Vukolaj Radonjić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Vukolaj Radonjić
Vukolaj Radonjić
Pseudonim(i) Vuko, Vukajle,Vuk
Rođenje 1765. Njeguši
Smrt 30. svibnja 1832. Kotor
Nacionalnost Crnogorac
Zanimanje guvernadur
Titula kavalijer Sv. Ane i nositelj Ordena Sv. Đorđa
Portal: Životopis

Vukolaj Jovanov Radonjić (Njeguši, oko 1765. - Kotor, 1832.) bio je posljednji crnogorski gubernadur. Naobrazbu je završio u Plemićkoj akademiji u Šklovu (Bjelorusija) otvorenoj 1778. god. , gdje je stekao i titulu kavalijer i dobio orden svete Ane. Kada je Petar I iz Beč doputovao u Šklov 1.IX 1786. zatekao je u toj vojnoj akademiji Vukolaja koji se tu školovao. Bio je oženjen Stanom Vukovom Petrović (Njeguši, oko 1775. - Kotor 28. rujna 1855). Još za života njegovog oca gubernadura Jovana Radonjića vršio je dužnost gubernadura (1798-1799) i kao gubernadur bio član crnogorske Narodne skupštine (skupćina), kao i njegov brat od strica-protopop Stanko Radonjić. Bio je i nahijski sudac od 23. rujna 1799. godine. Za gubernadura je formalno izabran 15. 05. 1804. godine na Općenarodnoj skupćini, poslije smrti svoga oca. Na "Ugovoru proglašenja ujedinjenja između Boka i Crna Gora" u Dobrota, 29. listopada 1813. godine, pored potpisa vladike Petra I, stoji potpis gubernadura Vukolaja Radonjića u ime cijele Crne Gore i Brda, kao i ostalih glavara drugih općina. Premda neki povjesničari tvrde da Vukolaj nije imao nikakvoga utjecaja ni funkcije u Crnoj Gori poslije formalnoga vraćanja gubernadurstva, vidimo da to ne može biti istinito jer je upravo potpisan kao vrhovni gubernadur. Također, Vukolaj je zapovijedao skupinom od 3.000 ljudi u boju kod utvrda Trojica(Kotor) i kod Vučije ždrijelo u protjerivanju Napoleon vojnika ( o tijeku bitke lijepo govori pjesma "Gorsko kare".Evo što stoji o navodnom oduzimanju i vraćanju titule:"Unatoć bliskosti i povjerljivih veza guvernadura Radonjića s Austrija, povjesnica nema niti jednoga dokaza da su oni radili na podrivanju neovisnosti i slobode Crna Gora. Dapače, guvernaduru Radonjići su hrabri akteri svih vojnih operacija i vješte diplomate koje su kod Austrije radile na potpori neovisnosti i slobodi Crne Gore. Takvo stanje stvari je uvećalo i održalo njihov ugled među Crnogorcima.

Neuspjelo oduzimanje zvanja i ovlasti[uredi VE | uredi]

Kada je Petar I Petrović Njegoš. 1818. lišio Vukolaja Radonjića zvanja guvernadura, u stvarnosti se to nije realiziralo, jer je on imao snažne sljedbenike u crnogorskim vođama (original – glavarima)." Otvorena negodovanja protiv guvernadura otpočela su prvo u Crmničkoj nahiji, koja je, po svoj prilici, podstakao serdar Savo Plamenac ( inače je Savo Plamenac bio oženjen vladikinom sestrom). On je sakupio nahijski sabor, na kome su uzeli učesca svi serdari, vojvode, knezovi i sva Crmnička nahija, budući da su “razumjeli poodavno kako guvernadur Vuko Radonjić upire protiv volje i misli našega gospodara vladika Petra ”. Polazeći od takvog “saznanja”, sabor je jednodušno zaključio -”Mi smo pod kletvom, kako i vi, da nemamo imati ni držati, ni poznati u našu zemlju za gospodara nikoga razmo vladike”. Sabor je odlučio da gubernadur Vukolaj nije imao pravo da ništa piše u ime svega naroda crnogorskoga i brdskoga zato što je takva vlast data samo gospodinu mitropolit. Medjutim, istina je da je još na svibanjskom zasijedanju 1805. godine po Projektu čiji je posmatrač i učesnik bio ruski diplomata Stefan Andrejevič Sankovski koji je doputovao na poziv vladike, centralni organ izvršne vlasti predstavljalo je praviteljstvo, odnosno Senat, sastavljen od Senata starih i Senata mladjih. Praviteljstvo je obavljalo sve poslove iz sfere unutrašnje i spoljne politike, vodilo brigu o očuvanju unutrašnjeg poretka, o blagostanju naroda i rasporedjivalo zemaljsku gvardiju na ispunjavanju državnih odluka i rješenja..(U članu 6. po Projektu je guvernaduru dato pravo kao prezidentu praviteljstva Senata Starih ,da raspusti Skupćinu ).Isto tako izjednačena je uloga vladike i gubernadura.

