Witenagemot

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Anglosaski kralj i njegov witan. Biblijski prizor iz Staroengleskoga ilustriranog Hexateucha iz 11. stoljeća. Prikazuje sliku faraona na sudskoj sjednici, nakon što je proslijedio pravorijek glavnom pekaru i glavnom peharniku.

Opća definicija[uredi VE | uredi]

Witenagemot (staroengleski witena gemōt (IPA:ˈwitənə jeˈmoːt) "mudrački susret"), također i Witan (pravilom je to naslov njegovih članova) je bio političkom ustanovom u anglosaskoj Engleskoj koji je djelovao od prije 7. stoljeća do 11. stoljeća.

Witenagemot je djelovao kao vijeće odličnika čija je glavna dužnost bila biti savjetodavcem kralju. Članove su činili najvažniji plemići u Engleskoj, i ekleziološki i sekularni.

Vjeruje se da ova ustanova predstavlja aristokratsku evoluciju od starinskih germanskih općih skupština, folkmoota (usporedi ting). U Engleskoj prije 7. stoljeća, drevni folkmootovi su se razvili u saziv najmoćnijih i najvažnijih ljudi u državu, uključujući i ealdormene, thegne, više plemstvo, koje je raspravljalo o stvarima nacionalne i lokalne važnosti.

Korijeni[uredi VE | uredi]

Općenito se smatra da je engleski witenagemot imao korijene u drevnim germanskim vijećima koja su bila sazvana radi svjedočenja kraljevskim davanjima zemlje. Ipak, kakav god da im je bio status u 4. i 5. stoljeću, narav tih vijeća se nepovratno promijenila dolaskom kršćanstva oko 600. godine. Od onda su Crkva i država nerazdvojno isprepletene, što se odrazilo u snažnom eklezijastičnom elementu u članstvu witenagemota, kao i u predmetima koje je razmatrao. Također zapisi odluka koje su donijeli witani obuhvaćaju i crkvene i sekularne pravne stvari.[1]

Kronologija[uredi VE | uredi]

Witenagemotima su prethodili folkmooti. Od otprilike 627. godine[2] do 1066. su witenagemoti bili glavnim vijećima. Nakon 1066. do oko 1215. ih nasljeđuje Curia Regis.

Literatura[uredi VE | uredi]

Prema Wikipediji na engleskom jeziku:

  • Chadwick, H. M., Studies on Anglo-Saxon Institutions (Cambridge, 1905.).
  • Garmonsway, G. N. (ed. & trans.), The Anglo-Saxon Chronicle, 2nd edition (London, 1954.; pretisak 1965.).
  • Hodgkin, Thomas, The History of England from the Earliest Times to the Norman Conquest (New York, 1906.; pretisak New York 1969.).
  • Liebermann, Felix, The National Assembly in the Anglo-Saxon Period (Halle, 1913.; pretisak New York, 1961.).
  • Whitelock, Dorothy, Review of The Witenagemot in the Reign of Edward the Confessor by Tryggvi J. Oleson, The English Historical Review 71 (1956.): 640-42.
  • Wulfstan II, Archbishop of York, "Incipit de synodo", in K. Jost (ed.), Die "Institutes of Polity, Civil and Ecclesiastical": ein Werk Erzbischof Wulfstans von York (Bern, 1959.).

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Liebermann, The National Assembly, str. 13.
  2. George L. Gomme, Primitive Folkmoots, str.53.