Dmitar Zvonimir

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Zvonimir)
Skoči na: orijentacija, traži
Dmitar Zvonimir
Zaruke hrvatskog kralja Zvonimira Celestin Medović.JPG
Celestin Medović: Zaruke hrvatskog kralja Zvonimira, Hrvatski institut za povijest u Zagrebu
Kralj Hrvatske i Dalmacije
Vladavina 1075. - 1089.
Krunidba 8. listopada 1075. ili 1076.
Solin, Hrvatska
Prethodnik Petar Krešimir IV.
Nasljednik Stjepan II.
Slavonski ban
Vladavina 1070. - 1073.
Supruga Jelena Lijepa
Djeca
Radovan
Klaudija
Dinastija Trpimirovići
Preminuo 1089.
Pokop Crkva sv. Marije, Knin, Hrvatska
Krunidba kralja Zvonimira (slika iz 19. st.)
Darovnica kralja Zvonimira samostanu opatica sv. Benedikta u Splitu za zemljište Pusticu u Lažanima (1076.-78.), Hrvatski državni arhiv.

Dmitar Zvonimir hrvatski kralj, vladao je od 1075. do 1089. godine. Upamćen kao jedan od najuspješnijih vladara ranosrednjovjekovne Hrvatske, Zvonimir je, kao i svoj predhodnik, nastavio politiku ekspanzije Hrvatske na svim poljima. Njegova smrt 1089. bila je prekretnica u hrvatskoj povjesti, jer je sukscesijska kriza koju je izazvala bila popraćena krvavim ratom koji je rezultirao gubitkom hrvatske samostalnosti.

Do dolaska na prijestolje[uredi VE | uredi]

O Zvonimirovom podrijetlu ne zna se gotovo ništa. Najvjerojatnije je bio potomak kralja Svetoslava Suronje, dakle rođak kralja Petra Krešimira IV., iako ima povjesničara koji smatraju da nije bio Trpimirović nego pripadnik nekog od uglednih hrvatskih rodova odnosno plemena.[1] Jedino je poznato iz jedne sudske presude iz Šibenika godine 1078., da se Zvonimirov ujak zvao Streza.[2]

Zvonimir se u izvorima prvi put spominje godine 1070. kao ban i suvladar Petra Krešimira IV. Inače se pretpostavlja da je prvobitno vladao Slavonijom koju je, nepoznato je točno kada, dobio od mađarskih Arpadovića. Veliki dio Slavonije bio je naime do toga doba pod njihovom vlašću (osvojio ju je ugarski kralj Stjepan I. Sveti oko 1027. otevši je Krešimiru III.). Kako je Zvonimir s Arpadovićima bio u rodbinskim odnosima (njegova žena Jelena Lijepa bila je kći ugarskoga kralja Bele I. i sestra Ladislava I.), oni su mu prepustili u vlast to područje (najvjerojatnije sjeverozapadnu Hrvatsku, točnije krajeve između današnjih gradova Varaždina i Zagreba te porječje Kupe). Povjesničar Ivo Goldstein pretpostavlja da se Zvonimirova vlast možda protezala čak i do Srijema.[3] Zvonimir je od rodbinskog odnosa s Arpadovićima imao višestruke koristi (ali oni još i više, jer su upravo na temelju Zvonimirova braka s pripadnicom dinastije Arpadovića Jelenom, nakon njegove smrti pretendirali i na kraju stekli hrvatsku krunu). Negdje poslije godine 1067. zamolio je Zvonimir, kako stoji u izvorima, ugarskog kralja Salomona i vojvodu Gejzu da mu pomognu istjerati istarsko-kranjskog vojvodu Ulrika II. s područja tzv. Marke Dalmatinske (područja Kvarnera, Hrvatskog primorja i dijela Istre od današnje Rijeke do Labina) koji je to područje osvojio oko godine 1064. Oni su to i učinili, a zauzvrat od njega dobili darove te je Zvonimir tako zavladao i tim područjem.