Osuda i protjerivanje[uredi VE | uredi]

Pod optužbom da je sa svojim bratom Markom činio razne prijestupe i prkosio vladiki Petar II Petrović Njegoš morao je vratiti općecrnogorski pečat,u originalu mohur, (koji je pripadao najprije njegovom djedu prvome Crnogorskom gubernaduru Stanislavu Radonjiću, a potom njegovomu ocu gubernaduru Jovanu).Takodjer se nije slagao s testamentom kojeg je vladika “izdiktirao” Simi Milutinoviću Sarajliji , gdje je potvrdio Radivoja Rada Tomova za nasljednika. Kada je vladika umro vodeće zemaljske starješine su izdale strogu naredbu: da “ide Kuluk po svoj Crnoj Gori i da čita testament u svakojemu pleme”, a da ne može nitko “suprotivan biti zavještanju, pod kastigom smrtnim”. Vukolaj nije imao povjerenja u Simova pisanja jer Sima Milutinović je, inače, bio sklon takvim manirima; on nije bio narodni(vladikin) sekretar koji je doslovno prenosio na hartiju vladičin red misli, kako tvrdi B.Pavićević u knjizi Petar I Petrović Njegoš. U sukobu dvije struje u crnogorskom starješinskom sloju, "svi" su svećenici bili na vladičinoj strani, a broj onih što su podržavali guvernadura bio je "zanemarljiv". U to doba je bilo 12 manastira s 28 monaha i jeromonaha i oko 80 crkava. "Svi" svećenici koji su bili na vladičinoj strani su 29 sveštenika (U drugoj odluci nalazi se i ova rečenica:” I tako mi svi svjećenici i vlast duhovna koja bi u njegovu deržavu pofaljujemo i potverdjujemo njegove uredbe što mu najpotonji testamenat izgovara...” ,tek poslije dvadeset i devet sveštenih lica nalazi se na ovoj odluci i svojeručni guvernadurov potpis, mada je njemu mjesto bilo da se potpiše s narodnim glavarima na prvoj odluci. Na str. 75 ( Njegoševo ukidanje guvernadurstva) stoji:”Guvernadurovu želju da se omete odobrenje testamenta Petra I i potvrda Rada Tomova za njegovog nasljednika vidimo i iz odluka narodnih predstavnika od 20. X 1830.god. Vladavina Petra I i Petra II je od samog početka počela dobijati izrazito monarhija obilježja. Njihovi nasljednici se biraju na narodnim saborima : Mitar Stijepov Petrović na saboru 1806, a poslije njegove smrti 1807. na tu dužnost je izabran Djordjije Savov Petrović, dok je konačno 1830. dužnost nasljednika po vladičinom testamentu, dobio Radivoje Tomov Petrović. Time je pored ostalog sankcionisano i pravilo da dužnost vladike-zemaljskog gospodara ne može bez krvi izaći iz porodice Petrovića. Tako je dana 16. siječnja 1832. godine guvernadur Vukolaj Radonjić bio izveden pred sud, osuđen,(pored ostalog i za neuspjelu seobu Crnogoraca u Rusiju 1817. godine, a koja je inače bila plan vladike Petra I Petrovića i Stanka Stijepova kojega je vladika imenovao kao nadliježnog i kojemu je priključen kao ispomoć izvjesni [[Martin Radonjić Ivanović - nikako Vukolaj Radonjić, te se "narodna mržnja zbog toga iskalila na guvernadura..."), a kazna je bila da se on i njegov rodni brat Marko Radonjić metnu u okove i zatvore u špilji Cetinjski manastir (kasnije po njima nazvanoj Guvernadurica). Povrh svega da se 6 kuća Radnjića, odnosno 32 člana njihove obitelji protjeraju na austrijski teritorij (Kotor). Imovina im je bila zaplijenjena i podijeljena, a kuće zapaljene i srušene. Od njih je traženo da prodaju svu svoju imovinu i u Primorje, inače "sve dotle Vukolaj i Marko neće biti oslobođeni iz tamnice ". Vukolaj je pušten 20. 04. 1832. pod pratnjom gvardije (straže) odveden je u Kotor, gdje je ubrzo umro 30. 05. 1832., o čemu postoji zapis i danas u kotorskoj bolnici.

