Vladoje Aksmanović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Viktor Axmann: Kino Urania, Šetalište Vjekoslava Hengla 1, Osijek (1912.)

Viktor Axmann (Osijek, 29. kolovoza 1878. – Valpovo, 1946.), hrvatski arhitekt židovskog podrijetla.[1]

Viktor Axmann završio je Visoku tehničku školu u Münchenu. Po završetku školovanja u Münchenu odlazi na stručno usavršavanje u Beč, gdje se upoznaje sa suvremenim urbarhitektonskim strujanjima Josefa Hoffmana, Otta Wagnera i Camilla Sittea.

Od 1905. građevni je poduzetnik u Osijeku gdje u duhu secesije realizira čitav niz značajnih ostvarenja. Najznačajnije ostvarenje iz tog razdoblja je kino Urania (1912.) za koje mu je na prvoj međunarodnoj Kino-izložbi u Beču dodijeljena prestižna nagrada. Nakon Prvog svjetskog rata postupno napušta secesijske oblike slijedeći suvremena modernistička kretanja. U tom razdoblju Axmann realizira u Osijeku nekoliko zapaženih ostvarenja. Među inima: Naučnički dom i Ispostavu ureda za osiguranje radnika (1923.), dva bolnička paviljona osječke bolnice (1925.), Sokolski dom (1928.), Đački dom (1929.), palaču Okružnog ureda za osiguranje radnika (u suradnji s D. Špillerom i J. Kastlom, 1936.) i Dom mirovinske zaklade tvornice žigica „Drava“(1940.).

Viktor Axmann također sa bavio i urbanizmom. Nastojao je unijeti nove moderne težnje prostornog planiranja za uređenje šireg prostora grada Osijeka. U tom duhu izradio je čitav niz planova. Godine 1906. radi projekte novih ulica u samom središtu Osijeka. Pod Wagnerovim utjecajem 1908. radi projekt osječke tržnice i trga. Iste godine sudjeluje u Beču na VIII Internacionalnom kongresu arhitekata. Uz Axmanna iz Hrvatske na kongresu su prisutni i u predstavnici Kluba hrvatskih arhitekta. No zanimljivo je da će Axmannu 1906. biti odbijena molba za članstvo u tom klubu. Godine 1910. Axmann radi idejni projekt Sakuntala parka. Uz arhitekturu i urbanizam Viktor Axmann se bavio i teoretskim radom. Pisao je o urbanističkim problemima Osijeka u Vijestima Hrvatskog društva inžinira i arhitekta.

Iako je 1922. godine slavenizirao svoje ime i prezime u Vladoje Aksmanović, ni to mu nije pomoglo kada su ga tadašnje "revolucionarne vlasti" protjerale 1945. godine u radni logor u Valpovo gdje je 3. ožujka 1946. godine i preminuo od posljedica tifusa.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Ognjen Kraus, 1998, str. 136

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Kraus, Ognjen (1998). Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj., Zagreb: Židovska općina Zagreb. ISBN 953-96836-2-9
  • Ambruš Viktor: "Osijek na prijelazu u 20. stoljeće" (Peristil, br. 31/32, DPU, Zagreb, 1988/9.),
  • Ambruš Viktor: "Razvoj grada Osijeka na prijelazu iz 19. stoljeća u 20. stoljeće" (Secesija slobodnog i kraljevskog grada Osijeka, zbornik radova, HAZU, Osijek, 2001.),
  • Ivanković M. Grgur: "Secesijska arhitektura u Slavoniji i sjevernoj Hrvatskoj" (Secesija u Hrvatskoj, katalog izložbe, MUO, Zagreb, 2003.).