Češki jezik

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Češki jezik
Speech balloon.svg

čeština ili český jazyk
Države
govorenja:
Češka, Slovačka, Hrvatska
Regije
govorenja:
Europa
Broj govornika: oko 12 milijuna
Rang:
Razredba: indoeuropski
slavenski
zapadnoslavenski
češki
Jezični kôd
ISO 639-1: cs
ISO 639-2:
ISO 639-3: CES
Vidi također: Jezik | Jezične porodice i jezici | Popis jezika po kodnim nazivima |Dodatak: Popis jezika

Češki jezik (ISO 639-3: ces; čeština ili český jazyk) je nacionalni jezik Češke, gdje ga govori oko 9.250.000 ljudi (popis iz 2001. godine).[1]. Najveća češka dijaspora je u Sjedinjenim Američkim Državama, a procjenjuje se da ondje ima oko pola milijuna Čeha. U ostalim dijelovima Amerike i u pojedinim europskim zemljama broj im ne prelazi nekoliko desetaka tisuća. U Hrvatskoj živi oko 10.000 Čeha, najviše oko Daruvara.

Specifičnost današnjeg češkog jezika je postojanje jasne opreke između pisanog (spisovný jazyk), i govornog jezika (obecná čeština) koji se rabi u neslužbenoj i poluslužbenoj usmenoj komunikaciji. Kao jedan od najstarijih europskih književnih jezika, češki je još od srednjeg vijeka predmet brojnih opisa, počevši od Jana Husa, preko Jana Amosa Komenskog, Josefa Dobrovskog, pa do Praškoga jezikoslovnog kruga u 20. stoljeću. Povijest češkog jezika se dijeli na četiri razdoblja: pračeški (od kraja 10. do sredine 12. stoljeća), staročeški (od sredine 12. do 15. stoljeća), srednjočeški (od 16. do 18. stoljeća) i novočeški (19. i 20. stoljeće).

Iz staročeškog razdoblja posvjedočena su samo imena i glose u latinskim tekstovima, te bohemizmi u staroslavenskim tekstovima. Od druge polovice 13. stoljeća započinje procvat češke književnosti. U vrijeme Jana Husa jezik je demokratiziran brojnim pučkim izrazima, a u doba humanizma i renesanse obogaćen je i brojnim tuđicama i posuđenicama, na što je reagirao puristički pokret u vrijeme baroka. Tek je u vrijeme nacionalnoga preporoda u 19. stoljeću (obrozeni) ponovno uspostavljena ravnoteža.

Češko pismo[uredi VE | uredi]

Češko pismo je latinica, a od Husovog razdoblja prošireno je dijakritičkim znakovima: "háček" - kvačica, koja označava mekoću (palatalnost) otvornika, i "čárka" - crtica, koja označuje duljinu zatvornika.

Osim kvačice i crtice, u češkoj latinici je nazočan i treći znak - apostrof - koji se piše izravno uz malo slovo d ili t, što se čita umekšano; približno "dj", odnosno "tj". Velika takva slova pišu se s kvačicom. Od Jana Husa u češkom je preostalo samo jedno slovo sastavljeno od više znakova, a to je ch, koje se čita kao blago aspirirano h.

Češka grafija je bitno utjecala na Gajevu reformu hrvatske latinice.

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]