O progonu Vuka Radonjića i njegove obitelji iz zemlje crnogorska istoriografija ne piše mnogo. Istoričari koji dijele uvjerenje da je izmedju smjene Vuka Radonjića s funkcije guvernadura i njegovog progona iz zemlje proteklo izvjesno vrijeme, saglasni su da se ovo drugo desilo 1832. godine. Mišljenje pojedinih pisaca, poput Vuka Vrčevića na primjer, da je posljednji guvernadur umro 1836. godine, a da su njegovi potomci protjerani iz Crne Gore 1837., ne uzima se kao relevantno. Inače, ova tema se u većini istoriograskih radova tretira uzgredno, nerijetko u okviru jedne ili dvije rečenice. Tipičan primjer u tom pogledu srijećemo u jednoj verziji prikaza tog dogadjaja u Istorijskom leksikonu Crne GoreĆ, koja glasi:”Vuko je s porodicom, protjeran u Austriju, kuća mu je zapaljena i razrušena, a guvernadurstvo je ukinuto”. Slična je i formulacija Djoka Pejovića, koja glasi:”U siječnju 1832. godine Senat je odlučio da se Vukolaj Radonjić i njegov brat Marko sa svima iz kuće Joka Stanova uhapse i odmah protjeraju iz Crne Gore. Rijetka su reagovanja s nešto opširnijim opisom kako je i zašto do toga došlo. Samo se na jednom mjestu u svekolikoj crnogorskoj istoriografiji (ako se izuzme jedna opaska Dušana Vuksana da je kazna kojom je kažnjen Vuko Radonjić bila “stroga”) nalazi izvjesna kritička ocjena o tom dogadjaju, pa i to ne u smislu izražavanja sumnje da li je inkriminisane guvernadurove radnje uopće bilo, nego u smislu (pr)ocjene da je kazna za počinjeno djelo bila odveć surova s obzirom na ranije zasluge počinioca i njegove obitelji za Crnu Goru. Riječ je o stanovištu Branka Pavićevića da odluka Senata “ u osam točaka saopštava drakonske kazne, izrečene jednoj ličnosti koja nije bila bez korijena i uticaja u zemlji”.

Str.494.-Takodjer se samo na jednom mjestu u aktuelnoj crnogorskoj istoriografiji može sresti opis kako je tekao završni čin guvernadurove drame i uopće obiteljske drame guvernadura Radonjića. Taj opis daje Risto Dragičević, pozivajući se na P.Rovinskog i L.Tomanovića. Prema njemu, akcija na sprovodjenju odluke Senata tekla je ovako: “Izvršenje presude bilo je povjereno senatoru Stevanu Perkovu Vukotiću, koji je pozvao snažnoga i hrabroga Peja Matovića (Voinovića) s još nekoliko tako odvažnih Čevljana. Napad je izvršen noću i Radonjićeva kuća je najprije potpaljena, pa je Pejo uspio da uhvati bivšega guvernadura Vuka, a pored toga ubijeno je još 5-6 lica na Lovćenu, gdje su im bili katuni. Svi ostali su se predali i pošli su u Kotor, dok im je imanje RAZGRABLJENO, a bivši guvernadur doveden je na Cetinje i zatvoren u jednoj manastirskoj pećini, koja će se otada zvati Guvernaturovica (Guvernadurica).

Komentar[uredi VE | uredi]

Članovi njegove obitelji su tvrdili da je umro od posljedica tamnovanja na Cetinje, mada su to neki osporavali. Vukolajev brat Marko je tvrdio kako su tamnovali i živjeli na "litri vode i kruha, u originalu hljeba, a Marko je istodobno tamnovao sa svojim bratom Vukolajem, te tako bio svijedok iz prve ruke), kao i kasniji potomci (Luka Radonjić koji je pisao i ruskom konzulu Stremouhovu u Dubrovnik poznatu "pretstavku" poslije koje se pokušao proglasiti vladarem za vrijeme knjaz Danilo). Luka Radonjić je živio u kući u Kotoru koja je ostala iza Vukolaja i njegove udovice koja je imala doživotno izdržavanje kao " stara guvernadurica Stana" od 100 talira.