Sve to zasigurno je itekako utjecalo na kralja Petra Krešimira da 1070. Zvonimira uzme za svoga suvladara i prijestolonasljednika (kao takav se od te godine i spominje u izvorima zajedno s Petrom Krešimirom) što se u hrvatskoj historiografiji također tumači i kao ponovno sjedinjenje Slavonije s Hrvatskom koja je tako ponovo postala ujedinjena i moćna. Dotadašnji Krešimirov prijestolonasljednik njegov nećak, vojvoda Stjepan skinut je s tog položaja i zatvoren u samostan sv. Stjepana pod borovima u Splitu.[4]

Dok je Zvonimir sve više jačao i pripremao se za zadobivanje kraljevske časti na Jadranu se pojavljuje nova sila, Normani. U izvorima tako stoji da je godine 1074. normanski vojvoda Amiko iz Apulije s juga Italije u pljačkaškom pohodu na Hrvatsku zarobio "hrvatskog kralja". Ne kaže se kojega, ali najvjerojatnije je riječ o Petru Krešimiru IV., iako ima mišljenja da je možda riječ i o neretvanskom knezu Slavcu. U takvim, prilično nejasnim okolnostima, na prijestolje je stupio Zvonimir

Povijesni značaj[uredi VE | uredi]

Zvonimir je odmah po dolasku na vlast počeo rješavati problem obnove vlasti onih gradova koji su bili pod Mletcima.

Kralj Dmitar Zvonimir dobro je procijenio tadašnju vanjskopolitičku situaciju: položaj Bizanta čija je moć slabila i Mlečana koji su se pridružili protivnicima sve jačeg papinstva. Tako je Zvonimir stao uz papu Grgura VII. (1073. - 1085.), prihvaćajući suvremenu doktrinu da papa ima pravo dijeliti krune i priznavati posjed zemalja.

U rujnu 1075. ili 1076. papa Grgur VII. poslao je svoje legate Gebizona i Fulkona, s glavnom svrhom da se riješi pitanje o priznanju samostalnosti jedinstvene hrvatsko-dalmatinske države. Nakon što je Dmitar Zvonimir prisegnuo da će biti vjeran podanik papi, poslanik Gebizon okrunio ga je u nedjelju 8. listopada 1075.[5][6][7][8][9] ili 8. listopada 1076.[10][11][12][13][14][15][16][17][18][19][20][21][22][23][24][25][26][27] u Solinu, u crkvi sv. Petra i Mojsija kraljevskom krunom i predao mu druge znakove kraljevske vlasti i papinsku zastavu.[28]

Novi kralj Dmitar Zvonimir obećao je Svetoj Stolici, da će: pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu, da će papi davati godišnji dar u novcu, da će paziti da se Crkvi daju prvine i desetine, da će sprječavati prodaju ljudi, štititi siromahe, udovice i siročad. Ujedno je Dmitar Zvonimir ustupio papi samostan svetoga Grgura u Vrani kao hospicij za njegove poslanike. U tom samostanu, po prijepisu prisege Dmitra Zvonimira, nalazile su se dvije zlatne krune s draguljima. Pretpostavka je da su to krune kralja Tomislava i Stjepana Držislava.

Za krunu kralja Tomislava ne zna se odakle je. No za krunu Stjepana Držislava se zna da je došla iz Bizanta kao priznanje Bizanta Stjepanu Držislavu kao vladaru. Dmitar Zvonimir je okrunjen trećom krunom koja je donešena iz Rima. Te krune su izgubljene u mračnom periodu okupacije od stane Turaka i Venecije (područje Vrane su držali i Turci i Mlečani). No nije isključena mogućnost da je jedna od tih kruna završila u Napulju poslije krunjenja Ladislava Anžuvinca, sina Karla Dračkog, 5. kolovoza 1403. godine u Zadru. Povijesno se ne zna kojom se krunom okrunio Ladislav Napuljski.

Tako je kralj Zvonimir, kao i neki drugi europski vladari, prihvaćanjem papinske političke doktrine, podržavanjem reformnog pokreta, te pružanjem jamstva crkvenim interesima u Hrvatskoj i obećanjem brige o vjerskom i obiteljskom životu, osigurao politički i obrambeni savez sa Svetom Stolicom, državnopravno priznanje Kraljevine Hrvatske (regnum Dalmatiae et Chroatiae) i njen stabilan međunarodni položaj.

Kralj Zvonimir stolovao je u Kninu, a kako za njegova vladanja nije bilo većih ratovanja, ojačao je razvitak gospodarstva i kulture. Zvonimir koji je bogato darivao crkve i samostane, dao je izgraditi trobrodnu baziliku u Biskupiji kraj Knina, a od svih njegovih darova najpoznatiji je dar samostanu svete Lucije u Baški na otoku Krku. Naime redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira.

