Zapadna Xia

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Zapadna Xia
白高大夏國
Xī Xià
Blank.png
1038.1227. Blank.png
Lokacija Zapadne Xije
Zapadna Xia (zeleno) oko 1111. godine
Glavni grad Xingqing
Jezik/ci tangutski, kineski
Religija budizam, taoizam, konfucijanizam
Vlada
Car
 - 1038. - 1048. Car Jingzong
 - 1226.-1227. Car Modi
Povijest srednji vijek
 - Uspostavljena 1038.
 - aneksija od Mongolskog Carstva 1227.
Površina
 - 1142. 800,000 km² (309 mi² )
 - vrhunac 3,000,000 km² (1 mi² )
History of China: A good collection of information on Chinese history (engl.)

Dinastija Zapadna Xia (kineski: 西夏, pinyin: Xī Xià) ili Tangutsko Carstvo, među Tangutima i Tibetancima poznato kao Minyak (彌藥)[1] je bila država koja je postojala od 1038. do 1227. godine na području sjeverozapadne Kine, odnosno današnjih pokrajina Ningxia, Gansu, istočni Qinghai, sjeverni Shaanxi, sjeveroistčni Xinjiang, jugozapadne Unutarnje Mongolije i južne Vanjske Mongolije, pri čemu je imala površinu od oko 800.000 kvadratnih kilometara[2][3][4] Poznata je po tome što su je iznimno brutalno uništili Mongoli pri čemu su bili razoreni svi njezini gradovi i spaljeni svi tekstovi. Zbog toga su njezin osnutak i postojanje dugo vremena bili predmetom povjesnih dvojbi, sve dok u moderno doba nije potvrđeno arheološkim i drugim istraživanjima.

Grobnica vladara Zapadne Xije (najvjerojatnije prvog cara Jingzonga, p. 1048.), jedan od 9 mauzoleja na groblju od 250 grobnica 40 km od Yinchuana, Ningxia

Zbog svog položaja na trgovačkim putovima između Sjeverne Kine i Središnje Azije, tzv. Hexi koridoru, Zapadna Xia je bila u prilici uživati kulturne blagodati svojih susjeda, a imala je i značajna dostignuća na poljima književnosti, umjetnosti, glazbe i arhitekture[5] Uspješan otpor suparničkim državama i dinastijama kao što su Liao, Song i Jin se tumači uspješnom vojnom organizacijom ali i inovacijama među kojim se ponekad spominje i vatreno oružje.[6]

Svod s prikazom konja iz vremena Zapadne Xije, Yulin špilje, Gansu
Tangutsko Carstvo, naziva „Kraljevina Tenduc” ili „Tangut” se na europskim zemljovidima navodilo kao sjeverozapadni susjed Kine 450 godina nakon uništenja.

Povijest[uredi VE | uredi]

Tangutsku državu su osnovala mongolska Tuoba i Xianbei plemena za vrijeme velikog kraljevstva Tuyuhun (285.-670.). Od 670. god. tangutska plemena su u strahu od Tibetanskog carstva potražili zaštitu kineske dinastije Tang i car Dadzun ih je naselio u Ordos. Tanguti su bili vjerni dinastiji Tang, i nakon što su pomogli gašenju Huang Chao bune 881. god., Tang dvor ima je prepustio kontrolu nad bivšom državom Xia (Xia Zhou) u današnjem sjevernom Shaanxiju. No nakon pada dinastije Tang 907. god., Tanguti postaju gotovo neovisni i zadržali su svoju autonomiju tijekom razdoblja poznatog kao „Pet dinastija i Deset kraljevstava”.

Tangutsko Carstvo je osnovano oko 982. god. kada je na vlast došao Li Durnin, ali je tek 1038. god. njegov sin Jingzong (Dzindzun) proglašen za cara koji je zahtjevao jednaka prava koja su imali carevi dinastije Song. Nakon dugotrajnih diplomatskih pregovora 1043. god. Sung car je priznao ta prava u zamjenu za godišnji danak. U vrijeme Jingzonga nastalo je tangutsko pismo i mnoga kineska klasična djela prevedena su na tangutski jezik. Nakon smrti cara Jingzonga 1048. god., novi car Yizong (Izu) je imao samo dvije godine i njegova majka je vladala kao regent. Tijekom njezine vladavine dinastija Liao je napala zemlju i stavila ga pod podaništvo. God. 1067., novi car je postao Huizong (Huydzun), no njegova majka ga je stavila u kućni pritvor, preuzela vlast i započela rat protiv Songa. Nakon neuspjeha u ratu Huizong se vratio na vlast.

