Đuro Čanić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Đuro Čanić
Čanić, 1901., Dom i sviet
Čanić, 1901., Dom i sviet
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 12. veljače 1849.
Mjesto rođenja Kaniža Gospićka, Hrvatska
Datum smrti 2. siječnja 1911.
Mjesto smrti Beč, Austrija
Nacionalnost Hrvat
Knjige Misli o izobrazbi pješačtva
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi 1870.-1903. Flag of Austria-Hungary (1869-1918).svg Austro-Ugarska
Čin podmaršal (Feldzeugmeister, FZM)
Ratovi Zaposjedanje Bosne i Hercegovine 1878.
Vojska War flag of Austria-Hungary (1918).svg austro-ugarska vojska
Flag of Croatia-Slavonia.svg Kraljevsko Hrvatsko Domobranstvo
Rod vojske topništvo
Zapovijedao 83. domobranska brigada (Zagreb)
18. pješačka divizija (Prag)
pješačka divizija u Krakovu
VII. hrvatsko-slavonsko domobransko okružje

Đuro Čanić (Kaniža Gospićka, 12. veljače 1849. - Beč, 2. siječnja 1911.), hrvatski podmaršal, vojni pisac, mecena.

Vojna karijera[uredi VE | uredi]

Čanić, 1891., Dom i sviet

Nakon završetka Tehničke vojne akademije, stupio je 1870. kao poručnik u vojnu službu. U Beču 1876. završio Ratnu školu. Istaknuo se kao kapetan prilikom ulaska austro-ugarske vojske u Bosnu i Hercegovinu 1878.[1] 1879. dodijeljen je Glavnom zapovjedništvu u Zagrebu. 1886. u činu majora pročelnik je glavnog stožera 18. pješačke divizije u Pragu.[1] 1887. premješten je u ratno ministarstvo u Beču. 1889. promaknut je u potpukovnika i imenovan pročelnikom Glavnog stožera pješačke divizije u Krakovu.[1] Od 1891. do 1893. bio je načelnik stožera 6. korpusa. 1. studenog 1897. postao je general bojnik i zapovjednik 83. domobranske brigade u Zagrebu, zatim 1. studenog 1901. podmaršal i zapovjednik VII. hrvatsko-slavonskoga domobranskog okružja u Zagrebu.[1] S tog je položaja uklonjen i umirovljen 1. kolovoza 1903. jer je odbio naredbu bana Khuena Hedervaryja da s domobranskim četama pomogne gušenju demonstracija u Zagrebu.[1] Za svog zapovjedništva uveo je izričitu uporabu hrvatskog jezika i hrvatske natpise te je tražio da svi časnici znaju hrvatski, onemogućivši time ulazak časnika Mađara u domobranstvo.[1] Osnovao je vojničke knjižnice i organizirao tečajeve za opismenjavanje vojnika. [1]

Dobrotvorni rad[uredi VE | uredi]

Pomagao je hrvatska prosvjetna i dobrotvorna društva.[2] Osnovao je Hrvatsko planinarsko društvo i bio član uprave društva.[3] Oporučno je ostavio sav svoj imetak kulturnim i humanitarnim svrhama hrvatskog naroda.[2]

Djela[uredi VE | uredi]

Godine 1905. napisao je djelo "Misli o izobrazbi pješačtva", koje je pobudilo pažnju u najvišim vojničkim krugovima.[2]

Naslijeđe[uredi VE | uredi]

Po njemu je nazvana jedna ulica u zagrebačkoj četvrti Črnomerec.[4] U bečkim okružnim muzejima, muzeju 1. okruga ("unutarnji grad"), u drugoj sobi stalnog postava čuva se podmaršalska odora Đure Čanića.[5]

Krleža o Čaniću[uredi VE | uredi]

U Krležinim Marginalijama, pisanima dok je radio na Jugoslavenskoj enciklopediji, nalazi se zabilješka o Čaniću:

Wikicitati „Bio je divizijski general, a sve ovo što Josip Horvat piše da je odbio Khuenu da uguši nemire »domobranskim oružanim snagama«, to je luk i voda, upravo tako kao i srpsko rodoljublje Raymonda Gerbe, o kome sanja u posljednje vrijeme Savica Kosanović. Kao biva general Čanić, bio je kao zapovjednik domobranske divizije veći patriota nego ostali carski i kraljevski generali, briše se, dakako.[6]

Izvori[uredi VE | uredi]