  • Guvernadur Vukolaj Radonjić je "uhićen" na mjestu Puč (Kotor) gdje je navodno imao sastanak s austrijskim generalom Tacom radi prodaje Crne Gore Austriji.Takodje su ga neki crnogorci slučajno tu zatekli i oduzeli mu prepisku kojom je to on želio učiniti. Istina je da je on samo bio u konobi Sima Oraovčanina, kao i svi ostali gosti, o čemu se može vidjeti i u pismu samoga Njegoša ruskom konsulu Jeremiji Gagiću u Dubrovniku, neposrijedno po uhićenju guvernadura.
  • Citat na izvornom crnogorskom jeziku iz knjige "Guvernadursko-mitorpolitska kontroverza crnogorske istoriografije" akademika Radovana Radonjića:

"Izvjestan razlog da se i tako može razmišljati o čitavom slučaju, daju barem tri momenta. Jedan momenat se odnosi na činjenicu da ni o skupu (kako god se on zvao i ko god da je na njemu bio) na kome je guvernaduru izrečena smrtna presuda, ni o presudi samoj, nema inforamcija van onih koje u svojim pismima i izvještajima ruskim diplomatama i austrijskim vlastima u Boki i Dalmaciji daje Petar II Petrović. Drugi momenat bi se mogao “prepoznati” u tome da Vuko Radonjić, uprkos iskustvu s mitropolitovim ljudima koji su se “nagnali” na Puč u noći izmedju 15. i 16. XI 1830. godine i uprkos tome što je već bio osuđen na smrtnu kaznu pa pomilovan, nije prestajao da radi, niti se krio, a prema pisanju Rista Dragičevića čak se i mitropolit Petar II (mada je tada još uvije tek kaluđer – F.R.napomena),zauzimao za “bivšeg guvernadura” i molio glavare “te su Radonjića izabrali za člana Senata”, što se “vidi iz opširne presude od 4./16/ I 1832. godine, kojom je riješeno da se Radonjić zatvori, a njegova porodica protjera iz Crne Gore”.(Risto J. Dragičević:Njegoševo ukidanje guvernadurstva) Treći momenat bi se, u nešto smjelijoj interpretaciji njegovog iskaza, mogao naslutiti kod Branka Pavićevića, koji, vjerojatno nimalo slučajno, kaže da je za zatvaranje Vuka i Marka Radonjića i protjerivanje njihovih porodica iz Crne Gore 1832. godine “donesena pismena odluka Senata”. Ne čini se realnom pretpostavka da Pavićević, ili neki od drugih autora, ne bi pomenuli postojanje takve “pismene odluke” iz 1830. godine da ju je bilo, kao sto je teško pretpostaviti da bi Risto Dragičević, da postoji ikakvih drugih “repera”, vrijeme druge guvernadurove smjene određivao samo na osnovu datuma pisama mitropolita Petra I guvernaduru Vuku Radonjiću i pisama ruskog konzula u Dubrovniku Jeremije Gagića novom duhovnom poglavaru, Petru II(U to vrijeme još uvije tek kaluđer).

Na osnovu čega onda povjesničari govore o smrtnoj kazni i aboliciji? Kako uopće znaju da je bilo i jednog i drugog, ako o tome “izvorno” nijesu mogli da pročitaju ništa izvan onoga što je u tom pismu na tu temu napisano i uz “najkreativnije tumačenje”, ne mogu tako što utvrditi?

Zanimljivosti[uredi VE | uredi]

  • Na velikom zboru na Cetinju, u prisustvu 1625 ljudi, uz pjevanje molitvi, plotune iz 51 mortirovke, zvonjavu zvona i svečane usklike ruskom caru, 7/19. VIII 1804, Mazurevski je predao gramatu “crnogorskom i brdskom Gubernatoru”, tj. guvernaduru Radonjiću, koji ju je, raspečativši je, pročitao okupljenom narodu. Mazurevski je potom pročitao reskript carskog veličanstva grofu Iveliću. Na ovaj način narod u Crnoj Gori je konačno upoznat sa sadržajem gramate ruskog cara “Gubernatorima i Vojvodama Crnogorskim i Brdskim Slavenosrpskih oblasti”, utvrđenim skoro godinu dana ranije.[[1]]
  • Ovako govori guvernadur građanski obrazovan čovjek, koji se tokom školovanja u Rusiji upoznao s Bekarijinim idejama prosvijećenog zakonodavstva, izloženim u njegovoj knjizi „O zločinima i kaznama“ koje je i carica Katarina II ugradila u svoj „Nakaz“:

"Osvrt" na kometar guvernadura Vuka Radonjića o smrtnoj kazni, koji je kod njegovog sagovornika, francuskog pukovnika Viale de Somijera, osim iznenađenja koje je izazvala „prirodna govornička obdarenost ovog čovjeka“, probudio nadu „da će nam reforma jednog dana, nadamo se, bar utjehu pružiti da vidimo kako se ispravlja nepravda nanijeta nevinima“. I ne bi mogla da ne zapazi guvernadurove riječi, koje, kako ih Francuz prenosi, glase: „'Bilo bi dostojno i svih razboritih i prosvijećenih naroda da iz svojih krivičnih zakonika sasvim izbrišu smrtnu kaznu. Tako se ubistvo osuđuje i sudski blagosilja! Budite dosljedni. Da li je zakonito čovjeku oduzeti ono što mu se zakonom ne može i vratiti'“.(Viala de Somijer: Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru, Cetinje 1994, str.40 ).

Literatura[uredi VE | uredi]
  • Akademik Radovan Radonjić- "Guvernadursko-mitropolitska kontroverza u crnogorskoj istoriografiji"
  • Branko Pavićević - "Petar I Petrović Njegoš"
  • Dr Radoslav Raspopović "Ruski konzulat u Kotoru 1804-1806"
  • Reprezentativna djela aktuelne crnogorske istriografije, čiji se sadržaji posvećeni predmetnoj temi ,jesu: Odabrane istorije Crne Gore, sadržane u zborniku Povjesnica crnogorska (Vasilije Petrović Njegoš, Istorija o Crnoj Gori; Petar I Petrović Njegoš, Kratka istorija Crne Gore; Sima Milutinović- Sarajlija, Istorija Crne Gore; Milorad Medaković, Povjestnica Crne Gore; Dimitrije Milaković, Istorija Crne Gore; Đorđe Popović, Istorija Crne Gore; Ilarion Ruvarac, Montenegrina); Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori ; Katarina Radonjić Dušan Lekić, Spoljna politika Petra I Petrovića Njegoša 1784-1830; Jagoš Jovanović, Stvaranje crnogorske države i razvoj crnogorske nacionalnosti; Dušan Vuksan, Petar I Petrović Njegoš i njegovo doba; Đoko D. Pejović, Crna Gora u doba Petra I i Petra II; G.Stanojević – M. Vasić, Istorija Crne Gore; Tomica Nikčević, Političke struje u Crnoj Gori u procesu stvaranja države u XIX vijeku (otpor stvaranju države); Zbirka tekstova pisanih za Enciklopediju Jugoslavije, Crna Gora i Crnogorci; Branko Pavićević, Izabrana djela; Branko Pavićević, Petar I Petrović Njegoš; Branko Pavićević, Sazdanje crnogorske nacionalne države 1796-1878; Dragoje Živković, Istorija crnogorskog naroda; Živko M. Andrijašević – Šerbo Rastoder: Istorija Crne Gore.
  • Dijelovi sadržaja drugih knjiga na koje se pozivaju autori istoriografskih tekstova: Crnogorski zakonici 1796-1916; Istorijski leksikon Crne Gore; Petar I Petrovic, Poslanice; Petar II Petrović Njegoš, Spjevovi; Jevto M. Milović, Petar I Petrović Njegoš (Pisma i druga dokumenta); Pavel Apolonovič Rovinski, Zapisi o Crnoj Gori; Đorđe Popović, Pravo i sud u Crnoj Gori; Viala de Somijer, Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru; Vojvoda Gavro Vuković, Memoari; Lazar Tomanović, '''Petar Prvi Petrović Njegoš kao vladalac; Đoko D. Pejović, Društveno-filozofski pogledi u Crnoj Gori od početka XIX do sredine XX vijeka; Momir M. Marković, Crnogorski rat; Božidar Šekularac, Dukljansko-crnogorski istorijski obzori, Milovan Đilas, Njegoš-pjesnik, vladar, vladika; Dušan Otašević, Njeguši kroz vrijeme; Branko D. Nikač, '''Crnogorska pravoslavna crkva'''; Ranko Perović, O crnogorskoj crkvi; Živko M. Andrijašević, Nacija s greškom, Božina M. Ivanović, Dinasti Petrović-Njegoš.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]