God. 1086., carem je postao car Chongzong (Chundzun) i njegova baka, majka Huizonga, je ponovno postala regent. Ona započinje ratu s dinastijama Liao i Song, no opet doživljava neuspjeh i Chongzong osobno preuzima vlast. On zaustavlja ratove i usredotočuje se na unutarnje jačanje države. God. 1115., Džurdži su napali sjevernu Kinu i utemeljili dinastiju Jin. God. 1123., car dinastije Liao je pobjegao od njihova osvajanja u Zapadnu Xia, ali je i Chongzong bio prisiljen predati se i prihvatiti podaništvo dinastije Jin. Nakon što je Jin uništio sjeverni Song, car Chongzong se pridružio ratu i pridružio Zapadnoj Xiji određena područja sjevernog Songa. Car Renzong (Zhandzun) je vladao od 1139.-1193. god., pri čemu je Zapadna Xia ostvarila unutarnju stabilnost i gospodarski rast. Nakon njegove smrti, car je postao Huanzong (Huandzun), čije je vladavina obilježena korupcijom i gospodarskim padom, te se smatra početkom pada Tangutskog carstva. On je započeo i rat s Mongolskim Carstvom, koje je povelo šest vojnih pohoda protiv Zapadne Xije: 1202., 1207., 1209.-1210., 1211.-1213., 1214.-1219. i 1225.-1226. god.

Povijest Kine
Povijest Kine
Prapovijest Kine
3 Suverena i 5 Careva
Dinastija Xia
2100. pr. Kr. - 1600. pr. Kr.
Dinastija Shang
1600. pr. Kr. - 1046. pr. Kr.
Dinastija Zhou
1045. pr. Kr. - 256. pr. Kr.
Proljeće i jesen Istočni Zhou
Zaraćene države
Dinastija Qin
221. pr. Kr. - 206. pr. Kr.
Zapadni Han Dinastija Han
206. pr. Kr. - 220.
Dinastija Xin
9. - 23.
Tri kraljevstva
220. - 280.
Dinastija Jin
265. - 420.
Dinastija Sui
581. - 618.
Dinastija Tang
618. - 907.
(prekinuta od Drugog Zhoua)
690. - 705.
Liao
907. - 1125.
Song
907. - 1279.
Zapadna Xia
Dinastija Yuan
1271. - 1368.
Dinastija Ming
1368. - 1644.
Dinastija Qing
1644. - 1911.
Republika Kina (Tajvan)

God. 1206., Xiangzong (Syandzun) je organizirao državni udar protiv Huanzonga i ubio ga, uzimajući prijestolje. God. 1207., on je popustio Mongolima i svoju kćerku udao za Džingis-kana. Tada je počeo rat protiv Jina koji je trajao deset godina, pri čemu su se znatno smanjile obje zemlje. God. 1211., izveden je novi državni udar koji je na vlast doveo Shenzonga (Shendzun). God. 1216. Mongoli su od Tangutskog Carstva tražili da pošalje vojnike u rat protiv muslimana. Iako je car Shenzong želio poslušati, njegov dvor ga je uvjeravao da to ne učini. Nakon povratka Džingis-kana iz srednje Azije 1221. god., car Shenzong je prepustio vlast svom sinu, caru Xianzong 1223. god. Džingis-kan je 1225. poveo 180.000 vojnika na Zapadnu Xiju i osvajajući, i potpuno uništavajući, grad po grad polako napredovao prema jugu. Xianzong se pokušao oduprijeti, ali je poginuo u borbama kod drugog najvećeg grada Zapadne Xije, Wuweija, u kolovozu 1226. god. Njegov nasljednik, car Mozhu (Modi), je bio posljednji tangutski vladar. Iako se pokušao pomiriti s Mongolima, pogubio ga je sin Džingis-kana, Toluen, 1227. god.i tangutska zemlju pripojio Mongolskom carstvu. Tada je uslijedilo nemilosrdno pustošenje Yinchuana, ubijanje stanovnika, rušenje carskih grobnica i potpuno uništenje države Zapadna Xia koje neki smatraju jednim od prvih genocida u povijesti, ali i vrlo uspješni etnocid[7]. Veoma mali broj pripadnika carskog klana je pobjeglo u zapadni Sečuan, sjeverni Tibet (uz rijeku Yarlung), pa čak možda i u sjeverozapadnu Indiju, gdje su u nekim slučajevima postali lokalnim vladarima. Stanovništvo koje je ostalo u Kini, u današnjim pokrajinama Henan i Hebei, njegovalo je kulturu Zapadne Xije do vremena dinastije Ming, od kada više od njih nema ni traga ni glasa[8].

