Čakavsko narječje

Izvor: Wikipedija
Ovaj je članak dio niza o
čakavskom narječju hrvatskoga jezika

Osobine

Čakavski dijalekti

Sjeverozapadni dijalekti:

Središnji dijalekti:

Jugoistočni dijalekti:

Čakavsko narječje[1] ili čakavski jezik[2][3][4][5] (čakavština, čakavica, čekavski;[6] ISO:ckm) jedno je od triju narječja hrvatskoga jezika, uz kajkavsko i štokavsko. Najranije standardizacije hrvatskog jezika koristile su čakavski kao osnovu.[7]

Naziv potječe od odnosno-upitne zamjenice ča, srodne štokavskoj zamjenici što, bjeloruskim zamjenicama што (što), чо (čo), шо (šo); ruskim zamjenicama что (što), чё (čo), чо (čo), шо (šo), rusinskoj zamjenici што (što), ukrajinskim zamjenicama що (ščo), шо (šo), што (što), чо (čo), bugarskoj zamjenici що (što), makedonskoj zamjenici што (što), gornjolužičkosrpskoj zamjenici što, crkvenoslavenskoj zamjenici čĭto.[8][9][10]

Podrijetlom iz praindoeuropskog *kʷid, naknadno praslavenske zamjenice *čь. Srodne etimologije su latinski quid i grčki .[9]

Rasprostranjenost[uredi | uredi kôd]

Rasprostranjenost čakavskog narječja hrvatskog jezika krajem 20. stoljeća

Čakavski narječjem govori se u Istri, na hrvatskim otocima i uskom obalnom području Primorja i Dalmacije.[11]

U dijaspori, čakavskim se narječjem služe govornici u Austriji (Gradišće, Stinjaki, Poljanci, Hati, Dolinji)[12][11], Mađarskoj (u mađarskome dijelu Gradišća[12][11], u Hajmašu),[13], Bikali i Magoču.[14][15][16], Slovačkoj (Hrvatski Grob, Devinsko Novo Selo, Jandrof, Čunovo)[11], u Sloveniji (Starod, granično područje iznad Opatije, kod Kostanjevice, kod Tribuče u Beloj Krajini)[11], u SAD-u u Hobokenu (New Jersey, potomci govornika s otoka Suska)[12], San Pedro (Kalifornija, viški i komiški govori).[12]

Povijesna rasprostranjenost[uredi | uredi kôd]

Predmigracijska raspostranjenost čakavskog, štokavskog i kajkavskog narječja (do 16.st.).[17] Prostor čakavskog narječja obojan je plavom bojom.

Prije velikih seoba u 16. i 17. st. čakavsko narječje graničilo je s kajkavskim narječjem i slovenskim jezikom na sjeveru, sa štokavskim narječjem na istoku.[11]

Granica čakavskog narječja i slovenskog jezika je očuvana do danas.[11] Istra je bila područje s više romanskih govornika[11] (talijanski, istrorumunjski, istriotski), ali su svi Hrvati bili čakavci.[11]

Prema sjeveroistoku, granica s kajkavskim narječjem išla je kroz Gorski Kotar, prilično južnije od Kupe do Kupe ili neznatno južnije od Kupe na istoku; od ušća Kupe u Savu kod Siska do ušća Une u Savu kod Jasenovca, do predjela južno od Save.[11]

Čakavsko-štokavska granica je slabije naglašena, uz niz prijelaznih govora.[11] Granični prostor čakavštine i štokavštine je istočno od Une, južno prema Dinari, uz izbijanje na more istočno od Cetine.[11] Zapadni Pelješac, Korčula i Lastovo su čakavski, a istočni Pelješac, Mljet i otoci kod Dubrovnika štokavski.[11]

Ove su povijesne granice izmjenjene raseljavanjem stanovništva za turskog prodiranja polovicom 16. st.[11][18] Govornici štokavskog narječja povlače se pred Turcima prema sjeverozapadu pri čemu dolazi do novih jezičnih inovacija u kontaktu govornika različitih dijalekata.[18]

Pri ovim migracijama nastaje jugozapadni istarski dijalekt čakavskog narječja, čakaviziran štokavski dijalekt iseljenika s makarskog primorja, sa štakavskim supstratom.[18]

Razvoj[uredi | uredi kôd]

Nuvola apps important yellow.svg    Ovaj dio članka je nedovršen ili treba nadopune. Pomozite Wikipediji i dopunite ga.

