Vuk Mandušić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Vuk Mandušić je slavni hrvatski ratni zapovjednik. Rodio se u selu Rupama kraj Visovca na rijeci Krki.

Podrijetlo[uredi VE | uredi]

Postoje dva mišljenja o podrijetlu Vuka Mandušića: prvo da je iz šibensko-drniškog kraja, odnosno iz Rupa i drugo o crnogorskom podrijetlu. Da je Vuk rodom iz šibensko-drniškog kraja, odnosno iz Rupa, potvrđuju nam suvremeni dokumenti, kao onaj Ferdinanda Scottija, glavnog zapovjednika mletačke vojske od 26. kolovoza 1648. u kojem govori o zaslugama fra Nikole Ružića, definitora provincije Bosne Srebrene, među kojima iznosi da je Ružić na mletačku stranu preveo brojne kršćane turske podanike iz Kliškog i Ličkog sandžaka (potkraj 1647. i u početku 1648) među kojima i Vučena Mandušića; kod svih suvremnih povjesničara, koji su pisali o ratovanju u Dalmaciji za vrijeme kandijskog rata (1645-69) ne postoji ništa što bi ukazivalo na mogućnost Mandušićeva podrijetla iz nekog drugog kraja; po istraživanjima fra Karla Kosora u okolici Drniša bilo je dosta Mandušića (čak i dva franjevca:) jedan fra Pavao Mandušić iz Trbounja, spominje se 1741. i drugi, fra Franjo Mandušić iz Vrlike, spominje se 1751); da je Mandušić iz nekog drugog kraja slaba je bila mogućnost da bi se nametnuo za zapovjednika domaćim krajišnicima; u Rupama je i danas živa predaja o Vuku Mandušiću i danas tamo postoje zidine njegove kuće (krov izgorio 1965.);

Djela[uredi VE | uredi]

Prvi podatak o Vuku Mandušiću imamo iz veljače 1648, kad je mletačka vojska (7.000 vojnika, 600 konjanika i 200 draguna) oko 15. veljače poduzela pohod iz Šibenika na Drniš, u tom području važnu tursku vojnu bazu. Među hrvatskim krajiškim zapovjednicima je i Mandušić, koji je uz don Stipana Sorića, također poznatog četovođu, vodio mletačku predhodnicu od 1.000 krajišnika. Čikolu su pregazili kod Ključa pod borbom i zatim se borbena linija razvila preko Miljevaca. Sa svojim krajišnicima prvi su nastupali Sorić i Mandušić, za njima odred draguna i dva bataljona konjaništva, zatim pješaštvo u četiri korpusa i bataljon strijelaca. Otraga je nastupala zaštitnica od tri korpusa i konjaništvo. Turci su se hrabro borili, ali je njihova obrana ipak razbijena. Kad je izbila pobuna u Drnišu, Turci su pobjegli iz te njihove važne baze, a Mlečani ga zaposjeli. U daljnjem napredovanju mletačka vojska je zauzela Knin i Vrliku. Oko 15. ožujka 1648. mletačka vojska u jačini oko 10.000 ljudi opkolila je Klis, tvrđavu dobro utvrđenu i opskrbljenu streljivom, hranom i vodom koju je branio sandžak-beg kliški Mehmed s 600 ljudi. Osvajanje je počelo 16. ožujka kad su krajišnici zauzeli Greben, mjesto uz samu tvrđavu. Sljedećih dana Klis je napadan uz pomoć topova. Braniteljima je pokušao priteći u pomoć bosanski paša Tekijeli s dvije tisuće ljudi, ali su ga do čekali Sorić i Mandušić, potukli njegovu vojsku i tjerali ga do Dugopolja. Klis se predao 30. ožujka pod uvjetom da opsjednuti mogu slobodno otići bez oružja i opreme.Mandušić je osobito stekao slavu pohodom na Ključ, grad u Bosni na lijevoj obali Sane u svibnju 1648. Taj pohod može se usporediti s najsuvremenijim gerilskim ratovanjem.

Smrt[uredi VE | uredi]

Potkraj srpnja 1648. oko 4.000 turskih ratnika provalilo je u Ravne Kotare, sve do Biograda i Turnja. S opljačkanim stvarima i plijenom vraćali su se prema Kninu. Po naredbi providura Foscola[1] harambaše Mandušić i Ilija Smiljanić krenuli su prema Zečevu, kako bi tamo dočekali Turke i oteli im plijen. U bitci, koja se do­godila na Zečevu 31. srpnja 1648., poginuo je Vuk Mandušić. O tom događaju je 1. kolovoza u Zadru podnio izvještaj harambaša Smiljanić i isti dan u Šibeniku harambaša Matija Mihaljević, rodom iz Drniša. Sljedeći dan u Šibeniku je saslušan harambaša Martin Milković.

Vuk u književnim djelima i narodnim pričama[uredi VE | uredi]

Vuka Mandušića spominje Filip Grabovac u svom »Cvitu razgovora naroda i jezika iliričkoga ili rvackoga« (Venecija 1747.) govoreći o prvacima u Dalmaciji »... rata od Kandije, Bečkoga do Maloga: U ta vrimena koji glavari od Dalmacije biše i gdi koji poginu, od koga li Turčina smrt ga stignu, al u boju al u bilu dvoru«, među prvacima »od krajine šibeničke« spominje i serdara Vučena Mandušića; fra Andrija Kačić Miošić u svom »Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga« na tri mjesta govori o podrijetlu Vuka Mandušića, i to sva tri puta navodi da je »od Šibenika i države šibeničke«, a jednom čak određuje i pobliže samo mjesto »Vuk Mandušić iz Rupa« (Rupe su od Šibenika udaljene oko 30 km, a Drniša oko 25 km.), Vuk Mandušić spominje se i u Njegoševu Gorskom Vijencu.

Vidi[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]