Šuplja Zemlja

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Koncept "Šuplje Zemlje" astronoma Edmunda Halleyja

Šuplja Zemlja (eng. Hollow Earth), pseudoznanstvena hipoteza koja sugerira da je unutrašnjost planeta Zemlje šuplja ili da postoji unutrašnji prostor koji podržava život. Premda je suvremena znanost, počevši još od 19. stoljeća, odbacila takvu teoriju kao neutemeljenu i neodrživu s obzirom na postojeća geomorfološka i geološka saznanja, koncept je donekle zastupljen među poklonicima teorija zavjere, ufolozima i unutar dijela okultističke zajednice.

Teorije o Šupljoj Zemlji[uredi VE | uredi]

Konkavna Šuplja Zemlja

Pripadnici tajnih društava vjerovali su kako postoji tajanstveno unutrašnje kraljevstvo poznato tek rijetkim iniciranim adeptima i slučajnim putnicima. Godine 1692. engleski astronom Edmond Halley (1656.-1742.) postavio je tezu po kojoj je Zemlja ljuštura debljine 500 milja s dvije untrašnje ljušture i čvrstom unutrašnjom sferom i da je u tom prostoru moguć život. Tridesetak godina kasnije Cotton Mather predložio je sličnu teoriju.[1]

Godine 1818. britanski satnik John Cleves Symmes jr. (1779.-1829.) proveo je zadnje godine života pokušavajući dokazati da se Zemlja sastoji od pet koncentričnih sfera s rupama veličine nekoliko tisuća milja u promjeru koje se nalaze na polovima. Njegove hipoteze detaljno su objašnjene u knjizi Jamesa McBridgea Symmes' Theory of Concentric Spheres (1826.) i u istoimenoj knjizi satnikova sina Americusa Symmesa iz 1878. godine.

Godine 1871. izašao je i roman Vril - Nadolazeća rasa (Bulver Lytton), koja za temu ima protagonistu koji slučajno upada u rupu koja vodi u grad unutrašnje zemlje, a koju vodi naprednija rasa od "spoljnih ljudi". Protagonisti svet predstavljaju prvo žene, uređenje je drugačije no na površini, imaju sopstveni jezik, nauku, umetnost, verovanja. Nacisti su direktno bili inspirisani ovom knjigom, a i danas postoje okultne i naci grupe Vril.

Daljnji razvoj Symmesove hipoteze djelo je američkog liječnika i alkemičara Cyrusa Reeda Teeda (1839.-1908.) koji je proveo četiri desetljeća predavajući i pišući o temi Šuplje Zemlje. Tvrdio je da je 1869. godine imao viziju u kojoj mu je lijepa žena otkrila tajnu Šuplje Zemlje. Tu navodnu objavu tiskao je u tekstu The Illumination of Koresh: Marvelous Experience of the Great Alchemist at Utica, N.Y. Njegove ideje su se 30-ih godina 20. stoljeća spojile s teozofskim i okultnim spoznajama, a postale su i dio ekscentrične nacističke kozmogonije.[2]

Teedove ideje kasnije je preuzeo i eksploatirao bračni par okultista poznatih pod pseudonimima Theodore i Laura Horos. Drugi teoretičar Šuplje Zemlje, Marshall B. Gardner napisao je knjigu Journey to the Earth's Interior (1906.), vjerojatno inspiriranu knjigom Julesa Vernea Putovanje u središte Zemlje (1864.). Gardner u svojoj knjizi odbacuje teoriju o postojanju više koncentričnih sfera i tvrdi da postoji samo jedna Šuplja Zemlja na čijoj ovojnici mi živimo. Prema njegovim tvrdnjama, "Zemlja" je debljine 800 milja i posjeduje vlastito unutarnje Sunce. Također, tvrdi kako postoje otvori na sjevernom i južnom polu, oba širine 1.400 milja, odakle su došli mamuti i Eskimi.

Godine 1969. Raymond Bernard je u svojoj knjizi The Hollow Earth iznio tezu po kojoj leteći tanjuri izlaze iz središta Zemlje kroz otvore na na polovima.

Teorije o tzv. Šupljoj Zemlji sugeriraju postojanje čitavih podzemnih gradova i kraljevstava (Agartu).

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Encyclopedia of Occultism & Parapsychology, vol. 1., str. 734.
  2. Encyclopedia of Occultism & Parapsychology, vol. 1., str. 734.