Čakavski se razvio iz iste osnove iz koje su se razvili kajkavsko narječje, zapadnoštokavsko narječje i slovenski dijalekti,[19] opisane u zapadni južni slavenski jezici.
Riječ je o najzapadnijem hrvatskom narječju koje je dosta srodno s većinom zapadnoštokavskim dijalekata pogotovo pojedinim starošćakavskim dijalektima slavonski miješani dijalekt (pogotovo ikavski poddijalekt), istočnobosanski jekavski dijalekt, a dijeli i niz isoglosa sa zapadnim dijalektom, te južnim dijalektom, posebno dubrovačkim poddijalektom, koji su mu nekoć bili puno sličniji. Sjeverni dijalekti su posjeduju vezu s kajkavskim narječjem, kao i utjecaj na pojedina narječja slovenskog jezika (primorsko je dobar primjer). U kontaktima s drugim su se razvili i mnogi prijelazi poput donjesutlanskog (kajkavizirani čakavski ikavski), prigorskog (prijelazni čakavsko-kajkavski), goranski, lastovskog (jekavski čakavski, za koji postoji teza da je jekaviziran pod dubrovačkim utjecajem), jugozapadni istarski dijalekt (čakavizirani štakavski)

Rasprostranjenost čakavskog i povezanih narječja

Narječje se ukupno malo promijenilo od polaznog stanja, zbog čega se smatra arhaičnim. Na primjer, u velikom broju govora su očuvani stari naglasci[20]:

  • kratki silazni ȁ ("akut") npr. ȍko, nevȅsta, ōtȁc;
  • dugi silazni â ("cirkumfleks") npr. ûši, gōstiôna, žlēbâc;
  • metatonijski kratki uzlazni akut ã ("neoakut") npr. žẽnska, pozãbjēn, papãr.

(Neki od ovih simbola će se ispravno prikazati samo ako imate podešen preglednik (browser) i instalirane ispravne fontove.)

Kao što se vidi, svaki naglasak može biti na bilo kojem mjestu u riječi, a samoglasnik prije i poslije može biti dug. U mnogim dijalektima čakavskog je ovo stanje donekle promijenjeno; po naglasnome sustavu razlikuju se sljedeće skupine čakavskih govora:

  1. s "klasičnim" čakavskim sustavom s tri naglaska
  2. s dvonaglasnim sustavom (dva duga naglaska su svedena na jedan)
  3. s četveronaglasnim sustavom nalik štokavskom
  4. s četveronaglasnim štokavskim sustavom
  5. u kojima se prepliću naglasne značajke 1. i 2. skupine.

Suglasnici[uredi | uredi kôd]

Stari glas t’ je očuvan, i dalje se u većini čakavskih dijalekata izgovara vrlo mekano; d’ je prešao u j: meja prema štok. međa. To se odnosi i na skupine št’ i žd’ (čak. gušćer, možjani)

Samoglasnici[uredi | uredi kôd]

Stari ə (i u skupovima əl, ər) često nije nestajao u tzv. "slabom položaju", nego je od njega nastajalo a, a negdje i e: manon prema štok. mnom; slično kao u kajkavskom (menom).

Nazalno ę je postalo e, ali u nekim situacijama (ispred j, ž, č) je prešlo u a. Od glasa ě ("jat") nastalo je i, e, ili je u različitim dijalektima čakavskog.

