Stari grad Čakovec

Izvor: Wikipedija
Stari grad Zrinski
Čakovec, Hrvatska
Pogled na Stari grad sa sjeverne strane
Pogled na Stari grad sa sjeverne strane
Pogled na Stari grad sa sjeverne strane
Vrsta
građevine
utvrda
Tip srednjovjekovni nizinski utvrđeni
grad (burg) sa središnjom palačom
okružen opkopima, nekada
ispunjenima vodom, koji su u
novije doba isušeni
(njem. Wasserburg)
Građevni
materijal
tesani kamen, opeka
Stanje
očuvanosti
djelomično obnovljen
Utemeljenje 13. stoljeće
Položaj Čakovec
Međimurska županija
Kategorizacija kulturno dobro od nacionalnog
značaja (od 19.11.2007.)
Oznaka N-23
Klasifikacija profana graditeljska baština
Otvorenost
za javnost
Muzej Međimurja Čakovec
Tipološki opis
i gospodari
1.) toranj, kula (Čakov turen)
  • 13.st.: Dimitrije Čak
    (mađ. Demeter Csák)
  • 13.st.: obitelj Buzad-Hahold
    (mađ. Buzád-Hahót)

2.) utvrda, utvrđeni grad

(lat. castrum), isprava kralja
Karla Roberta
od 27. lipnja 1333.
- darovnica kralja Ljudevita I.
Stjepanu I. Lackoviću
od 30. listopada 1350.

3.) renesansni utvrđeni dvor

(lat. castellum), branjen
bedemima i bastionima
- isprava Nikole Šubića Zrinskog
o gradnji novog dvora iz 1559.


Izgled kompleksa utvrđenog
čakovečkog burga 1640. godine

  • 1546-1691.: obitelj Zrinski
  • 1691-1695.: Kraljevska ugarska
    komora


U prikazu Hrvatske iz 1689. g.
Čakovec je uz gornji rub karte

  • 1695-1702.: markiz Hercule
    Joseph Louis Turinetti de Prié
  • 1702-1715.: kralj Karlo VI.
  • 1715-1719.: grof Ivan Čikulin

4.) barokna palača
utvrđena zidinama

izgrađena 1738-1742. nakon
potresa
- izvor: "Natale solum"
Josipa Bedekovića iz 1752.


Izgled obnovljenog Čakovca
u 18. stoljeću

  • 1719-1791.: obitelj Althan
  • 1791-1923.: obitelj Feštetić
  • 1923-1933.: tvrtka "Slavonija"
    d.d. iz Zagreba
  • 1933-1941.: Udruženje
    zanatlija Čakovec
  • 1941-1945.:mađarska okupacija
  • 1946-1954.: Ekonomska škola
    i đački dom
  • 1954-danas: Muzej Međimurja
    Čakovec

Stari grad Čakovec ili Stari grad Zrinskih, utvrđeni plemićki dvorac u središtu grada Čakovca, sjedišta Međimurske županije, sjeverna Hrvatska. U doba najveće moći velikaške obitelji knezova Zrinskih (16. i 17. stoljeće) bio je njihovo glavno sijelo i rezidencija hrvatskog bana u kojoj su povremeno održavane banske konferencije. Najveći je i najvažniji graditeljski objekt te vrste u županiji, djelomično dobro očuvan i u novije vrijeme povremeno obnavljan, te kulturno-povijesno valoriziran i kategoriziran. Prema ranijoj nomenklaturi nosio je epitet spomenika nulte kategorije, a po sada važećoj kategorizaciji od dana 19.11.2007. godine razvrstan je u kulturno dobro od nacionalnog značaja s oznakom N-23 i klasificiran u profanu graditeljsku baštinu. U njemu je danas smješten raznovrstan i vrijedan stalni izložbeni postav Muzeja Međimurja. Cijeli se fortifikacijsko-smještajni kompleks Starog grada nalazi okružen prostranom parkovnom arhitekturom Perivoja Zrinskih.

