Četnici-komunisti

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Četnici-komunisti, izraz kojim su prvih godina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nazivali srpske odmetnike.[1] Njime se opisuje izmiješana skupina koja je djelovala zajedno. Pogrešno je poistovjetiti tu skupinu s kasnijim povremenim interesnim savezničkim djelovanjima četnika i partizana. Jugoslavenska historiografija ovu je fazu iskrivljeno i tek stidljivo prikazivala kao zajedničku borbu pobunjenog naroda koji je djelovao pod četničkim imenom koje je bilo uzeto iz romantičnog razdoblja, bez ikakve sveze s paravojskom četnika monarhofašističke Kraljevine Jugoslavije koja je za državu obavljala prljave zadaće.[2] Donekle ovoj skupini pripadaju i četnici koji su prešli u partizane.[3]

Četnička propaganda 1942. i još više 1943. polazila od toga da Kraljevina Jugoslavija i dalje »de facto« postoji, a jedan od glavnih dokaza za to je i postojanje njene vlastite oružane sile u zemlji pod komandom Mihailovića. Zagovarali su "potrebu privlačenja partizana »na ispravni nacionalni put«." Isticali su da postoje dvije glavne komponente pokreta otpora, nacionalističku i partizansku, među kojima je došlo do raskida. "Nacionalističkom" (četničkom) su pretkazivali sve bolju perspektivu, a partizanski prikazivali kao snagu "koja sve rapidnije opada i gubi svoje pozicije, kao što to pokazuje primjer Srbije, Crne Gore, Hercegovine, istočne i centralne Bosne" te da partizani u sve većem broju »prilaze u nacionalno kolo«, a da su preostali»tek ostaci« koji »skrštenim kopljima probijaju se u zapadni dio NDH«. Tvrdili su da "u Lici i Dalmaciji" »oko 70% četničkih odreda sačinjavaju dojučerašnji partizani« i "Ustaše su potjerali srpski živalj u šume, a partizani iz šume". NOP-u priznaju važnost i snagu "samo u užem dijelu" NDH i predviđali su mu jačanje u tim krajevima »možda zbog bježanja Hrvata u šume umjesto u vojsku«, čime se vidi razlika partizanskih postrojbi koje su činili demokratski Hrvati u pokretu otpora i partizanskih postrojbi koje su u zbilji tvorili četnici.[4]