Adrijatizmi[uredi | uredi kôd]

Mnogi govori uz obalu dijele zajedničke promjene, koje se zajednički zovu adrijatizmi, kao što su:[21]

  • prijelaz –m u -n na kraju relacijskog morfema
  • promjena ļ u j; Primjeri: jubav, poje (ljubav, polje)
  • cakavizam
  • skraćivanje dugoga samoglasnog glasa ; Primjer bȑk
  • protetsko j-; Primjer: justa (usta)
  • pojednostavnjivanje suglasničke skupine čk u šk; Primjer: maška (mačka)
  • zamjena primarnoga slijeda ra s re; Primjeri: ukredu, ukresti (ukradu, ukrasti)

Osobine[uredi | uredi kôd]

Nuvola apps important yellow.svg    Ovaj dio članka je nedovršen ili treba nadopune. Pomozite Wikipediji i dopunite ga.

Božidar Finka i Milan Moguš su po sljedećih osam kriterija[22] odlučivali o pripadnosti govora čakavštini:

  1. zamjenice ča i zač;
  2. stara akcentuacija (sustav tri naglaska, čuvanje praslavenskog mjesta naglaska);
  3. refleks tzv. jata (ě) (ikavski, ikavsko-ekavski);
  4. čakavsko t’;
  5. prijelaz starohrv. ę > a iza j, č i ž;
  6. prijelaz starohrv. d’ > j;
  7. kondicional bin-biš-bimo, bite;
  8. izostanak afrikata .
  • Ponekad je za neki govor teško reći pripada li čakavskom narječju, štokavskom narječju ili kajkavskom narječju, zbog isprepletenosti osobina većine hrvatskih dijalekata, tako je na primjer južnočakavski dijalekt bliskiji sa zapadnoštokavskim dijalektom (bosansko-dalmatinskim) negoli su ova dva dijalekta s drugim čakavskim odnosno drugim štokavskim dijalektima. S druge strane srednjočakavski dijalekt ima veliki dio kajkavskih svojstava, osobito na prostranstvu od Ozlja do Ogulina, tako da je teško reći radi li se o kajkavskim ili čakavskim govorima, dok čakavski govori Like i Gacke imaju više štokavskih svojstava[nedostaje izvor].

Glasovi[uredi | uredi kôd]

Glavnina dijalekata čakavskog ima sljedeći sustav suglasnika (pisan standardnim pisanjem čakavskog, u zapisu MFA se npr. koristi x umjesto h; gdje znakovi stoje u paru, lijevi predstavlja bezvučni a desni zvučni suglasnik):

Mjesto tvorbe labijalni koronalni dorsalni
Način tvorbe bilabijalni labiodent. alveolarni postalv. palatalni velarni
nazali      m        n      nj  
plozivi p   b t   d ć *   k   g
frikativi   f      s   z š   ž   h     
afrikate   c      č *       
aproksimanti      v      j  
vibranti      r
lateralni aproks.    l    
  • Glas ć se izgovara dosta umekšano, upravo kao ť (palatalizirano t, negdje slično tj), a č je izgovorom je između č i ć u štokavskom.

Gramatika[uredi | uredi kôd]

Karakterističan je oblik glagola biti koji se pojavljuje u tvorbi kondicionala: bin-biš-bi-bimo-bite-bi. Pojavljuje se nastavak u 3.osobi množine -du (pensuodu, plijedu, išćedu).

U promjeni po padežima očuvani su tzv. stari nastavci u množini (npr. dat. ženan, lok. va kućah, ins. z ženami) koji se razlikuju po dijalektima. Imperfekt je uglavnom nestao, a često i aorist.

Rječnik[uredi | uredi kôd]

U čakavskom se narječju pojavljuje velik broj arhaičnih riječi, naročito na sjeveru (leh "samo"); prisutan je i velik broj romanizama (npr. škur "taman"). Neke karakteristične riječi su ča "što", "jer", zač, "zašto" itd.