Zvonimir je bio oženjen Jelenom Lijepom, sestrom ugarskog kralja Ladislava. Imao je sina Radovana i kćer Klaudiju udatu za plemenitaša iz plemena Lapčana, Hrvati su poslije Zvonimirove smrti na prijestolje doveli Stjepana II., sinovca kralja Krešimira IV. Hrvatski narod stoljećima je pamtio razdoblje mira i blagostanja koji su vladali u doba kralja Zvonimira. To se spominjalo na Cetingradskom saboru, ali i stoljećima poslije. Unatoč tome njegova smrt, kao i njegov brak sa Jelenom pokazali su se pogubnima za Hrvatsku jer su prouzročile sukscesijski rat koji je završio gubitkom hrvatske samostalnosti i dolaskom mađarskih Arpadovića na hrvatsko prijestolje.

Legenda o smrti[uredi VE | uredi]

Kip Dmitra Zvonimira u Kninu

Poznata je legenda[29] o smrti kralja Zvonimira i kletvi o 900-godišnjem prokletstvu. Pretpostavka je da se vijest o Zvonimirovoj nasilnoj smrti prvi put javila u Ugarsko-poljskoj kronici iz 13. stoljeća. Tamo se spominje hrvatski kralj Kazimir kojega je osvetio mađarski kralj. Zvonimirovo ime vezano uz nasilnu smrt pouzdano se javlja tek u Ljetopisu popa Dukljanina, točnije u prijevodu prva 23 poglavlja djela na hrvatski iz 15. stoljeća[30]. Naime, samo djelo je nastalo u drugoj polovici 12. stoljeća. Postoje 4 redakcije ovog djela: osnovna latinska redakcija, talijanski prijevod latinske redakcije (načinio 1601. god. benediktinac M. Orbini), prijevod prva 23 poglavlja na hrvatski (nepoznati autor), te prijevod hrvatske redakcije na latinski (preveo Marko Marulić, na molbu Splićanina Dmina Papalića).

Prema legendi, Zvonimir je ubijen 20. travnja 1089. godine u Kosovu (danas Biskupiji) kod Knina. U to vrijeme bizantski car Aleksije I. Komnen bi potučen od Pečenega na donjem Dunavu, a Turci Seldžuci osvojiše Jeruzalem. Aleksije I. Komnen zatraži od pape Urbana II. pomoć za oslobađanje Jeruzalema od Turaka. U isto vrijeme zatraži pomoć i od Dmitra Zvonimira. Kralj Zvonimir sazva sabor u Kosovo kod "pet crkava". No pri pomenu na rat u tuđini nezadovoljnici su ga ubili.

Također, vijesti o nasilnoj smrti nalaze se u Historija salonitana maior iz 16. stoljeća, te Chronicom breve regni Croaciae Ivana Tomašića.[31]

Od hrvatskih povjesničara, Ivan Lučić i većina povjesničara 19. stoljeća su odbacivali ovaj izvještaj. Ferdo Šišić je 1905. objavio raspravu u kojoj je smatrao da je ne treba odbaciti, i u svojim djelima je zastupao ideju da je Zvonimir ubijen, a u tome su ga slijedili Stjepan Gunjača, Viktor Novak i Mario Kostrenčić.

Nikola Radojčić i većina povjesničara poslije Drugog svjetskog rata zastupa mišljenje da je riječ o legendi koja ima malo veze sa stvarnim zbivanjima i da je Zvonimir umro prirodnom smrću. U recentnijoj literaturi javilo se mišljenje da je legenda zapravo modificirana verzija češke legende o smrti kneza Većeslava.[32]

Legenda o Zvonimirovoj smrti je jedina autentična srednjovjekovna legenda o nekom srednjovjekovnom kralju. Ona nije produkt historiografije 19. stoljeća, kao što je većina mitova, kojima se danas služimo kada govorimo o hrvatskoj ranosrednjovjekovnoj povijesti. Prema izvorima vjerojatnije je da je Zvonimir umro prirodnom smrću, istodobno zbog novijih znanstvenih spoznaja, teza o ubojstvu se ne može odbaciti kao potpuna nevjerojatna.[33] Vidi i: Hrvatska redakcija, Dodatak: Legenda o smrti kralja Zvonimira

