Šimun Filipović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Sluga Božji fra Šimun Filipović (Tinja, Dubrave, Bosna i Hercegovina, 30. rujna 1732.Ripatransone, Ascoli Piceno, Italija, 9. svibnja 1802.), rimokatolički prezbiter, franjevac

Životopis[uredi VE | uredi]

Šimun Filipović rođen je u danas izumrlu selu Seoni, u Bosni, od roditelja Lovre Filipovića i Perke, rođene Babaić, 30. rujna 1732. godine. Kršten je u Župi Bijela. Bilo mu je nadjenuto ime Šimun. Krsni mu je kum bio Petar Andrić. Šimunovi roditelji od Filipova djetinjstva trudili su se da ga postupno upute u temeljne istine katoličke vjere i čestit katolički život. Dječak Filip je bio poučljiv, poslušan i pobožan. S deset godina života primio je sakrament potvrde.

Dana 24. ožujka 1752. godine, kao mladić, stupio je u franjevački red, u Samostanu Kraljeva Sutjeska. Prije toga uspješno je završio školsku naobrazbu zvanu humaniora, u samostanskoj školi u Kraljevoj Sutjesci. Budući da je tadašnji provincijal o. Josip Janković ukinuo novicijat u Sutjesci i u Fojnici, pošli su svi novaci iz tih samostana u Kreševo, gdje su završili godinu novicijata. Tako je bilo i s fra Šimunom, koji je sa subraćom novacima 24. ožujka 1753. godine položio jednostavne zavjete.

Za tijek njegova teološkog studija postoje različiti podatci. Prema jednima (Pacifucus a Recantis) fra Šimun je poslan u Italiju, gdje je sve do ređenja studirao teologiju. Prema drugima (Romualdo Veccia) fra Šimun je najprije u Mađarskoj, u Budimu ili u Kaloči, a možda čak i u kojemu hrvatskom samostanu u Slavoniji, završio studij filozofije i teologije, a tek nakon svećeničkog ređenja bio je poslan u Italiju, na teološko usavršavanje.

Za prezbitera je zaređen 22. listopada 1758. godine, u osječkoj franjevačkoj crkvi Svetoga križa. Za svećenika ga je zaredio skopljanski nadbiskup Mihovil Summa. Nakon svećeničkog ređenja poslan je u talijanski grad Atri, u regiji Abruzzo, gdje se je usavršavao u dogmatskoj i moralnoj teologiji. Prije povratka u Bosnu fra Šimun je od nadređenih zamolio da može poći pješice u Rim i pohoditi papu Klementa XIII. i generala franjevačkog reda. Obje molbe bile su mu odobrene. Pri pohodu, od pape Klementa XIII. dobio je dopuštenje za povlašteni oltar. Ujedno je dobio i medalju proviđenu s potpunim oprostom i različite oproste da se njima koristi i tješi u raznim zgodama života i na času smrti. Franjevački pak mu je general podijelio blagoslov i dao upute za rad u Bosni.

Od 1759. godine, kad se je vratio u Provinciju Bosnu srebrenu, predano je djelovao u svojoj zajednici. Godine 1760. dobio je ispovjednu jurisdikciju za teritorij cijele Provincije. Poznato je da je više od 20 godina vršio različite službe u župama i samostanima. Župnikom je bio u Varešu, Komušini, Podvučjaku i u Roškom Polju, a službu kapelana vršio je u župama Bila, Vareš, Sutjeska. Bio je vikar samostana u Sutjeski i Fojnici. Kao vikar samostana u Sutjeski 19. lipnja 1781. godine bio je izabran za izvanrednog misionara onih župa za koje se je brinuo samostan Sutjeska.