Dijalekti[uredi | uredi kôd]

Podjele čakavskoga narječja na dijalekte
Willem Vermeer (1982.)[23] Dalibor Brozović (1988.)[24] Josip Lisac (2009.)[11] Iva Lukežić (2012.)[18]

Kriterij podjele:
akcentuacija

  • sjeverozapadni čakavski
    • istarski
      • sjevernoistarski
      • srednjeistarski
    • neistarski
      • kastavski
      • creski
      • novljanski
  • srednjočakavski
  • jugoistočni čakavski

Napomena: Willem Vermeer koristi
terminologiju na engleskom jeziku.[23]

Kriterij podjele:
refleksi jata

Kriteriji podjele:
akcentuacija i konsonantizam

Napomena: Podjela uvelike
odgovara podjeli Dalibora Brozovića.[11][24]

Kriteriji podjele:
akcentuacija i refleksi jata

  • sjevernočakavski
    • buzetski
    • ekavski
    • ikavski
    • ikavsko-ekavski
  • srednjočakavski ikavsko-ekavski
  • južnočakavski ikavski
  • jugozapadni istarski
Čakavski dijalekti u RH i BiH, prema podjeli D. Brozovića
Čakavski dijalekti u Istri, prema podjeli D. Brozovića

██ sjevernočakavski

██ buzetski ili gornjomiranski

██ srednjočakavski

██ južnočakavski

██ jugozapadni istarski

S obzirom na činjenicu da se znatan broj čakavskih govora odlikuje starinom i drugim značajkama, čakavsko narječje je privlačilo i hrvatske i strane dijalektologe tako da su mnogi govori dobro proučeni i iscrpno opisani: Grobnik, Hvar, Brač, Bakar, Trsat i drugi. Izrađeni su rječnici pojedinih čakavskih govora Trogir, Sali, Labin, Duga Resa, Karlovac i drugi). Čakavsko jezično blago donose mnogi stariji hrvatski leksikografi: Faust Vrančić (Dikcionar, Mletci, 1595.), Bartol Kašić (u rukopisnom hrvatsko-talijanskom rječniku; objavljen 1990.), Ivan Belostenec (Gazofilacij; postumno: Zagreb, 1740), Ivan Tanzlinger Zanotti (rukopisni Dizionario, 1679. i druge), Josip Jurin (rukopisni Calepinus trium linguarum, 2. pol. 18. stoljeća).

Čakavski poddijalekti u RH i BiH, prema podjeli J. Lisca (jugozapadni istarski je podijeljen po starijoj podjeli)

Kombinacijom naglasnih i fonoloških kriterija, Dalibor Brozović je podijelio čakavsko narječje[25] na šest dijalekata:

naziv odraz jata rasprostranjenost
buzetski ili gornjomiranski zatvoreno e () sjeverna Istra oko Buzeta
jugozapadni istarski ikavski zapadna Istra
sjevernočakavski ekavski, ekavsko-ikavski sjeveroistočna Istra, Kastavština, okolica Rijeke, Cres
srednjočakavski ikavsko-ekavski Dugi otok, Kornati, Lošinj, Krk, Pag, Ogulin, Brinje, Otočac, Duga Resa, područje od Muna u sjevernoj Istri do Obrova u Sloveniji,[26] dio središnje Istre
južnočakavski ikavski Korčula, Pelješac, Brač, Hvar, Vis, Šolta, sjeverozapadna Istra
lastovski jekavski Lastovo

Willem Vermeer je podijelio čakavski na osnovi naglasaka na tri skupine[27]:

  1. sjeverozapadni čakavski (odgovara sjevernočakavskom, buzetskom i dijelu srednjočakavskog)
  2. središnji čakavski (obuhvaća najveći dio Brozovićevog srednjočakavskog)
  3. jugoistočni čakavski (odgovara južnočakavskom, jugozapadnom istarskom i lastovskom)

Neki znanstvenici smatraju da je jugozapadni istarski miješani čakavsko-štokavski dijalekt ili da pripada štokavskom.

Buzetski[uredi | uredi kôd]

Ovaj dijalekt se prostire u sjevernom dijelu Istre. Osnovne odlike koje ga razdvajaju od ostatka čakavskih dijelekata su u razvoju suglasnika[25]:

  • ě > (zatvoreno e);
  • e, ę > otv. e; (kao u kajkavskom);
  • u > ü;
  • slogotvorno l > u;
  • ǫ > a.

Dijalekt predstavlja prijelaz prema slovenskim i kajkavskim dijalektima. Neki ga smatraju dijelom kajkavskog, a u prošlosti ga je npr. Fran Ramovš smatrao rubnim slovenskim dijalektom.

