Vrag

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Đavao)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Vrag zaleđen u centru Kokita, devetog kruga pakla u Božanstvenoj komediji

Vrag (ili Đavo(l)/Đavao; od grčkog: Διάβολος, preko staroslavenskog: Dїavolъ), ili Sotona (Satana; hebrejski: שָׂטָן, aramejski: שִׂטְנָא, latinski: Sátanas, sa prvobitnim značenjem u hebr. jeziku "protivnik", "tužilac (pred sudom)" (Ps 109;6; usp. Za 3.12; Jb 1.6; Za 3.12)), u religiji predstavlja personifikaciju zla, neprijatelja ljudima i Bogu, palog anđela, demona ili manje božanstvo.[1] Smatra se objektiviziranjem neprijateljske i destrukcijske sile.[2]

Teško je precizirati određenu definiciju bilo kojeg stepena složenosti koja će obuhvatiti sve tradicije, osim toga što je manifestacija zla. Ima smisla razmatrati vraga kroz objektiv svake od kultura i religija koje imaju vraga kao dio svojih mitova.[3]

Povijest ovog koncepta je isprepletana sa teologijom, mitologijom, psihijatrijom, umjetnošću i književnošću, pri čemu održava validnost i razvija se nezavisno unutar svake tradicije.[4] To se povijesno dešava u mnogim kontekstima i kulturama, i ima mnogo različitih imena: Šejtan, Lucifer, Belzebub, Mefistofeles; i atributa: on se portretira kao plav, crn ili crven; prikazuje se kao da ima rogove na glavi ili bez rogova itd.[5][6] Ideja vraga je često bila ozbiljno shvaćena, mada ne uvijek, primjerice kada se figure vraga koriste u reklamiranju i na omotima slatkiša.[3][7]

Definicije[uredi VE | uredi]

U svojoj knjizi "Vrag: Percepcija zla od antike do primitivnog kršćanstva" (engleski: The Devil: Perceptions of Evil from Antiquity to Primitive Christianity), Jeffrey Burton Russell diskutira razna značenja i poteškoće koje se susreću prilikom uporabe termina vrag. On ne pokušava da definira riječ u općem smislu, ali opisuje ograničenu upotrebu koju namjerava da primijeni za riječ u svojoj knjizi, ograničenu da bi se "minimizirala ova poteškoća" i "radi jasnoće". U svojoj knjizi Russell koristi riječ vrag kao "antropomorfizam zla koji se sreće kod raznih kultura", za razliku od riječi šejtan, koju specifično rezervira za figuru u abrahamskim religijama.[1]

U uvodu u svoju knjigu Sotona: Biografija, Henry Ansgar Kelly diskutira različita razmatranja i značenja na koja je naišao u uporabi izraza kao što su vrag i sotona itd. Mada ne daje opću definiciju, on to opisuje u svojoj knjizi kao "kad god se dijabolos koristi kao pravo ime sotone", što napominje koristeći mali format velikih slova.[8]

Vrag u slavenskoj mitologiji[uredi VE | uredi]

Vrag ili đavo kakav se susreće i zatječe u slavenskim narodnim vjerovanjima i umotvorinama, izgrađen je nakon pokrštavanja Slavena, pod snažnim utjecajem Crkve. Uzroke ovoj pojavi treba tražiti u staroj slavenskoj mnogobožačkoj vjeri. Na Vraga su prenesene funkcije i mitovi koji su se ranije vezivali za neke od slavenskih vrhovnih bogova, a isto se dogodilo i sa germanskim Odinom i slavenskim Crnobogom.

Ličnost je jako složena. Nijedan drugi demon nije imao tako raznoliku povijest; niti jedan drugi nije preopterećen tolikom nasljedstvom iz stare vjere. I dan-danas se naziva imenom nekadašnjeg slavenskog vrhovnog boga (v. Čajkanović): to je ime Daba, koje je hipokoristik od imena Dabog. Zajedničko slavensko ime za vraga (ruski: "čort", češki: "čert", poljski: "čart", lužičkosrpski: "cart") prvobitno je bila epiklaza ne za Vraga, nego baš za Daboga, koji je bog čaranja (par exellence).