Povijesni pregled[uredi | uredi kôd]

Prvi se put spominje u 13. stoljeću kao toranj ili kula (Čakov turen) jednostavnije fortifikacijske konstrukcije, izgrađen od drvenih elemenata. Njegov je utemeljitelj ugarski grof Dimitrije ili Dmitar Čak (mađ. Demeter Csák), po kojem je grad Čakovec dobio ime. Nešto poslije se već navodi kao utvrda, odnosno utvrđeni grad (lat. castrum), u jednoj ispravi kralja Karla Roberta Anžuvinskog od 27. lipnja 1333. godine.

Vlasnici utvrde, ujedno gospodari Čakovca i vlastelinstva Međimurje, često su se tijekom godina i stoljeća mijenjali. Utvrda se u više navrata rekonstruirala i nadograđivala, posebice u razdoblju vladavine obitelji Zrinski (1546-1691.) i Althan (1719-1791.). Osim njih, Čakovcem su gospodarili članovi plemićkih obitelji Buzad-Hahold [mađ. Buzád-Hahót] (13. stoljeće), Gising [njem. Güssing] (Henrik Gising spominje se 1267. godine), zatim Lacković (1350-1397.), Kaniški [Kanižaj, mađ. Kanizsai] (1397-1405.), grofova Celjskih (1405-1461.), Lamberg, Ernušt (1473-1540.), Keglević (1540-1546.), Turinetti de Prié (1695-1702.), Čikulin (1715-1719.), i na koncu, od 1791. do 1923., Feštetići.

U 16. stoljeću hrvatski ban Nikola Šubić Zrinski, koji je došao u posjed Međimurja 1546. godine, pretvara čakovečki kastrum u utvrđeni renesansni dvor (lat. castellum), branjen bedemima i bastionima, te okružen opkopima napunjenima vodom, o čemu govori jedan dokument Zrinskog iz 1559. izdan međimurskim pavlinima, u kojem se navodi obveza kmetova za sudjelovanje u građevinskim radovima na objektu. Najsjajnije godine dvor bilježi za života bana Nikole Zrinskog Čakovečkog (*1620-†1664.), kada ga posjećuju i podrobnije opisuju strani znanstvenici, diplomati i putopisci poput Nizozemca Jakoba Tolliusa (1661. godine) i Turčina Evlije Čelebija (1660. godine). U to je vrijeme u njegovim prostorijama bila smještena znamenita Bibliotheca Zriniana, bogata Nikolina zbirka knjiga.

Odlaskom Zrinskih s povijesne scene 1691. godine kompleks Starog grada, poslije nekoliko kratkotrajnih promjena vlasnika, dolazi 1719. u ruke grofova Althan. U njihovo se vrijeme događa veliki zemljotres 30. travnja 1738. godine, nakon čega na starim temeljima počinje izgradnja barokne palače utvrđene zidinama, kakav izgled u osnovi zadržava do danas. Althani prodaju 1791. za 1,6 milijuna forinti cijelo svoje međimursko imanje grofovima Feštetićima, plemićkoj obitelji podrijetlom iz Hrvatske, ali tada već mađariziranoj. Oni u 19. stoljeću postupno na svojim posjedima provode industrijalizaciju, pa tako i čakovečki Stari grad djelomično koriste u gospodarske svrhe, otvorivši pogon za proizvodnju šećera.

Nakon prvog svjetskog rata Feštetići se 1923. povlače, a dvorac kupoprodajom dolazi u ruke najprije trgovačkom društvu „Slavonija" d.d. iz Zagreba, koje se bavilo prometom drva, a zatim od 1933. Udruženju zanatlija iz Čakovca. Za vrijeme drugog svjetskog rata u njemu je djelovala mađarska okupacijska vlast, a od 1946. do 1954. godine Ekonomska škola i đački dom. Novoosnovani Muzeja Međimurja preuzima objekt 1954. i ima tu svoje sjedište do danas.

Arhitektura[uredi | uredi kôd]

Čakovečki se Stari grad sastoji od vanjskih obrambenih zidina, bastiona, koje čine tlocrtno peterokutni oblik, te su u današnjem obliku izgrađeni većinom u 16. i 17. stoljeću. Ti bastioni jedinstveni su u Hrvatskoj po tome jer nisu zemljani već su sagrađeni od opeke. Monumentalne zidine, čija se debljina na nekim mjestima mjeri metrima, uokviruju vanjsko dvorište, koje pak razdvaja zidine i palaču, centralni objekt čitavog fortifikacijsko-smještajnog kompleksa.

