kod sunarodnjaka. Nakon nekoliko tjedna nestaje bez ikakva objašnjenja. Neki će kasnije tvrditi da se posvađao s Luburićem, da je svađa brzo završila i da se ponovno vratio svom mjestu. Po drugima, upravo radi te svađe s Luburićem Udba ga je unovačila, a po drugima opet, njegov boravak u Parizu imao je za svrhu da se razradi detaljno njegov zločin.

Nakon svog povratka u Carcaixent, ponovno radi svoj posao i unajmljuje stan koji će neko vrijeme dijeliti s misterioznim "prijateljem". U stanu će ostaviti samo par svojih osobnih stvari, gotovo minimum, i ne će primati nikakvu poštu.

Posljednjih godina života zalagao se za pomirenje hrvatskih političkih snaga u inozemstvu i domovini.[2] Luburić je u emigraciji odbacio svaki ideološki dogmatizam i zatvaranje u pretjerano i sterilno idealiziranje prošlosti te svoje akcije postavlja na isključivo patriotskoj podlozi. Obraća se svim Hrvatima, ključujući i partizane i njihovu djecu, te apelira na premošćivanju svih podjela, za bolju borbu protiv Jugoslavije i za spas Hrvatske.

Smrt[uredi VE | uredi]

Ništa posebno na označava početak 1969. godine. Posao u tiskari i dalje ide. Carcaixent, tu i tamo ispunjen posjetom nekog od čelnika Odpora. Luburić ne pokazuje nikakvo nepovjerenje. On i dalje posjećuje neke Hrvate koji su se naselili u blizini i ne daje im ničim do znanja o nekoj svojoj zabrinutosti. Nakon što su ga prijatelji pozvali, on odlazi u Barcelonu 5. i 6. travnja da bi sudjelovao na kongresu Krug španjolskih prijatelja Europe (CEDADE), jedne antikomunističke udruga čiji je pokrovitelj bivši tajnik falange i vicepredsjednik vlade Augustin Munoz Grandes.

19. travnja četvorica ljudi dolazi u Carcaixent i traže adresu "Poljaka" na porti College San Antonio. Navodno oni ne odlaze do kuće Luburića i kasnije se njih više nikad ne vidi. 20. travnja Vjekoslav Luburić i njegov sin Domagoj doručkuju u društvu Ilije Stanića. Oko deset sati sin generala ide vjerojatno na misu ostavljajući svog oca i Stanića same. Prošao je jedan sat i oko 11 sati Luburić dobiva snažan udarac šipkom ili čekićem po glavi dok je bio u kuhinji pored sudopera. Srušio se na zemlju bez svijesti i nakon toga dobio još tri uboda nožem. Ilija Stanić, a to je hipoteza, zamotat će zatim tijelo u jedan zastor, odvući ga u drugu sobu i skriti ga ispod jednog kreveta.[9] Po izjavama liječnika, Luburić umire tek dva sata kasnije. Nakon toga atentator čisti kuhinju i mirno sprema sebi svoj podnevni ručak. Oko 13 sati on ruča zajedno s Domagojem i kaže mu da je njegov otac morao otići u Benidrom i da ne će doći prije sutrašnjeg dana. Istu će priču ispričat povjesničaru Stanku Logariću, jednom Luburićevu poznaniku koji se najednom pojavljuje i sjeda za stol s ostalom dvojicom. Poslije podne, kad su Domagoj i Logarić otišli, Stanić mijenja odjeću, pobire neke osobne stvari i uzima taksi koji će ga odvesti do Valencije. Odatle ga jedan drugi taksi vozi do Barcelone, do Francuskog kolodvora, gdje mu se gubi trag. U Carcaixentu Domagoj provodi večer sam pred televizorom, prije nego što odlazi spavati i to samo nekoliko metara od leša svog oca. Dana 21. travnja ujutro Domagoj se sprema za školu, a tada dolaze i radnici. Poslovođa Segui (Pepe) nešto je začuđen jer vrata obično otvara Luburić. On otvara svojim vlastitim ključem i odmah primjećuje jednu veliku crnu mrlju na stropu tiskare. Reklo bi se krv. Penje se u stan, otvara sobu i otkriva leš Luburića. Nakon toga policija, liječnik i sudac dolaze na lice mjesta. Ispitivanje počinje, a sudac Don José García Robledo pečati kuću.[10]

Luburić je pokopan 22. travnja u ustaškoj uniformi.

Poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Vjekoslav Luburić
Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Vjekoslav Luburić

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Hrvatski list
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 240.-242.
  3. Logor u Sisku, Spomen područje Jasenovac http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5501
  4. Christophe Dolebau, Hrvatski list
  5. Ivan KošutićHrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu“, Zagreb, 1994., knjiga 2., str. 292.
  6. John Ivan Prcela; Hrvatski holokaust, 2001., 47. str.
  7. Cristophe Dolebau, Hrvatski list
  8. Cristophe Dolebau, Hrvatski list
  9. Hrvatski list
  10. Hrvatski list