Vozeći gospođicu Daisy

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Vozeći gospođicu Daisy
Driving Miss Daisy.jpg
Naslov izvornika Driving Miss Daisy
Redatelj Bruce Beresford
Producent Lili Fini Zanuck
Richard D. Zanuck
Scenarist Alfred Uhry
Glavne uloge Jessica Tandy
Morgan Freeman
Dan Aykroyd
Glazba Hans Zimmer
Snimatelj Peter James
Montaža Mark Warner
Distributer Warner Brothers
Godina izdanja 1989.
Trajanje 99 min.
Država Flag of the United States.svg SAD
Jezik engleski
Proračun $7,500,000
Profil na IMDb-u

Vozeći gospođicu Daisy (eng. Driving Miss Daisy) je američka humorna drama iz 1989. koju je režirao Bruce Beresford po istoimenom kazališnom komadu kojeg je napisao Alfred Uhry. Film je postao svojedobno vrlo popularan a radnja se odvija oko starije južnjačke udovice, gđice Daisy (Jessica Tandy), koja se sprijatelji sa svojim crnoputim šoferom (Morgan Freeman) u 1950-ima.

Radnja[uredi VE | uredi]

Atlanta, 1948. Gđica Daisy Werthan je 72-godišnja udovica židovskog porijekla koja živi sama u ogromnoj kući sa crnoputom sobaricom Idellom. Kada se jednog dana Daisy sa svojim autom pri izlasku iz garaže zaleti u susjedovo dvorište, njen sin Boolie ju počne nagovarati da si nađe šofera, no ona prkosno odbije. Boolie posjeduje obiteljsku tvornicu tekstila te jednog dana upozna crnoputog Hoke Colburna koji uspješno popravi njegovo dizalo, te koji je dugo bio šofer sucu koji je nedavno preminuo. Boolie ga unajmi kao šofera za svoju majku, kako ga ona ne bi mogla otpustiti.

Gđica Daisy isprva odbija da ju on vozi jer se srami da će ljudi misliti da je razmažena bogatašica te čak odlazi i pješice do dućana. Kada jednog dana Hoke prizna da je pojeo riblju konzervu iz njene smoćnice i svojim vlastitim novcem kupio novu, ona se iznenadi i dobije veliko povjerenje u njega te mu konačno dopusti da ju vozi. Ubrzo otkriva da on ne zna čitati, pa ga nauči. Kada ju on jednom prilikom odveze u Alabamu i prizna da nikada prije nije napustio Georgiju, ona počne uviđati kako se bijelci loše ponašaju prema crncima. 1963. Idella umre a gđica Daisy i njena obitelj su jedini bijelci na njenom pogrebu. Ona jednom prilikom čak prisustvuje na govoru kojeg održi Martin Luther King. Kada se razboli, Hoke i Boolie se počnu brinuti za nju u njenom domu. 1973. Gđica Daisy se preselila u starački dom, a Hoke ju dolazi posjetiti i pomoči joj jesti pitu.

Glume[uredi VE | uredi]

Nagrade[uredi VE | uredi]

Zanimljivosti[uredi VE | uredi]

  • Jessica Tandy je za ovaj film osvojila Oscara u 81. godini života te tako postala najstarija glumica koja ikada osvojila tu nagradu u toj kategoriji. Tandy je bila toliko uvjerena da neće osvojiti nagradu da se u to čak kladila u 100 $ sa svojim agentom, no kada je ipak uspijela osvojiti izjavila je da je to bila najbolja oklada koju je ikada izgubila.
  • Autor Alfred Uhry je inspiraciju za priču dobio iz vlastitog iskustva, promatrajuči svoju baku Lenu Fox i njenog šofera Willa Colemana.
  • Trenutačno, „Vozeći gđicu Daisy“ je posljednji dobitnik Oscara za najbolji film koji je dobio oznaku PG („Parental Guidance“, znači dozvoljen i mlađim gledateljima). Svi ostali filmovi nakon njega zabranjeni su mlađima od 12 godina.
  • Uz „Krila“ i „Grand Hotel“, „Vozeći gđicu Daisy“ je jedini film koji je osvojio Oscara za najbolji film, a da nije ujedno i nominiran za najbolju režiju.
  • Katherine Hepburn, Bette Davis, Lucille Ball i Angela Lansbury su bile u pregovorima za glavnu ulogu.

Kritike[uredi VE | uredi]

Većina kritičara je hvalila "Vozeći gđicu Daisy" ističući njenu suptilnu, dirljivu i suzdržanu priču introvertiranog ugođaja koja je pažnju podarila sitnim detaljima iz života, no bilo je i onih kojima se činilo da se radi o precijenjenom i tankom ostvarenju. Kritičar Roger Ebert je filmu u svojoj recenziji dao 4/4 zvijezde; "Vozeći gđicu Daisy" je film velikog strpljenja i ljubavi, predstavljajuči priču kojoj treba 25 godina da se odvije, istražujuči njene likove kao što je malo koji film učinio. Na kraju filma, mi smo putovali dugi put sa dvoje najvažnijih likova u njemu - gđice Daisy Werthan, ponosne dame sa juga, i Hoke Coburna, njenog šofera - te smo razvili dubok smisao za njihove osjećaje...Ovo je iznimno suptilan film, u kojem se najvažnije informacije rijetko kada iznose dijalozima i u kojem govor tijela, ton glasa ili pogled očima može biti najbitnija stvar u nekoj sceni. Nakon toliko puno flmova u kojima su plitki i nasilni ljudi zanijekali njihovu i našu humanost, kakva li je lekcija ovaj film koji gleda duboko u ljudsko srce". James Rocchi je u svojoj recenziji također bio zadovoljan: "Freeman i Tandy su izvrsni u svojim ulogama, i potpuno uključeni u njihov materijal i jedno drugo; kraj u ovom filmu doslovno mi tjera suze na oči sa svojom nježnosti i humanosti", kao i Wesley Lovell: "Tandy i Freeman su briljantni u ovom lijepom filmu o zbližavanju dvoje ljudi koji se čine toliko različiti".

S druge pak strane, Derek Smith je bio suzdržaniji u ocjenjivanju filma: "Izraz "mamac za Oscara" se koristi kako bi se opisali filmovi koji se svake godine dodvoravaju konzervativnom ukusu Oscara. "Vozeći gđicu Daisy", iako film kojemu se ja divim na određenim razinama, bi se savršeno uklopio u tu kategoriju. Umjesto da konfrontira rasizam koji je toliko očit u razdoblju u kojem je film smiješten, on uzima sigurniji put, potpuno se koncentrirajuči na razvoj međurasnog prijateljstva između dva glavna lika...To je zanimljiva priča, no teško se oteti dojmu da je izbacivanje važnijih tema spriječilo da ovo postane išta više od "sigurnog" filma koji nije spreman riskirati ili obraditi i kontroverzne teme". John Esther je čak i otvoreno priznao da mu se film nimalo nije svidio: "Jedna od najvećih gluposti Oscara".

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]