U službenim dokumentima navodili su da su do konca rujna 1941. godine u Srbiji surađivali četnici i komunisti, pojačani bivšim robijašima, složno protiv okupacijske vojske, zatim protiv Srba, koji nisu htjeli sudjelovati "u besmislenom četnikovanju" te protiv Srba, koji su pristupili suradnji s nje­mačkim vojničkim vlastima. Premda pod odvojenim vodstvima odmetnici su izmiješali svoje redove i djelovali zajedno, prelazeći preko ideoloških razlika i opreka te konačnih posebnih ciljeva. U izvješću o odmetničkim zvjerstvima i pustošenjima od travnja 1941. do lipnja 1942., to razdoblje djelatnosti četnika-komunista u Srbiji i u Hrvatskoj izvjestitelji iz NDH okvalificirali su kao »srbski boljševizam«. Argumenti toj tvrdnji su da se to očituje pored ostalih stvari i u emblemima, pod kojima su odmetnici nastupali: srpska narodna zastava s crvenom zvijezdom, četnička kapa s crvenom zvijezdom, te u lozinkama: »Živio kralj Petar, živio Staljin!« i slično. U usporedbi s teritorijem Srbije, na području hrvatskom ta je suradnja četnika i komunista bila postojala nešto duže, jer je obje skupine osim mržnje na osovinske velevlasti vezala i snažna mržnja na hrvatski narod i državu. [1] Partizani u letcima pisali " Mi se na kraju slažemo s poštenim četnicima a ne sa onima, koji sprovode Nedićevsku politiku izdaje" i osuđivali nedjela "neodgovornih četnika", što nameće pitanje koji su im to bili podobni "odgovorni četnici".[5] Nikako se ne smije smetnuti ni duhovno stanje znatnog dijela srbskog naroda nakon pretrpljenog poraza doživljenog u ratu s Trećim Reichom, Kraljevinom Italijom i Nezavisnom Državom Hrvatskom, te mađarskom, bugarskom okupacijom i aneksijom dijelova teritorija Srbije Trećem Reichu, Kraljevini Bugarskoj, Mussolinijevoj Albaniji i Mađarskoj. U prikazima srbijanskog novinstva i beogradskog radija osvijetljeno je to stanje četnika-komunista, koje je zaista po svom obilježju bilo najbliže ludilu, zbog kojega je iznimno patio srpski narod. U Proglasu dragomu narodu koji je narodu Srbije upravio vojvoda srbijanskih četnika, bivši vrhovni zapovjednik četničkih odjela u Jugoslaviji, Kosta Pećanac 27. kolovoza 1941. međusobni odnosi Srba prikazani su kao da su si Srbi sami sebi zakleti neprijatelji: »Iz svih krajeva naše namučene zemlje svakodnevno dobijamo tužne vijesti. Neodgovorni elementi ruše i pale naše domove, ubijaju i ono malo Srba, što nam još u životu ostade. Pljačke na sve strane. Siluju naše kćeri i naše žene. Sve to čine pod svetim imenom srpskih četnika, na čijem čelu ja stojim. Kaljaju nam obraz i časno ime živih i mrtvih četnika« Žrtve tih odmetničkih skupina bili su Hrvati katoličke i muslimanske vjere u središnjem i jugoistočnom dijelu Nezavisne Države Hrvatske, prema kojima su odmetnici njegovali iskonsku mržnju, a najjaču od vremena, kada je ustankom hrvatskoga naroda u Travanjskom ratu uvelike olakšalo Silama osovine da s malo žrtava rastepu srpsku oružanu silu i s europskog zemljovida izbrišu posljednju versaillesku državnu tvorbu Jugoslaviju, u stvari Veliku Srbiju.[6]

Među odmetnicima su potom izbile oštre borbe za vodstvo i plijen. Prvi međusobni sukobi među četnicima i komunistima u NDH izbili su koncem 1941. godine. Bili su vrlo krvavi. U izvješćma vlasti NDH s terena stajalo je da su odmetnici koji su bili izrazito boljševičko-anarhistički sebi su dali ime "partizani".[1] Pri tome je bitno razlikovati tu ranu skupinu partizana od kasnijih partizana mobiliziranih iz redova pristaša demokratskih stranaka iz redova svih naroda koji su pristupili partizanskom pokretu otpora.[7] Iz Moskve su stigle upute čemu su partizani suglasno pristupili. U uputama su zahtijevali uklanjanje onih odmet­ničkih prvaka, koji su pristajali uz Dražu Mihajlovića, predstavnika srbske »vlade« u Londonu.[1]

Krvavo međuodmetničko raščišćavanje uglavnom je svršilo u korist »partizana«. Terenski izvjestitelji NDH smatrali su da je to tako jer su partizanske parole bile većini odmetnika privlačnije "zbog sklonosti Srba prema Moskvi i boljševizmu" i da je vjerojatno na ishod ovakvog razvitka imalo "jak utjecaj i uvjerenje većine bandita, da bi slučajna pobjeda Englezke, Amerike i Sovjetske unije nad narodima Europe značila u samoj Europi izključivu pobjedu Sovjetske unije, odnosno boljševizma". Bio je znatan, ali neutvrđen broj poginulih u tim razračunavanjima. Zajednička im je crta bila nasilje nad hrvatskim pučanstvom i onemogućivanje izgradnje Nezavisne Države Hrvatske, što su priznavali u lecima.[8] Vojni savjetnik u Štabu gerilskih odreda za Donji Lapac i okolicu. U pregovorima srpskih pobunjenika s Nijemcima, ustanak su obrazlagali masakriranjem Srba u Hrvatskoj, a kao uvjet mira postavili su okupaciju Hrvatske. Nadalje je objasnio da "Srbi koji sprečavaju (talijansku) okupaciju, otvoreno služe Paveliću, štite Nezavisnu Državu" te nstavio "da okupacija iako nije može biti potpuno uništila Ustašku državu, ona joj je svakako zadala udar i stvarno je brisala iz spiska nezavisnih država. To je uspjeh ustanka. Pa šta bi ko više hteo."[9]