Po ovim svojim najvažnijim oznakama, vrag je zamjenik paganskog vrhovnog boga, pa otuda i potječe njegov udio u kultu; naročito ako je riječ o nekoj nedozvoljenoj radnji, uvijek se apelira na Vragovu pomoć ili se (žrtvama, zaklinjanjima, molitvama) utječe na njega da barem ne smeta. Otuda vjerojatno i poslovica "Uždi svecu jednu svijeću, a vragu dvije". Vrag ima neke osobine i tjelesne karakteristike koje su na njega prenesene sa drugih demona. Primjerice, kada se kaže da su "vragovi u noći jahali i zanosili putnike", može se reći da je to posao i vukodlaka i drugih noćnih demona, a kada Vrag čini ljudima sitne prolazne pakosti, dosađuje im i "pravi komendiju", to u osnovi znači da se radi o običnom šumskom demonu (a ne Vragu), kojemu zadovoljstvo čine nestašluci. Takvi demoni su bili grčki Sileni i Satiri i rimski Fauni (ili Silvani), pa su čak neka spoljašnja obilježja identična: kozije noge, jarčeva brada, uši "kao u vola".

Vrag u kršćanstvu[uredi VE | uredi]

Vrag (Đavo), ili preciznije Sotona tj. Lucifer, jeste Božije (Oca, Sina i Svetoga duha) stvorenje, anđeo otpadnik, bogoodstupnik iz Starog zavjeta, uzročnik pada čovječanstva u grijeh. Kršćanska dogmatika je nastavila jevrejsku proglasivši ga za protivnika Sina Božijeg i neprijatelja ljudi, oca laži, personifikaciju grijeha i zla. Sličnu ideju koriste i neke druge monoteističke religije kao što je islam.

Po kršćanskom ubjeđenju njegove moći su najveće tamo gdje su se ljudi najviše udaljili od Boga, te ih on može vezivati i koristiti za sebe i svoje poslove, bez njihove volje. S druge strane, oni koji se nisu udaljili od Boga i podlegli Vragovom utjecaju, usljed jake volje ili ljubavi, imaju moć nad njim i njegovim sljedbenicima. Čak se i Vrag pokazuje poslušnijim Bogu, na ukoravanje ljudi koji su voljno ili nevoljno postali neposlušni, te otpadnici i bogoodstupnici.

"Princ ovoga svijeta je Sotona", kaže Isus.

Vrag u islamu[uredi VE | uredi]

Iblis (arapski: إبليس) ili Šejtan (arapski: شيطان), po islamskom učenju, praotac je Džina.

Vrag u filozofiji[uredi VE | uredi]

Holandski filozof Baruch Spinoza negira antropomorfizam u religiji. Za njega Vrag nije čovjek i ne treba mu pripisivati ljudske osobine ili moralne kvalitete. Bog nije isključivo dobar; njegovi postupci mogu ljudima, iz njihove ograničene perspektive, izgledati zlim. Ali zlo je također dio Boga, njegova suprotnost ne postoji, jer je njegova bezgraničnost i to uklopila u sebe.[9] Nepostojanje vraga Spinoza ontološki dokazuje:

Wikicitati „Shvatimo vraga, kako to neki hoće, kao jedno misleće biće, koje uopće ne želi, niti čini dobra, i koje se dakle potpuno suprotstavlja Bogu. A to znači da je ono zaista vrlo bijedno i, ako molitve mogu pomoći, onda bi se za njegovo spasenje moralo moliti. Ali pogledajmo da li jedno takvo biće može i za trenutak postojati, i odmah ćemo naći da to nije tako; jer iz savršenstva neke stvari proizilazi cjelokupno njeno trajanje, i ukoliko ona u sebi ima više stvarnog i božanskog, utoliko je i postojanija; kako dakle može postojati vrag, koji u sebi nema ni najmanje savršenstva? Sem toga, postojanost ili trajanje kod jednog modusa misleće stvari javlja se samo u jedinstvu koje, prouzrokovano ljubavlju, takav modus ima sa Bogom. Pošto je u vragu data upravo suprotnost tome jedinstvu, nemoguće je da ono i postoji.[9]
(Etika)

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Russell 1987, str. 11, 34.
  2. Russell 1987, str. 34.
  3. 3,0 3,1 Russell 1987, str. 41-75.
  4. Russell 1987, str. 44, 51.
  5. Arp, Robert (2014). The Devil and Philosophy: The Nature of His Game, str. 30-50, Open Court ISBN 9780812698800
  6. Russell 1987, str. 66.
  7. Russell 1987, str. 2.
  8. Kelly, Henry Ansgar (2006). Satan: A Biography, str. 3-4, Cambridge, England: Cambridge University Press ISBN 978-0521604024
  9. 9,0 9,1 Fenomen zla u filozofiji od klasične patristike do Baruha de Spinoze, Pristupljeno 4. 5. 2013.

Literatura[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Vrag