Zakonik Danila I.
Zakonik Danila I., kneza i gospodara slobodne Crne Gore i Brda (također poznat i kao Danilov zakonik), usvojen 23. travnja 1855. na Cetinju ustavno-pravni je akt kojim je knez (izvor. knjaz) Danilo I. Petrović[1] definirao pravni sustav Kneževine Crne Gore do 1870. godine.
O Zakoniku[uredi | uredi kôd]
Danilov zakonik ima karakteristike ustava. U svojih 95 članaka, definira različite grane prava: ustavno, krivično, građansko, međunarodno, procesno i obligaciono.
U Danilov zakonik inkorporirano je 19 članaka Zakonika opščeg crnogorskog i brdskog koji je, pod vladarem Petrom I. Petrovićem Njegošem usvojen 1798. i 1803. godine.
U vrijeme donošenja Danilovog zakonika, dio Crnogorskih Brda još uvijek je bio pod okupacijom Osmanskog Carstva, no on je trebao poslužiti jednako i Brđanima za rješavanje sporova.
Danilovim se zakonikom garantira svakom Crnogorcu jednakost, čast, imovina, život i sloboda.
Za pravicu i slobodu[uredi | uredi kôd]
U uvodu Danilovog zakonika objašnjavaju se razlozi njegova usvajanja (cit. izvor. crnogorski):[2]
»U soglasiju sa glavarima i starješinama od sve Crnegore i Brdah, ustanovljava se “obšti zemaljski zakonik” po kom će se po sad i za vazda unaprijed suditi Crnogorcu i Brđaninu malom i velikom, bogatom i siromahu, jednako po razlogu da svaku svoju pravicu imati može. Starajući se Knjaz i Gospodar za sreću i blagostojanije svoje junačke braće, koji su kroz toliko vijekova prolijevajući krv svoju, sahranila svoju ponositu slobodu, kojom se i danas ponose, želi da mu ljubezni narod njegov, mila braća Crnogorci i Brđani imaju kako spoljašnju tako i domaću slobodu, da se mogu pravedno njome pred svijetom ponositi.«Najteža kazna[uredi | uredi kôd]
Članak 16 definira najtežu kaznu u Crnoj Gori - izdaju domovine koja se sankcionira smrtnom kaznom.
Prijepori[uredi | uredi kôd]
Članak 92 Danilovog zakonika bio je predmet sporenja među povjesničarima, sve do 1982. kada je crnogorski povjesničar dr. Jovan Bojović objavio originalan manuskript Zakonika čime je spor razriješen.[3]
- Naime, primjerci Danilovog zakonika tiskani 1855. u Novom Sadu navode u članku 92 da "...u Crnoj Gori nema nikakve druge narodnosti do jedino srpske i nikakve druge vjere do jedine pravoslavne istočne". No, u originalu rukopisa Danilovog zapisnika, kojeg je vlastoručno potpisao Danilo I. taj dio članka 92 glasi: "...I ako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti i nikakve druge vjere do jedine pravoslavne istočne". Ovaj originalni rukupis Danilovog zakonika tiskan je 1982. godine.[2]
Međutim, nakon otkrivanja Sofijskog prijepisa, koji predstavlja verziju teksta Zakonika koja je štampana u Novom Sadu, istoričar Radoslav Raspopović pretpostavlja da je formulacija 92. člana bila upravo ona koja postoji i u štampanom Zakoniku, dakle upravo ona koja sadrži izričiti spomen srpske narodnosti. Ipak, kako navodi Raspopović, o ovome se ne može govoriti sa sigurnošću, jer je, između ostalog, Sofijski prijepis bez potpisa i pečata autora, sa brojnim tekstološkim razlikama.[4]