Nakon 23 godine pastoralnog rada u Provinciji Bosni srebrenoj fra Šimun odlučuje potpuno se povući iz svijeta i u nekom se samostanu posvetiti potpuno kontemplativnom životu. Znade se da je Kongregacija za redovništvo još 22. prosinca 1746. godine izdala poziv franjevačkom generalu da bi se u svakoj provinciji formirali samostani u kojima bi redovnici mogli u osamljenosti živjeti samo u molitvi, pokori i razmatranju. Zacijelo je fra Šimun čuo za takve samostane, naročito za vrijeme dovršavanja svog studija u Atriju. Postoji vjerojatnost da je već tada znao za takav samostan u talijanskom gradu Ripatransone, koji se nalazi južno od Ancone. Tu su franjevci provodili život doslovno opslužujući Pravilo Reda manje braće, u smislu da su se vježbali u potpunoj poslušnosti. Isto su tako veći dio dana provodili u molitvi i razmatranju, a u pogledu materijalnog uzdržavanja pouzdavali su se samo u Božju providnost, prošnju i sl. U Bosni je bilo teško provoditi takav život jer je jedan franjevac često boravio u župnom stanu sam, daleko od samostana, i to više godina. Što je dakle fra Šimuna iz jednog vrlo aktivna pastoralnog života moglo nagnati da svoj život zamijeni novim, puno strožim načinom života? Fra Šimunovi životopisci pripisuju mu jednostavnost i poniznost. Nema sumnje da je istom postojanošću i predanošću kojom je vršio apostolsku službu u Bosni htio predano vršiti i sve dužnosti u samostanu opisanog tipa u Italiji. Legenda kaže da je fra Šimun usnuo i poseban san, koji ga je potaknuo na taj korak.

Godine 1782., po svoj prilici u rano proljeće, fra Šimun je otputovao u društvu svog provincijala fra Augustina Okića u Italiju. U Italiji, iz Ancone, preko Loreta došao je u Ripatransone. Grad Ripatransone u vrijeme dolaska fra Šimuna imao je katedralu, s biskupom. Također i franjevački samostan, koji je kasnije dokinut. U novom samostanu fra Šimun je započeo svoju kušnju, koja se sastojala i u tome da se odrekne pušenja. Nakon četverogodišnjeg boravka u samostanu Ripatransone fra Šimun je zamolio poglavare da se više ne vodi kao član Provincije Bosne srebrene. Dana 16. lipnja 1786. godine odobreno mu je da bude primljen za člana franjevačke provincije sa središtem u Loretu. Doskora je fra Šimun postao uzornim redovnikom u samostanu. Kad bi ga koji brat pokušao dulje zadržati u razgovoru, odgovorio bi: »Brate, Bog i duša!« Iz samostana je izlazio samo po odredbi gvardijana. Tako je išao pohoditi bolesnike, prositi materijalna dobra nužna za život braće, vodio je braću novake na šetnju u prirodu, mijenjajući u tome ponekad učitelja novaka. Više puta je znao otići u samostanski vrt, pa kad je bio uvjeren da ga nitko ne vidi, znao se nemilosrdno bičevati. Stalno je nosio pojas s bodljikama. U samostanu se ustajalo na noćnu molitvu, no fra Šimun je često znao nakon molitve cijelu noć probdjeti pred svetohraništem. Bio je nadasve ponizan, kad su ga braća zbog njegove strogoće znala držati za opora čovjeka, upravo za osobenjaka. Za vrijeme Napoleonovih osvajanja u Italiji i provincija Marke potpala je pod francusku vlast te je fra Šimun je bio svjedok žalosnih događanja u Ripatransoneu 1799. godine.

U ripatransonskom samostanu fra Šimun je proživio 20 godina. U proljeće 1802. godine njegovo je zdravlje počelo slabiti. Dana 2. svibnja 1802. godine osjetio je naglu slabost tijela. Zatražio je sakramente za bolesnike. Moleći Krunicu, dočekao je posljednji dan života. Bilo je to 9. svibnja 1802., navečer u 19.30. sati.

