Vladan Desnica

Izvor: Wikipedija
Vladan Desnica

Rođenje 17. rujna 1905.
Smrt 4. ožujka 1967.
Književne vrste romani, novele
Portal o životopisima

Vladan Desnica (Zadar, 17. rujna 1905.Zagreb, 4. ožujka 1967.), bio je hrvatski i srpski književnik,[1] prevoditelj. Jedan je od najznačajnijih hrvatskih pisaca druge polovice 20. stoljeća.[2]

Životopis[uredi | uredi kôd]

Vladan Desnica rođen je u Zadru 1905. godine. Otac mu je bio iz ugledne srpske obitelji koja je imala važnu ulogu u kulturnom i političkom životu Dalmacije 19. i 20. stoljeća, majka je bila iz Boke kotorske, iz stare hrvatske obitelji Luković.[3][4] Gimnaziju je pohađao u Zadru, potom u Splitu i Šibeniku, maturirao je 1924. godine. Studirao je pravo i filozofiju u Zagrebu i Parizu, nakon svršetka studija, 1930. godine, zaposlio se u očevu odvjetničkom uredu. Uređivao je i godišnjak Magazin sjeverne Dalmacije (1934.).[2] Potom je radio u Državnom pravobranilaštvu isprva u Splitu, a nakon Drugoga svjetskog rata odlazi u Zagreb.

Od 1950. godine djeluje kao slobodni pisac.

Umro je u Zagrebu 1967. godine, a pokopan je u crkvi Sv. Georgija, pokraj Kule Janković Stojana u Islamu Grčkom gdje su poslije preneseni i posmrtni ostaci Desničine supruge Ksenije.[5]

Književno stvaralaštvo[uredi | uredi kôd]

Prvim se radovima javio uoči Drugoga svjetskog rata objavivši svoj novelistički prvijenac Životna staza Jandrije Kutlače (1935) u Magazinu sjeverne Dalmacije.[6] Ali tek kad je objavio roman pod oksimoronskim naslovom Zimsko ljetovanje (1950.), Desnica je, prateći skupinu Zadrana koji su se pred savezničkim bombama tijekom rata sklonili u sela zadarskog zaleđa, ušao u književnost kroz glavna vrata i odmah stao u red prvih hrvatskih pripovjedača kao umjetnik visoko njegovane rečenice realističko-naturalističkog stila, koja ima uzor u stilu talijanskoga verizma pa je, unatoč agitpropovsko-cekaovskoj kritici, odmah pozdravljen i prihvaćen od najmlađih pisaca.

Njegove knjige pripovijedaka Olupine na suncu (1952.), Proljeće u Badrovcu (1955.), Tu, odmah pored nas (1956.) i Fratar sa zelenom bradom (1959.) bile su već dočekivane kao djela renomiranog pisca, kontemplativnog pripovjedača andrićevskog tipa, dok je meditativno-analitički roman Proljeća Ivana Galeba (1957.) bio kulminacija njegovih stvaralačkih mogućnosti i jedan od najboljih ostvaraja poslijeratne hrvatske narativne proze što dokazuje i činjenica da je njegovo djelo "Pravda" uvršteno u obveznu lektiru za osmi razred osnovne škole.

Ako je Marinkovićev svjetonazor ironija, Desničin je sumnja.[7] Pisao je proračunato i smišljeno, u punoj ravnoteži intelektualne snage i emotivne napetosti: kao da mu nijedna riječ nije slučajna, bez misaonog i stilskog opravdanja.[7] A ipak, njegove rečenice i prozne cjeline djeluju nenamješteno, osvajaju lakoćom, odbijaju svaku pomisao na konstrukciju. Načinom, ali ne i sredstvima svoga rada, bio je blizak Goranovu tipu konstruktora-pripovjedača, ali neposrednošću, upravo prisnošću svoga pripovijedanja nadmašuje i mnoge pisce kojima su eruptivna elementarnost, sugestivna elokvencija, nagonska emotivnost i sve ostalo što čini spontanu prirodnost najuočljivije umjetničke osobine.[7] Gradio je svoju prozu znanstveničkom akribijom, tražeći uporno, s ukusom onu jedinu ispravnu riječ i nezamjenjivu stilizaciju. Neke su mu novele ušle kao poglavlja u roman Proljeća Ivana Galeba, a pojedini fragmenti toga romana, grafički prilagođeni, tiskani su i kao pjesme (u zbirci Slijepac na žalu, 1956.): dokaz, da je stilska homogenost njegove umjetnosti gotovo savršena.[7]

Djela su mu prevedena na albanski, arapski, češki, danski, engleski, francuski, islandski, madžarski, makedonski, nizozemski, norveški, njemački, poljski, rumunjski, ruski, slovački, slovenski, švedski i talijanski jezik.[8]

Scenarist i dramaturg[uredi | uredi kôd]

Desnica je i autor scenarija za film Koncert Branka Belana (1954.), po Belanovoj ideji. Napisao je također scenarije za: Pravda (kratki film, 1962.), Pred zoru (kratki film, 1974.), Florijanović (TV film, 1974.) i Oko (TV film, 1978.).[9] Napisao je i dramski tekst Ljestve Jakovljeve[10][11] 1961. godine.[6]