Na inicijativu GŠ NOP odreda za BiH, održana je 16. studenoga 1941. konferencija predstavnika partizanskih i četničkih postrojbi istočne Bosne radi raščišćavanja nesuglasica između Štaba četničkih odreda u istočnoj Bosni i GŠ NOP odreda za BiH. Konferencija nije postigla postavljeni cilj, jer su je četnici napustili kada su uvidjeli da će ostati u manjini, ali je razobličen izdajnički i razbijački rad četničkih vođa. 17. studenoga su četnici napustili zajedničku konferenciju i na svojoj skupštini izabrali Privremenu upravu istočne Bosne i raskinuli sporazum od 1. listopada 1941. o suradnji i zajedničkom (partizansko-četničkom) Operativnom štabu za istočnu Bosnu. Partizanski historiografi četnike su optužili da su time prešli na otvoreno razbijanje ustaničkih redova u istočnoj Bosni.[10][11][12]

Razdvajanje četnika i partizana nastupilo je i zbog razloga što "kad su četnici jednom shvatili što su ciljevi partizana predvođenih komunistima, shvatili su i to da su partizani njihov glavni neprijatelj. Ako ne poraze partizane, neće moći ostvariti svoj cilj restauracije monarhije i velikosrpsku hegemoniju u poslijeratnoj Jugoslaviji." (Jozo Tomasevich).[13] Tijek ratnih događanja i karakter poslijeratne Jugoslavije pokazao je da je ovo raslojavanje išlo tek zbog odanosti drugom gospodaru. Komponenta pokreta otpora (uvjetno, zbog kolaboracije) pod imenom četnika bila je slušala kralja i pokušavala očuvata svoje dobre odnose sa zapadnim Saveznicima, a komponenta pod imenom partizana bila je pokorna SSSR-u i Staljinu i njegovom odmetnutom pijunu Titu, pod čijom je paskom nastavljena velikosrpska hegemonija i poništeni pozitivni demokratski dosezi Kraljevine Jugoslavije i poništena realizirana nacionalna prava Hrvata.