Prema "Historia salonitana maior", na Zvonimirovom grobu nalaze se sljedeći stihovi:


  1. TKO ĆE MOĆI SUZDRŽATI NAROD, DA NE UZDIŠE,
  2. KADA BUDE GLEDAO OVAJ GROB, DOISTA VRIJEDAN OPLAKIVANJA?
  3. JER U OVOJ TAMI POČIVA SVIJETLA ZVIJEZDA
  4. UZVIŠENA PODRIJETLA. KAKO LI SE ČUDNO TRNE!
  5. JER NJEZINA SE DIVLJAČKA SMRT MOŽE S PROKLINJANJEM TUMAČITI
  6. CRNIM ZLOČINIMA OPAKOGA NARODA
  7. BIJESNI POPUSTIŠE DO KRAJNOSSTI SRCU
  8. I NAJTEŽIM UMORSTVOM POGUBIŠE KRALJA
  9. KREPKE SNAGE, RUKOM MOĆNOGA,
  10. POBOŽNOGA ZVONIMIRA, BESKRAJNO POŠTENOGA,
  11. KOJI JE BIO NJIHOV ŠTIT PROTIV DUŠMANIMA,
  12. NAVIKAO DA SATIRE NEPRIJATELJSKA VRATA,
  13. OPLAKUJTE, PRVACI, VEĆ JEDNOM GLAVARA ČASTI,
  14. STARCI I MLADIĆI HRVATSKE ZEMLJE,
  15. JER ŠTO BIJAŠE PRVA SVEČANOST KRALJEVSTVA
  16. I UJEDNO ČAST I SLAVA, SADA JE PROPALO

Kralj Zvonimir prvo je pokopan u katedralnoj crkvi sv. Marije u Kninu, a poslije je prenesen u Solin.