Jugozapadni istarski[uredi | uredi kôd]

Prostire se u zapadnom dijelu Istre južno od Mirne, dijalekt je nasao od naseljenika s istoka dalmatinske Zagore istočno od Cetine i juga zapadne Hercegovine, koji su govorili južnočakavskim ili prijelaznim štokavsko-čakavskim govorom.[25] Lisac pretpostavlja da su njegovi govornici u prošlosti pripadali cetinsko-biokovskom bijalektu i južnom poddijalektu zapadno humskog dijalekta (okolica Ljubuškog).

Sjevernočakavski[uredi | uredi kôd]

Govori se u istočnoj Istri, okolici Žminja i Pazina, u Primorju do Grobnik (Grobnišćina) i Bakra, na Cresu i sjevernom Lošinju. Osnovna odlika ovog dijalekta je prijelaz jata ě > e.

Srednjočakavski[uredi | uredi kôd]

U ovom dijalektu jat je postao u e ili i, po sljedećim pravilima (tzv. pravilo Meyera i Jakubinskoga)[25]:

  • ispred dentalnih suglasnika (t, d, s, z, l, r, n) ako iza njih slijede stražnji samoglasnici (a, o, u) ili ako su na kraju riječi, prelazi u e (leto, koleno, mera)
  • u svim drugim slučajevima, prelazi u i (dica, vrime, rika, brig).

Južnočakavski[uredi | uredi kôd]

Osnovna odlika ovog dijalekta je prijelaz jata ě > i; s tim se naslanja na susjedne štokavske dijalekte.

Lastovski[uredi | uredi kôd]

Ovaj dijalekt je prijelaz prema štokavskim (i)jekavskim dijalektima.

Književnost[uredi | uredi kôd]

Hrvatski dijalekti u RH i BiH

Početci hrvatske pismenosti vezani su za čakavštinu kojom su napisana mnoga djela rane (srednjovjekovne) hrvatske pismenosti i književnosti: natpisi i ploče (Valunska ploča, Bašćanska ploča, Plominski natpis), pravna djela (Istarski razvod), lekcionari (Zadarski lekcionar, Bernardinov lekcionar), zbornici (Kolunićev zbornik, dijelom Petrinićev zbornik). Od 15. stoljeća na čakavskom književnom jeziku stvarali su mnogi hrvatski književnici (Marko Marulić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić, Mikša Pelegrinović, Petar Zoranić, Juraj Baraković, Brne Karnarutić i drugi). Osim u Gradišću, književnost na čakavskom, dijelom i pod utjecajem štokavštine, do polovice 18. stoljeća uglavnom zamire. U 20. stoljeću razvila se bogata čakavska dijalektalna književnost, napose pjesništvo (Vladimir Nazor, Drago Gervais, Mate Balota, Jure Franičević-Pločar, Marin Franičević, Zvane Črnja, Šime Vučetić, Drago Ivanišević, Milorad Stojević, Tin Kolumbić i drugi).

Vidi još[uredi | uredi kôd]