Svetozar Vukmanović Tempo zapisao je u svojim memoarima da su njegovi borci "za svaki slučaj imali pri sebi petokrake zvijezde i kokarde" i da se često događalo da "ljudstvo prelazi iz partizana u četnike" (20) i obratno. Bio je nezadovoljan zbog sve pojačanijeg genocida nad hrvatskim muslimanskim pučanstvom. Pokušao je urazumiti srpsko pučanstvo i njegove partizanske i četničke zapovjednike koje je sazvao na zajednički zbor u Rogatici. Upozoravao ih je da je ratna sreća vrlo promjenljiva, da žrtvem mogu vratiti u budućnosti milo za drago. Bio je ismijan, partizanski su mu se odredi poslije osipali i mnogi su odlazili u one odrede gdje se zločin nije suzbijao, već poticao. Upozoravao je borce da se ne vesele prije vremena i na posljedice istrebljivanja muslimanskog i hrvatskog pučanstva - ustanak je došao u krizu, muslimanska i hrvatska sela su se organizirala i naoružala, stvorila milicijueradi obrane, isto kao što su učinili Srbi kada su bili ugroženi. "Ustašama je uspjelo da stvore ‘Crnu legiju’, najelitniju jedinicu sastavljenu većinom od Muslimana i Hrvata koji su bježali ispred vašeg noža! " Govor nije imao uspjeha, jer su oni i dalje "pljačkali i palili muslimanska sela, ubijali i klali ljude, žene i djecu" i to sve "pod parolom da Bosna treba da bude srpska" (13), pa su tako "borbu protiv okupatora" pretvorili "u borbu protiv muslimanskog i hrvatskog pučanstva“.[14][15]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Zgodovina Slovenije Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima hrvatske narodne države, obrađeno i izdano po nalogu Ministarstva vanjskih poslova na osnovu dokaznog gradiva, Naklada Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, Tisak Hrvatske državne tiskare u Zagrebu, izdanje Ministarstva vanjskih poslova NDH, Zagreb, lipnja 1942., str. 25
  2. Znaci.net USTANAK NARODA JUGOSLAVIJE 1941. , zbornik sećanja. Milan Batanović Batan: PODRINJSKI PARTIZANSKI ODRED - PERIOD DO PRVE NEPRIJATELJSKE OFANZIVE - ZAJEDNIČKA AKCIJA PARTIZANA I ČETNIKA I OPREDELJIVANJE NOVIH BORACA
  3. Znaci.net Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945. Bijeg pred snagama NOP-a. Četnički zapovjednici izvješćivali su početkom listopada 1944. da se »Četnički duh i moral kod boraca ...poljuljao i veliki broj 'četnika' je otišao u partizane...usled zauzeća Benkovca od strane partizana, kao i zbog ogromne lažne partizanske propagande i pritiska na ove krajeve, kao i usled Sporazuma Šubašićeve vlade sa Titom i navodnog govora Nj. V. Kralja Petra II preko Londonskog radia«.
  4. Znaci.net Fikreta Jelić-Butić: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945, Pokušaji novih okupljanja
  5. Zgodovina Slovenije Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima hrvatske narodne države, obrađeno i izdano po nalogu Ministarstva vanjskih poslova na osnovu dokaznog gradiva, Naklada Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, Tisak Hrvatske državne tiskare u Zagrebu, izdanje Ministarstva vanjskih poslova NDH, Zagreb, lipnja 1942., str. 20-21
  6. Zgodovina Slovenije Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima hrvatske narodne države, obrađeno i izdano po nalogu Ministarstva vanjskih poslova na osnovu dokaznog gradiva, Naklada Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, Tisak Hrvatske državne tiskare u Zagrebu, izdanje Ministarstva vanjskih poslova NDH, Zagreb, lipnja 1942., str. 23
  7. Opaska autora.
  8. Zgodovina Slovenije Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima hrvatske narodne države, obrađeno i izdano po nalogu Ministarstva vanjskih poslova na osnovu dokaznog gradiva, Naklada Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, Tisak Hrvatske državne tiskare u Zagrebu, izdanje Ministarstva vanjskih poslova NDH, Zagreb, lipnja 1942., str. 24-25
  9. Znaci.net Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945. Četnici kao sredstvo talijanskog okupatora za razbijanje oružanog ustanka. "Nastojala se okoristiti situacijom u kojoj ustaničke mase nisu bile raspoložene za borbu protiv talijanskog okupatora, nego isključivo protiv ustaškog režima. Osjećala se i uzdržanost rukovodstva ustanka za organiziranje oružanih napada na Talijane. "
  10. (srp.) Znaci.net Saradnja partizana i četnika 1941.
  11. (srp.) Znaci.net U Vlasenici, na inicijativu GŠ NOP odreda za BiH, održana konferencija predstavnika partizanskih i…
  12. (srp.) Znaci.net Napustivši zajedničku konferenciju u Vlasenici, četnici na svojoj skupštini izabrali Privremenu…
  13. Znaci.net Jozo Tomasevich: CETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945. DVOJNA POLITIKA U SRBIJI.
  14. Projekt Velebit Projekt Velebit: Bruno Bušić: Demografski gubici – Žrtve Hrvata u Hrvatskoj i Jugoslaviji (I), 2. svibnja 2019. (pristupljeno 7. svibnja 2019.)
  15. Svetozar Vukmanović Tempo, Revolucija koja teče, Komunist, Beograd 1971., knjiga I, str. 257, 247, 259, 266