Štovanje[uredi VE | uredi]

Braća franjevci fra Šimunove zemne ostatke prenijeli su u samostansku crkvu. Tu je tijelo ostalo izloženo 40 sati. Do njegova odra nagrnulo je mnoštvo svijeta iz grada i okolice Ripatransonea. Ljudi su spontano izrezivali dijelove habita, da sačuvaju neku uspomenu na njega. Tako su ga franjevci morali obući u novi habit, a pokraj odra postaviti stražu, da se zaštite smrtni ostatci. Građani su dali načiniti fra Šimunovu posmrtnu masku i bolji lijes za njegovo tijelo. Fra Šimuna je na platnu naslikao slikar Giuseppe Gramacci. Tko je bio sretniji, dokopao se i pojedinih stvarčica i kratkih spisa iz Šimunove ćelije, kao dragocjene relikvije. Ljudi su se spontano počeli obraćati njegovu zagovoru, tim više što su se događala i uslišanja. Primjerice bolesno dijete kod kojega su liječnici izgubili svaku nadu za ozdravljenje, ozdravilo je na fra Šimunovu grobu; žena oboljela od raka ozdravila je stavivši si na bolesno mjesto na tijelu krpicu od fra Šimunova habita; slijepci su dobivali vid; hromi su prohodali; posvađani se pomirili; duševni bolesnici ozdravljali...

Tri godine nakon smrti na podu nad grobom učvršćena je ploča s natpisom: »Corpo dei servo di Dio P. Simone Filippovich di Seona in Bosnia Argentina Sacerdote minore osservante morto in questo ritiro con fama di santita il IX maggio MDCCCII di anni LXX. Settimio Martzi fece per propria divozione 1805.« (»Tijelo sluge Božjega o. Šimuna Filipovića iz Bosne srebrne, svećenika franjevca, koji je umro u ovom samostanu na glasu svetosti 9. svibnja 1802., u dobi od 70 godina. Septimije Martzi načini ovo iz privatne pobožnosti 1805.«)

Doskora su franjevci bili prisiljeni od protivnika katoličke vjere napustiti Samostan svete Magdalene. Tijelo fra Šimuna iz crkve sv. Magdalene nakon drugog prepoznavanja 1822. preneseno je u katedralu i položeno u grob bez ploče i natpisa. Drugi natpis, koji je propao zbog loše izvedbe, kazivao je podatak da je tamo bilo preneseno tijelo sluge Božjeg oca Šimuna Filipovića, iz Seone, u Bosni, koji je umro u dobi od 70 godina, u Samostanu sv. Magdalene, 9. svibnja 1802. godine. Ploča završava riječima koje su napisali građani Ripatransonea: »O Blaženiče, pogledaj s neba na Ripatransonjane, kojima si živ bio ogledalo krijeposti, koji su te častili kad si umro i postavili ti ovaj natpis godine 1858.« Kako je s vremenom i ta ploča propala, o dvjestotoj obljetnici smrti sluge Božjeg postavljena je 9. svibnja 2002. godine na zidu nad grobom nova ploča, koja kazuje da ondje počiva sluga Božji Šimun Filipović.

U želji da fra Šimunova prisutnost bude više zastupljena i u Bosni i Hercegovini, u samostanu u Dubravama otvorena je 10. listopada 2001. godine zbirka umjetnina, nazvana po fra Šimunu Galerija »Šimun«.

Sedamdeset godina nakon smrti fra Šimuna Filipovića u Ripatransoneu je pokrenut obični informativni biskupijski proces za proglašenje blaženim. Godine 1875. taj je proces završen u dijelovima, tj. Super Fama Sancticatis in genere (o glasu svetosti općenito) i Super non cultu (postupak o neiskazivanju javnog i crkvenog štovanja sluge Božjega, budući da je to dozvoljeno samo blaženicima i svetima). Dana 30. rujna 1875. godine u Apostolskom vikarijatu u Bosni odobren je postupak Super virtutibus in specie (o pojedinim krijepostima i čudima). Bilo je to za apostolskog vikara fra Paškala Vujičića, i to iz razloga da dokazi koji su prikupljeni ne bi s vremenom propali. Godine 1876. Kongregacija za svete obrede ponovila je poziv bosanskome apostolskom vikaru da se pokrene postupak. Isti je poziv spomenuta kongregacija ponovila 1885. godine, prvomu vrhbosanskom nadbiskupu Josipu Stadleru. Međutim to nije nikada učinjeno.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Ivan Damiš: Sluge Božji i službenice Božje u Hrvata, Zagreb, 2010.