U Wikipediji[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Čakavsko narječje. Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 7. veljače 2023.
  2. ckm | ISO 639-3. iso639-3.sil.org. Pristupljeno 7. veljače 2023.
  3. euroart. 11. listopada 2015. Najveći živući lingvist Josip Silić: Predložio sam uvođenje čakavskog u škole. Novi list (engleski). Pristupljeno 7. veljače 2023.
  4. Slobodna Dalmacija - Dalmacija ima pravo na čakavski jezik!. slobodnadalmacija.hr. 4. travnja 2010. Pristupljeno 7. veljače 2023.
  5. Chakavian Officially Declared a Language in 2020, Croatia Pays No Attention. www.total-croatia-news.com (engleski). Pristupljeno 7. veljače 2023.
  6. Hrčak Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, sv.34 br.1 travanj 2009., recenzija - Martina Bašić: Čekavski rječnik (Ivan Mahulja: Rječnik omišaljskoga govora, Riječki nakladni zavod – Općina Omišalj, Rijeka – Omišalj, 2006.)
  7. Hrvatska gramatika, Školska knjiga, Zagreb, 1997., ISBN 953-0-40010-1, str. 15
  8. Max Vasmer: что, u: Этимологический словарь русского языка (Etimološki rječnik ruskoga jezika), Moskva, 1964-1973.
  9. a b ča, Hrvatski jezični portal, pristupljeno 8. studenoga 2022.
  10. što, Hrvatski jezični portal, pristupljeno 8. studenoga 2022.
  11. a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u Josip Lisac, Hrvatska dijalektologija, 2. Čakavsko narječje, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2009.
  12. a b c d Hrvatski jezik u dijaspori, Jezik.hr, pristupljeno 11. studenoga 2022.
  13. Ankica Čilaš Šimpraga: Najistočniji čakavski govor - Hajmaš (Nagyhajmás) u: Mijo Lončarić: Kajkaviana & Alia: ogledi o kajkavskom i drugim hrvatskim govorima, suautori: (ur.: Josip Lisac) ISBN 953-155-086-7
  14. Hrvatska znanstvena bibliografija Sanja Vulić: Govor Hrvata u Mađarskoj koji su podrijetlom iz ogulinskoga kraja
  15. Hrvatska znanstvena bibliografija Sanja Vulić-Vranković: Govor Hajmaša u Mađarskoj
  16. Modruš br.1/2004.Inačica izvorne stranice arhivirana 23. studenoga 2011. Sanja Vulić: Modruški govor u okviru govora s čakavskom osnovicom u kontinentalnoj Hrvatskoj
  17. Josip Lisac, Hrvatska dijalektologija 1 - Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja, Zagreb: Golden marketing - Tehnička knjiga, 2003.
  18. a b c d Iva Lukežić: Zajednička povijest hrvatskih narječja 1. Fonologija, Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet u Rijeci, Katedra čakavskoga sabora Grobnišćine, Zagreb - Rijeka - Čavle, 2012.
  19. Ranko Matasović: Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika[neaktivna poveznica] Page white acrobat.png(PDF)
  20. Primjeri po radu: Irena Drpić, "Fonološke značajke današnjeg govora Kastva", Rasprave instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 32 (2006), dostupno na internetu Page white acrobat.png(PDF)
  21. Adrijatizam, u: Terminološka baza hrvatskoga strukovnog nazivlja - Struna, pristupljeno 6. studenoga 2022.
  22. Božidar Finka i Milan Moguš, Čakavsko narječje, 1977.
  23. a b [1] Willem Vermeer: On the principal sources for the study of Čakavian dialects with neocircumflex in adjectives and e­presents, Studies in Slavic and General Linguistics 2, 1982., 279.-340. (ispravljeno izdanje iz 2009.)
  24. a b Dalibor Brozović, Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, Jugoslavenski leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 1988.
  25. a b c d Dalibor Brozović: Čakavsko narječje, u separatu Jezik srpskohrvatski / hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, JLZ Miroslav Krleža, Zagreb, 1988.
  26. Silvana Vranić: Prilog istraživanju govora Obrova
  27. Villem Vermeer: On the principal sources for the study of Čakavian dialects with neocircumflex in adjectives and e-presents

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Lončarić, Mijo. Fonološke osobitosti hrvatskih narječja // Hrvatski jezik I, Udžbenik za I. razred gimnazije / Bičanić, Ante (ur.).

Zagreb : Profil International d.o.o., 2003. Str. 109-118. Lončarić, Mijo i dr.Hrvatski jezik. Opole : Uniwersytet Opolski, Instytut Filologii Polskiej, 1998.Puni text rada: 43435.Hrvatski_jezik.jpg (tekst priložen 17. Sij. 2019. u 04:51 sati)

  • V.Barac Grum i dr.: Hrvatski jezični atlas : Fonološki opisi. Sv. 1 : Čakavsko narječje : Fonološki opisi govora obuhvaćenih Hrvatskim jezičnim atlasom. // Hrvatski jezični atlas. (2007) (prihvaćeno za objavljivanje; opisi kvarnerskih punktova objavljeni su u HDZ 19 /2015/).

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Primjeri čakavskog narječja:

Wiktionary-logo.svgWječnik ima rječničku natuknicu Kategorija:Čakavština