Popis careva Zapadne Xije[uredi VE | uredi]

Vladari dinastije Zapadna Xia
Hramsko ime
(Miao Hao 廟號)
Posthumno ime
(Shi Hao 諡號)
Rodno ime
(姓名 xìngmíng)
Godine vladavine
Konvencionalno: Prezime + hramsko ime ili posthumno ime
Jǐngzōng 景宗 Wǔlièdì 武烈帝 Lǐ Yuánhào 李元昊 1038.–1048.
Yìzōng 毅宗 Zhāoyīngdì 昭英帝 Lǐ Liàngzuò 李諒祚 1048.–1067.
Huìzōng 惠宗 Kāngjìngdì 康靖帝 Lǐ Bǐngcháng 李秉常 1067.–1086.
Chóngzōng 崇宗 Shèngwéndì 聖文帝 Lǐ Qiánshùn 李乾順 1086.–1139.
Rénzōng 仁宗 Shèngzhēndì 聖禎帝 Lǐ Rénxiào 李仁孝 1139.–1193.
Huánzōng 桓宗 Zhāojiǎndì 昭簡帝 Lǐ Chúnyòu 李純佑 1193.–1206.
Xiāngzōng 襄宗 Jìngmùdì 敬穆帝 Lǐ Ānquán 李安全 1206.–1211.
Shénzōng 神宗 Yīngwéndì 英文帝 Lǐ Zūnxū 李遵頊 1211.–1223.
Xiànzōng 獻宗 none Lǐ Déwàng 李德旺 1223.–1226.
Mòdì 末帝 none Lǐ Xiàn 李晛 1226.–1227.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. R. A. Stein, Tibetan Civilization, Faber and Faber, London and Stanford University Press, 1972., str. 70.–71. ISBN 0-8047-0806-1
  2. Wang, Tianshun [王天顺], Povijest bitaka Zapadne Xije (西夏战史 Xixia zhan shi), Yinchuan [银川], Narodne novine Ningxije (宁夏人民出版社 Ningxia ren min chu ban she), 1993.
  3. Bian, Ren [边人], „Zapadna Xia, kraljevstvo izgubljeno u povijesnom sjećanju” (西夏: 消逝在历史记忆中的国度 Xixia: xiao shi zai li shi ji yi zhong de guo du), Peking [北京], 外文出版社, 2005.
  4. Li, Fanwen [李范文], „Opsežna povijest Zapadne Xije” (西夏通史 Xixia tong shi), Peking [北京] i Yinchuan [银川], 人民出版社; 宁夏人民出版社, 2005.
  5. Zhao, Yanlong [赵彦龙], „Kratka rasprava o stilovima pisanja službenih dokumenata i karijerama službenika” (浅谈西夏公文文风与公文载体, Qian tan xi xia gong wen wen feng yu gong wen zai ti, 西北民族研究 45(2), str. 78.-84.
  6. Qin, Wenzhong [秦文忠], Zhou Haitao [周海涛] i Qin Ling [秦岭], „Vojni sportovi, znanost i tehnologija Zapadne Xije” (西夏军事体育与科学技术 Xixia jun shi ti yu yu ke xue ji shu), Novine sveušilišta Ningxia (宁夏大学学报 Ningxia da xue xue bao) 79. (2), str. 48.-50.
  7. John Man, Genghis Khan: Life, Death, and Resurrection, St. Martin's Press, New York City, 2004. str. 116.–117. ISBN 9780312366247
  8. Frederick W. Mote, Imperial China: 900-1800, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, 1999., str. 256.–257. ISBN 0674012127
  • Povijest svijeta, The Times, Hena com, Zagreb, 2002. ISBN 953-6510-62-6
  • David Leffman et al., The Rough Guide to China. 4th Edition, Rough Guides, New York, London, Delhi, 2005. ISBN 978-1-84353-479-2 (engl.)

Poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Zapadna Xia