U crkvi Sv. Marka evanđeliste u Zagrebu nalazi se freska Joze Kljakovića s motivom prisege kralja Zvonimira.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Neven Budak: Prva stoljeća Hrvatske, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994, str. 111. - 113. To ne isključuje ni Goldstein; Ivo Goldstein: Hrvatski rani srednji vijek, Novi Liber : Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, Zagreb, 1995., str. 401
  2. Znameniti i zaslužni Hrvati: te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925-1925, str. X, Odbor za izdanje knjige "Zaslužni i znamenti Hrvati 925-1925.", Emilije Laszowski, Zagreb 1925.
  3. Golstein, str. 390
  4. Budak, str. 116; Goldstein, str. 390-1; Stjepan Antoljak: Pregled hrvatske povijesti, Laus-Orbis, Split, 1994., str. 49
  5. Budak, str. 211
    Wikicitati „1075. Poslanik pape Grgura VII. (1073. - 1085.), opat Gebizon, kruni u bazilici Sv. Petra i Mojsija u Solinu (danas Šuplja Crkva) Zvonimira za kralja Hrvatske i Dalmacije.“
    ()
  6. Goldstein, str. 401
  7. Neven Budak - Tomislav Raukar, Hrvatska povijest srednjeg vijeka, Školska knjiga, Zagreb 2006., str. 138:
    Wikicitati „...pa je papin legat, opat Gebizon, 1075. u crkvi sv. Petra i Mojsija u Solinu okrunio Zvonimira za kralja Hrvatske i Dalmacije.“
    ()
  8. Stjepan Antoljak, Pregled hrvatske povijesti, Split 1994., str. 50.:
    Wikicitati „1075...U listopadu, Gebizon uz prisustvo velikaša, svećenstva i naroda okruni Zvonimira za hrvatsko-dalmatinskog kralja u bazilici sv. Petra u Solinu.“
    ()
  9. Ferdo Šišić, Povijest Hrvata. Pregled povijesti hrvatskog naroda 600. - 1918., Split, 2004., str. 151.:
    Wikicitati „Kad su ti uvjeti bili primljeni obavljeno je negdje na početku listopada 1075. svečano krunisanje.“
    ()
    U fusnoti se navodi:
    Wikicitati „Zvonimirova zakletva datirana je anno dominice incarnationis millesimo LXXVI, indictione XIV, mense octobris, no kako se radi o mjesecu listopadu, a indikcija 14 započela je 1. IX 1075., dolazi ovdje u obzir ne god. 1076, nego 1075. Slično je s datumom splitskog sabora u studenom 1074, a ne 1075.“
    ()
  10. Smičiklas, Tadija. Poviest hrvatska / po vrelih napisao Tade Smičiklas, Dio prvi, Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 1882., str. xiv., 214., 251.–258.
  11. Šišić, Ferdo. Pregled povijesti hrvatskoga naroda od najstarijih dana do 1. decembra 1918., 1. sv., 2. izd., Tisak i Naklada St. Kugli, Zagreb, 1920., str. 130.,
    Wikicitati „…našto je onda u nedjelju 9. oktobra 1076. od samoga papinskoga poslanika Gepizona okrunjen u bazilici sv. Petra u Solinu. Kod krunisanja položio je Dmitar Zvonimir (1076.–1089.) pred čitavim saborom na ruke opata Gepizona papi Grguru VII. prisegu, kojom se izjavio vjernim…“
    (Šišić, 1920., 130.)
  12. Šišić, Ferdo. Hrvatska povijest od najstarijih dana do potkraj 1918., sv. 1, dijelovi 1–3, Tisak Zaklade tiskare »Narodnih novina«, 1925., str. 559.,
    Wikicitati „Kad ih je knez Dmitar Zvonimir prihvatio, bi isklican od svega sabrana svećenstva, plemstva i naroda kraljem Hrvatske i Dalmacije, našto ga je onda u nedjelju 9. oktobra 1076. sam papinski poslanik Gebizon okrunio u bazilici Sv. Petra u Solinu, a ne u Splitu…“
    (Šišić, 1925., 559.)
  13. Horn, Gustave. Le Compromis de 1868 Entre La Hongrie Et La Croatie: Et Celui de 1867 Entre L'Autriche Et La Hongrie, Librairie générale de droit et de jurisprudence, Paris, 1907., str. 26.
  14. Šišić, Ferdo. Priručnik izvora hrvatske historije, Znanstvena knjižnica, Nakl. Kr. hrv.–slav.–dalm. zemaljske vlade, Zagreb, 1914., pogl. Vazalska prisega hercega Dmitra Zvonimira papi Grguru VII. (Na početku oktobra 1076.), 266. – 269., osobito na str. 267.
    Wikicitati „…ovih se riječi još vidi, da su se tada (1192.) čuvali u lateranskom arkivu potpuni spisi crkvenoga sabora održana po svoj prilici u bazilici sv. Petra u Solinu,1 gdje je i izabran i okrunjen hrvatsko-dalmatinskim kraljem herceg Dmitar Zvonimir između…“
    (Šišić, 1914., str. 267.)
  15. Harambašić, August. Lirika, Izd. Hrvatskoga izdavalačkoga bibliografskoga zavoda, Zagreb, 1942., str. 37. – Hrvatska kruna Dmitra Zvonimira g. 1076.
  16. Mandić, Dominik. Hrvati i Srbi : dva stara različita naroda, 3. izd., Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990., str. 86., ISBN 86-401-0081-0,
