Ćojluk (Udbina, Hrvatska)
| Ćojluk | |
|---|---|
| Država |  Hrvatska |
| Županija | Ličko-senjska županija |
| Općina/grad | Udbina |
| Koordinate | 44°30′33″N 15°43′10″E / 44.5091°N 15.7194°E |
| Poštanski broj | 53234 Udbina |
| Pozivni broj | +385 053 |
| Autooznaka | GS |
  Ćojluk Ćojluk na zemljovidu Hrvatske | |
Ćojluk (Čojlug) je naselje u Republici Hrvatskoj, u sastavu Općine Udbine, Ličko-senjska županija.
Povijest[uredi | uredi kôd]
Hrvati na Udbini i u prstenu sela naokolo Udbine - u Podudbini, Ćojluku, Vrbi, Mutiliću i Rebiću stoljećima su činili 98% stanovnika sve do noći u 13. na 14. prosinca 1942. godine. Svi su bili starosjedioci ličko-čakavske provenijencije. Bili su 98% stanovništva.[3] Velikosrbi su u Udbini masovno poklali hrvatski narod, tako da je Hrvata u Udbini od prijeratne dvije tisuće 1945. gotovo sve nestalo. Ako Hrvati nisu bili pobijeni, raspršeni su.[4] U noći pokolja na Udbini, iza treće ure udbinski Hrvati morali su u egzodus radi spašavanja golih života. Od velikosrpskih talibana iz susjednih sela udbinski Hrvati bježali su preko planine Trovrva sve do spasonosnoga Lovinca. Zadrti velikosrbi iz susjednih sela su po egzodusu Hrvata zapalili i srušili sve katoličke crkve na Krbavi, zatirući tako trag hrvatstvu i katoličanstvu. Zapalili su i srušili katoličku crkvu sv. Nikole na Udbini, sv. Marka - groba u Podudbini, sv. Augustina u Mutiliću, uništili rimokatoličko groblje na Koriji.[3] Tako su i u Drugome svjetskom ratu i još više poslije rata, jugokomunisti i velikosrbi su ubijanjem uništili župu u Udbini.[5] Posljedica je bila da u Udbini uopće nije bilo potrebe za župnikom i posljedica je bila da cijelo vrijeme u jugokomunističkoj Jugoslaviji bilo je cementirano etničko čišćenje i od 1945. – 1990., Udbina nije imala ni župnika, ni crkvu, ni župni stan i nijednog Hrvata. Ciljano temeljito etnički očišćena od Hrvata, za cijelo vrijeme komunističke Jugoslavije Srbi nisu dali obnoviti župnu crkvu u Udbini. Sve do Oluje, kada su u nju došli prognani Hrvati iz Bosne.[4] Nastranost i lažljivost jugoslavenskog režima pokazala se i u poraću. Ne samo da nije bilo ništa od nacionalne ravnopravnosti, nego je nova Jugoslavija nastavila s politikom velikosrpske hegemonije, dekroatizacije i posrbljivanja hrvatskih krajeva. Na Udbini je nova Jugoslavija oduzela zemljište i kuće ratnih žrtava, udbinskih Hrvata i dala ih onim istim zločincima koji su ote Hrvate protjerali. Na tim su otetim hrvatskim zemljištima velikosrbi sagradili svoje kuće. Imovina im do danas nije vraćena[3]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Registar prostornih jedinica Državne geodetske uprave Republike Hrvatske. Wikidata Q119585703
- ↑ Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2021. – stanovništvo prema starosti i spolu po naseljima (hrvatski i engleski). Državni zavod za statistiku. 22. rujna 2022. Wikidata Q118496886
- ↑ a b c Ive Sertić: Hrvati su prognani prije 60 godina. Hrvati u Udbini (2), Rubrika: Jeka. Hrvatsko slovo, 17. siječnja 2003., str. 29.
- ↑ a b Mato Moguš: Potpuno nevin, mučen je i strijeljan zbog "masovnog pokolja srpskog stanovništva", a pokolja uopće nije bilo Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. kolovoza 2017. (Wayback Machine), Arhiv Riječke nadbiskupije, 23. ožujka 2010. Pristupljeno 14. lipnja 2017.
- ↑ Lički pop Alojzije Kukec: Ratni vihor u Gospiću i okolici, ur. i predgovor Goran Moravček, Issuu.com, Nakladnik Inicijativa za zaštitu baštine Kastav, 2013., ISBN 978-953-56683-3-6, str. 16