Unutrašnja četverokutna palača podignuta je vjerojatno za vrijeme obitelji Ernušt (15. i 16. st.), pregrađena u razdoblju Zrinskih (16. i 17. st.), a današnji je oblik dobila u doba češko-austrijske obitelji Althan oko 1743. godine, tijekom rekonstrukcije poslije razornog potresa 1738., koja je stari renesansni dvor pretvorila u monumentalnu baroknu palaču. Taj se unutrašnji objekt kompleksa čakovečke utvrde još naziva i Novi dvor. Arhitekt ove građevine bio je bečki dvorski arhitekt Anton Erhard Martinelli. On je prijašnjoj jednokatnoj palači dogradio drugi kat, a potresom uništeni toranj premjestio s palače, gdje se nalazio ranije, na glavnu vanjsku ulaznu kulu, na kojoj je i danas. Unutar „Novog dvora“ nalazi se popločano unutrašnje dvorište iz kojeg se ulazi u zgradu na glavni, povišeni ulaz, ukrašen nizom arkada, te na nekoliko sporednih ulaza u prizemlju.

Oko zidina stoljećima su postojali široki opkopi ispunjeni vodom, koja je dotjecala iz male međimurske rijeke Trnave, čiji je izvor u nekoliko kilometara udaljenom briježnom dijelu Međimurja. Kasnije je Trnava preusmjerena, kako ne bi protjecala središtem Čakovca. Prestankom turske opasnosti, opkopi su s vremenom skoro potpuno isušeni, osim jednog jezera sa sjeverne strane utvrde, koje je postojalo još u sedamdestim godinama 20. stoljeća, a onda je i ono isušeno. Tako je nekadašnji srednjovjekovni nizinski utvrđeni grad (burg) okružen širokim vodom napunjenim jarcima (u njemačkoj stručnoj nomenkalturi poznat kao Wasserburg) izgubio svoje puno značenje. Preko vodenog okruženja u dvorac se ulazilo sa sjeverne strane, dugačkim drvenim mostom koji je vodio do glavne ulazne kule. Danas se na tom mjestu nalazi kratak kameni mostić.

Oko cijelog arhitektonskog sklopa nalazi se održavani park, bogat raznovrsnim drvećem, grmljem i cvjetnim površinama, te pun različitih spomenika (kipovi, biste, spomen-obilježja i drugo), koji nosi ime po svojim najeminentnijim bivšim vlasnicima - Perivoj Zrinskih.

Stari grad danas[uredi | uredi kôd]

Čakovečki Stari grad danas je simbol identiteta i tradicije Međimurja. Jedan je od najočuvanijih kulturno-povijesnih spomenika bogate prošlosti međimurskog kraja i sa svojim kulama, zvonikom, palačom i zidinama predstavlja skladnu arhitektonsku cjelinu. Već desetljećima kategoriziran kao spomenik kulture nulte kategorije, prema novoj je kategorizaciji od dana 19.11.2007. godine razvrstan u kulturno dobro od nacionalnog značenja (s oznakom N-23), a klasificiran je u profanu graditeljsku baštinu. U njemu se nalaze bogata arheološka, etnografska, kulturno-povijesna i povijesna zbirka te izložbeni salon likovne galerije Muzeja Međimurja.

Galerija[uredi | uredi kôd]

Vidi još[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Tomislav Đurić i Dragutin Feletar: ,,Stari gradovi i dvorci sjeverozapadne Hrvatske“, Naklada Kulturno-prosvjetnog društva „Zrinski“, Čakovec, 1971.
  • Josip Vidović, prof.: „Stoljeća utvrde – Rezultati zaštitnih arheoloških istraživanja fortifikacije Starog grada Čakovec“, Naklada Muzeja Međimurja, Čakovec, 1994.
  • Angela Horvat, Spomenici arhitekture i likovnih umjetnosti u Međumurju, Zagreb, 1956.
  • Rudolf Horvat, Poviest Međimurja, Zagreb, 1993. (pretisak izdanja iz 1944.) (ISBN 953-6138-00-X)
  • Zrínyi Károly, Monografija grada Čakovca, Čakovec, 2005. (prijevod izdanja iz 1905.) (ISBN 953-99360-4-7)