Étienne Gilson
| Étienne Henri Gilson | |
 | |
| Zapadna filozofija | |
| Filozofija 20. stoljeća | |
| Rođenje | Pariz, 13. lipnja 1884. |
|---|---|
| Smrt | Auxerre, 19. rujna 1978. |
| Škola/tradicija | Tomizam Novoskolastika |
| Glavni interesi | Teologija, metafizika, politika, književnost, povijest filozofije |
| Utjecaji | Akvinac, Aristotel, Augustin, Bonaventura, Brunschvicg, Comte, Dante, Maritain, Duns Škot |
| Utjecao na | Maritain, McKeon, Knasas, Geisler, Paul Weiss, Lacan, Corbin, Day, Merton |
| Portal o životopisima | |
Étienne Henri Gilson (Pariz, 13. lipnja 1884. – Auxerre, 19. rujna 1978.) bio je francuski filozof i povjesničar filozofije.
Životopis[uredi | uredi kôd]
Rođen je u Parizu u katoličkoj obitelji podrijetlom iz Burgundije.[1] Gilson je pohađao malo sjemenište u Notre-Dame-des-Champsu, a potom je završio srednjoškolsko obrazovanje u gimnaziji Henri IV. Nakon odsluženja vojnog roka, tijekom kojeg je počeo čitati Renéa Descartesa, studirao je za diplomu prvostupnika, fokusirajući se na utjecaj skolastike na kartezijansku misao.[2] Nakon studija na Sorboni kod Victora Delbosa i Luciena Lévy-Bruhla te na Collège de France kod Henrija Bergsona, završio je studij filozofije 1907. godine.[2]
Godine 1908. oženio se Thérèsom Ravisé od Meluna te je predavao u srednjim školama u Bourg-en-Bresseu, Rochefortu, Toursu, Saint-Quentinu i Angersu.[2] Godine 1913., dok je predavao na Sveučilištu u Lilleu, obranio je doktorsku disertaciju na Sveučilištu u Parizu na temu „Sloboda u Descartesa i teologiji”. Njegovu karijeru prekinulo je izbijanje Prvog svjetskog rata, jer je unovačen u francusku vojsku. Služio je na bojištu i sudjelovao u bitci za Verdun kao potporučnik.[2] Uhvaćen je u veljači 1916. te je u zatočeništvu proveo dvije godine.[2]
Godine 1919. postao je profesor povijesti filozofije na Sveučilištu u Strasbourgu. Od 1921. do 1932. predavao je povijest srednjovjekovne filozofije na Sveučilištu u Parizu.[2] Također je predavao tri godine na Harvardu.[2] Godine 1929. izabran je u Američku akademiju znanosti i umjetnosti.[3] Kao međunarodno priznati mislilac, Gilson je prvi, zajedno s Jacquesom Maritainom, dobio počasni doktorat iz filozofije na Papinskom sveučilištu Svetog Tome Akvinskog 1930. godine.[4]
Na poziv Kongregacije sv. Bazilija, osnovao je Papinski institut za srednjovjekovne studije u Torontu u suradnji s St. Michael's Collegeom na Sveučilištu u Torontu.[5] Izabran je u Francusku akademiju 1946. godine. Godine 1948. izabran je za međunarodnog člana Američkog filozofskog društva.[6]
Umro je u Auxerreu 19. rujna 1978. godine.[2]
Djela[uredi | uredi kôd]
Autor je više od šest stotina raznih publikacija.[2]
Na hrvatski jezik prevedena su njegova djela:
- „Uvod u kršćansku filozofiju”, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 1995.
- „Bitak i bit”, Demetra, Zagreb, 2010.
- „Filozofija u srednjem vijeku”, Demetra, Zagreb, 2011.
- „Diskurs o metodi (Rene Descartes) uz [historijski] komentar Etienne Gilsona”, Demetra, Zagreb, 2011.
Počasti[uredi | uredi kôd]
Odlikovanja[uredi | uredi kôd]
Ratni križ 1914.–1918.
Veliki časnik Legije časti
Časnik Legije časti
Vitez Legije časti[2]
Izvori[uredi | uredi kôd]
Literatura[uredi | uredi kôd]
Članci[uredi | uredi kôd]
- Dadić, Borislav. 1995. Étiene Gilson: otkriće kršćanske filozofije. Obnovljeni Život. Filozofsko teološki institut Družbe Isusove. Zagreb. 50 (1): 3–22
Knjige[uredi | uredi kôd]
- Leclercq, Jean. 1993. Di grazia in grazia: memorie. Biblioteca di cultura medievale (talijanski). Jaca Book. Milano. ISBN 978-88-16-40330-7
Mrežne stranice[uredi | uredi kôd]
- American Philosophical Society Member History [Povijest članova Američkog filozofskog društva] (engleski). www.amphilsoc.org. Pristupljeno 27. svibnja 2023.
- Étienne GILSON (francuski). www.academie-francaise.fr/. Pristupljeno 27. svibnja 2023.
- Etienne-Henry Gilson (engleski). www.amacad.org/. Pristupljeno 27. svibnja 2023.
- History and Organization of the Institute [Povijest i organizacija Instituta] (engleski). www.pims.ca. Pristupljeno 27. svibnja 2023.