    Wikicitati „Nakon dugih dogovora papa je početkom jeseni g. 1076. poslao u Hrvatsku legata opata Gebizona i biskupa Fulkoina. Ovi su na svetkovinu Materinstva Božjega, 9. listopada 1076, na Solinskom polju kod Splita svečano okrunili hrvatskoga vojvodu Dmitra Zvonimira (1076-1089)…“
    (Mandić, 1990., 86.)
  17. Mandić, Dominik; [Lasić, Dionis; Pandžić, Basilius S. (prir.)], Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Hrvatski povijesni institut, Rim, 1963., str. 315., 438.,
    Wikicitati „…po firentinskom načinu računanja i rimskoj indikciji, to bi bilo 9. listopada 1076. Prvu godinu valja isključiti, jer je još u studenom 1075. hrvatski kralj živio u ropstvu normanskoga kneza Amika115, niti se još tada bilo pristupilo izboru novoga kralja Zvonimira.“
    (Mandić, 1963., 315.)
  18. Horvat, Josip. Politička povijest Hrvatske, sv. 1, Binoza-svjetski pisci, Zagreb, 1936., str. 16., navodi: početku oktobra 1076.
  19. Dabinović, Antun. Hrvatska državna i pravna povijest : s reprodukcijama najvažnijih dokumenata i slikama, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990., str. 85., ISBN 86-401-0057-8
  20. Perojević, Marko. Ninski biskup u povijesti hrvatskog naroda, Izdanje Matice Hrvatske, Zagreb, 1942., str. 123.
  21. Neralić, Jadranka. Priručnik za istraživanje hrvatske povijesti u Tajnom vatikanskom arhivu : od ranog srednjeg vijeka do sredine XVIII. stoljeća : Schedario Garampi, Biblioteka Hrvatska povjesnica : Posebna izdanja, 1. sv., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2000., str. 6., ISBN 953-6324-16-4,
    Wikicitati Prema navodu iz rukopisa Liber Censuum Romanae Ecclesiae, kojemu je autor Cencius Sabellus,16 doznajemo da su se i spisi Crkvenoga sabora održanoga u bazilici Sv. Petra u Solinu 1076. godine, kad je Dmitar Zvonimir izabran i okrunjen hrvatsko-dalmatinskim kraljem, čuvali u njegovo vrijeme (dakle barem do 1227. godine) u Lateranskoj palači.17
    (Neralić, 2000., 6.)
  22. Novak, Grga; Maštrović, Vjekoslav (ur.), Povijest Vrane, Institut Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, Zadar, 1971., str. 482.
  23. Mesić, Matija. »Dimitar Zvonimir kralj hrvatski« (»Rad« JAZU XXXIX, Zagreb, 1877., 115-141.)
  24. Horvat, Josip. Kultura Hrvata kroz 1000 godina, 1. sv., 2. izd., A. Velzek, 1939., str. 114.
  25. Rački, Franjo. Odlomci iz državnoga práva hrvatskoga za narodne dynastie., Troškom K. Stojšića, Knjigarnica Ferdinanda Klemma, Beč, MDCCCLXI., str. 62.,
    Wikicitati „Grgur dakle posla svoje poklisare sa stožernikom Gebizoniom na čelu u Hrvatsku, koj dne 9. Listopada 1076 u spljetskoj Basilici sv. Petra u ime papino velikom sjajnosti Zvonimira okruni, te kraljevskim stiegom, mačem i žezlom na hrvatsko priestolje uzvisi.“
    (Rački, 1861., 62.)
    Wikicitati 1) U važnomu rukopisu »Cencii Camerarii« u knjižnici Vatikanskoj pod br. 8486 je Zvonimirova inauguralna diploma, najprie od Baronia (Annal. Eod. ad a. 1076, tom. XI., p. 484) priobćena iz rukopisa, što se čuvao u Lateranskom Arkivu u Rimu.“
    (Rački, 1861., 62.)
  26. Tkalčić, Ivan Krstitelj. Hrvatska povjestnica, Brzotiskom Dragutina Albrechta, Zagreb, 1861., str. 33.
    Wikicitati „Da se pako na priestolu bolje učvrsti, dade se pod zaštitu rimske stolice, a papa Grgur VII. posla mu po svom poslaniku opatu Gebizonu krunu, žezlo, mač i zastavu, i tako okrune Zvonimira u starom Solinu, u crkvi sv. Petra mjeseca listopada 1076. za kralja hrvat.-dalmatinskoga.“
  27. Klaić, Vjekoslav. Povjest Hrvata : od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, Tisak i naklada L. Hartmana, Zagreb, 1899., str. 113., 115.,
    Wikicitati „Dan 8. listopada 1076. znamenit je u povijesti hrvatskoj.“
    (Klaić, 1899., 113.)
    Wikicitati „Bijaše polovicom listopada 1076. upravo u vrijeme, kad se je slavilo krunisanje u Hrvatskoj.“
    (Klaić, 1899., 115.)
  28. Tomislav Raukar: "Hrvatsko srednjovjekovlje", Školska knjiga, Zagreb, 1997., ISBN 953-0-30703-9, str. 49.
  29. Damir Karbić: Šubići i dobri kralj Zvonimir. Prilog proučavanju upotrebe legendi u politici hrvatskih velikaških obitelji
  30. Porfirogenet, pop Dukljanin i ostali izvori
  31. Ivo Goldstein, "Kako, kada i zašto je nastala legenda o nasilnoj smrti kralja Zvonimira", Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 17 (84), str. 36. [1]
  32. Josip Bratulić, "Legenda o kralju Zvonimiru", u: Zvonimir, kralj hrvatski, Zagreb 1997, str. 235.
  33. Hrvatska radiotelevizija Hrvatski kraljevi - šesta epizoda