Djela[uredi | uredi kôd]

  • Zimsko ljetovanje, (roman), Zagreb, 1950.
  • Olupine na suncu, (pripovijetke), Zagreb, 1952.
  • Proljeće u Badrovcu, (pripovijetke), Beograd, 1955.
  • Tu, odmah pored nas, (pripovijetke), Novi Sad, 1956.
  • Slijepac na žalu, (zbirka poezije), Zagreb, 1956.
  • Proljeća Ivana Galeba, (roman), Zagreb, 1957. (više od 30 izdanja)
  • O pojmovima "tipa" i "tipičnoga" i njihovoj neshodnosti na području estetike, (esej), Zagreb, 1957.
  • Fratar sa zelenom bradom, (pripovijetke), Zagreb, 1959.
  • Pronalazak Athanatika, (roman) (nije ga dovršio, no objavljen je u časopisu Literatura 1957. godine, i kasnije u sabranim djelima)
  • Ljestve Jakovljeve, (psihološka drama), Zagreb, 1961. (Prvi puta izvedena u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, 16. veljače 1961.)
  • Izbor pripovjedaka, Zagreb, 1966.
  • Izabrana djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti, 117/1, Zagreb, 1968.
  • Sabrana djela Vladana Desnice, I-IV, Zagreb, 1974. – 1975.
  • Konac dana: pripovijetke, Zagreb, 1990.
  • Pravda i druge pripovijetke, odabrao i priredio Ivo Zalar, Zagreb, 1997.
  • Odabrana djela, pr. Krešimir Nemec, Vinkovci, 1998.
  • Hotimično iskustvo: diskurzivna proza Vladana Desnice: knjiga prva, ur. Dušan Marinković, Zagreb, 2005.
  • Hotimično iskustvo: diskurzivna proza Vladana Desnice: knjiga druga, ur. Dušan Marinković, Zagreb, 2006.
  • Igre proljeća i smrti, ur. Tonko Maroević, Zagreb, 2008.

Nagrade[uredi | uredi kôd]

  • 1952.: Nagrada Saveza književnika Jugoslavije, za Olupine na suncu.
  • 1957.: Nagrada Društva književnika Hrvatske, za Tu, odmah pored nas.
  • 1958.: Zmajeva nagrada Matice srpske, za Proljeća Ivana Galeba.

Spomen[uredi | uredi kôd]

  • U spomen na Vladana Desnicu od 2005. godine održavaju se "Desničini susreti". Program "Desničini susreti" pokrenuo je 1989. godine Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Prof. Dr. sc. Drago Roksandić) ali je bio prekinut izbijanjem rata.[12]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. HOL: Desnica, Vladan, preuzeto 19. travnja 2012.
  2. a b Proleksis enciklopedija: Desnica, Vladan, preuzeto 19. travnja 2012.
  3. http://www.vecernji-list.hr/newsroom/culture/BIBILIOTEKA/prvabiblio/53435/index.do[neaktivna poveznica]
  4. Vladan Desnica. Bilješka o piscu, vecernji.hr, 2. kolovoza 2004., pristupljeno 8. siječnja 2017.
  5. Jutarnji list: Desničina kula: Nema novca za baštinuArhivirana inačica izvorne stranice od 15. siječnja 2013. (Wayback Machine). Objavljeno 4. svibnja 2008., preuzeto 19. travnja 2012.
  6. a b Ante Bašić, Književnost 1952 - danas. Proza. Vladan Desnica (1905-1967)Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. ožujka 2010. (Wayback Machine), preuzeto 10. veljače 2013.
  7. a b c d Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., 2. izd., ISBN 953-6308-56-8, str. 469.
  8. Desnica, Vladan, hbl.lzmk.hr, pristupljeno 16. lipnja 2018.
  9. (engl.) IMDb: Vladan Desnica (1905–1967). Writer, preuzeto 19. travnja 2012.
  10. Velimir Visković, Stota obljetnica rođenja Vladana Desnice: Pisac koji je iskazivao vrhunsku brigu za književnu formu: Opus velike specifične težineArhivirana inačica izvorne stranice od 20. travnja 2014. (Wayback Machine), kulajankovica.hr, Vjesnik, 20. rujna 2005., preuzeto 10. veljače 2013.
  11. Ivan J. Bošković, Helena Peričić, Tekst, izvedba, odjek, Naklada Erasmus, Biblioteka Manualia Universitatis, Zagreb, 2008.:
    »Vrijedan je i članak o Desničinoj drami Ljestve Jakovljeve, čije tkivo pletu teška pitanja o izdaji, krivnji i ideologiji, što dramu čini bliskoj suvremenosti.«, Vijenac, broj 400, 2. srpnja 2009., preuzeto 10. veljače 2013.
  12. Kula Jankovića: Status projekta, preuzeto 19. travnja 2012.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Logotip Wikicitata
Logotip Wikicitata
Wikicitati imaju zbirke citata o temi Vladan Desnica