Šampanjac

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Područje na kojem se uzgaja loza za proizvodnju šampanjca obilježeno je crvenom bojom

Šampanjac (Francuski vin de Champagne) je naziv pjenušavo vino koje naknadnim (drugim) vrenjem u boci razvija vlastiti ugljični dioksid. Naziv za tu izvornu vrstu pjenušca dolazi od imena francuske pokrajine Champagne; danas je naziv "šampanjac" rezerviran isključivo za pjenušce iz te pokrajine i predstavlja zakonski zaštićenu oznaku geografskog podrijetla. Makar se i druge vrste pjenušavih vina ponekad kolokvijalno nazivaju "šampanjac", smije ih se službeno označavati samo kao pjenušce (Vin mousseux).

Benediktinac Pierre Pérignon kao zaštitni znak za Moët & Chandon

Šampanjac i pjenušci[uredi VE | uredi]

Nalazeći ishodište u šampanjcu, razvila se šira skupina posebnih tipova vina, koje se općenito naziva pjenušavim vinima. Ona obuhvaća:

  • pjenušce
  • bisere
  • gazirana vina.

Međusobno se ovi tipovi razlikuju po načinu proizvodnje i po tlaku ugljičnog dioksida u boci.


Dom Pérignon, slijepi redovnik benediktinske opatije Hautviller, našao je način kako da šampanjac učini vrhunskim pićem. Do tada je nevolja bila što su mrtvi kvasci ostajali u boci, a njihov talog zamućivao je vino i davao mu neugodan okus. Naknadnim drugim vrenjem razvije se ugljični dioksid koji mu daje lijepu pjenu i osobit peckav okus. To vrenje može nastati spontano, a može biti izazvano posebnim sojevima kvasaca.

Središta proizvodnje šampanjca su Épernay i Reims. U Champagni se proizvode isključivo bijeli šampanjci, a najbolji su oni od crnog burgunca (brzim prešanjem dobije se bijelo vino) i chardonnaya.

Povodom donošenja zakonodavstva koje je uredilo proizvodnju šampanjca u Francuskoj i ograničilo vinorodno područje čija pjenušava vina smiju nositi naziv Vin de Champagne, nastali su 1911. god. ozbiljnih socijalni nemiri u kojima su bile spaljene neke vinarije. Vlaste su radi gušenja nemira poslale čak 40 tisuća vojnika.[1]

Način proizvodnje[uredi VE | uredi]

Po načinu proizvodnje pjenušci se dijele na one dobivene klasičnom metodom ili dobivene tankovskom metodom, pri tome nema neke razlike u kvaliteti, ali ima u cijeni.

Klasična metoda[uredi VE | uredi]

Klasičnom metodom naziva se ona gdje je drugo vrenje obavljeno u boci, odnosno Dom Pérignonova metoda. Ta metoda je vrlo skupa, jer zatijeva puno prostora i ljudskog rada. Svaka se boca mora, tijekom nekoliko mjeseci, svaki dan protresti, zaokrenuti za koji stupanj i lagano naginjati kako bi se na kraju talog od kvasca skupio na grliću boce. Gubitci od pucanja boca (u kojima nastaje sve jači unutarnji pritisak ugljičnog dioksida) katkad su veliki, a također i puno vina gubi pri degoržaciji, odnosno pri postupku otčepljivanja boca i izlijevanja taloga, te dosipavanja tzv. ekspedicijskog likera, koji će konačno oblikovati okus pjenušca.

Tankovska metoda[uredi VE | uredi]

Tankovska metoda je ona gdje je drugo vrenje obavljeno u čeličnim tankovima, a naziva se još i metoda Charmat po svojem pronalazaču. Osnovna vrijednost te metode je u industrijalizaciji postupka, što znači i pojeftinjenje pjenušca i njegova dostupnost širem krugu potrošača.

Tlak ugljičnog dioksida u boci[uredi VE | uredi]

Čaša Cuvée Réserve s karakterističnim perlanjem
  • Pjenušci pri temperaturi od 4°C moraju imati tlak ugljičnog dioksida veći od 3,5 atm.
  • Biseri pri temperaturi od 4°C moraju imati tlak ugljičnog dioksida od 0,5 - 3,5 atm.
  • Gazirana vina pri temperaturi od 4°C moraju imati tlak ugljičnog dioksida najmanje 0,5 atm.

Kod pjenušaca i bisera naknadnim se vrenjem razvija vlastiti ugljični dioksid, a gaziranim se vinima ugljični dioksid utlačuje iz čeličnih boca. Razlika između ovih tipova pjenušavih vina vidi se u pjenjenju i perlanju. Pjenušci pri otvaranju boce razvijaju obilnu pjenu, ali i dugo perlaju (ispuštaju končiće sitnih mjehurića), čak i do 24 sata. Kod gaziranih vina, pjena brzo bukne i brzo nestane, a perlanja nema ili traje vrlo kratko.

Količina neprovrelog šećera[uredi VE | uredi]

Pjenušci i pjenušava vina proizvode se u skali od potpuno suhih do slatkih. S obzirom na ostatak neprovrela šećera nose razne oznake:

  • Ultra Brut, Brut Nature ili Brut integral, non dosé ili zero dosage: od 0 do 3 g/l neprovrelog šećera
  • Extra Brut: od 0 do 6 g/l neprovrelog šećera
  • Brut: od 0 bis 15 g/l neprovrelog šećera
  • Extra Sec, također: Extra Dry: od 12 do 20 g/l neprovrelog šećera
  • Sec: od 17 do 35 g/l neprovrelog šećera
  • Demi Sec: od 35 bis 50 g/l neprovrelog šećera
  • Doux: s 50 g/l neprovrelog šećera (rijetko kod šampanjaca)

Veličine butelja[uredi VE | uredi]

Različite veličine butelja Vueve Clicquota

Pjenušci se prodaju u buteljama raznih veličina, od kojih svaka ima svoj naziv. Veće boce imaju nazive različitih povijesnih ili biblijskih ličnosti.

Normalna veličina Litra Naziv
¼ 0,2 Piccolo
½ 0,375 Demi / Filette
1 0,75 Imperial ili bouteille (butelja)
2 1,5 Magnum
4 3 Jeroboam (dvostruki magnum)
6 4,5 Rehoboam
8 6 Metuzalem
12 9 Salmanazar
16 12 Baltazar
20 15 Nebukadnezar
24 18 Salomon
35 26.25 Souverain ili Sovereign
36 27 Primat
40 30 Melchisedec

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. "A Strange Story: When Crisis Leads to Wealth-The Institution of Champagne Wine as a Luxury Good", Christian Barrère, "Business and Economic History", Vol. 8, 2010, str. 8