Wikizvor[uredi VE | uredi]

U spomen osamstogodišnjice krunidbe hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira – napisao August Šenoa

Prisega kralja Zvonimira

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Ferdo Šišić: Priručnik izvora hrvatske historije , Zagreb, 1914., NSK signatura 100.104 sv4
  • Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda od najstarijih dana do 1. decembra 1918., Zagreb, 1920., NSK signatura 116.069
  • Ferdo Šišić: Hrvatska povijest od najstarijih dana do potkraj 1918., Zagreb, 1925., NSK signatura II-5.565
  • Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskog naroda, Zagreb, 1975., NSK signatuta 478.440 (Urednik Trpimir Macan je preradio original)
  • Ferdo Šišić: O smrti hrvatskoga kralja Zvonimira, Zagreb, 1905., NSK signatura II 5.126
  • Stjepan Gunjača: Kako i gdje je svršio hrvatski kralj Dimitrije Zvonimir s dodatkom o grobu kralja Zvonimira na Kapitulu kod Knina, Zagreb, 1952., NSK signatura 318.123
  • Stjepan Gunjača: Oko revizije iskopina u Biskupiji, Knin, 1956., NSK signatura 334.634
  • Stjepan Gunjača: Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji , Zagreb, 1973. (za sv. 1.), 1975. (za sv. 3.), NSK signatura 454.676 sv1, sv3
  • Dr. o. Dominik Mandić: Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Rim, 1963., NSK signatura It 670 sv1
  • Nada Klaić: Historia Salonitana Maior, Beograd, 1967., NSK signatura 112.029 sv399
  • Nada Klaić: Problem Zvonimirove smrti u novijoj literaturi, Zagreb, 1963., NSK signatura 371.433
  • Vjekoslav Klaić: Kralj Dimitar Svinimir i njegovo doba, Zagreb, 1876., NSK signatura 155.603; 000.485
  • Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Zagreb, 1899., NSK signatura 118.044
  • Ante Milošević: Crkva Sv. Marije, mauzolej i dvori hrvatskih vladara u Biskupiji kraj Knina, Split, 2002., NSK signatura 609.844
  • Mate Zekan: Kralj Zvonimir-dokumenti i spomenici, hrv. i eng., Split, 1990., NSK signatura A-II 65.502
  • Mate Zekan: Krunidbena bazilika kralja Zvonimira : crkva Sv. Petra i Mojsija (Šuplja crkva) u Solinu : pregled dosadašnjih istraživanja, Starohrvatska prosvjeta, Split, ser 3, 27(2000. (i.e.2003.)); str. 249-259.
  • Franjo Rački: Documenta historiae chroaticae periodum antiquam, Zagreb, 1877., NSK signatura 000.615 sv7
  • Franjo Rački: Hrvatska dvorska kancelarija i njezine isprave za vladavine narodne dinastije, Zagreb, 1876., NSK signatura 155.397
  • Miho Barada: Iz kronologije hrvatske poviesti, Zagreb, s.a. [1943.], NSK signatura 199.641
  • Miho Barada: Prilozi kronologiji hrvatske povijesti [1062-1075.], Zagreb, 1957.
  • Ante, Nazor, Zoran Ladić: Povijest Hrvata : ilustrirana kronologija - History of Croatians : illustrated chronology , Zagreb, 2003.
  • Jakov Stipišić: Pitanje godine krunidbe kralja Zvonimira. U: Goldstein, Ivo (ur.), Zvonimir kralj hrvatski : zbornik radova, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb, 1997., str. 57.-66., ISBN 953-175-048-X, (Zbornik radova sa znanstvenog skupa Zvonimir kralj hrvatski održanoga u prosincu 1989. god. u Zagrebu i Splitu).
  • Ivo Goldstein: Kako, kada i zašto je nastala legenda o nasilnoj smrti kralja Zvonimira?, Zagreb, Sveučilište u Zagrebu - Institut za hrvatsku povijest, Radovi vol. 17, 1984., str. 35-54.
  • Arhinet Dmitar Zvonimir

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]